Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Portreti

26. Marta 2015.
 

Branko Ćopić o sebi…

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Rodio sam se 1915, u selu Hašanima, pod planinom Grmečom, u Bosanskoj Krajini. Roditelji su mi bili zemljoradnici.
Rođen sam, dakle, početkom prvog svjetskog rata. U to isto vrijeme moj otac, kao vojnik austrougarske armije, borio se negdje na frontu u Karpatima, a moj stric Nidžo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv austrougarskih zavojevača. Tako su se dva brata, nalazeći se u dvije zaraćene vojske, borili ustvari jedan pored drugoga.
Tek pošto se rat završio, moj otac i stric Nidžo nađoše se ponovo zajedno, u istoj kući. Od njih sam dobio svoje prve igračke, mesingane puščane čaure i čuo prve ratne priče.
Kad mi je bilo četiri godine, umro mi je otac. Tako, zajedno s mlađim bratom i sestrom, ostadoh da živim pored majke, djeda Rada i strica Nidže.
Stric Nidžo znao je vazdan kojekakvih narodnih priča i pjesama, a imao je dosta i svojih doživljaja, jer je bio rudar u Americi i ratnik-dobrovoljac, pa nam je u zimske večeri često pričao do duboko u noć. Da bismo ga odobrovoljili za pričanje, mi djeca, čistili smo mu cipele, prali noge i češali ga po leđima.
Tako se, zahvaljujući stricu Nidži, preda mnom prvi put otvorio bogati svijet koji je stvorila narodna mašta. Vidio sam zmajeve, vile, divove, patuljke, vampire, junake, čarobnjake ratnike.
Djed me je vodio sa sobom da zajedno čuvamo ovce. Trčkarajući za njim oko gajeva, po pašnjacima, kroz šikare i oko potoka, otkrivao sam bogat i bujan svijet prirode. O svemu sam neumorno zapitkivao djeda, a on mi je odgovarao kako je najbolje znao i umio. Tako mi je , na primjer, na moje pitanje o nebu odgovorio:
— Nebo je vezano za zemlju kukama i lancima.
Kad sam ga pitao da li bi se mjesec mogao dohvatiti kad se spusti na ivicu brijega, on mi je sasvim ozbiljno odgovorio da bi to bilo moguće. Tada sam ja načinio svoj prvi plan za osvajanje mjeseca: jedne večeri, kradom, otići ću na vrh brijega, popeti se na najviše drvo i dokučiti mjesec dugačkim grabljama našeg komšije Laze Ugarčine.
Moj plan se nije ostvario u prvom redu zbog toga što sam ja bio velika strašljivica pa uveče nisam smio da iziđem ni u dvorište, a kamoli da se popnem na brijeg.
Kad sam već bio u šestoj godini dali su mi da čuvam jaganjce. Bio je to lak i zanimljiv posao, osobito ako je lijep dan i ako se u blizini nađe još koje čobanče. Onda smo se igrali, tražili ptičja jaja, zidali kule brali jagode i pečurke. Često bismo u igri zaboravili na svoje stado i ono bi se začas našlo u tuđem žitu. Ako bi to spazio seoski poljar, čuvar usjeva, nadigao bi grdnu viku i pojurio da nas bije ili bi nas tužio roditeljima, pa je bilo batina kao kiše.
Naročito sam dobro zapamtijo jednog starog poljara koji je volio rakiju i prema njemu sam kasnije radio lik seoskog poljara i partizanskog kuvara, čiča Lijana, glavnog junaka mojih ratnih romana za djecu.
Prvi veliki i prelomni događaj u mom životu bio je polazak u osnovnu školu. Stariji u selu uvijek su nas plašili školom. Čim nešto skriviš, već ti prijete:
— Ček, ček, poći ćeš ti u školu pa će ti učiteljica oderati kožu sa leđa, a pop će ti odsjeći jezik.
Naravno, nisam se usudio da sam odem do škole. Odveo me je djed Rade i uz put mi obećao:
— Ne boj se ti ništa, idi slobodno u razred, a ja ću te čekati iza živice. Ako dođe do boja ti samo viči i eto mene odmah.
U školi su me čekala razna iznenađenja. Razred pun slika. Ovdje zec, tamo vuk, onamo zmija, pa medvjed, lav, kamila. I lijepo i strašno. Da nije ostale djece, ne bih ti se ja, majci, sam usudio da zavirim u razred.
Na ormaru, pokraj table, ugledah globus i šapatom pitam svoga druga iz klupe šta je ono.
— Bostan — kaže on.
Kad je nas, prvake, učiteljica stala ispitivati kako je kome ime i prezime, ja kazah svoje ime, ali kako mi je prezime — nisam znao.
— Molim, on se zove Ćopić! — pomože mi jedan đak iz drugog razreda.
— Zoveš li se Ćopić? — pita učiteljica.
— Ne zovem — kažem ja. — Naša se kuća zove kuća Ćopića, i ovce i goveda zovu se Ćopića, i njiva…
Ipak, brzo sam se navikao na školu i zavolio je. Tu je bilo toliko novih drugara, igra, trke u školu, iz škole. Naučio sam od đaka i razne podvale i smicalice i, naravno, najprije sam ih isprobao na svome djedu. Dotrčim, naprimjer, iz škole i još s praga pitam djeda:
— Đede, koliko ti je godina?
— Šezdeset — veli on.
— Toliko ima i moj magarac! — kažem ja pobjedonosno.
Starac na to zaprepašćeno grakne i od čuda sjedne na stolac.
— Zar si to u školi naučio, jadan ti sam ja.
Učiteljica nam je bila stroga i znala je išibati prutom nemirna đaka i neznalice. Zbog toga se jedna velika grupa đaka odmetnu od škole, pa su ujutro odlazili u jedan veliki gaj i tu se krili čitav dan, sve dok se ne bi završila nastava, a onda su se vraćali kući kao da toboš idu iz škole. U tome gaju načinili su čitav logor: kolibu, ognjište itd.
Jednog dana saznade se za taj logor pa ga seljaci, pod komandom strica Nidže, opkoliše, zauzeše na juriš, a odmetnike pohvataše i dovedoše u školu. To je bio slavan događaj o kome se dugo pričalo.
Pojedine đake iz toga đačkog hajdučkog logora i njihove podvige opisao sam kasnije u romanu “Orlovi rano lete” slikajući Prokin gaj i dječake Jovančetove družine.
U osnovnoj školi došao sam i do prvih knjiga. Istina, bilo ih je vrlo malo, ali sam svaku zapamtio.
Duga je to priča kako sam naučio da čitam ćirilicu još prije polaska u osnovnu školu, pa kako sam pronašao u nekom sanduku jednu knjigu narodnih pjesama, pa kako sam se neobično uzbudio čitajući je, pa kako je djed mislio da sam se razbolio zato što sam bio sav uplakan, pa kako… Dakle, da mnogo ne duljim, ta pjesmarica je bila prva knjiga koja mi je dospjela u ruke.
U školi sam, tek negdje u trećem razredu, kupio od učiteljice knjigu “Miguel Servantes” Za nju sam iskamčio s velikom mukom dva dinara od strica Nidže. (Djed mi je već bio umro) U toj knjizi bio je opisan život slavnog španskog pisca Servantesa i štampano nekoliko odlomaka iz njegovog romana “Don Kihot”. Slijedeća pročitana knjiga bila je “Doživljaji jednog vuka”, zatim, “Doživljaji jedne kornjače”. Sve su bile lijepo ilustrovane.
Čitajući te knjige, bio sam tako uzbuđen i zanesen, tako razigrane mašte da sam sve ono što sam pročitao zamišljao življe nego stvarni svijet oko sebe. Preda mnom su se otkrivali novi nepoznati krajevi, ljudi, životinje. Sve mi se činilo ljepše, bolje i čudesnije nego u običnom životu.
Jednom je neki moj dalji rođak dobio na lutriji paket knjiga. Znajući kako on voli kruške, ja mu odnesem punu svoju školsku torbu krušaka, a on mi, za uzvrat, pokloni dvije knjige: zbirku narodnih priča i zbirku priča engleskog pisca Oskara Vajlda. Kako je taj rođak živio u jednom dosta udaljenom selu, tom prilikom preduzeo sam i svoje dotada najveće samostalno putovanje. Na dva-tri mjesta umalo me ne ujedoše psi, ali se ipak sve dobro svršilo: i ja i knjige čitavi stigosmo kući.
Veliki prelom u mom životu nastao je onih dana kad sam prvi put u životu ostavio rodnu kuću i svoj zavičaj i otišao u Bihać, u gimnaziju.
Nastanio sam se u jednom đačkom internatu. Prvih dana svake sam noći plakao tugujući za majkom, za kućom, za svojim selom. Činilo mi se da više nikad neću vidjeti rodne Hašane, da nikad više neću loviti ribu u riječici Japri, slušati brujanje malog mlina, ni poigrati se s bratom, sestrom i svojim negdašnjim drugovima. Mnogo godina kasnije te uspomene na djetinjstvo pomenuo sam u knjizi “Deda-Trišin mlin”.

“Čim oči sklopim, ja odmah vidim
i potok Japru, i vrba red,
evo i mlina prepunog lupe
i pred njim Triša, starina sed …”

U Bihaću su me čekala nova poznanstva, nova saznanja i doživljaji.
Evo najprije novih drugova iz svih okolnih gradova i sela, pa i iz drugih krajeva. Čim smo se malo upoznali i zbližili, najprije smo jedni drugima doznali nadimke ili smo ih na licu mjesta izmislili. Sjećam se i danas nekih: Strunjo, Snašica, Čukan, Kravica, Baja-Bajazit, Krakija, Šuckor. Najduži nadimak imao je neki naš kolega Vid, koga su zvali “Simon Fite, trgovina pite”.
Nadimke su, također, imali i naši profesori, poslužitelji, policajci itd.
Jedan od mojih nerazdvojnih drugova, s kojim sam inače najviše ratovao i ja i ostali, bio je moj dalji komšija ispod Grmeča, Dušan Divjak. I njega i te nezaboravne dane i doživljaje dobrim dijelom opisao sam u svom romanu za djecu “Magareće godine”.
Zbog svog dugačkog jezika često sam dolazio u sukob i sa starijim đacima, pa sam znao i batina dobiti. Sjećam se, naročito me zbog mog “lajanja” uporno jurio oko internata đak Stojan Matić, koji je 1942. poginuo na Lapcu komandujući ličkim partizanima i proglašen za narodnog heroja.
Da imam smisla za pisanje, to sam najprije čuo od svog nastavnika srpskohrvatskog jezika.
Donese on jednog dana u razred naše đačke sveske s ispravljenim zadacima, spusti ih na sto i ozbiljno upita:
— Koji je to među vama Branko Ćopić?
Meni se odsjekoše noge. Gotov sam, pomislih, sigurno me je neko tužio zbog mog “lajanja”. Lagano ustadoh i promucah:
— Molim, to sam ja.
— Napisao si vrlo dobar zadatak! — grmnu on, a ja od velikog iznenađenja i olakšanja — coc! — ponovo sjedoh u klupu, opet mi se noge podsjekoše.
Tih godina pročitao sam čitav niz odabranih knjiga koje su mi preporučili moji nastavnici. Gotovo isto toliko pročitao sam i raznih drugih knjiga koje su mi slučajno do ruku došle. Među njima je bilo dosta petparačke, šund-literature, ali ja sam i to halapljivo gutao. Čak mi se ponekad činilo da su te knjige bolje od one prave, umjetničke literature, a tek sam kasnije počeo uočavati razliku između njih.
U prvom razredu gimnazije napisao sam i svoju prvu pjesmu.
Jednog dana, poslije obilne kiše, ja se sklonim u ćošak učionice i počeh da pišem pjesmu o minuloj kiši:
“Nad gradom se oblak vije, iz oblaka kiša lije”…
Poslije te pjesmice počeo sam da pišem pjesme u prozi, jer mi je to, čini mi se, lakše išlo od ruke.
Prvu štampanu stvar, jedan kratak prozni sastav, objavio sam 1928. u omladinskom časopisu “Venac”. Bio sam tada u četvrtom razredu gimnazije, imao sam gotovo četrnaest godina.
Po završetku niže gimnazije upisao sam se u učiteljsku školu u Banjoj Luci. Opet sam se nastanio u internatu.
U tome novom internatu, među starijim i odraslijim drugovima, bilo je mnogo življe i interesantnije. Tu je već bilo više đaka koji su pisali i štampali pjesme i priče. Osim toga, u internatu je izlazio, u jednom primjerku, pisan rukom nedjeljni humoristički list “Zembilj”, a u našem razredu, u školi, sličan list pod naslovom “Ogledalo”. Naše “Ogledalo” bilo je još i ilustrovano, i to čak i slikama u boji. Radio ih je naš razredni kolega, današnji akademski slikar Miloš Bajić.
Naravno, ja sam bio revnostan saradnik oba lista. Objavljivao sam u njima šaljive pjesmice, anegdote i člančiće. Mnogi su mi zbog toga prijetili batinama, a naročito moj stari drug još iz niže gimnazije, Dušan Divjak, svojeglavi De-De-Ha iz “Magarećih godina”.
Pod uticajem SKOJ-a (Saveza komunista omladine Jugoslavije) među odraslim đacima počeo je da buja vrlo živ politički rad. Revolucionarno raspoloženje nezadrživo se širilo u redovima omladine. Popularisana je i čitana napredna literatura, organizovani štrajkovi protiv loše hrane u domu, protiv rđavih nastavnika; upoznavali smo se sa teškim životom naših radnih ljudi pod kraljevskom Jugoslavijom.
U isto vrijeme počeo je i progon i isključivanje iz škole svih naprednijih učenika.
Tako, u četvrtom učiteljske, isključiše i mene zbog čitanja i širenja napredne literature. Razred sam završio u Sarajevu. Sljedeće godine opet se vratih u Banju Luku i opet me isključiše zbog istih stvari.
Konačno, učiteljsku školu završih u Karlovcu, u Hrvatskoj.
U učiteljskoj školi počeo sam da pišem svoje prve priče i da ih objavljujem po đačkim listovima i po novinama.
Sjećam se kako mi je teško polazilo za rukom da “sastavim” svoju prvu priču. Opisi prirode u samoj priči išli su mi glatko, jer sam njene ljepote osjećao još iz dana djetinjstva, ali nisam poznavao ljude, nisam još počinjao da ih ozbiljnije posmatram. Tek onda kad se kod mene probudilo življe interesovanje za ljude oko mene i za njihov život, i moje je pričanje postalo tečnije i uvjerljivije.
Napredna, revolucionarna literatura, koja je govorila o borbi, stradanju i patnjama ljudi, također me je upućivala da posmatram našeg čovjeka i njegov život. Razvijala je kod mene ljubav i divljenje za čovjeka borca. Tih godina naročito su mi bili prirasli za srce od naših pisaca ogorčeni buntovnik Cankar i snažni revolucionar Krleža, a od stranih pisaca Maksim Gorki, veliki i neumorni čovjekoljubac.
Po završetku učiteljske škole upisao sam se na Filozofski fakultet u Beogradu. Tada počinjem ozbiljno da se bavim književnim radom. Tokom četiri godine studija redovno sam objavljivao u dnevnom listu “Politici” kratke priče iz života krajiških seljaka. Jedan dio tih priča objavio sam prije rata u zbirkama “Pod Grmečom”, “Borci i bjegunci” i “Planinci”.
U tim svojim pričama opisivao sam ljude svoga kraja koje pamtim još od najranijeg detinjstva: svog djeda, majku, komšije, seoske sluge, prosjake, skitnice, vračare, Cigane-mečkare, pelivane, drvosječe, ugljare, lažove, kradljivce, sanjare, zanesene i tužne dječake. Šaren je i zanimljiv bio taj svijet mojih junaka.
Naučili moji seljaci da ih, kaže, “mećem u novine”, pa mi neki prijete, drugi se smiju, a neki se, opet, ućute kad me vide i sve šapuću:
— Ne govori ništa pred njim jer će te odmah metnuti u novine, pa puče grdna bruka!
— Motikom bi njega trebalo negdje iz mraka — preporučivao je poneko.
Tokom studija počeo sam da pišem i priče za djecu. Opisivao sam doživljaje raznih životinja, sve od leptirova pa do medvjeda. Te priče objavljene su u knjizi “U svetu leptirova i medveda”.
Godine 1941. otišao sam u partizane i tamo ostao sve do oslobođenja radeći, uglavnom, na kulturno-prosvjetnom sektoru.
Tokom čitave narodnooslobodilačke borbe trudio sam se da što više vidim, čujem i zapamtim od svega onoga što se oko mene događalo tih slavnih dana.
A ja sam gledao svoje školske drugove, komšije i poznanike, dojučerašnje čobane, seljake, radnike i đake kako preko noći izrastaju u ratnike, heroje i u komandante narodne vojske. Gledao sam našu raspjevanu mladost kako se bori i gine za slobodu rodne grude, za spas čovječanstva od fašističkog mraka i ropstva.
Tada sam, 1941, iz punog srca počeo da pišem pjesme o našoj slavnoj partizanskoj vojsci i njenoj borbi. Tako su nikle pjesme “Grob u žitu”, “Pjesma mrtvih proletera”, “Na petrovačkoj cesti”. One su kasnije sabrane u zbirci “Ognjeno rađanje domovine” i štampane još u toku rata.
Tokom rata napisao sam i veći broj kratkih pozorišnih komada, koje su izvodile omladinske pozorišne družine širom slobodne partizanske teritorije.
Nisam zaboravljao ni naše prve, ratne, pionire, čije su čete nicale po svim našim oslobođenim selima i gradovima. Pisao sam za njih pjesme, a krajem rata završio sam i štampao i knjigu priča za djecu pod naslovom “Priče partizanke”.
Jedanput me tako, u toku rata, susrete u selu Duboviku jedna četa pionira pa kad me prepoznadoše, njihov komandir zaustavi me i reče:
— Druže Branko, evo ti olovka i hartija pa nam napiši jednu pjesmu, a mi ćemo malo pričekati.
Pioniri pobodoše svoj barjak u neku hladovinu i posjedaše oko njega. Sjedoh i ja uz neko drvo i napisah im na onoj hartiji pjesmu “Moj mitraljez”, koju sam uz put već bio u glavi sročio.
— Dobra je — reče njihov komandir kad je pročitah naglas. — Evo ti jedna pregršt lješnika, daj kapu.
Oslobodilački rat i narodna revolucija dali su mi ogroman materijal za književnu obradu. Vidio sam toliko bitaka, upoznao bezbroj smjelih boraca, heroja, delija, plemenitih ljudi, požrtvovanih majki, slavnih mitraljezaca, bombaša, kurira, partizanskih kuvara, minera, konjovodaca.
Jednoga dana, u četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, upoznao sam i jednog neobičnog mitraljesca prema kome sam, kasnije, obrađivao lik svog popularnog junaka Nikoletine Bursaća.
Bilo je to ovako.
Početkom četrdeset treće, kao ratni dopisnik “Borbe” za Petu krajišku diviziju, napisao sam pjesmu “Marš Pete divizije”, koji je počinjao stihovima:
“Petokraka zvijezda sija, gura Peta divizija…”
Pjesmu su borci divizije brzo naučili i često je pjevali na moju veliku radost.
Ubrzo grunu četvrta ofanziva. Naša divizija, uporno se boreći, povlačila se pred nadmoćnijim neprijateljem. Jedne večeri, duboko u planini Klekovači, dok smo se kratko odmarali stojeći u snijegu, jedna krupna i nosata delija, s mitraljezom o ramenu, odjednom se obrati meni i reče:
— Ama gdje li je sad onaj Branko Ćopić što je spjevao onu pjesmu “Gura Peta divizija”? Baš bih ga volio vidjeti kako sad on gura kroz ovaj snijeg.
— I ja bih ga volio vidjeti — dodadoh ja ne kazujući ko sam.
— Baš bi mu valjalo dati po turu! — dobrodušno grmnu delija mitraljezac i zakoluta očima.
— Pravo kažeš! — složih se i ja oprezno škiljeći u nosatog ratnika.
Uto niz kolonu dođe hitna komanda:
— Mitraljesci, naprijed!
— Aha, dok mene zovu naprijed, bogme su došle gaće na rešeto, valja negdje probijati obruč! — graknu delija s mitraljezom i žurno zakorači prema čelu kolone.
Prema tome nepoznatom ratniku počeo sam jednog dana da radim lik Nikoletine Bursaća, partizanske junačine.
Poslije oslobođenja Beograda postao sam prvi urednik dječjeg lista “Pioniri” i taj sam posao radio više godina. Kao urednik pročitao sam bezbroj dječjih radova, naročito pjesama. Neki od tih nekadašnjih pionira pjesnika već su danas postali sasvim ozbiljni mladi pisci.
Sada živim u Beogradu kao profesionalni pisac. Bavim se, dakle, samo književnim radom.
U godinama poslije oslobođenja napisao sam veći broj knjiga, pretežno s motivima iz revolucije.
Napisao sam dosad romane “Prolom”, “Gluvi barut”, i “Ne tuguj, bronzana stražo”. Zatim imam zbirke pripovjedaka “Rosa na bajonetima”, “Surova škola”, “Ljubav i smrt”, “Doživljaji Nikoletine Bursaća”, “Gorki med”, “Sveti magarac”, “Ljudi s repom” i zbirke pjesama “Ognjeno rađanje domovine” i “Ratnikovo proljeće”.
Za djecu sam napisao romane “Orlovi rano lete”, “Slavno vojevanje”, “Bitka u Zlatnoj dolini” i “Magareće godine”, zatim zbirke priča “Priče partizanke”, “Vratolomne priče”, “Priče ispod zmajevih krila” i “Doživljaji mačka Toše”, a od zbirki pjesama “Čarobna šuma”, “Armija, odbrana tvoja”, Partizanske tužne bajke”, “Večernje priče”, “Deda Trišin mlin” i “Nestašni dječaci”.
Za pozorište sam napisao komediju “Doživljaji Vuka Bubala” i komad za djecu “Udarnici” (“Družina junaka”), a za film scenarija za ratne filmove “Živjeće ovaj narod” i “Major Bauk”.
Knjige su mi prevođene na ruski, ukrajinski, poljski, češki, bugarski, mađarski i njemački jezik.
Tokom rata i u godinama poslije oslobođenja imao sam bezbroj puta prilike da vidim koliko naši ljudi, kako odrasli tako i djeca, vole knjige i književnost, a naročito ona djela koja govore o životu i borbi naših ljudi, bliskih svakome od nas. To me uvijek podsticalo na to da sa još većim žarom i poletom radim svoje književne stvari.
Nezaboravni mi ostaju u sjećanju brojni susreti sa mojim najmlađim čitaocima, pionirima, razgovori s njima i književne priredbe po školama. Tom prilikom uvijek se sjetim svog djetinjstva i svoje žudnje za knjigama, pa sam sebi obećam da ću još više pisati za naše najmlađe čitaoce, svima nama najdraže.
Pisanje za djecu za mene je najljepši posao, najprijatnija zabava i najbolji odmor. Kad završim jednu knjigu za djecu, ja se osjećam tako veseo i raspoložen kao da se vraćam s neke velike majske svečanosti.

 

Iz knjige: ,,Dečiji pisci o sebi’’, Beograd, 1966.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Nermin Neno Zejnelagić: Sjećanje na Selima Ganića – rožajskog Ikara (1927-1956)

Nermin Neno Zejnelagić . 90 GODINA OD ROĐENJA I 60 GODINA OD SMRTI SELIMA GANIĆA – ROŽAJSKOG IKARA (1927-1956) . Ovo je priča o mladom Rožajcu Selimu Ganiću, nastavniku vazduhoplovnog jerdriličarstva, prvom i jedinom ...
by Redakcija
 

 
 

Svetlana Radosavljević: Glasanje

ГЛАСАЊЕ     Старица прича, а ми слушамо. Слушамо али мало разумемо. Питали смо се како се тада и у то време гласало куглиц...
by Redakcija
 

 
 

Tri pjesme Jelene Kočović

Jelena Kočović     JA TE VOLIM   Kad sam s’ tobom, ja sve mogu, ja sve umem, ja te dobro razumem.   Nisam ni slepa, nisam ni glupa, sve ja dobro shvatam, bezuslovno ja te volim, i kad grešiš ja ti ...
by Redakcija
 

 

 

Stunning Old Photos of Yugoslavia from the 1920s

Let photos of Yugoslavia by Kurt Hielscher take you back in time Kurt Hielscher was a German photographer and he traveled extensively around Europe in the 1910s, 1920s and 1930s, and was the author of several successful books ...
by Redakcija
 

 
 

Tri pjesme Amele Memić

Amela Memić     PUT   Sanjam Put koji vodi u daljinu Magla se spustila Gdje je kraj svijeta?! Je li to samo duhovna Dimenzija?   Postoji li zaista crna rupa u svemiru Vodi li put iz sna u nju? Da odmorim du...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona