Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Portreti

24. Januara 2016.
 

Haris Hadžić: Mula Zahit ef. Hadžić

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Mnogi su pisali o historiji Bosne i Bošnjaka: Mustafa Imamović, Noel Malkolm, rahmetli Mehmedalija Bojić, rahmetli Mehmed Handžić, Enes Pelidija… i ta pisana historija nam prikazuje genezu razvoja bosansko-bošnjačkog društva i države kroz  duži historijski period. Ta su obimna istraživanja potrebna da bi predstavila bošnjački identitet i bošnjačko društvo kao “društveni totalitet”, kao formiranu naciju, kao fenomen “svestranog civilizacijskog ispoljavanja bošnjačkog čovjeka”. Međutim, i svaki segmentarni, pojedinačni pristup “bošnjačkom fenomenu”, tj. pisati o konkretnom čovjeku je, itekako značajan doprinos historiji jednog naroda, njegovoj kulturi, tradiciji, subjektivitetu. Kažu, u svemu je bitan ljudski faktor, bitan je pojedinac kao ličnost. Naravno da jeste, budući da je “ljudski faktor … ukupan ljudski potencijal određene zajednice”, i taj potencijal čini svaku državu i svako društvo. A šta je ličnost – ličnost je “pojedinac  koji je prošao određeni društveni uticaj i prevazišao položaj puke individue”.   Jer, navode sociolozi: “ličnost je proizvod uzajamne djelatnosti ljudi u određenom društveno–historijskom toku u kome individua narasta u ličnost, što je uvijek društveni, svrsishodni, stvaralački i samostvaralački proces”.[i]

haris

Piše: dr Haris Hadžić

Obzirom da se, pored ostalog, pokušavam baviti i islamskom kulturom, tradicijom, adetima-običajima, historijom, smatrao sam da je veoma važno pisati i o našim istaknutim pojedincima, pa ove redove posvjećujem hadži Zahitu-ef. Hadžiću, našem skromnom Sandžakliji, vjerniku, pobožnjaku, hadžiji, vakifu i dobrotvoru, uzornom ocu porodice.

Konkretan povod da napišem ovaj članak bio mi je jedan od ahbapskih razgovora sa kolegom i prijateljem dr Hajrudin ef. Balićem, našim sandžačkim, za sada, jedinim doktorom hadiskih nauka, inače profesorom na Fakultetu za islamske studije u Novom Pazaru. Uz kahvu i muhabet, spomenuo mi je par segmenata iz svog djetinjstva. Pored ostalog, pričao  mi je da je išao u mekteb kod mula Zahita ef. Hadžića, u Glogoviku, kod njega naučio osnovne vjerske istine i prve sure iz Kur'ana Časnog i pred njim u mektebu obavio prvi namaz. Ali, kaže, najvažnija stvar vezana za njega je što je upravo mula Zahit-ef., Allahovom, dž.š., voljom, bio sebeb i uzrok što je Hajrudin-ef., nakon osnovne škole, nastavio školovanje u „Gazi Isa-beg“ medresi u Novom Pazaru, i krenuo putem traženja nauke na Allahovom, dž.š., putu, te zbog svega navedenog, duguje zahvalnost ovom hajirli insanu kao svom muallimu. Na muhabet su nam se pridružili još neki prijatelji I usput spomenuli da je još mnogo poznatih ljudi sa područja N. Pazara i Tutina, učilo u mektebu kod Mula Zahit-ef., a koji su kasnije završili i visoke škole ali nisu ostavili džamiju I namaz. Jedan od njih je i čuveni profesor Hajro Zogić i mnogi drugi.

Nakon razgovora sa kolegom Hajrudin ef., odlučio sam da posjetim mula Zahita-ef., koji živi u blizini „Bor džamije “ u Novom Pazaru i porazgovaram s njim. Smatrao sam da on jeste jedna od važnih ličnosti o kojoj treba pisati. On je jedan od onih naših sandžačkih ljudi koji su se trudili da očuvaju vjeru i osiguraju opstanak  na ovim našim oskudnim prostorima, bili imami, podučavali mlađe generacije, koje ih pamte i ne zaboravljaju. Naravno,bilo je i mnogo drugih ljudi koji su u svom vaktu i zemanu ostavili značajnog traga u događajima i civilizacijsko-kulturološkom nasljeđunaših prostora, ali, ovaj put skromno podsjećanje na  mula Zahit efendiju. Dugosmo razgovarali, ali me zamoli naš skromni hadžija da ne pišem o njemu, da nema razloga, i da šerijatski posmatrano nije pohvalno hvaliti čovjeka niti u njegovom prisustvu niti javno. No, pristao je da zabilježimo barem uopošteno nešto iz njegovog rada i života, ne spominjući ni jedan konkretan hajrat, ni jedan vakuf, ni jedan dobrotvorni čin, ni jedno izmirenje koje je kao muslihun postigao među zavađenom braćom, komšijama I plemenima.

No, uz najbolji i najiskreniji nijet treba reći da mula Zahit ef. neosporno jeste  ona ličnost koja je značajna za svoj kraj, za svoj narod i svoje vrijeme. Rado i s poštovanjem ga se sjećaju i spominju ga ljudi s kojima je radio i družio se. Slovi kao lijep primjer ljudi dobročinitelja i vakifa. Diljem Sandžaka i dijaspore učestvovao je u finansiranju raznih hajrata, vakufa i džamija, stipendiranju učenika  i studenata, obavljanju muslihunskih poslova, u dijaspori i Sandžaku.

Naš hadži-Zahitrodjen je 03. februara 1938. god., u Namgi, zaseoku sela Škrijelja, od oca Abita i majke Umihane, kao njihovo drugo po redu, od šestero djece koliko su imali. Završio je četiri razreda osnovne škole u susjednom selu Moranima.  Mekteb je pohađao kod svog oca mula Abita-ef., imama i hatiba, te ramazanskog imama,kod koga se osposobio da obavlja imamsku, mualimsku i hatibsku dužnost. Otac mu Abit ef. takođe nije imao medresu, ali je bio završio tzv. imamski ispit pred komisijom tadašnjeg Starješinstva islamske zajednice u Prištinii tako stekao idžazetnamu da obavlja imamske poslove. Pored toga što je stekao osnovno vjersko znanje kod svoga oca, mula Zahit je išao i u mekteb i učio kod poznatih efendija iz toga vakta – mula Halita-ef. Šemsovića i mula Husa-ef. Ujkanovića, tako da je biostekao potrebna znanja za sve imamske, hatibske i mualimske dužnosti. Nešto kasnije,  obzirom da tada nije bilo dovoljno imama s medresom, a bila je velika potreba za njima, mula Zahit je položio imamski ispit pred komisijom islamske zajednice u Tutinu, u kojoj su bili čuveni r. hfz. Abdullah-ef. Kačapor, i r. mula Bećo-ef. Ćosović, tedobio rješenje da vrlo kompetentno može obavljati imamsku dužnost.

Pošto je u tom vaktu život u Sandžaku bio prilično težak, a imami nisu primali plate, naš hadžija, da bi, koliko toliko obezbijedio materijalnu egzistenciju, 1958. god. polažekurs građevinarstva u Beogradu.Tako je uz obavljanje imamske dužnosti radioikao dobar majstor na gradnji kuća i drugih građevinskih objekata u svom mjestu.  Tada je i formirao svoju porodicu. Njegov baboisprosi mu hanumu iz slične porodice kao što je njihova, kod svog kolege čuvenog alima mula Jusuf-ef. Bibića iz Radetine kod Rožaja, (koji je tada obavljao imamsku dužnost u par sandžačkih sela- Detanama, Godovu, Lipici, Rudnici, Raduši i Dolovu, a koji je inače učio i završio medresu u Djakovici i Novom Pazaru,) i svatovi dovedoše  njegovu kćerku Muradiju zanašeg Zahita. Prisjeća se mula Zahit detalja: “Vjenčali smo se  ‘u neviđeno’ 1963.god., uz prisustvo šahita – svjedoka, kako su se tada u većini slučajevakod muslimana sklapali brakovi na području Sandžaka i šire. Imalismopovjerenja usvoje roditelje, u njihov odabir i njihovu riječ. I ti brakovi su bili mnogo srećniji i dugovječniji nego ovi današnji. Takav je bio adet. Nije tu bilo prisile. Ko je htio mogao je da vidi svoju buduću hanumu kao i ona svog budućeg supruga po hadisu”. Mula Jusuf-ef. Bibić je nedugo nakon što je udao svoju kćerku za mula Zahita, odselio za Tursku 1965. god., i nakon godinu dana (1966.) preselio ja na ahiret i ukopan je na mezarju “Top Kapi” u Istanbulu.

Zahit efendija priča da je služio JNA 1960.  i 1961.godine,  tri i po mjeseca u Trebinju,a 20 mjeseciu Vinkovcima, pješadiju. Kao vojnici su pomagali tadašnjim poljoprivrednim dobrima u žetvi. Nije bilo dosta kombajna pa je vojska ručno kosila žita. Neki su kosili, neki vezali snopove, neki prenosili žito do vršalica i do hangara. Poslije vojske vratioseu rodnikraj i nastavio svojim ustaljenim životom. Dešavalo se da pješke ide iz Škrijelja čak u Rašku (oko50 km) i da sevrati obdanice -pješke. Tamosu kupovali ovce, tzv.”rašljanke” koje su bile sitnije od sandžačke “rude” i “baljuše”,čak i od “bardoke”,  ali one su bile jeftinije i dosta su bile korisne. Učestvovao je u organizovanju seljana za pravljenje puta doseoskih kuća i dodžamije u Škrijelju. Sa sinovima je učestvovao u finansiranju raznih hajrata, česama,  seoskeih puteva i mostova,  izgradnji, renoviranju  i zastiranju džamija,  stipendiranju učenika medresa i fakulteta, u Sandžaku i BiH, pomaganju islamske zajednice, pomaganju siromašnijih pojedinaca  i sl. (Allahu dragi, kakva je ovo porodica. Kako je Allah, dž.š., uputio na pravi put i dao joj halal imetak koji ona dijeli na ispravnom putu).

Velimi naš hadžija: “Haris efendija, čudan je danas ovaj vakat. U moje vrijeme kad bi ‘nešto’ došlo iz Islamske zajednice, odnosno iz ‘Vakufa’,  kako se tada govorilo, pogotovo ako bi došao pismeni ‘akt’ iz Sarajeva, mi smo to s poštovanjem slušali i bespogovorno izvršavali. Danas, vidim, niko nikoga ne sluša. Ljudi ne govore među sobom – a idu u džamiju. Idu na hadž – a ne nazivaju selam jedni drugima. Allah, Allah. A završili visoke islamske škole. Vidite moj Haris efendija, slušajte šta vam  iz ‘vakufa’ kažu. Pogotovo iz Sarajeva. Tamo je svakad bila naša najjača ulema. Moj r.babo Abit I ja smo godinama bili pretplaćeni na “Glasnik”, “Preporod”, “Takvim”, kasnije “Glas islama” itd., i stalno smo kupovali I čitali islamsku literaturu i savjetovali sve članove porodice da čitaju I da se obrazuju prije svega u islamu da znaju ko su I šta su I gdje pripadaju. I danas imam puno tih knjiga I časopisa koje čuvam za uspomenu I za čitanje, a naravno sad I moji članovi porodice kupuju stalno islamske knjige kad god šta novo izadje iz štampe bilo iz Pazara ili Sarajeva. I to mi je posebno merak što su vezani za našu islamsku literaturu. Moram ti spomenut  i ovo –mismoseu naševrijeme mnogo hajalii poštovali. Išlismona kahve zajedno, išli od bajrama. Naročitomi jebila čast dapođemou muslihune –pomiritelje, ili u provođače, ili na svadbe, na mevlude, na kelimeitevhide, sa uglednim ljudima iz našeg kraja, kaoštosubili r. LjakoBećirović, Avdulj Šehović, Suka Gološ, Sulejman Demirović, Šaćir Šehović, Osman Salković i dr..Tako je to bilo”.

Mula Zahit je sa svojom suprugom i djecom živio u Škrijelju (Namgi), a obavljao je dužnost  većinomramazanskog imama u više pešterskih sela, i to: U Glogoviku tri godine, u Noćajama tri godine, u Nadumcima dvije godine, u Šipču tri godine, u Devreču jednu godinu, u Dolovu jednu godinu. Kao ramazanski imam, tu dužnost je posljednji put obavljao 1992. god., u Nadumcima, a kao imam džamije povremeno,sve do 2004.godine, i tou Škrijelju i Glogoviku. Kaže: “Allah dž.š. mi je pomogao pa sam 2000.obaviohadž,  za sebe,apoštomije hanuma slabijeg zdravlja i za nju sam, kao bedel, obavio hadždž odmah naredne 2001.godine”. Penzionisao se 2005.godine, preko preduzeća”Razvitak” u Novom Pazaru, gdje je ostvario nešto radnog staža.

Prisjeća se teških vremena: “Za vrijeme Drgog svjetskog rata strahovali smo i od partizana i od četnika. Bježali smo jednom, sjećam se, iz Škrijelja do u Mur kraj Novog Pazara, i sklonili se kod prijatelja Salka Preljevića. Bio sam dječak,dobro pamtim. Naišao Peko Dapčević sa vojskom preko Pešteri, a oni mu ‘udari pušku’, te, bogme, stradalo tu podosta partizana. I danas postoji spomenik izginulim partizanima na Jarutu. Zbog toga je, kasnije postojao loš odnos vlasti prema Sandžaku. A mi tada nismo znali kakva je razlika između partizana i četnika. Da ti ne pričam kako je bilo za vrijeme Rankovića.”

Odmah nakon Drugog svjetskog rata, pa do odlaska Rankovića, kaže naš hadžija, nije bilo slobodno biti ‘javni’ vjernik i javno obavljati teravije, mevlude i druge obrede po privatnim kućama. Mi smo krijući klanjali po kućama dok država nije odobrila, da seklanja I van džamije, negdje krajem 60-desetih godina. Tada su počeli pristizati svršenici medresa – sarajevske i prištinske, I Starješinstvo IZ-e je počelo izdavati rješenja o postavljenu ramazanskih imama.

Hadži Zahit ef. je iz rodnog Škrijelja odselio u Novi Pazar 2001.god., gdje i sada živi. Ima dvanaestero unučadi i dva praunuka. Njegov unuk (od kćerke) Almedin Curić je nastavio dedovim stopama i završio medresu “Gazi Isa-beg” u Novom Pazaru, kao učenik generacije 2010. god. Inače sva unučad su prošla kroz mektebe, a neka od njih i sad pohadjaju mektebe, islamske vrtiće i idu u Školu Kur’ana Časnog u Novom Pazaru i Ofenbahu u Njemačkoj gdje su mu sinovi na privremenom radu. Njegove kćerke i snahe su pokrivene po islamskim propisima, a sinovi su nastavili babovim stopama i vezani su za džamije i džemate, sa svojim porodicama. Tako je njegov najstariji sin hadži Jonuz (Ing. mašinstva), bio predsjednik bošnjačkog džemata “Offenbach” u periodu od 1997. do 2005.god.  Inače, hadži Jonuz je veoma aktivan i na društvenom i kulturno-političkom planu, pa je od 2005. do 2015.god., bio zamjenik predsjednika u vijeću stranaca u Ofenbahu, te član političke partije ONF, i njen kandidat na predstojećim izborima koji su zakazani za 06. mart 2016.god., za opštinski parlament grada Ofenbaha. Srednji sin mula Zahita, hadži-Muzafer (profesor razredne nastave) je, uspješni biznismen, a istovremeno je predsjednik džemata “Bkz Offenbach”u Ofenbahu, od osnivanja 2010.god., te sekretar udruženja Sandžačke dijaspore. Sin Zahit efendijin hadžija Muzafer, je nadaleko čuveni vakif i dobrotvor, poznat širom Sandžaka, BiH i dijaspore. Također je aktivan I na vjerskom I na opštedruštvenom planu. Prije odlaska u Nemačku, jedno vrijeme je živio i radio u Sarajevu kao professor u jednoj školi. Treći sin mula Zahita, Nafilj, živi u Novom Pazaru i bavi se privatnim biznisom.

Na kraju, zar semože bolje završiti jedan muhabet, jedan prisni razgovor dva iskrena vjernika, osim uz Allahove dž.š. riječi:“Rabbena gfir lii, ve li validejje, ve lil mu’minine, jewme jekumul hisab… ve men jettekil-Lahe jedž’al-lehu mahredža,vejerzukhu min hajsu la jehtesib, vemen jetevekkel alel-Lahi fe huve hasbuhu. Innel-Lahe baligu emrihi. Kad dže’alel-Lahu li kulli šej’in kadra. (“Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima – na Dan kad sebude polagao račun!”  “…a onome kojise Allaha boji, On će izlaz naći,,, i opskrbiće ga odakle sei ne nada; onome koji se u Allaha uzda,On mu jedosta. Allah će,zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah jesvemu većrok odredio.”) (Kur’an: Ibrahim, 41, i Et-Talak, 2-3).

Molim Allaha, dž.š., da porodicu hadži Zahit-ef.Hadžića  nagradi svakim hajrom i ukabuli njihove dove,njihove vakufe i njihova dobra djela. Amin!


 

[i]Prof.dr. Radivoje Ivković: Sociološki leksikon, Prizren, 1998.str. 110.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Mehmed Meša Delić: Ukratko o Rešadu Kadiću

IZ KNJIŽARSKIH RAFOVA BOSNE I HERCEGOVINE REŠAD KADIĆ – PRIČE S OPĆOM NAM DUŠOM Rešad Kadić  rođen je 1912. godine u Sarajevu, a umro 1988. godine također u Sarajevu. U testamentu je izrazio želju da bude ukop...
by Redakcija
 

 
 

Amar Škrijelj: U susret vijeku od rođenja Muhameda Abdagića

U autobiografiji koju je potpisao u Sjenici 22. 10. 1975. godine Muhamed Abdagić navodi: ‘‘Rođen sam u Sjenici 1916. godine. Srednju školu završio u Skoplju i Vranju. Upisao se na Pravni fakultet 1936. u Beogradu i poš...
by Redakcija
 

 
 

Dženis Šaćirović: O pjesnikinji Nadiji Rebronja

Profesorka književnosti, prof. doc. dr Nadija Rebronja je pjesnikinja, esejistkinja i književna kritičarka koja godinama unazad pravi izuzetne rezultate svojim autorskim radom. Poeziju je objavljivala i u časopisima i zborn...
by Redakcija
 

 

 

Muzafer Hadžić: Mula Husein – Huso ef. Ujkanović (FOTO)

Prema hadisu Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., čovjek je dužan poštovati ahbabe svog oca. Držeći se tog imperativa, osjetio sam obavezu napisati par redaka, dati nekoliko napomena, ispričati nekoliko anegdota, i tako ot...
by Redakcija
 

 
 

Muhamed Hevaija Uskufija (Dobrnja kod Tuzle 1601. – umro poslije 1651. godine)

Muhamed Hevaija Uskufija (skraćeno: Muhamed Uskufi ili Muhamed Hevaija), bosanski alhamijado pjesnik i sastavljač tursko-bosanskog rječnika. Rođen je u mjestu Dobrnja kod Tuzle 1601. godine, a umro poslije 1651. godine. P...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona