Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Prevodi

14. Aprila 2016.
 

Angel Karalijčev: Djeda Božilova posljednja nada

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Napolju vijavica, snijeg grabi, zatrpava usnulo seoce i zavija poput bijesnog kučeta – tužno i neprestano.
Pod teretom snijega savinute grane na stablima pucaju.
– Ja diži se da ideš! Ponoć je prošla. Nije ti ovo han. Sjeo tu uz pećicu, raspružio se ko neki beg i ne pada mu na pamet da bi trebalo da ide.
– Stani, Pašo, ostavi me još malo da zgrijem ruke. Hladno mi je.
Djeda Božil ispruži ruke ka otvorenim vratima pećice, iza kojih više nije bilo žerave već samo vruć pepeo, i stade vas treperiti.
Paša otvori vrata na kafani.
– Maleee, kako zavija! Sipa li sipa. Ljudski boj snijega će natrpati. Djeda Božile, ove noći u tvojoj bašti – u kojoj nemaš plota ko sav ostali svijet – vuci će igrati „preskoči-magare“. Kada ih osjetiš, uzmi jednu užarenu baklju i izađi im na doček. Pet para ne daj – vuk bježi od vatre ko đavo od tamjana.
– Odakle vatra u mojoj kući, sinko? Za lijek da ti zatreba, nećeš se ni na triješčicu namjeriti. Nemam drva, Pašo, nemam!
– I ne imao kada si s takvom pameću. Ama, postao si neki čudan čovjek! Što ga ne prodaš? Silne ćeš pare za njega dobiti.
– Milo mi je … – reče djeda Božil.
– Tja! Drn-drndara!… Milo ti bilo čuti. Star si čovjek, devedesetu „lazarkinju“ nosiš na leđima, a ponašaš se kao prekjučerašnje dijete. Toliki iz tvoje generacije već leže pod zemljom na groblju – ta kako ih samo prežaliti možeš – a ovamo to nešto, i nikakvo, nikako da prežališ. Šta će ti ga? Hoćeš li ga na onaj svijet ponijeti? Da ne misliš da će ti u grobu biti toplije. De pogledaj kako je vijavica uzbučala. Pođi sjutra u Orahovicu i prodaj ga. Tamo u čaršiji ima jedan zlatar. On ti kupuje upravo takve stvari. Veoma je bogat. Da ga uhvatiš za gušu – zlatnici će mu iz usta početi ispadati. Kada mu ga prodaš, napunit će ti šubaru parama. Otići ćeš do pijace i onamo ćeš uzeti lijep kožuh, kupit ćeš sebi i fine kondure sa dva prsta debelim đonom – da ti ne kisnu noge na snijegu. Ja pogledaj se na šta ličiš! Krenuo si u svinjskim opancima, probušenim odozdo, a ni obojke nemaš, nego si noge umotao dvjema okraćalim krpama. Nego, ostavi se cipela, već pogledaj si košulju? Meso ti se vidi ispod anterije. Sramota je da hodaš go. Poslušaj me, pa da si vidiš život. Zlo li će ti biti od toga?
– Dobro de. Sve je istina što kažeš, i lijepo, ali ako sada krenem, kako ću stići po ovolikom snijegu u Orahovicu?
– Prugom. Zbog čega je inače narod gradio prugu?
– Odakle mi para za voz? Nije niko lud da me pusti na voz bez para.
Djeda Božil ustade. Ogrnu se anterijom zakrpljenom na laktovima parčićima od vreće, i poče se udaljavati.
– Eh, kakav je? – isprati ga Paša do vrata. – Sjutra, živi i zdravi bili – na put, a?
– Još ću da razmislim noćas, pa ću se ujutru odlučiti. Ali, ako i njega prodam, šta će mi onda ostati na ovom svijetu?
Vijavica poklopi pogrbljenog i od hladnoće savinutog starca, a Pašo zaključa vrata, podupre ih bradvom, ugasi svijeću i pribra se u toploj sobi kod čeljadi.
Dugo vremena je djeda Božil bljiještio u snježnoj buri, sve dok ne stiže kući. Kad uđe, otrese snijeg sa odjeće, ispruži ruke u tami, privuče se i sjede uz hladno ognjište pa se zamisli. Zaspa uz hladno ognjište.
Duša mu se povrati u prošlost. Prebaci se u daleke godine iza sebe i siđe u jedno udaljeno selo nad kojim je sijala crvena mjesečina i duvao topao jesenji vjetar. Krenu starac seoskim putem, zaputi se prema mjestu na kome se odigrala borba, a kada onamo stiže – ostade bez daha. Ispred lica mu se ukazaše vješala načinjena od tesanih direka, a na vješalima se njiše jedar muškarac sa usukanim brkovima i u sivoj, konopnoj košulji. Između mrtvih nogu obješenog – čvrsto stisnuta – stoji šubara, a na šubari se presijava zlatno levče!
– Oče – prošapta nečujno starac i zatrepta – ja sam tvoj Božil.
I starac ugleda samog sebe kao da to beše juče. Bosonog, preskočio je seoski plot, ispravio se i upiljio oči prema obješenom ocu i zaledio se od straha. Užasnuto, dijete je počelo cjelivati oca po mrtvim nogama.
– Oče, ja sam tvoj Božil, pogledaj me!
Ali ga mrtvac ne pogleda. Tada se dječak uplašeno osvrnu, te mu zgrabi šubaru između nogu i nestade u pustoj noći…
Suze udaviše djeda Božila. On ih obrisa rukavom i utihnu. Napolju je vjetar pojačavao i nalijegao na prozorska okna. Nad selom su se čuli fijuci, pomislilo bi se neko zove u pomoć, ili ko da negdje bije crkveno zvono…
Izjutra, kada se probudi i pogleda kroz prozor, ugleda snijeg do pojasa. Zima se ne šali.
– Eh, da imam kožuh, cipele i puna kola drva – uzdahnu – pa da nabubam vatru, skinem cipele, da si poda se prostrem kožuh pa da zalegnem – maleee! Vatra pršće! Iskre izbijaju iznad ognjišta, a ja ležim, upijam toplotu i protežem se… U pravu je Pašo. Trebalo bi danas da pođem. Ako ne krenem, može da se zainati i da mi više ne daje hljeb.
A dogovorili se bjehu: Pašo će njemu davati hljeba dok je živ, a kada umre – Paši će ostanuti kuća i razgrađeno dvorište. Ali de znaj ćud paščetu: može mu šunuti i nešto drugo, pa da kaže: nema više „hljab“!
Tada se djeda Božil i odluči da krene na put. Ode najprije do dolapa, izvuče ključ iz pojasa, otključa katanac, napipa zavježljaj u tami sanduka i zatrepta…
Pašo mu je dao dvadest i pet leva za voz i na polasku mu rekao:
– Nemoj slučajno zaboraviti da sebi kupiš jedan šal, vuneni, od onih mekanih da bi imao čime sebi uši pokriti. A za mene ćeš kupiti novine, da pročitam vijesti. Duša mi je da se s njima družim. Nijesam ja za ovu seosku divljinu, ali tako mi bilo pisano!

***

Oko podneva djeda Božil se uspravi ispred orahovske zlatarnice dugo otresajući snijeg sa opanaka i neodlučno pokuca na vrata. Dočeka ga upravo zlatar sa širokim zlatnim lancem oko ruke. Na prstima mu se presijavaju elmazi…
– Šta ima? – upita ga.
– Navratih malo da…
– Zbog čega si došao? Da ne bi da kupuješ armagan za Koledu?
– Neću. Imam nešto za prodaju.
– Šta je to?
– Jedan lev od starine. Onda kada smo se tukli sa Turcima, bio mi je na šubari. Ja sam iz čete đeda Kapetan–Nikole kojega su ubili u selu Kolibe. Ti, poznaješ li ga? Kapetan–Nikola – pjesma za njega postoji, kako može biti da ga ne znaš?! Iz njegove sam čete. Barjak sam nosio. Da je još živ deli–Penjo, ljeskovčan, mogao bi se kod njega raspitati za mene. Iz bune mi je ovaj zlatni lev. Najprije ga je nosio otac mi Ivan Božilov, stari komita, onaj kojega su Turci objesili nasrijed sela. Trebalo bi da si čuo za njega. On mi je otac. Od njega mi je ovo levče.
– Pa zašto ga prodaješ? – upita ga zlatar.
– Iz nužde, sinko, zbog nemaštine. Velika je bijeda na mene naljegla. Otkako je zapadao snijeg, vatru u kući nijesam vidio. Lani su me nagovorili da napišem molbu caru. Da mu objasnim ko je djeda Božil, da mu se oplačem poradi nemaštine i da mu opričam istoriju ovog levčeta ne bi li mi pustio kakvu penzijicu…
– Jesi li poslao molbu?
– Poslao, nego šta – petnaest leva mi je za nju uzeo advokat!
– A car?
– Ništa. Malo je samo jedan car koji bi brinuo što djeda Božil iz Opake nema košulje na leđima i što ga bije stud.
– Ja, daj da pogledam to levče!
Starac zavuče ruku u pazuhe, izvuče odande jednu krpu, razveza je lagano i pažljivo zlataru ispruži jedan majušni zlatni lev sa pocrnjelim i iskrivljenim obodom i rupom probijenom gvozdenim probijačem.
Zlatar ga pogleda, stavi i monokl, pa ga zagleda s lica, obrnu ga i na naličje i kucnu prstom u njega, te reče:
– Pogriješio si, đede.
– Kako?
– Nije ti ovo zlatni lev, ne!
– Kako? – zinu starac.
– Nije zlato, kažem ti. Običan lim.
– Ama šta to govoriš? Može li to biti!
– Ne vrijedi pet prebijenih para. Slobodno ga baci u smeće. Nešto si pobrkao dok si po ovolikom snijegu krenuo iz sela da bi mi ga donio i bez potrebe trošio pare. Iz kog sela bješe…?
Djeda Božil mu ništa ne odgovori. Uzede svoje levče, uveza ga ponovo u krpu kao nešto najdragocenije, a zavježljaj gurnu pod pazuho i pođe.
Zlatar se nasmija gledajući ga kako se neodlučno sprema da iziđe.
– Što u selu ne upita nekoga ko se razumije u zlato, nego si po ovolikoj hladnoći krenuo čak do grada…?!
Dugo je na ulici jadni starac stajao uspravljen, gledao u visoke snježne strijehe, a muka u duši mu je curila ko neki porojni pljusak…
Eh šta da bude! To levče koje mu jedino bijaše ostalo kraj tolikih grobova njegovih bližnjih, ta njegova posljednja radost i nada, da ne vrijedi ni puknutog petoparca. Od lima bilo. Kako zlatno levče može biti od lima…?!
I budući nije imao para za voz, krenu pješice prema Opaki. Kada se nađe na otvorenom polju van grada i pošto je neko vrijeme hodao poljem, put se odjednom prekinu. Stazu puta snijeg već bješe prekrio. Sada, na koju stranu da krene? Poče praviti prtinu, zamahnu nekoliko puta nogama i umori se te sjede.
Dok je malo počinuo, ljuta ga vijavica posve zatrpa.

Prevod s bugarskog Sande Dodevski

Angel Karalijčev 1902-1972. ...Jedan od najpoznatijih bugarskih pisaca za djecu. Zastupljen u mnogim svjetskim antologijama. Uz Ivana 
Vazova, Hrista Boteva i Elina Pelina (Dimitar Ivanov Stojanov), svakako među vodećim bugarskim piscima.


About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Miroslav Stamenković: Miki

To mače, koje sam pripit ukrao sa terase kafane jednog prepodneva, i strpao ispod jakne bez mnogo razmišljanja, uneo sam u autobus i držao ga u ruci. Bilo je mirno, pa sam tada pomislio da su sve mačke takve. Jedna žena mi...
by Redakcija
 

 
 

Said Šteta: Otac koji sa kamenom priča

Još mi u sjećanju živi slika mladića s kraja rata, nasmiješenog i uvijek spremnog za neku finu doskočicu. Ponekad zaljubljen i zapleten među zvijezde kao u paukovu mrežu, ali nikada ters. Onda ga prestanem viđati, da b...
by Redakcija
 

 
 

Smail Jonuz: Potohnućemo namah!

Švedski gradić Varberg je važna luka. S druge strane mora je Danska. Naš čovjek, kako ga je Bog stvorio znatiželjna i snalažljiva, odmah poče izviđati u luci kako se tamo ide, koliko košta karta i, što je najvažnije...
by Redakcija
 

 

 

Said Šteta: Dječak na stepenicama

Dječak na stepenicama   Prije koju godinu, prolazio sam kroz udaljeno selo od grada i vidim dječaka, uzrasta pet-šest godina kako sjedi na stepenicama jedne manje kuće. Bio je skromno obučen, isprljane odjeće i misli...
by Redakcija
 

 
 

Vukosav Delibašić: Kuća na bijelom blagu

Rat je završen prije tri godine, a još uvijek su po šumama i skrajnutim selima lutali: odmetnici, vojnici, milicioneri, šumari, razne uhode i špijuni, koji su na svakoga motrili i pazili ko kud odlazi i ko kod koga dolazi...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona