Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Promocije

20. Maja 2016.
 

Atif Kujundžić: LATINO BIZANTINO

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

VELIKI PRASAK DARA 

Igor Divković. LATINO BIZANTINO. Pjesme. Tuzla. 2014; Pogovor

 

 

Poezija je umnoženo komuniciranje Pjesnika sa Životom. Ta multiplicirana djelatnost nikad nije saglediva u svim elementima jer projicira raspoloženja tokom čitanja i tako – komunikacije. Makar u krajnjoj instanci treba osim tematskomotivskog kompleksa pjesme i Pjesnika, uvijek imati u vidu nepoznat broj čitatelja i komplekse njihovoga reagiranja na pjesmu – sasvim nepredvidive za pjesnika i pjesmu koji su proces komuniciranja otvorili.

 

Igor Divković je poznat, čitan, priznat i nagrađivan pjesnik, ali nije dopustio da ga to ponese i odvede u nepredviđenom smjeru književnog oblikovanja i produkcije, da ga učini medijem nagađanja koje producira društvena sredina svojom prosječnošću.  Igorove pjesme i knjige pisane su istraživački promišljeno i ciljano na krajnje i samo njegov način u formalnom i tematsko motivskom smislu. Tako je svaki put i dosezao cilj, postizao osobno ispunjenje u pjesničkom poduhvatu iza kojega je stao njemu svojstven rezultat. Igor Divković nosi i njeguje visok ideal slobodne i inventivnokreativne osobe sa snažnim smislom za suštinu estetskog.

 

Zato su njegove pjesme i knjige tako iscrpni sistemi tematskomotivskih i formalnih mogućnosti ispred kojih se našao i koji ga je pokrenuo u djelatnom smislu, osobnim individualnim sposobnostima i zapažanjima izvan naslijeđenih prava i znanja i okoštalih formi. Osim svega, Igor nije smislio tu stvar, ON je takav čovjek.

 

Ustvari, Igor Divković dosljedno inzistira na drugačijem doživljaju i shvaćanju svijeta, kulture i umjetnosti, pa tako i ljudskih originalnosti, moći i talenata, pa i umjetničkih formi/žanrova, prikladno emanirajućim fenomenima inventivno kreativnih osjećanja u njegovoj osobi i zapažanju.

 

Ustvari osjećanja i pitanja o čovjeku i umjetnosti su stara i vječna. U svemu se samo zanavlja ljudska masa i pojedinac kojemu će neka pojava izgledati drugačije. Ali ta draž novoga viđenja je čudesno snažna i neodoljiva, naročito smještena u sopstvenu vijugu i životni ritam o kojem nismo ni znali.

 

Borbena znakovitost ovakvoga stava ogleda se u srazu sa ukidanjem postojećih pravila i uhodanih ritmova, smislova, slika i značenja radi oslobađanja osobne prirode, promjene doživljaja i viđenja. Za takav prolazak svijetom potrebno je imati vjere u sebe i svoje viđenje, u svoju uobrazilju i stvaralački zanos. Mora se biti u stanju povjerovati prirodi i svome odnosu prema njoj, svojim očima i osjećanju.

 

Dakako, to se ponavlja, nerijetko istom trasom, ali uvijek i obavezno sa različitim ishodom/rezultantom. Prostor se osvaja snažnim i uvjerljivim izljevima osjećanja, kakvima osobito obiluje poezija Igora Divkovića. Ustvari, njemu je ta vrsta oslobođenosti od posebnog značaja, pa na njoj i inzistira. Tako Igor Divković postaje stvarnim dijelom pjesme i pjesma stvarnim dijelom njega, a ishodište je originalno. Dakako, taj odnos skriva mnoge zamke koje se poslije javljaju u procesu čitanja i interpretacije.

 

Tu je i ključno pitanje Pjesnikovog uspjeha: je li čitatelje uspio uvjeriti u svoju istinu, je li ih naveo da prihvate njegovu pjesmu, konačno: što je uistinu postigao svojim izgaranjem? Igor Divković je do te mjere svoj, da se pred formalnim i sadržajnim torzom njegove pjesme često pitamo: kako i zašto nismo baš tako vidjeli tu stvar o kojoj Pjesnik zbori, kad je stvar takva naočigled?

 

Ako nam se u fenomenologijskom smislu čini prihvatljivom sentenca Martina Heideggera da je jezik čovjekova kuća bitka, onda je i fenomen jezika kuća bitka za čovjekovu pjesmu, kao za ljudsku esencijalnu misao koju držimo u vrhu čovjekovog djelatnog bića kao najviše što čovjek uopće intelektualno i uopće može postići.

 

Tako je poezija i ustoličena na vrhu čovjekovih mogućnosti kao njegov najveći domet, jer je već upočetku bila romantički ideal stvaralačke i slobodne ličnosti temeljene na kartuzijanskoj vjeri o premoći razuma kao poetika izvedena iz temeljnih zakona prirode i razuma, što je dokazivano i primjerima velikih djela klasike.

 

Kada su otvoreni procesi o ukidanju ideje o vječnom poretku  svijeta, a tako i doveli u pitanje i ideale stare poetike, poezija dobiva trajne žanrovske oblike i odlike i dobiva priliku  funkcionirati prema zakonima razuma koji razumno misli. Eh, upravo na tom mjestu pronalazimo Igora Divkovića koji artikulira karakteristično svoju pjesmu u neposrednom odnosu razuma upravo sa prirodom čijim je neporecivim dijelom.

 

Još 1759. godine Edward Young isticao je da umjetničko djelo ne nastaje na osnovu vječnih zakona, već se spontano rađa iz životnih korijena genija. A LuisSebastianMercier je govoreći o pravilima klasicističkog teatra, uzviknuo: Neka pjesnik unese slobodan život u svom njegovom zamahu i neka se ne zatvori svoj genij u te pregrade koje ograničavaju umjetnost. I opet zatječemo Igora Divkovića, samoga na svijetu, sa  njegovim osjećanjem pjesme u okruženju.

 

Taj proces oslobađanja išao je sporo i teško. Pitanja su bila aktualna i u  Shakespearovo vrijeme i kao u primjeru Homera, bez mnogih znanja o ovome što smo spomenuli, sve je rješavao pjesnikov genije. Mladi Goethe je pisao da ga prethodna pravila skučuju kao tamnica i nesnosna stega za uobrazilju koja se prirodno sukobljavala s racionalističkom osnovom klasicističkog poimanja umjetnosti. Tada se i javljaju pojmovi originalnost, inspiracija, uobrazilja, stvaralački žar, genijalnost i sl.

 

To je i vrijeme kada se javlja nesputana snaga slobodnog duha. Razvio se kult genija, koji je artikulirao kult genija, koji je bio jedan od prvih nagovještaja romantičarskog shvaćanja umjetnosti kada je ovladala težnja da se umjetnost doživi istinski, kao ljudska priroda. /O tome je ponajvećma pisao FriedrichSchlegel./

 

Tako možemo naći sada poznatu definiciju W. Wordsworth u predgovoru lirskim baladama 1800. godine:

 

Svaka dobra poezija je spontan izljev snažnih osjećanja, i mada je ovo istina, pjesme koje zaslužuju bilo kakvu vrijednost nisu nikad bile stvorene u bilo kojoj raznovrsnosti tema osim od strane čovjeka koji je, budući obdaren više nego običnom osjetljivošću, razmišljao isto tako dugo i duboko. Jer naša osjećanja dotjeruju i vode naše misli, koje su zaista predstavnice svih naših pređašnjih osjećanja.

 

Etc.

 

Bitno za ovaj trenutak i kontekst: opet nalazimo Igora Divkovića, razbokorenog u prirodi i životu taman tako da posvjedoči sobom i osobno da između njega i života nema rastojanja. Oni su tu zajedno i bez distance sve dok traju, a rezultat je izvanredan. Pročitajmo Igorove pjesme o Uni.

 

Igor Divković  se ne oslanja ni na što osim na osobno osjećanje i doživljaj svijeta konkretno. Barem iz ove pozicije. Osim na stvarnost osobnog doživljaja slike. Igor Divković je na taj način uvijek iznova na početku stvaranja pjesme i svijeta bez imalo potrebe za ponavljanjem. I čemu, kada se ni svijet ne ponavlja u svome vječnom protjecanju i stalnim mijenama. Uvijek je nov.

 

Sve pršti od Igorova dara. Svaka jedra riječ koja – makar jedna, najčešće čini stih, pupoljak i cvijet, na pregibu slap, svjetlo i sjena, trenutak vremena, noć, zora i tmina, mirovanje i let, ako slijedimo Igorov, od Boga dar, rasprsnut će se ovaj svijet u nedohvatan i nesaglediv let… rijeke i mora, oboda gora, lijepe žene, nov život i mijene, dana nam prilika, dok je gledamo slika, želja i tuga, jutro i dan, želja i san, prijateljstvo i vjera, čokot i čokalj, rose kap, nonsens i smisao, dah koji je disao, pogled na ljepoti, srce u snu, doskok pri dnu, pjesma u stihu, rima u distihu, misao u gnomi, riječ koju zatomi, odlazak i povratak, rasprsnut će se mir u koji zaranja misao, sve je pred rasprsnućem, inače uzalud sam pisao i pišući disao. Igor je hedonist pozvan da prospe radost kao klikere staklence, da se sjure niz strmu ravan i i vertikalu stihovlja u pjesmi.

 

12. studenog, annoDomini 2014. Atif Kujundžić

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Kako se sve manipuliše sa nama u poslovnom i privatnom životu?

Ne možemo sprečiti da neko pokuša da nas izmanipuliše, ali možemo sprečiti da budemo izmanipulisani. Da bismo u tome uspeli, pre svega moramo razviti svest o postojanju manipulacije, ali i njeno prepoznavanje na vreme. U ...
by Redakcija
 

 
 

Objavljena knjiga ‘’Zaštita okoliša sa aspekta islama’’ dr. Ragiba es-Serdžanija

Sredinom januara rožajska ‘’Avlija’’ je objavila knjigu ‘’Zaštita okoliša sa aspekta islama’’ autora dr. Ragiba es-Serdžanija u prevodu prof. Afana Latića. Ovo djelo je prema riječima prevodioca 2012., god...
by Redakcija
 

 
 

”Ljudi će uvijek pokušavati da sruše naše dvorce” – Milan Jović o knjizi ”Absum”

Milan Jović, devetnaestogodišnjak iz Teslića 12. januara 2017. godine izdaje svoju treću knjigu pod nazivom ”Absum”. Zašto baš ”Absum”? Knjiga ”Abum” simboliše moj odlazak iz grada u k...
by Redakcija
 

 

 

Poema Srebrenicau kontekstu avangarde XXI. stoljeća

Nikola Šimić Tonin: Srebrenički kodirani kadrovi smrti, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Zadarske županije, Zadar 2016. Poema Srebrenica funkcionira kao suptilna interaktivna umjetnička stvarnost svih žrtava i žrtv...
by Redakcija
 

 
 

Nikola Šimić Tonin: Prikaz nove knjige Sandeta Dodevskog

Sande Dodevski: Jačinska jutra, Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, Đenovići, 2016., Presing. Prikaz zbirke priča “Jačinska jutra”, Sandeta Dodevskog Piše: Nikola Šimić Tonin, Zadar Pripovjedačk...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona