Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Promocije

14. Aprila 2015.
 

Nova knjiga Anisa Bajrektarevića ”Geopolitika – Evropa Sarajeva 100 godina poslije”

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

Piše: Dubravko Lovrenović

Ova zbirka tekstova profesora Anisa Bajrektarevića, sukcesivno objavljivanih u svjetskoj periodici i na više jezika, kao i u sarajevskom magazinu Dani, potvrđuje da postoji duboka intelektualna frustracija svih koji se bave onim što se danas popularno zove Jugoistok Evrope, a ona proizlazi iz činjenice da su se tri evropske socijalističke federacije raspale na putu njihove političke tranzicije ka liberalnoj demokratiji, gdje je jedna, jugoslavenska, prošla kroz čitavu deceniju nasilja. Sve, naravno, nije rođeno jučer, zato autor svoja razmatranja započinje sarajevskim atentatom (28. juna 1914.) kada je Centralna Evropa objavila rat Istočnoj Evropi, od tačke koja je dovela do današnjih postmodernih društava. Gdje smo bili i gdje smo sada? Mi smo (bivši Jugoslaveni, a danas tek, za tuđi račun i na vlastitu nesreću, međusobno zavađeni Srbi, Hrvati i Bošnjaci) jednako zbunjeni odnosom koji je našu političku tranziciju ka liberalnoj demokratiji učinio kompleksnijom, budući da su nam Evropljani sve vrijeme, nakon što su sami, poslije pada Berlinskog zida, proglasili kraj ideologije i podjela, nudili pomoć u crtanju etničkih karata i linija razdvajanja od kojih se ni danas nismo uspjeli odmaći, od kojih i danas boluje ovo društvo jer su se posljedice tih etnoteritorijalnih podjela izravno reflektirale na sve oblike društvenosti, kao i na sve institucije i prakse u postratnom bosansko-hercegovačkom društvu, koje prolazi sve ono što jedna „pervertirana“ tranzicija podrazumijeva. Rekosmo tranzicija: tranzicija iz nečeg povijesno utemeljenog i provjerenog, kao dobrog i funkcionalnog za uvjerljivu većinu, u nešto iskustveno doživljeno kao bastardizacija, u čemu je nekadašnja većina postala ponižena manjina – tako sve izgleda nakon dvadeset i više godina! Međusobno zavađeni, politički, sigurnosno, financijski i medijski desubjektivizirani, bez ikakve jasne perspektive – svoje i tuđe žrtve – to je slika naše sumorne današnjice. Sutra nikako da (o)svane. Nikad nam, kao protekle dvije decenije, nisu više pomagali, posredovali, savjetovali, a nikad nismo bili jadniji i bespomoćniji, i to nakon razdoblja naše jugoslavenske antičke suverenosti. Kao da nas je progutala “crna rupa”. To je, uz našu posvemašnju političku lakomislenost, samo jedna od neuspjelih evropskih integrativnih strategija u BiH. Pojedostavljeno rečeno, zbunili smo Evropu, ali i ona nas, razlika je “samo” u tome što mi svoju zbunjenost debelo plaćamo. Mi lako možemo objasniti zašto smo (bili) zbunjeni, ali odgovor na pitanje zašto je Evropa reagirala tako kako jest još uvijek nemamo; izmiče nam, ne možemo ga jasno artikulirati. Ili za tako nešto nemamo intelektualne odgovornosti i minimum građanske hrabrosti! Svi znaju sve i svi šute, što je svojstveno najrigidnijem staljinizmu, s tom razlikom da su ljudi tada znali čega se boje – ali šta je u pitanju danas, nakon što smo dobili demokratsko pravo glasa?! Za one koji se, možda, pitaju ova zbrika tekstova otvara novu perspektivu i posvješćuje određene aspekte cijele priče vezane za raspad Jugoslavije, gdje postaje mnogo vidljivije da liberalne nacionalne države ne samo da nisu znale, nego nisu ni htjele ponuditi socijalističkim društvima demokratski višenacionalni model koji bi im odgovarao više od etničkih podjela. Politike isključivosti koje su podržane više su odgovarale politici evropskog proširenja ka Istoku, odnosno, politike isključivosti osiguravaju liberalnim demokratijama trajniju poziciju moći u odnosu na Istok. Dubinska motivacija, ističe profesor Bajrektarević, koja je spriječila Evropljane da nam „pomognu“ i da nas „ohrabre“ na putu političke, eknomske i kulturne transformacije je, prije svega, geopolitičke naravi: Jugoslavija je bila jedini istinski samostalni i nezavisni politički entitet Istočne Evrope, i jedan od svega nekoliko takvih na cijelom kontinentu. Nagyjeva Mađarska 1956. i Dubčekova Čehoslovačka, kao i Poljska 1981. maštale su i borile se kako bi se pridružile liberalnoj Jugoslaviji i njenom, na svjetskoj pozornici jasno zacrtanom, Trećem putu. Zaista, Jugoslavija je po mnogo čemu bila jedinstvena evropska država: bez historije agresije prema svojim susjedima, sa visokim stupnjem tolerancije drugog i drugačijeg. Narodi Jugoslavije su bili jedni od rijetkih Evropljana koji nedvojbeno i odlučno ustaju protiv fašizma (1941-1945), boreći se oružano i plaćajući to sa 12% svoje populacije u četiri godine krvavoga (bratoubilačkog) rata. Jugosloveni – siromašni, ali vraćenog dostojanstva i istrajni – također se snažno suprostavljaju Staljinu i staljinizmu odmah nakon Drugog svjetskog rata. Bismarck Južnih Slavena – Josip Broz Tito – doktrinira tzv. aktivnu miroljubivu koegzistenciju nakon važne Jug–Jug konferencije u Bandungu 1955. i uspostavlja Pokret nesvrstanih (NAM) u Beogradu, svega 16 godina poslije surovog svjetskog rata, 1961. Nepokolebljivo decenijama, NAM i Jugoslavija umiruju snažne konfrontacije dviju supersila i satelita grupiranih oko njih (balansirajući, njihovom neodgovornošću izazvane, ozbiljne krize širom svijeta). U Evropi, kontinentu najoštrijih ideoloških podjela, sa praktično dvije polutke vojno sukobljene na svim centralnim sektorima kontinenta, te sa svojim južnim krilom (Portugalom, Španijom, Grčkom, i povremeno, Turskom), kojim vladaju najcrnje vojne hunte, Jugoslavija je izuzetno blag otok stabilnosti, umjerenosti i mudrosti. Kod kuće, ova državotvorna (iz današnje perspektive: čudotvorna) zajednica Južnih Slavena ima jedinstveno ustavno uređenje u striktno decentraliziranoj federaciji. Premda je bila formalna demokratija u svom političkom životu, mnogi aspekti socijalnih i ekonomskih običaja u ovoj zemlji, kao i naširoko upražnjavane osobne slobode i prava oslikavale su državu stvarne demokratije. Koncept samoupravljanja (uporedo sa samoupravnim modelom tzv. interesnih zajednica) u ekonomskim, socijalnim, jezičkim i kulturnim poslovima privukao je mnogo inostrane pažnje, divljenja i stručnog interesa u 1960-tim, 1970-tim i 1980-tim. Konačno: sahrana Josipa Broza Tita 7. maja 1980. predstavljala je najveće okupljanje državnika XX vijeka – ukupno 209 delegacija iz 127 zemalja svijeta – došlo je iskazati počast jednoj od najvećih povijesnih ličnosti tog stoljeća. Bio je to, nažalost, labuđi pjev na našu iracionalnost i evropsku političku dvoličnost osuđene Jugoslavije. Dostigli smo svoj “historijski maksimum” (L. Perović), mogli smo s Indexima zapjevati: “I pad je let.” Započeo je tada i još traje. U međuvremenu se pretvorio u slobodni pad. EU, kao, nemoćna, nariče nad nama; mi na izborima glasove dajemo svojim grobarima. Riječima autora: “konfrontaciona nostalgija i akademska inercija.“ Poraz rusofonske Evrope u njenoj geopolitičkoj i ideološkoj konfrontaciji sa Zapadom doveo je do kolosalnih promjena u Istočnoj Evropi. Koliko je to bilo dramatično možemo, kao ilustraciju, uzeti geopolitičko okruženje u to vrijeme najveće države Istočne Evrope – Poljske. Sva tri kopnena susjeda Poljske: DDR – Istočna Njemačka (kao jedina zemlja ikada koja se pridružila EU bez ikakve pristupne procedure, po čistom aktu Anschluss-a), Čehoslovačka i Sovjetski savez nestali su preko noći. Svi su današnji susjedi Poljske tek dvije dekade stara novina na evropskoj političkoj mapi. Nadalje, ako želimo da usporedimo broj disolucija država širom svijeta u posljednjih 50 godina, Stari kontinent pretrpio je koliko i svi drugi kontinenti zajedno: Američki kontinent – nijedna, Azija – jedna (Indonezija/Istočni Timor), Afrika – dvije (Sudan/Južni Sudan i Etiopija/Eritreja), a Evropski kontinent – tri disolucije. Zanimljivo je da se sve evropske disolucije tiču isključivo i jedino Slavena koji su živjeli u multietničkim i višejezičkim (ne od strane Atlantske Evrope nametnutim jednonacionalnim) državama. I sve su se tri – znači, svaka druga disolucija koja se zbila bilo gdje u svijetu – desile isključivo u Istočnoj Evropi. Ova je regija svjedočila totalnoj disoluciji Čehoslovačke (Zapadni Slaveni) i Jugoslavije (Južni Slaveni, i to u tri vala raspada), dok je jedna država nestala iz Istočne Evrope (DDR), da bi ukrupnila i ojačala front Centralne Evrope (zapadna Njemačka). Konačno, nebrojene centripetalne turbulencije snažno pogađaju Istočnu Evropu povodom raspada Sovjetskog saveza (Istočni Slaveni) na njihovim granicama. Te trubulencije još uvijek traju a kraj im se ni ne nazire. Kao najdrastičniji primjer Ukrajina je važan dio tog mozaika. Novostvorena EU (atlantsko–centralna evropska osovina) reagirala je tako što je aktivno eliminirala jugoslavenski Treći put u maniru klasične, historijske nacional-države, sa hladnom računicom geopolitičke procjene lišene bilo kakvih ideoloških tj. vrijednosno-moralnih ograničenja. Ona lako napušta altruizam svojih sopstvenih ideja, uskraćujući svoju podršku reformski opredijeljenoj vladi Jugoslavije, kojoj je tako sudbina brzo i zapečaćena. Slučajna ili ne, krajnja neodlučnost i kontradiktorne poruke EU-pripremajuće Evrope (čas ohrabrenja separatizmu, čas potvrda teritorijalne cjelovitosti i nedjeljivosti Jugoslavije) dovode cijelu zemlju u shizofrenu situaciju. EU opkružuje i izolira zapadni Balkan, puštajući klaonicu da neometano traje godinama. U isto vrijeme, užurbano mobilizira sva potrebna sredstva kako bi proširila svoju sopstvenu strategijsku dubinu na istok (ono što se kasnije formalizira tzv. EU proširenjem iz 1995, 2004, 2007, i konačno 2013). U ovom je kontekstu jedini mogući odgovor na pitanje kako se genocid i EU proširenje mogu odvijati u isto vrijeme na ovako malom prostoru (kontinentu). “Multikulturalizam je mrtav u Evropi” poručuju odnedavno vodeći evropski političari. Nekad teokratski Stambol i katil fermani, danas sekularni Bruxelles i brojni departmani (svileni gajtani). Istočna Evropa, kaže autor, odustala je od debate o suštinskim sadržajima, kao što su Slavenstvo, identitet, sekularizam i antifašizam. Toj i takvoj Istočnoj Evropi, kojoj je oduzeta, ali koja je i samoj sebi oduzela riječ na povijesnoj pozornici, pripada Bosna i Hercegovina, država ni svoja, ni tuđa, pod stečajem. Malo je ko, poput profesora Bajrektarevića, na ovaj način osvijetlio raspad ne samo Jugoslavije, nego i jednog vrijednosnog sistema. Budući da tekstovi koji slijede donose neophodan geopolitički kontekst, a tu je autor svoj na svome, ključan u razumijevanju bihejvioralnih političkih praksi liberalnih demokratija od početka devedesetih naovamo, mogu nam pomoći na putu vraćanja samopouzdanja i samopoštovanja – onih kategorija bez kojih nema smislene ljudske egzistencije. Ako smo to i bili zaboravili, dolazi nam ova knjiga kao naš podsjetnik. I – što je najvažnije – to u velikoj mjeri zavisi od nas samih, u to nas uvjerava autor suvereno se krećući svjetskim meridijanima i paralelama, na slučaju Vijetnama pokazujući primjer izvojevane slobode po visoku cijenu. I, dakako, ta sloboda nije značila pad u antimodernizacijsku izolaciju – naprotiv. Autor dekodira odnose velikih sila, ulogu energenata u modeliranju svjetskih odnosa i u nastanku aktualnih kriznih žarišta, sudbinu bliskoistočnih zemalja koje plaćaju visoku cijenu svog geopolitičkog položaja, njega zanimaju davni i dubinski historijski procesi koji u svjetlu današnjice dobivaju svoj puni smisao, evropski i svjetski mirovni ugovori, konstante i varijable povijesti: domino-efekti moderne historije. Njegovi pogledi na suvremenu povijest Evrope i Svijeta uklopljeni su u evolucijske tokove čovječanstva, nudeći nam jednu sasvim specifičnu sliku razvoja ljudske vrste i Planete koju ona nastanjuje. Trošimo bahato i neodgovorno u ime profita, nekontrolirano proizvodeći ugljik, povijest budućnosti. “Kako smo“ – pita se autor – „razvili ovu nekrofilnu opsesiju? Kako smo uspjeli da koncentriramo naš ljudski i gospodarski razvoj na ugljiku, i uporno razvijamo tzv. ‘tehnologije’ koje nas, očito, vode u direktnu koliziju sa svemirom i sa svime što okružuje našu biosferu?“ Sve globalne strategije ostaju mrtvo slovo na papiru. Globalna strategija – globalna fraza, demagogija moći po svaku cijenu, čak po cijenu uništenja života. Ko će vladati kad na našoj Planeti više ne bude nikog? Ko će, poslije uništenja Planete, zakazati novi samit u Riju? Hoće li tada biti konsenzusa? Naša je povijest, tvrdi profesor Bajrektarević, povijest “geopolitičkog imperativa”. “Drugim riječima“ – ističe autor – „naša kriza ne može biti samo ekološka, kao što ona nikada nije ni bila samo finansijska – naša kriza mora biti moralna.“ Trebala nam je jedna ovakva povijest Jugoistoka Evrope, u sklopu povijesti Svijeta, da raširimo sužene perspektive i, bar na trenutak, po principu “na ljutu ranu, ljutu travu”, smanjimo tjeskobu tranzicije koja – da li to iko zna? – vodi: kuda? Naše, bosanskohercegovačko kretanje, naime, tokom posljednjih dviju decenija u svakom se pogledu pokazuje nazadovanjem, a nema nikog od onih koje biramo na tzv. demokratskim izborima da nam to može reći. Živimo u Evropi genocida i ujedinjenja: od WWI do www. kako kaže autor, golub pismonoša zamijenjen je internetom ali, koliko smo se sami u sebi promijenili i osposobili za tehnološki napredak bez kojeg je naš život preko noći postao nezamisliv? Uspoređujući psihološke posljedice Gulaga i Googla autor konstatira: „Ovo stаnište zapravo je gvozdena cyber-krletka: sjаjno, аli usmjereno i instrumentаlizovаno, egoistično i аutistično, hlаdno i brutаlno mjesto; nesposobno za viziju, empаtiju, inicijаtivu ili akciju. Ono samo pojačava odsustvo naše veze sa sobom i ostatkom. Ako je, i dok je to tаko – moramo se pitati dа li uopće postoji rаzlikа između Gulaga i Goo(g)laga – jer su obа zatvori slobodnog umа?“ Sva ova, i brojna druga pitanja, nalaze svoj smislen odgovor na stranicama koje slijede. Nekadašnja – dojučerašnja – historijska pitanja u autorovoj interpretaciji postaju današnja, sutrašnja – egzistencijalna, planetarna: pitanja prijetećeg ekološkog holokausta. U tome je, u izbalansiranoj kombinaciji mikro i makro perspektiva, u interdisciplinarnom pristupu kompleksnoj povijesnoj materiji, veličina i neodoljiva privlačnost ove knjige. Od prve do zadnje stranice čitalac osjeća erudiciju Wissenschaftlera živo zainteresiranog za znanstveni pogled na svijet, ali pogled koji se ne zadržava na razini deskripcije nego nudi konkretna rješenja. Autorovo znanje plijeni: historiografija, povijest ideja, religijâ, civilizacijâ, umjetnosti, književnost, poezija, moderne tehnologije – dubinski uvidi u povijesne sklopove predstavljeni na jednostavan i prosječnom čitatelju pristupačan način, sve to s „nepomirljivošću prema licemjerju i falsifikatima svetinja”, u duhu Erazma Roterdamskog. “Zašto mi tvrdoglavo insistiramo na neadekvatnoj civilizacijskoj navigaciji?!“, pitanje je koje zadire u samu srž naše napredne, ali etički posrnule civilizacije. Čovjek je, čini se, stvorio historiju koju više ne može kontrolirati nego, upravo obrnuto, ona pod kontrolom (zarobljenog geopolitičkim imperativom) drži njega – to je jedan od zaključaka koji se nameće nakon čitanja knjige profesora Bajrektarevića. Zapravo, čovjek je na iskušenju – pred imperativom – da osmisli nove, humanije strategije vlastitog odnosa prema historiji, za svijet zasnovan na konsenzusu solidarnosti. Norme i standardi su propisani, do čovjeka je da ih primijeni. „Kaos ili kosmos“ – kaže autor – „jednostavan izbor.“

 

U Sarajevu, 23. X 2014.

Dubravko Lovrenović


 

Istaknuta slika: dr Anis Bajrektarević

New Picture (1)



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Halil Markišić: DIVAN POGLED NA PROŠLOST I SADAŠNJOST ROŽAJA

Piše: mr Halil Markišić DIVAN POGLED NA PROŠLOST I SADAŠNJOST ROŽAJA (Recenzija fotomonografije „Rožaje nekada i sada“,  autora mr Dženisa Nurkovića) Entuzijasta i pregalac, sportista, sportski pedagog i univerzit...
by Redakcija
 

 
 

Said Šteta: Tražili su pjesmu

Said Šteta   Tražili su pjesmu   Tražili su da napišem pjesmu dok sam podupirao mjesec ramenom i trpio oštricu zvijezda na prsa gola Ni su mi vjerovali i pustili me kao česmu gađali moje stihove kamenom začudo...
by Redakcija
 

 
 

Promocija druge knjige Dženisa Nurkovića ,,Rožaje nekada i sada“

PROMOCIJA DRUGE KNJIGE AUTORA DŽENISA NURKOVIĆA ,,ROŽAJE NEKADA I SADA“ DIVAN POGLED NA PROŠLOST I SADAŠNJOST ROŽAJA Knjiga „Rožaje nekada i sada“ predstavlja specifično viđenje Rožaja u svjetlu njegove bu...
by Redakcija
 

 

 

Dušan Stijović: Kuća stara (foto esej)

K U Ć A   S T A R A Jednog dana povuče me želja da, pred veče, obiđem staru kuću. Ne znam šta sam tražio. Prođoh kroz sobe i ne opazih nikoga. Izađoh iz kuće ne znajući kuda da pođem. Po navici zaključah vrata. ...
by Redakcija
 

 
 

Nova knjiga Ismeta Dedeića ”Globa na tugu”

God. izadanja 2017. Uvez: Tvrdi Br. str. 528 Novo iz ZALIHICE GLOBA NA TUGU ISMETA DEDEIĆA Ima životnih priča dramatičnijih od svake fikcije, sjećanja tačnijih od svakog historijskog izvora i ima memoara koji su najčitan...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona