Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Promocije

17. Aprila 2016.
 

Faruk Dizdarević: Prebroditi noć

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ulvija Mušović: Putevi i stranputice, Muzej u Prijepolju, Prijepolje 2014.

 

 

U vremenima prije novih balkanskih ratova, negdje osamdesetih godina minulog stoljeća, pažljiviji posmatrač mogao je ipak primijetiti da je nešto tutnjalo u njedrima istorije; godine bijahu prepune znakova i nagovještaja koji će pobuđivati studen u duši.

 

Nakon sloma komunizma u SFR Jugoslaviji, ovdašnji boljševici – svakako ne svjesno ili ne u cjelini svjesno – izveli su lukav manevar: pod pritiscima strane javnosti, prinuđeni da pristanu na višepartijski sistem, da bi izbjegli opasnosti političkog pluralizma u kome nemaju šta da traže, spas nalaze u jednom paradoksalnom rješenju. Srbija faktički ostaje jednopartijska država tako što moć jedne partije više ne rasprostiru duž cijele njene teritorije – već novac, državnu infrastrukturu i monopol na medijski prostor „usisavaju“ u partiju, stvarajući svojevrsni posthistorijski klon: jednodržavnu partiju.

 

U takvim okolnostima otklon prema realnosti postaje sve veći. Milošević i SPS su se održavali na površini historije tako što su neprestano izazivali serije krvavih konflikata.  Mnogonarodna Jugoslavija se nasilno raspada u svirepom bratoubilačkom ratu. Građanski rat niskog intenziteta, ustvari, ovdje kontinuirano traje od dolaska Slobodana Miloševića na vlast.Ta nesporna činjenica je zamagljena predominacijom jedne površne predstave o ratu kao pozicionom sukobljavanju regularnih jedinica, predstava koja poslije Drugog svjetskog rata nema nikakvo uporište u stvarnosti.

 

Na ovim prostorima zločin koji se čini u ime vjere i nacije, ne smatra se zločinom. Tokom nedavnog rata na nekadašnjem jugoslovenskom prostoru ljudi druge etničke i religijske pripadnosti dehumanizirali su se. Propaganda ih je prikazivala kao manje vrijedne, oni su bili krivi za sve što se dešavalo „našoj naciji“. Zna se – put od predrasuda do zločina je kratak. Ta dehumanizacija je išla dotle da se ubijanje i uništavanje drugih smatralo ne samo nekažnjivim, negi i prihvatljivim i poželjnim, pa se veliki broj onih koji su učestvovali u zločinima nakon pomenutog rata (i dalje)  pita zašto im sada žele suditi za nešto što su tako zdušno podržavali nedavno, tokom rata. Ilustracija ovome je i sudska presuda u Hagu od prije nekoliko dana

 

Ovo je svakako zbog odavno uočene vulgarizacije kako naše najstarije, tako i novije historije i njene političke funkcionalizacije koje je oduvijek bilo, a koja je krajem osamdesetih i ratnih devedesetih godina pr. st. dobila neviđen zamajac čak i u književnim djelima, a o sramnim televizijskim i novinskim istupima vaskolikih pisaca i njihovih esnafskih udruženja da i ne govorimo. Ulvija Mušović je, pak, pokazao ličnu i građansku hrabrost da se svojim napisima i javnim istupima suprostavi tome, kao svjedok tog vremena. Te pojave koje je apostrofirao, dramatično su prelomljene kroz ličnu prizmu kao subjektivni doživljaj i kao individualno slobodno viđenje. Svjestan da ignorisanje činjenica ne mijenja ih, pisao je Mušović o raznim pojavama i pitanjima. „Bio je to veliki ispit za savjest svakog čovjeka. Šutjeti ili progovoriti, poslušati naređenje ili odbiti, otići ili ostati…Mnogo dilema za jedan mali, običan život“ – kaže autor knjige Putevi i stranputice u svom uvodnom tekstu. On, rekosmo, nije šutio i tako su nastajali tekstovi, najvećim dijelom objavljivani u nekim ljevičarskim glasilima u Srbiji, sabrani i nedavno objavljeni u maloprije pomenutoj knjizi /da joj još jedared ponovim naslov: Putevi i stranputice/. (O prethodnom govore tekstovi: „Godine raspleta“, „Nož u tuđoj ruci“, „Dva spomenika“ i dr.).

 

I nakon završetka rata 1991-1995. u Srbiji, odnosno „skraćenoj Jugoslaviji“ mnoga važna pitanja ostala su ne samo otvorena, negi i dalje, i dodatno, kontaminirana nanosima emocija, strasti i mišljenja kojima je ispunjenȃ stvarnost bila prožeta odsustvom institucija, volje i znanja neophodnih u procesu demokratske postkomunističke tranzicije i integracije u evropske tokove.

 

Poslije ogromnog haosa i krvoprolića koje je izazvao Milošević međunarodna zajednica je, kakvog li apsurda, prihvatila tog istog Miloševića kao mirotvorca, da bi se, je li, spriječilo dalje širenje sukoba na Balkanu. U posljednje vrijeme uočava se tendencija da se podjednako rasporijedi odgovornost na sve strane koje su učestvovale u ratu, u smislu i vuk sit i ovce na broju. To je krajnje nepravedno i neprihvatljivo jer ako je vuk sit – ovce nikako ne mogu biti na broju! (Ovo ilustruju tekstovi: „Pravedni mir“, „Tamo gdje sunce zalazi“, „Divan na kanabetu“, „Genocid kao elementarna nepogoda“ i dr.).

 

Dobar dio svojih tekstova, rečeno je, Mušović je posvetio ratu u Bosni i nekim pitanjima iz poslijeratnog perioda (Recimo napisi: „O genocidu u Srebrenici“, „Srebrenica moje duše“, „Srebrenica – usud Bošnjaka“, „Bošnjačko-Bosanske pobjede“ i dr.). Da ne idemo dalje u prošlost – nedavni rat na ovim prostorima otkrio je svu trulost sistema na kojem smo (mislim: mi Bošnjaci, prevashodno) tako lakoumno dopuštali da počivaju sve naše nade u socijalni i moralni napredak i otkrio je u isti mah neminovnu potrebu da se nađe nova osnovica za budućnost, ako nećemo da isti isti uzroci ponovo djeluju i ne samo nas dovedu do ruba propasti, nego nas ovaj put strmoglave pravo u ponor. Nema čekanja i oklijevanja. Treba imati na umu misao koja kaže: Kad dođe vrijeme – može biti kasno!

 

Da li je Bosna (Bosna i Hercegovina), sa svojom starom i složenom civilizacijom – uz to još historijom koja u sebi sadrži mnoge krupne protivurječnosti – sposobna da se preporodi i da svoju golemu energiju, trošenu po pravilu u odbranbenim ratovima, posveti u budućnosti miroljubivom i prosvjetilačkom napretku?

 

Izolovanost Bosne, naročito Bošnjaka u njoj, danas je glavna i životna opasnost BeHa, a ona nije samo posljedica neuređenosti željeznice i nedostatka dobrih drumskih putova, već isto toliko, i još više, lošeg vođenja politike ljudi zaduženih za to, indiferentnosti i prekomjerne provincijalnosti naše intelektualne klase. Uvjeren sam da je naša budućnost Evropska unija, o kojoj se čuju u posljednje vrijeme i neka kontroverzna mišljenja. To ipak ne može nipošto biti razlogom da mi napustimo naš ideal o jednoj novoj i preporođenoj Evropi, gdje nam je mjesto. Naprotiv, to je samo znak da napore treba obnoviti i udvostručiti. A skepticima koji kažu da je to nerealno, da je to neostvariva utopija, najbolje će se odgovoriti ako ih se pozovu da smisle i izvedu nešto bolje. Realno, ništa se ne može preko noći – što bi se reklo Rim nije sazdan u jedan dan. (Na ove teme odnose se Mušovićevi tekstovi: „Bosna ponosna ili Bosna od sna“, „Šahovići – šutnja ili putokaz“, i još neki).

 

U zaključku bih rekao: Iz Mušovićevih tekstova jasno je definisan stav – narod, po pravilu, nikada ne kreira historijske događaje nego ih ti događaji bacaju tamo-amo. Parafraziraću poruku gospodina Mušovića: Nacionalnost ne pretpostavljam nekim drugim stvarima; mene zanimaju ljudi, zanimaju me srodne duše s kojima volim iste stvari. Mržnja je najjednostavnija stvar – ona ne traži nikakvu edukaciju. Mrziti je najjednostavnije. To je bolest koja je najzaraznija od svih.

 

Od nezapamćenih vremena, predstava ljudi o pravdi ima dvije strane: vrlina pobjeđuje, porok se kažnjava. Uprkos svemu, treba vjerovati u to. Jer san i o nemogućem ima svoje ime – nazivamo ga Nadom.

 

Ulvija Mušović je tekstove u svojoj knjizi Putevi i stranputice svrstao u tri cjeline: Novinski tekstovi i kolumne; Ličnosti i djele; i Reagovanje na lokalne aktuelne teme. Kad se pažljivije osmotri, ovi tekstovi mogli bi biti zbirka opomene.

 

Mala fusnota o mom doživljaju gospodina Ulvije Mušovića kao čovjeka. Ovaj vrsni intelektualac na zagonetnost ne života nego življenja našeg (Andrićevo vječito čudo koje se stalno osipa i roni) odgovara dobrotom, druženjem, njegovanjem veza i prijateljstava.

 


Tekst na promociji knjige Putevi i stranputice autora Ulvije Mušović održane 2. aprila 2016. u Sarajevu

FOTO: FENA



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Predstavljamo: ”FIRENTINSKI ŠAL” Vesne Radović

У ПРОЦЕПУ СНЕВАНОГ И СТВАРНОГ (Запис уз роман „Фирентински шал“ Весне Радовић)   Мало је књига, посебно романескних, у кој...
by Redakcija
 

 
 

Poezija Vesne V. Radović

Весна Радовић рођена је 31. 12. 1966. године у Херцег Новом. Фармацеут је, специјалиста фармацеутске медицине, доктор медицинских...
by Redakcija
 

 
 

Rezultati 6. konkursa časopisa ”Avlija” za najbolju pjesmu i priču za 2016. godinu

Na 6. međunarodnom konkursu za najbolju neobjavljenu pjesmu i priču u regionu za 2016. godinu na bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorskom jeziku nagrađeno je šest autora poezije i šest autora proze. Po odluci žirija ...
by Redakcija
 

 

 

Jelena Jevđenić: Foto poezija – Biljke u kamenu

Pozvane suncem, odvažne i odlučne, te male biljke okupirale su diva od kamena. Istina je to što kažu, svila je jača od čelika. Svaki dan prolaziš ali ne primjećuješ biljke koje su nadjačale beton. Kada primjetiš, pom...
by Redakcija
 

 
 

Kako se sve manipuliše sa nama u poslovnom i privatnom životu?

Ne možemo sprečiti da neko pokuša da nas izmanipuliše, ali možemo sprečiti da budemo izmanipulisani. Da bismo u tome uspeli, pre svega moramo razviti svest o postojanju manipulacije, ali i njeno prepoznavanje na vreme. U ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona