Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Promocije

16. Marta 2017.
 

Mersiha Džafić: Poetički mimohod Šehićevog romana ”Zar nije prošlo vrijeme ruža”

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Među istinom i med snom

 

Piše: Mersiha Džafić

Estetika izraslina na koži ima tendenciju postati  dijahronijskom sadržinom bošnjačkoga naroda – barem nam to otkriva idiolatrija pisane riječi. Prosto, imanencija književnosti podrazumijeva njenu okrenutost ka unutrašnjem, u svoj zavisnosti od izvanjskog svijeta, čime se ova sadržina osvjedočuje redovito u novijoj bošnjačkog književnosti. [1]

Nije mi ovdje u cilju prezentirati izrečenu tezu pregledom novije bošnjačke književnosti, od Bašagića do danas, nego joj na svojevrstan način potvrditi i prezentirati savremenost, osvjedočiti njezine domete i mogućnosti u romanu Zar nije prošlo vrijeme ruža, prvijencu autora Efida Šehića, objavljenom 2014. godine.

Književno-historijski trenutak  u kojem se roman pojavio pripada posljednjoj književno-teorijskoj formaciji – postpostmodernizmu ili metamodernizmu, u bošnjačkoj književnosti nastaloj tek nakon pojave Vječnika, posljednjeg velikog postmodernističkog romana, a u bošnjačkoj književnoj teoriji i(li) kritici još uvijek nedovoljno objašnjenoj.

Pozitivizam i margina

Da bih ovdje ukratko prezentirala osnovne postavke metamodernizma, koristit ću se vlastitim, slobodnim prijevodom članka Postpostmodernizam i kontinuirano obrazovanje[2], autorice Mal Leicester. Kako sam naslov nagovještava, književnost nije predmet interesiranja autorice, nego same epistemološke postavke i ideje pravaca; za istaknuti je to da metamodernizam[3] ne odbacuje nužno postmodernizam, niti modernizam, nego usisava od svakog ono najznačajnije za sebe: mogućnost postojanja velikih i konačnih istina, empirijski dokazivih, sa nužnom proizvodnjom etnocentričnog kurikuluma u kojem zapadnjačka tradicija prepoznaje ovakve apsolutizme, i sa Wittgensteinovom „slikovnom teorijom značenja“ – povezanost misli i stvarnosti, logička forma jezika jednaka je formi stvarnosti (modernizam), na što se sistematiziraju postmodernistički antiesencijalizam teksta (značenje teksta nije jedinstveno, otvoreno je varijacijama u interpretaciji) i antiutemeljenost znanja/istina (važnost socio-kulturnih konteksta, partikulariteta).

Autorica nastoji ove dijametralne suprotnosti približiti i to na razini relativiteta: objaktivnost je primarno sastavljena intersubjektivnim sporazumima oko pojma istine, a ne kao upućivanje na neposredni svijet, iskorištava se normativni potencijal modernizma (bolji/gori; dobar/loš; istina/loš) sa fleksibilnošću postmodernizma (mnogostrukost perspektiva; zamagljenje ograničenosti), izbjegavaju se transcendentalne potrage za istinom, znanje i razumijevanje je moguće (modernizam) ali i kostantno ostaje otvoreno za dopune i modificiranja (postmodernizam), značajni su, pored mogućih univerzalnih, i lokalni koncepti (postoje zbog nemogućnosti potpune međuprevodljivosti). Dakle, prosvjetiteljski pozitivizam o rastućem ljudskom znanju odobrava smjenjivanje granica i konceptualnih promjena.

Još je jedan postpostmodernistički pojam bitan. Pojam „reflektivne praktičnosti“, koji implicira studentsko iskustvo, ali i cjeloživotno neprekidno obrazovanje kao jedan od fenomena „globalizacije“.

***

Ovdje je bitan i Šehićev roman, u kojem sam navedeni pojam prepoznala kao polazišni, motivski, za roman, ali i koji ga sve vrijeme „održava u životu“.[4] Adhezijsko zagazivanje u polje religijskog ideologizma i u polje individualne prepuštenosti stvarnosti očituje se na teleološkom nivou.

Šehić nas tako odvodi u svijet osamnaesnaestogodišnjeg Nedžada, piščevu svojevrsnu staklenu prizmu kroz koju se prelamaju svjetla ljubavi, agatologija religije (islama) i krvavost rata. Služeći se unutarnjom fokalizacijom, pisac prijanja u svijest mladića od osamnaest godina, koji nam naizgled bezazleno pripovijeda, kako stvarnost oko sebe, tako i likove, neobavezno ističući njihove karaktere.

(„Mi nismo imali kuhara. Jer, realno, nije bilo potrebe za njim. Princip samoposluživanje, koji je podrazumijevao i pranje upotrijebljenog suđa, besprijekorno je funkcionirao. Sjedosmo da jedemo. Po izrazu Jasminovog lica, primijetio sam da i nije baš oduševljen doručkom. Ja bih već tri puta dosad kritizirao doručak, ali, znajući da će me ukoriti, nisam se usuđivao. Jasmin je bio moj najbolji prijatelj. (…) obojica smo voljeli islam i trudili se da u praksi primjenjujemo njegove propise. Za kratko vrijeme smo znali sve jedan o drugom, zajedno smo klanjali svaki vakat, poslije sabaha i akšama išli na trčanje. (…) Ukratko, bio je istinski vjernik, uvijek pozitivan i u službi dobra. Privilegija je bila družiti se s njim.“)

Ovdje se vidi piščevo opisivanje lika, posredovano prisnim kontaktom s glavnim, isticanje bliskosti sa religijski i etički osviještenim likom, jer čista etika postoji jedino kao refleks religije. Nedžad očajnički želi ostaviti vlastiti pečat na sve tri strane prizme, što pisac pažljivo nameće jednom osamnaesnaestogodišnjaku, i to, nimalo ne razlikujući svijest osamnaesnaestogodišnjaka i odraslog čovjeka, tj. „sebe kao pripovjedača“ od „sebe kao lika“. Kada uplovimo u Nedžadovu svijest, nećemo se pogubiti zbog užasa rata, zaudaralog u nadasve mlade živote, mozgove u razvoju, nego ćemo ratnu tematiku osjetiti potpuno latentno, neprimijetno čak, kao pozadinu datu tek kao slutnju, ali ne kao oblik eidologije, već kao realnost u punom jeku, i to realnost koja se uspjela izbjeći!

Nužno je zapitati se: Zašto je Šehiću bitna ratna tematika?

Odlika metamodernizma je poetiziranje prostora između – osjećanje istinske patnje zbog kaosa rata ali i njeno suptilno ironiziranje, ustvari, likovi su spretniji u prezentiranju svog doživljaja, nego u frontalnom suočavanju s ratom.

U drugom dijelu romana, pisac posvećuje dužu epizodu o pobjedonosnoj bitki nad četnicima na Treskavici, terenu dokazivanja, sa dijelom ispovijedi vojnika Muharema kome su supruga i kćerke silovane, potom ubijene, i  to od strane njegovog prijatelja iz djetinjstva, pripadnika srpske vojske, kao dokaz nužnosti ratovanja svake od strane, s tim što je napadnuta, bošnjačka strana, moralno i intelektualno osviještena, filantropijska.

Dakle, Šehićev odnos prema ratnoj tematici ovisan je o metamodernističkom pogledu na prostor između medernizma i postmodernizma, odnosno ne gubi se u ratnom besmislu  reproduciranjem ne-cjelovitog romana, romana post-modernizma, nego rat na svojevrstan način ima i svoj smisao kao i besmisao.

Tako je tretirana i druga strana prizme u romanu – strana ljubavi, koja je ujedno i na višoj hijerarhijskoj razini u odnosu na stranu rata, jer ima veću ulogu u oblikovanju svijesti glavnoga lika, a i drugih likova. Ljubav, jednako kao i rat, nije zaživjela u potpunosti – niti kao umjetničko oslikavane strasti od početka do kraja, niti kao destrukcija te strasti – nego samo kao glavni medij očitovanja stavova i razmišljanja o njoj.

Ljubav je, Šehićevim rječnikom, apstraktan pojam, nepoznanica za obični svijet. Ovo podrazumijeva da se  likovi u romanu (Merjema, Amela, Safet) hvataju u koštac s ljubavlju bez poznavanja pravila uspješne ljubavi: Ljubav je moguća samo kao finalni spoj dviju vjerski produhovljenih osoba.

Odatle je, kod Šehića, na trećoj, najvišoj, hijerarhijskoj stepenici odnos prema religiji jednak supstanci života, ali i civilizacije uopće (samim tim i bošnjačkog naroda). Neprikosnovenost islama nema alternativu, čak se i pojedini religijski motivi imaju pravo ponavljati u romanu, kao epska retardacija; npr. motiv omladine i seksualnog liberalizma je iscrpno suprostavljan islamskim načelima, a ishod sudbina koje takav liberalizam odobravaju je nužno tragičan.

(„U prvi mah nisam mogao povjerovati u ono što sam čuo, tako da sam tu rečenicu ,Trudna sam!’, ponovio u sebi tri puta. Po nekom automaitzmu, u misli mi dođoše Amelini roditelji. Veću katastrofu nisu mogli doživjeti: neudata kćerka trudna u osamnaestoj godini.“)

Šta Šehićev roman poručuje, zapravo?

Šehić trajno traga za metaforom utopijskog prostora svesreće, zbog čega je navedeno djelo ostalo u formi između duže pripovijesti i romana. Autorova zebnja zbog krize islama u modernom svijetu, kao i odnos prema njemu, stvorila je lik nepovjerljiv  u vlastitu naraciju koju pripovijeda, iako od nje ne odustaje (modernistički tip naracije se suočava sa postmodernističkom destrukcijom iste) – u odnosu prema proživljenom, glavni lik je od početka do kraja „romana“ isti u smislu sazrijevanja ili dozrijevanja vlastite svijesti, iako se epilog radnje ispisuje dvanest godina poslije. Vidljiva je, dakle, nespretnost u pristupu unutrašnjoj fokalizaciji zarad doživljavanja religije kao fundamenta čovječanstva.

(„Ne popravimo li svoje ponašanje i ne vratimo li se vjeri, opet će nas klati.“)

Ovo neiscrpno dokazivanje pravoga puta povremeno uzima esej za formu, a povremeno empirizam likova, što je poetički, također, između post- i modernizma. Esejiziranje se pojavljuje najčešće u dijalozima, djelujući, također, neobavezno – poput igre sa ironijom na formalnom, ali i njenog izbjegavanja na sadržinskom planu, što čitatelja neosjetno oplemenjuje za otvorenost ka izrečenim mislima, lahko čitljivim i lahko pamtljivim.

(„ – Četnici i ustaše nisu došli tobe da ne diraju Bosnu i Bošnjake u njoj. Prestao je oružani sukob na bojnom polju, ali se sukob prenio u miru na polje ekonomije, povratak izbjeglica, obrazovanje, i tako dalje, i tako dalje. Bojim se da je Bošnjacima mir opasniji od rata, ma kako ovo cinički zvučalo. Na kraju krajeva, naša historija to jasno pokazuje.“)

Teza, izrečena u uvodnom dijelu rada, postala je uveliko jasnija. Rat je samo jedna od faza koju Bošnjak, s izraslinama na koži, proživljava. Te izrasline nisu zahvatile unutrašnjost organizma – svejedinstvo bošnjačkog naroda sadržano je u islamu. „Sve je stvarno, a sve prividno“ – poručio bi Šehićev glavni lik – metafora za samoizgrađeni, unutrašnji, svijet.

Tako je Šehićeva alegorija traganja za srećom i dobrotom, nepobjedivom od strane bilo kakve nedaće ili zlobe, zaglavila u dimnjaku, zajedno s ideologijom religije, tog opojnog i, nadasve, potrebitog narativa koji se – živi. Iz Šehićeve silne želje za generalnim oporavkom čovječanstva, ne čitamo, dakle, ideološko podvaljivanje islama istom tom čovječanstvu, nego nas Šehić izaziva na direktno prepoznavanje pojedinog islamskog načela u našem vlastitom iskustvu, nakon čega ga odobravamo ili ne.

 

 

Literatura:

Duraković, E., Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti, Vrijeme, Zenica, 2003.

Duraković, E., Obzori bošnjačke književnosti, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012.

Leicester, M., Post-postmodernism and continuing education, International Journal of Lifelong Education, vol. 19, no. 1, (January-February 2000), 73-81 (http://202.119.108.48/dyxr/Text/2008-01-03-04-06-52d03sf445zxbupn3k5ed2e555_1.pdf).

Lešić, Z., Kapidžić-Osmanagić, H., Katnić-Bakaršić, H., Kulenović, T., Suvremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća, Sarajevo Publishing, Saeajevo, 2006.

Veličković, N., Od slova do smisla. Književni pojmovnik za osnovnu i srednju školu, Mas Media Sarajevo, Fond otvoreno društvo BiH, Sarajevo, 2014.

www.metamodernism.com (http://www.metamodernism.com/2015/01/12/metamodernism-a-brief-introduction/).

 

Mersiha Džafić

 

[1] Ne samo da književna djela po sebi ističu ovu tezu, nego su i književna kritika i književna historija prepoznala duh opstanka bošnjačke književnosti pod grbovima okupatora i nametnutih, bošnjačkom tlu nesvojstvenih, vrijednosti.

[2] Izvorno: Post-postmodernism and continuing education.

[3] Ova autorica ne koristi ovaj naziv.

[4] Misli se na pojam reflektivne praktičnosti.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

U Plavu promovisana zbirke pjesama “Između redova” mlade poetese Tee Selimaj

U Plavu je 17. avgusta 2017. godine promovisana zbirka pjesama “Između redova”, mlade poetese, Tee Selimaj, učenice Senade Đešević Promocija je bila izuzetno propraćena. Mnoge eminentne ličnosti su prisustvov...
by Redakcija
 

 
 

AUTORSKO VEČE DEJANA BOGOJEVIĆA U PODGORICI

I ove godine, kao i prethodne, Dejan Bogojević (Valjevo, 1971) je imao autorsko veče u glavnom gradu Crne Gore, u Podgorici. Radi se o izložbi slika i predstavljanju njegovih najnovijih knjiga. Autorsko veče je održano 28....
by Redakcija
 

 
 

Nova knjiga poezije ”Venac” Bepine Pinčić-Žigić

Izašla je nova knjiga poezije pod imenom “Venac” Bepine Pinčić-Žigić. Pročitajte, pokušajte, sanjajte… Ljubavni, romantični, uzdrmani, ožalošćeni, interesantni, ili neutešni događaji. Prošetajte...
by Redakcija
 

 

 

Jasna Jašaragić: Jedan mart, jedno proljeće

Jasna Jašaragić   JEDAN MART, JEDNO PROLJEĆE   Sjećam se marta prošloga ljeta, od same pomisli obuzme me sjeta, žubori rijeka, miriše cvijeće mi, i more sreće.   Povjetarac se igra u mojoj kosi, bič po ...
by Redakcija
 

 
 

Benjamin Butković: Pismo onima koji bi mijenjali imena ulica

Tarik Dautović, vijećnik Stranke demokratske akcije u Općinskom vijeću Stari Grad Sarajevo, na svom Facebookprofilu objavio je kako će Ulica Maršala Tita u glavnom gradu Bosne i Hercegovine biti preimenovana u ulicu Ali...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona