Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Promocije

8. Oktobra 2015.
 

Redžep Škrijelj: Skice za Ramizov književni đerđef

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ramiz Nani Šaćirović je potpuno poznata i samosvojna ličnost u književnosti naših prostora, dvojako prisutna i aktivna u vrlo selektiranim sandžačkim naučnim i književnim krugovima. Jedan je među piscima ovoga kraja koji se autoritativno i dostojanstveno nosi sa izazivom pisanja, i koji u svom knjževnom radu interpolira hrpu veoma značajnih događaja iz naše prošlosti, koje smo, već generacijski, plaho pozaboravljali. Govorimo o neumornom liriku, književniku i istražitelju koji uz respekt savremene književne produkcije nudi svoj originalni poetski, prozni i naučno-istraživački opus. Svaki njegov detalj čini egzemplar autentičnog sadržaja, jezika i faktografije. Potpuna dostupnost čitaocima i nedovoljna dostupnost kniževnoj kritici ne umanjuje kvalitet, jednostavnost i jasnoću njegovog izraza koji jača naše interesovanje za svaki novi detalj iz njegove književne produkcije. Tu, najprije, imamo na umu Ramizovu neraskidivu vezanost za zavičajno Koštanpolje, koje nam uporno skicira, objašnjava i opjevava, dajući prednost značaju ljudske sudbine i događaja iz nekih zaboravljenih vremena. Bez direktnih uzora u pisanju, on nije ničjiji do sljedbenik ljudi bistrog uma od kojih je danima poput đaka u klupi slušao i memorisao u ram memoriji sopstvene biti. Jer, znamo da su mnogi pisci ovog podneblja pisali o Pešteri i Koštampolju (Ć. Sijarić, Muhamed Abdagić), ali niko na način koji ostvaruje Ramiz Šaćirović. Sve što je godinama utuvio i memorisao, odjednom je, kao lava iz užarenog vulkana, iskuljalo na površinu hartije i pretočeno u priče, skice, novele i romane u kojima je zabilježena cijela životna drama ljudi našega podneblja nastale na tvrdim džadama i gudurama opustjelih krajolika Pešteri i Sandžaka. Isplivao je tako težački hod po mukama, započete i nedovršene ljudske sudbine, svadbe, veselja, zla vremena i poneki naš „srećo“, pojedinac iz naroda sa kojim se igramo i mi i njegova sudbina. U mini romanu, „Kravi trag“, Ramizovi likovi su običan pešterski svijet, različitih života i još različitijih sudbina. Uglavnom su baksuzni, nesretni i nespretni kao glavni junak Salko „tuđa nafaka“ kao njegov najbolji drug i suparnik Omer; jaki kao srce Fatime, glavnog ženskog lika, ili, slabi kao njena volja za Omerom. Oni su „boni“ i promjenljive sreće kao junak i tragičar Salko koga ljubav prema nesuđenoj miljenici Fatimi navodi na neviđen belaj:

„Vala Omere, ne znam. Da mi tako neko uradi zatro bi’ mu familiju do jednoga. To je obraz u pitanju, a obraz se čuva i brani do zadnje kapi krvi. Ona više ne bi bila ničija i njojzi bi’ dohako glave i sebe edželj učinio. Ne živi se više života samo jedan. A kod nas more svašta da se desi. Mi smo narod kome pripše svaka kapa. Ona da haje drugoga a ja da je uzmem za ženu ni u snu to ne bi’ učinio. Nikad ona moja ne bi mogla da bidne, stalno bi mislila na onoga koga je hajala.” (Krvavi trag, 25.)

 

Svu narativnu tragiku upotpunjuje, narodskim jezikom rečeno, svijet „veselika“, upletenih u lavirint ljubavnog izazova i mračnog iskušenja, koji dva čehreli momka uvlače u koloplet ljubavnog bola većeg od okolnih masiva Jaruta ili Ninaje. Taj vahkadašnji lavirint mladalačke pomame zaljubljenih i hornih momaka, Salka i Omera, rađa ljubomoru veliku i tešku kao planinski vijenci Jaruta ili Ninaje. Suočen sa posljedicama neočekivane bolesti, zaljubljeni Salko pribjegava otmici svoje voljene Fatime usred svatovskog veselja. Slijedi krvavi obračun koji ga prilično posrnulog navodi na ubistvo katil (ubica), i klonulost pred sopstvenom slabošću. U osnovi ordinarna, Ramizova životna priča opominje da njegov književni i istražiteljski opus zahtijeva iskrenu valorizaciju i objektivan vrijednosni sud. U svijetu kritike, ti kriterijumski parametri izostaju ili kasne, jer se kao pisac javlja u nešto poznijim, ali u vrijeme svog stvaralačkog zenita, s time da se može izvesti zaključak o pojavljivanju korisne i čitljive proze koju uzimamo za uvod u jedno davno i zaboravljeno vrijeme koje potpuniji „feet back“ i prezentaciju ima u njegovom pripovjedanju. Iz gomile njegovih radova, počev od nedovoljno poznat i proučavan, do onih koji ga kao pjenika čine veoma popularnim na društvenim mrežama, Ramiz je istinski avanturista koji nije hermetičan i redukovan, već otvoren i produktivan. On nam je, bar u godinama svoje zrelosti, skrenuo pažnju na sebe i na taj način naveo da se radujemo njegovoj kreativnoj multidisciplinarnosti i tematskoj raznovrsnosti. Njegova zgusnuta proza, naizgled bez naročite misaone dubine, nosi kvalitet i jezičku jasnoću koji jačaju uvjerenje da se vezanost za duh prošlosti i tlo rodnog kraja veoma vrednuju i prepoznaju. Kao samonikli pisac sa Koštanpolja, okružen đacima i prijateljima, Ramiz je miljenik i značajan akter u svakodnevnim kulturnim tokovima. Pozicija književnika mu je pomogla da u književne tokove uvuče određenu dozu izblijedele i zaboravljene prošlosti. Roman „Krvavi trag“ je najbolja paradigma da kazivanje o vremenu i prošlosti, može prerasti u modernu i originalnu književnu priču. Da bi nas uveo u duboku i složenu etnopsihologiju svojih likova Ramiz Šaćirović koristi leksičke arhaizme koji, kao značajan jezički resurs, postepeno nestaju iz našeg govora. Ta zaboravljena leksika se u ovom romanu transformiše u moderan diskurs koji ovim minulim događajima daje kvalitet, samosvojnost, životnost, emociju i jaku asocijacitivnost. Ambijent ovog pripovedanja sačinjavaju mladi, zaljubljeni ljudi (Salko), koji se, svaki na svoj način, čak i podvalama (Omer), upiru da pridobiju naklonost lijepe Fatime. Sa Salkom u mislima, uprkos prevari, ona je junakinja i tragičar koja dokazuje vjernost i odanost. Čitav splet događaja u romanu prikazan je prema načinu koji diktira i nalaže osioni karakter njegovih junaka. Čak i iznenadni obrti i dinamika radnje, proslijeđeni su veoma snažnim književnim slikama i zgusnutim i leksički bogatim pripovjedačkim jezikom:

             „Skoro je ljeto da prođe, a na pragu poče da kuca rana jesen. Na sve strane razmileli ljudi po livadama, strnjištu, šljivicima, svi nešto rade da što prije završe poljske radove, prije kiša ili nevremena. Požnjeveno žito iz desetaka tjera se na volujska kola. Škripe točkovi pod teretom zrela žita. Na guvnu rastu stogovi nebu u oblake. Razliježe se pjesma umornih radnika i uzavrele mladosti. Sve puca unaokolo. Ne zna se da li su glasniji momci sa pjesmom, ili su umiljatiji djevojački glasovi koji govore o skoroj udaji neke od njih”.(Krvavi tag, 20.)

 

Roman upotpunjava piščeva snažna narativna mašta i sposobnost promišljanja cjelina iz predstava koje su produkt svijesti i mentaliteta sredine u kojoj je ponikao. Taj milje i pozornicu ukrašavaju lijepe i jasne literarne slike ljudi i krajolika koji izranjaju iz oniričkih dubina i davnina, a sve ih povezuju i okupljaju porodična, plemenska i tradicionalna iskustva i nataložena duhovnost podneblja. Doživljaje pune izuzetno dinamičnih zaokreta i dramatike slijede uredno osmišljeni dijalozi koji nagone da roman čitamo sa lahkoćom i nesmanjenim interesovanjem. Bogatsvo govora i književnih slika pokazuju da je Ramiz dostigao visoku narativnu zrelost i tematsko umijeće. Slikani doživljaji kao dio folklornog dekora i prepoznatljivog melosa nisu samo puka slučajnost, već dio istraživačkog poriva u kome u pisac vidi sebe i stanje duhovne baštine za kojom čezne i traga kao za nasvetijom tajnom:

 

„Jadan druže, ne veruj devojki

                                                Danas, sutra, uzeću te mlada,

                                                 Prekosutra ode za drugoga

                                                Pa za koga, za jarana moga

                                                Pa me jaran zove u svatove

                                                Jadi poći, a gori ne poći

                                                Ako pođem boljeće me glava

                                                Da ne pođem i srce i glava

                                                Hoću poći, pa da neću doći.“

 

Sve ovo potvrđuje premisu da je Ramizovo pisanje izniklo iz temelja peštersko-sandžačkog podneblja, i nastalo iz sandžačkog dijalekta, odnosno njegove pešterske izoglose. Bitno je pritom napomenuti da je Ramizov diskurs originalan i narodni, u kojem nema preuzimanja gotovih školskih obrazaca, već jezika koji pronalazi, prepoznaje, bilježi i narativno rafinira. To je piščev i jezik njegovih junaka sa kojim kontaktira čitaoca. u svom romanu „Krvavi trag“, Ramiz nas veoma efikasnom narativnom stabilnošću uvlači u korijene, narav, misaonost i leksičko bogatstvo dijela zaboravljenog jezika naših predaka. Važno je istaći da uprkos tragičnom završetku romana, trenutka kada Salko, u naletu nervnog rastrojstva ubija svog druga – dušmanina Omera, Redžepa, Fatiminog  bliskog rođaka, koji je varao i prenosio vijesti i „nedužnoj“ Fatimi napravio belaj da je Omer otme na brutalan način. Obojicu, i Salka i Omera je stigla bedova (tur. beddua, trenutak kada se na nečiju glavu sruči zla dova – molitva) zbog međusobne čarke, pohlepe i uzajamnog nepoštovanja, što može biti iskorišćeno kao opomena i pouka. Ramiz Šaćirović je u potrazi za temom svog romana iskoristio mogućnost da čitaoca prigrli ovakvim rečima koje svi prepoznajemo i volimo. Uz sve to volimo što uspijeva da raskopa zatrpane gomile događaja iz taloga davnih vremena. U tom talogu pešterskog praha roman „Krvavi trag“ ostavlja otiske traganja za srećom. On oponira ljudskom nemaru i nasilju koji treba zamijeniti ljubav i uzajamno razumijevanje.

 

Redžep Škrijelj



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Marija Juračić: Hiragana s damine lepeze

Da bismo shvatili kako je japanska pjesma od razdoblja nepismenosti prije 552. godine stigla na lepezu dvorske dame, moramo se vratiti u to daleko doba, kada Japanci još nisu znali pisati, dok su Kinezi već imali bogatu knji...
by Redakcija
 

 
 

Preselio književnik Isnam Taljić (1954-2017)

12. oktobra 2017. godine preselio je rahmetli Isnam Taljić, jedan od bošnjačkih najplodonosnijih pisaca Isnam Taljić, rođen je 1954. godine u Vlasenici, gdje je živio do agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine. Dugo ...
by Redakcija
 

 
 

Poziv za pomoć da se ukrovi kuća Nazifa Daglara

Kako pomoći hadži Nazifu Daglaru iz Ahatovića kod Sarajeva Treba mu krovna konstrukcija, vrata, prozori Hadži Nazif Daglar iz Ahatovića kod Sarajeva je ljudina i po, koji je, kada je mogao, pomagao mnogima u nevolji. Mnogi...
by Redakcija
 

 

 

Konkurs za književnu nagradu „Musa Ćazim Ćatić“ za najbolju neobjavljenu pjesmu 2017.

Na osnovu Odluke o ustanovljenju književne nagrade „Musa Ćazim Ćatić“ Upravni odbori Kulturnih udruženja „Musa Ćazim Ćatić“ Odžak i München raspisuju                                  ...
by Redakcija
 

 
 

Emina Čolović: Moje su pjesme u duhu sevdalinki

Emina Čolović, pjesnikinja Ilahija “Džennet”, za koju sam napisala stihove, postigla je veliku slušanost u arapskim zemljama Emina Čolović iz Rožaja, koja već nekoliko godina živi i radi u njemačkom gradu ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona