Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Promocije

7. Septembra 2015.
 

Violeta Božović: O romanu ”Sebi stranac” Selvije Ferizović

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Borba između razuma i srca plaćena cenom stradanja u romanu – SEBI STRANAC, Selvije Ferizović

Gledam svoje divne ruke i pitam se da li će im bolje pristajati Tefikovi prsti ili Refikove narukvice.”

Biti žena koja na raspeću običaja i verovanja, svojim bivstvom, traga za putem koji će je odvesti u sreću, znači biti ona – kroz koju, kao kroz kapiju vremena prolazi život, koji pod budnim okriljem sudbine ispisuje zla i nepravde ovoga sveta. Dugo sam razmišljala o romanu kojeg mi je putem sudbine poslao Viši smisao i čitajući ovu iskrenu psihološku dramu nisam se mogla oteti utisku, da je ova priča zaustavljena olovkom Selvije Ferizović, jedan opominjujući vapaj, koji ima za cilj učiti buduće naraštaje pravim izborima, i pravim vrednostima života u ovom tamnom zlehudom vremenu. Naučiti nas sve da je najsjajniji put i najklizaviji, te da je vrednost života ne u stvarima koje posedujemo, već u radostima koje kroz ljubav jedni drugima darujemo. Zaista je ovo što je Selvija prenela na papir, doslovna borba svetla I tame, koje donose čitaocu zaključke od kojih mora imati širom otvorene oči, Tome svedoče citati „Nekad je zlo u tako galantnom i prefinjenom pakovanju da ga prosto dobijemo na poklon od onih koji nam žele najbolje”. Jer dobro mijenja oblike, zavisno od vremena. Pa ono što je jučer bilo dobro, danas je manje dobro, ili čak nije dobro. Ili „Gledam svoje divne ruke i pitam se da li će im bolje pristajati Tefikovi prsti ili Refikove narukvice”.

Upravo iz ova dva citata poštovani čitaoče vrhunskim smislom kompletna poučna i psihološki obgrljena filozofema same knjige. Odavde sve počinje i sve završava. Poput amputacije, baš one ruke koja je maštala o zlatnim narukvicama. Onim narukvicama u kojima su vas želeli videti okićenu – roditelji, tetke, familija, čaršija, gomila ljudi koji u vašoj sreći vide svoje interese. Svi oni bez zadnje namere su iz najboljih pobuda postali onaj zlokobni okidač pištolja, koji uputi pucanj u pogrešnom pravcu, pa umesto da ubiju pogrešne izbore pravilnim stavom, oni nam usmere pucanj, koji nam uz našu dragocenu pomoć ubiju budućnost. Zato spisateljica opominje

„Neka vas plaše previše lahke stvari i previše uglačane staze. Takve su često najklizavije. Naučite da zaista nije zlato sve što sija, i nije sunce sve što grije. Slušajte ljude, pažljivo ih slušajte, jer ljudi uvijek nesvjesno izgovore ono čega se plaše da izgovore. I gledajte ljude, pažljivo ih gledajte, jer samo ono što vidite u tom trenutku, njegov položaj tijela, izraz lica, pokreti, čovjek je sa kojim pričate. Sve ostalo je ili vaša predstava o njemu, ili njegova predstava o sebi. Ljudi često vjeruju da jesu onakvi kakvi nisu. Ljudi ne pridaju značaj
ogledalima, a to je jedini način da sopstvenim očima vidite sopstveno lice. Ljudi potcijenjuju moć precijenjivanja samih sebe. Ljudi realno nisu realni, ni prema sebi, a ni prema okolini. I ja sam dio ljudskog roda, možda je sve ovo laž. Pažljivo sa mnom!” Upravo iz tog razloga bih se nadovezala na ove reči kojima nam Selvija Ferizović upućuje opomenu, stojeći na kapijama vremena, na kapijama ovog romana kao svedok onome što vidi da se dešava, kad mlade žene svoje ambicije obuku u luksuz, čiju cenu plaćaju ne samo vlastitom srećom, već i vlastitim životom.

Roman – SEBI STRANAC na najistinitiji način svedoči o vremenu u kojem živimo i posrnućima kojima smo kao bića izloženi. Ipak, svako od nas u svojoj duši nosi ljubav prema svom zavičaju, svojoj čaršiji, roditeljskom domu i ta nas sećanja čine jakim u vremenima kad smo otrgnuti tuđinom od svojih korena i svog najčistijeg izvora. Taj duhovni impuls u romanu izgledao ovako.
Koje to pare mogu kupiti veće zadovoljstvo od mirisa naše čaršije u vrijeme iftara? Gdje se još sprema ljepša hrana, nego u kuhinji vaših majki? Čija su to djeca ljepša i zdravija od sandžačke djece? Gdje se još uvijek zna za sramotu, a da to nije Sandžak?
Ovaj zamišljeni dnevnik, pisan u prvom licu, nije po inerciji pisca vodila palanačka sponzoruša, kako bi se na prvi mah pomislilo. Ovo je uzvišena drama, prava intimna ispovest jedne duboko nesretne žene koja je pod uticajem sredine prodala svoju sreću, zamenivši je luksuzom, koji je bio mamac za bezvrednost života u koju je očima punih snova ulazila, a koji ju je uspešno nasamario. Cena tog izbora je plaćena najvećom cenom. Cenom sreće i ispunjenim životom, onih koje smo voleli, a koje smo prodali, komformistički navučeni na svoje zablude, da je bolje obezbediti sebi egzistenciju, a odreći se i samog sebe, i svog srca i svoje ljubavi.

Knjiga koja je pred nama predstavlja duboku psihološku dramu koja opisuje vreme u kojem vladaju apsurdi obučeni običajima palanke, koja u svom tamnom vilajetu svedoči o sudbini žene, koja razapeta između razuma i srca, razumski i proračunato bira san o bogatstvu, misleći da će joj on obezbediti sigurniju i svetliju budućnost na kojoj će joj porasti cena u palanci. A sve male palanke imaju svoj duh i sklone su da poštuju norme većine, iako su cene tih normi i običaja, često plaćene cenom, ljudske sreće. Na drugoj strani, što primećujemo u svakom tkanju ove priče živi ljubav prema siromašnom Tefiku, čiji lik u ovom romanu predstavlja upozorenje i opoziciju ogledalima svih zabluda koje su plaćene cenom pogrešnog izbora životnog puta.

Citiram:
– Živjet ću u ogromnoj kući, čistit ću sobe u kojima sem prašine niko ne spava. Ljudi će prolaziti ulicom, musava djeca će halovno proždirati čokolade, tetke će raspakivati svoje boščaluke, hvalit će me, divit će se mom životu. A ja, ja ću visiti na dvadeset i četvrtom prozoru koji su israle ptice. Te zle ptice, da nije njih, ne bih ni znala da imam tolikoprozora. Zaista jedno veliko bogatstvo. Ili pak ovaj citat – Tetke su divne žene, a ja sam divna djevojka koja zaslužuje divnog muža, sa divnim kolima, i divnim nesrpskim državljanstvom. Kako da ne uslišim njihove želje, kako da im uskratim pedeset evra na dan prvičana (dan kad mladaprvi put poslije udaje dolazi u roditeljsku kuću, manja svečanost)? Zaista nehumano od mene. Tih pedeset evra će ih obogatiti, bar toliko mogu da učinim zanjih. Meni sitnica, a njima život znači. Mislim, vrlo važno, udati se iz ljubavi ili iz interesa. U ovom izuzetnom psihološkom romanu na veoma dobrim književnim temeljima, spisateljica gradi psihologiju svojih glavnih junaka, čija dramatika ulazi u najviše sfere razmišljanja. Ona veoma vešto vodi roman koji vrhuni emocionalno jakim psihološkim obrtima, a koji svog čitaoca uči da svaka medalja ima svoje dve strane, i da veoma često vođeni interesima drugih, podležemo samoljublju i odlučujemo se za srebroljublje, kako bi udovoljili interesima većine, pa makar to bila i vlastita porodica. Citiram rečenicu koja najbolje opisuje ovaj stav a nalazi se u ovom izuzetnom romanu. Navodim dva citata koja zauzimaju različita mesta u romanu, ali koji združeno daju veliku pouku, ko želi da shvati.

– Ljudi nikako da naprave razliku između kuće i doma. Dom ne čine velike prostorije, ni spratovi, ni skupi namještaj. Dom čine dvije šoljice kahve, miris pogače, dječiji žagor. Dom je oživjela kuća. Postoje mnoge kuće koje su samo kuće, stoje na mapi grada, ali ne i na mapi života. Nove, lijepe, ogromne kuće, ali mrtve. A postoje sobičci kojima one ogromne kućerde zavide na životu. Svaka kuća sanja o tome da postane dom, a svaka žena živi za to da od kuće napravi dom, i samo žena to može. Jer, kako naši stari kažu: Kuća nije
nad zemljom, već nad ženom. I citiram stvarnost koju je spisateljica nadahnula nostalgijom:

– Ovdje je to tako, ljudi nemaju vremena za glupe šetnje od kuće do kuće. Ako si htjela Bajram, što nisi ostala kod mojih u Sandžaku? Ipak sam očekivala goste, bar nekog da otvori vrata, da u kući osjetim duh Bajrama. Pala je noć i tako se moj Bajram završio.

U srcu bijeda, bol i jad. Ali šta je tu je, ja ne mogu promijeniti svijet, posebno tuđi svijet. Ostaje mi samo da se sjećam, da maštam o Bajramu i mirisu mog Pazara u vrijeme Ramazana, u vrijeme iftara. Tek tad sam postala svjesna ljepote svoje male čaršije za koju sam nekada govorila da je kavez, da me guši, da želim da odem. Sad sam imala samo jednu
želju, jednu jedinu želju – da još jednom u ustima osjetim ukus susama sa ramazanskih pitica. Mlada spisateljica je nesvesno napisala jednu veliku istinu koja glasi:

„Na velikim snovima uvijek se desi neki kvar, pa od velikih snova ostanu vam uglavnom velike muke.”

Uglavnom rane u ženskoj duši zadaju muške ruke i udarci, koji opominju da je stvarnost surovo drugačija od obećanog sna. U to ime citiram:

Rane nanesene muškom rukom zarastaju. Da, zarastaju. No, hoće li i ostale rane zacijeliti? Hoće li samopoštovanje, samopouzdanje formirati nova tkiva? Eh, žena. Žena je nalik onoj staklenoj kugli u kojoj veje, a kojoj se ipak svi dive. Iako krhka, staklena žena, pomalo zagrebana, još uvijek služi kao ukras na nekoj prašnjavoj vitrini. Staklenoj ženi je vitrina oslonac, vitrini je staklena žena teret. Vitrina puca, staklena žena postaje žrtva stakla.

U stranoj zemlji u kojoj je čovek odsečen od sebe, kao reka od svoje obale ulivena u tuđe more, u koje se uliva mulj života, čovek shvati svu vrednost i bezvrednost odredjenih izbora.

Roman koji je pred nama će naterati čitaoca da mu se vrati bar još po koji put, jer je poučan i bolan, kako to samo mogu biti istine pred kojima zatvaramo oči u nadi da iza trepavica vidimo svet onakav kakvog mi želimo videti, po meri svojih interesa. Ovaj književni poduhvat nas je veoma lako i brzo u uverio da iako zatvaramo oči, to neće pomoći da platimo cenu istine kad tad.
Zato svaki put kad budemo ušli među korice ove knjige, učićemo u čistu stvarnost, koja će nas vratiti u istinu, da nikakvo bogatstvo nije vrednije od jednog srećom ispunjenog doma, u kojem poput najlepše muzike se raduju jedni drugima, srećni i ispunjeni ljudi. Postavlja se bezbroj pitanja a jedna od njih je cena slobode. Spisateljica zaključuje: U Berlinu je sloboda skupa – kao i da „Ljudi su puni nepovjerenja, pa baš zato je pravih prijateljstava malo. Ako ti je namjera čista dok daješ savjet, zašto onda sumnjaš u čistoću savjeta koji primaš? Odakle tolika nesigurnost, odakle toliki strah? Jesi li ti u svom prijatelju ono čega se plašiš?”

Kruna Selvijinog spisateljskog tkanja između ostalih bisera pripovedanja može stati u ovaj citat, koji vrhni tihom potresnom tragikom.

Citiram: „Nemam ruku, ali imam Ajselu. Nemam narukvice, ali imam njene malehne ruke koje, kad me zagrle, postanem sva od zlata i umjesto ruke dobijem krila. Počinjem da volim život, da sanjam. Maštam o tome kako ću jednog dana iz prvog reda gledati Ajselu na pozornici. Kako ću se ponositi njome. To me smiruje, ispunjava. Njena sreća moja je jedina ambicija.”

Roman pod nazivom – SEBI STRANAC, dokazuje da je u životu sloboda još skuplja. Plaća se hrabrošću nepristajanja na norme u kojima gledaš kako tvoj vlastiti život ne pripada tebi već obilazi i živi tuđe dane. Možda je jedan od hrabrih pokušaja koji stremi tom cilju i upravo ova knjiga, po kojoj ćemo pronaći onaj zračak svetla koji je neophodan da nam svima osvetli Put.

Beograd 5. marta 2015 godine
Violeta Božović, književnik


 

http://krbalkan.rs/izdanja.html

https://plus.google.com/102715599758731190418/posts

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Milijan Despotovć: Recenzija zbirke pesama Zorice Tijanić „Campana Immortale“

Poezija je i duhovni melem „u raskoraku teških misli“. U njoj pesnik nije okrenut samo sebi već i spoljašnjosti, tamo je njegov čitalac, vodeći često onaj Ničeovski dijalog „ljudsko, suviše ljudsko“. Pesnik ne s...
by Redakcija
 

 
 

Šefket Krcić: Nove knjige o znamenitim islamskim spomenicima i građevinama

DVIJE ZNAČAJNE MONOGRAFIJE H. MARKIŠIĆA O KULTURNOJ TRADICIJI PLAVSKOG KRAJA Mr. Halil Markišić: „Islamska epigrafika u Plavu i Gusinju“ (Rožaje, 2016., str. 150) i „Kulturne vrijednosti Plava“ (Rožaje, 2016., st...
by Redakcija
 

 
 

Objavljena zbirka ”Glas ašika” Ahmeda Jesevija

IZBOR IZ „DIVANA” TURSKOG PESNIKA AHMEDA JESEVIJA, PRVI PUT U PREVODU NA SRPSKI JEZIK     Povodom 850 godina od smrti čuvenog turskog sufije i pesnika Ahmeda Jesevija, nedavno je objavljen izbor iz njegove poezij...
by Redakcija
 

 

 

Mersiha Džafić: Poetički mimohod Šehićevog romana ”Zar nije prošlo vrijeme ruža”

Među istinom i med snom   Estetika izraslina na koži ima tendenciju postati  dijahronijskom sadržinom bošnjačkoga naroda – barem nam to otkriva idiolatrija pisane riječi. Prosto, imanencija književnosti podrazumi...
by Redakcija
 

 
 

BKC: „Bosna i Bošnjaci u književnosti Avde Halilovića“

Bošnjački kulturni centar Sarajevo organizira Koševske divane na temu „Bosna i Bošnjaci u književnosti Avde Halilovića“   Učestvuju: Isnam Taljić Fatmir Alispahić Avdo Halilović     Avdo Halilović ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona