Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

30. Novembra 2016.
 

Adnan Sijarić: Mehlem i so na rani (odlomak iz neobjavljenog romana)

More articles by »
Written by: Redakcija

Potjerana jakim vjetrom jeziva mrklina bahnu iz babinog budžaka, osvojivši za kratko vrijeme nebo iznad Koraja, i usred dana k'o da noć nastade. Onda se sve umiri, zrak zamrije, ostudeni pa tuši u prsima; svak’ požurio da se vrne kući dok se nebo nije naskroz otklopilo – samo ostarjeli hadži-Mehmed ne mrda iz bašče. Stojeći iskrivljen ispod goleme šeftelije gleda komšiju Avdu kako nizastranu s mukom vuče za štranjgu Šarulju, tuče pesnicom među rogove požurujući je, al’ krava k'o krava, s noge na nogu svoj ćejf provodi… Psovke uprazno odlaze.

–  Dogara, hadžija!… – zagalami usplahireni Avdo, opazivši ovoga gdje stoji mirno u bašči, ne polazeći. – Valahi nas neće obić’ ovaj put!… Kreći i ti, dok je vakat!

Hadžija okreće glavu ustranu. Tutnji u daljini, zemlja se protresa – no ne polazi. A kako i da pođe?… Jutros mu se poganjštinja u kuću uvukla, ona najgora, od koje damari zamiru, pamet usahne. Djecu mu napala! Najvolio bi sad da umre, da ga grom pogodi u toj bašči koja odjednom otpoče haukati udarana vjetrom… Opali grom nedaleko, maši ga – a njemu žao.

Otklopi kiša, silna, nošena vjetrom uvija se pa čovjek ne zna da li pada odozgo, ili odozdo. Hadžija stoji pod šeftelijom, grize usne plačući… Vjetar  mu oči grebunja.

Jutros, malo prije sabaha, oba njegova sina pođoše za Njemačku. Tek stasali momci, zdravi, na ženidbu. Neočekivano, prije neku heftu, pozvao ih otuda rođak Rasim – tamo da rade i, akobogda, ostanu. Da ih spasi, veli. Samo neka pasoše izvade.

– Nejma u Bosni hljeba, djeco!… – derao se preko telefona. – Pa zar ne vidite da se tu sve rasklopilo, pokradena je vaša budućnost!

Mladići takvu priliku jedva dočekaše, pristavši u trenu.

Hadžija se bunio, kazujući ljutito da čovjek treba da se drži svoje domovine ma kakva ona bila; tvrda je kora hljeba u tuđini – no djeca ga nisu slušala. Uzajmiše od trgovca Muje para za puta i, eto, jutros odoše. Ne htjede hadžija izaći iz kuće kad su polazili, ne isprati ih. Bijesan, sjedeći u ćošku sobe uz furunu, gledao je mutavo u duvar i šutio… A djeca, smijući se njegovoj huji, izljubiše ga na silu dok se otimao, i pođoše.

Skrhalo ga to. Ostario, pa sve teško podnosi… Omatuhila osjećanja. Što je nekad lahko teslimio sad se iza najviših brda krije. A on, od nemoći zgrbljen i mlitav, jedva po ravnici korača.

Stojeći na kiši, prepun jeda a sličan nekoj havetinji, tužan promišlja…

„Valahi, k'o da je na ovu zemlju neko nebrojene sihire posuo. Sve će, haman, otić’ iz nje što imalo snage ima. Nebrojene kuće prazne ostaju… Tuga se naskroz raspustila – hoće žive u zemlju da nas satjera. I čini se: k'o da ničeg lijepog ovdje nikad nije ni bilo, k'o da je vazda samo neki mrak harao, a mi, svikli na taj mrak što nam se pod kožu uvukao, ništa drugo ne umijemo – sem otići. U šta život potrošismo, za koga ovolike zemlje krčismo, međismo… Trošili dane bez žara samo da djecu na noge podignemo i pameti ih naučimo, a vidi: sve vragu ostaje… Ni da se stidimo ovolike propasti ne umijemo, mada na nas niko više i ne gleda. Ne znamo ni ko smo, ni čiji smo! Uniđosmo u neke tuđe živote, nesretne, pa se tiskamo mrklinom ovih zlih godina k’o bez pameti gazeći nemilosrdno jedni druge – oči nam naopako progledaše. I niko, ama baš niko ne mari što se ovolika nevolja dunjalukom raspustila, što se sirotinja odomaćila na svakom pragu otimajući vjeru od ljudi, zbunjujući ih ljepotom što postade zvijer – pa plaši i na zlo nagoni. Oni što znaju šute i odlaze, oni što ne znaju laju k'o najgori psi.

Plače Bosna!… Ništa naučili nismo; od jeda damari popola pucaju, a mi se pravimo da nam ništa nije – umirući poprijeko. I gotov smo izumrli, mi blentavi, što ne kontamo da se Bosne kutarisati ne možemo gdje god bježali… Takva je to zemlja – i mehlem, i so na friškoj rani…“

 


Adnan Sijarić, rođen 1969. godine u Brčkom (Koraj), Bosna i Hercegovina. Piše poeziju i prozu. Objavio je dva romana (“Tišine korajske” 2014. godine, i “Korajski raj” ove godine).


About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Said Šteta: Batonovo književno veče sa prijateljima

Said Šteta   ZALEĐENE PTICE . Snjegovi godina pali na cvjetna polja davnih želja ni zvijeri ne putuju Umire rijeka, ledeni vali baš kao postelja u kojoj zagrljaje snuju   Zaleđene ptice na grani toplome jugu htjele kao s...
by Redakcija
 

 
 

Razgovor sa Vesnom Radović: Ni danas nismo mnogo odmakli od ”devedesetih”

Djetinjstvo je možda najbezbrižniji dio života, pa samim tim i najljepši. Recite nam nešto o odrastanju i školovanju u kamenom gradu, pored mora. VESNA RADOVIĆ: Tek mnogo godina kasnije, prošavši dosta svijeta, shvatil...
by Redakcija
 

 
 

Marija Juračić: JEZIK I SPOL

Naučiti  rod imenica  hrvatskog  jezika relativno je lako, jer gramatička  kategorija roda ima  jednostavna  pravila. Međutim, u ovom tekstu ne želim tumačiti nešto o čemu je napisana tona stručne literature. Žel...
by Redakcija
 

 

 

Faruk Dizdarević: O knjizi eseja „Blisko kraju“ Ramiza Hadžibegovića

Faruk Dizdarević   DIVNI TRENU                                    (Tkanica od uspomena) Ramiz Hadžibegović, Blisko kraju (Eseji), Čigoja štampa, Beograd, 2016.     Kao što nak...
by Redakcija
 

 
 

NOVO: Objavljena knjiga ”Ključ” Mirsada Hadrovića

Početkom februara 2017. godine rožajska ‘’Avlija’’ je objavila pripovjetku “Ključ” Mirsada Hadrovića Kao što je Tolstoj kazao: ”Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona