Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

30. Novembra 2015.
 

Ahmet Ademagić: Rožajske priče

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

HADŽI SULEJMAN PEĆANIN I

.

Imao je dvije kćerke, jednu je udao za Rašida Hadžića. Drugu kćer je udao za Mahmutagu Kurtagića.
Nosio je ulčio – mjera za grob. Po jedan dan je postio a drugog dana jeo. Jastuk mu je bio krlja. Govorio je da svaki čovjek sebe laže dunjalukom.
Kada su rožajski prviši, izašli da ga sretnu na Pećki put i da mu izraze hošđeldiju – dobrodošlicu, vraćajući se sa njim u kasabu prošli su Starim karavanskim putem pored Kučanskog groblja. Hadži Sulejman zastade i reče:
— Stanite da ovim lažovima proučimo Fatihu (molitvu).
Ljudi koji su bili pored njega začudiše se na te njegove riječi. On im je odmah dao obrazloženje: ‘‘Svi ovi su govorili za svog života: ‘‘Ovo je moje’’, i ‘‘ono je moje’’ – međutim svi smo mi smrtni i samo sebe lažemo takvim pričama. Sve ostavljamo a u grobu nosimo samo ono što za života dobro ili loše uradili.’’

.

HADŽI SULEJMAN PEĆANIN II

.

Tahiraga Kurtagić je pričao da je jednog dana zakasnio u džamiju na namaz, u kojoj je imam bio hadži Sulejman Pećanin. ‘‘Uđem i stanem u zadnjem safu – redu i klanjam. Kada smo preklanjali i ljudi počeli da izlaze iz džamije, imam me pozva i reče: ‘‘Sine Tahire, uzmi abdest pa ponovo klanjaj – imao si neki hesab (račun) na namazu’’.
Ja sam ga poslušao, jer sam tokom namaza u mislima stvarno brojio dukate koliko sam bio zaradio. On je bio okrenut meni leđima, ali je kao dobri znao i moju misao na namazu.

.

PRIČA O PUNOM KREVETU

.

Jedne prilike jedan rožajski trgovac umoran od dugog putovanja od Rožaja do Podgorice uđe u neki podgorički hotel–prenoćište da prespava. Obrati se na recepciji i zatraži jednokrevetnu sobu. Na to ga recepcioner priupita: ‘‘Hoćete li pun krevet?’’. Rožajski trgovac ne shvativši simboliku riječi, reče: ‘‘Pun, pun!’’ i ode da se odmori. Poslije nekog vremena na vratima sobe pokuca i odmah zatim uđe nepoznata žena pa krenu pravo prema njemu i krevetu. Začuđen ovom posjetom on je upita: ‘‘Ko si ti i šta želiš?’’. Žena mu odgovori da je on tražio ‘‘pun krevet’’ i da je uz konak uplatio i za njenu ‘‘uslugu’’. Tada je on shvatio riječi recepcionеra, pa zamoli ženu da izađe, da bi mogao da odspava i da se odmori od dugog putovanja što žena rado dočeka jer je zaradila novac bez ‘‘punog kreveta’’.

.

BOGU ŠUĆUR ŠTO SAM NIŠTA

.

Sin Tahirage Kurtagića – Ramiz koga smo zvali Ramizaga bio je vrlo pošten i osoben čovjek. Nije se ženio. Posljednje dane svog života proveo je kod Asima i Zenife Kurtagić, koji su mu pružili svaku njegu i brigu, da je imao svoju rođenu djecu ne bi mu mogli toliko pružiti pod stare dane. Ovo je priča o njemu.
U toku Drugog svjetskog rata u Rožajama, prolazile su i odlazile mnoge vojske. Mudru ljudi Rožaja su svojim ponašanjem pokušavali da što manje bude neprilika pa su u takvoj borbi morali i da trpe i da budu šikanirani od različitih osvajača: Italijana, Njemaca i Arnauta sve do dolaska partizana.
U jednoj takvoj situaciji bio je zatvoren od strane Arnauta Ramizagin rođak Adem Kurtagić, poznati i priznati građanin Rožaja koji je tokom rata bio predsjednik Opštine.
Bratstvo Kurtagića i ostali građani Rožaja počeli su da se okupljaju i da se dogovaraju kako i na koji način da oslobode zatvorenog i kako da mu pomognu.
U tom strahu šta će se desiti sa čuvenim Ademom Kurtagićem, Ramizaga kao za sebe u jednom društvu je izgovorio: ‘‘Bogu šućur što sam ništa’’ – misleći na to da nema razloga za sebe da brine u kriznim vremenima kada je opasno biti i uz vlast i protiv vlasti.

.

HALOVAN

.

Otišao jedan rožajski aga sa svojim starijim sinom u Pešter u selo Crvsko da mu pokaže ogromno imanje koje posjeduje. Na to mu sin reče: ‘‘E moj babo da mi nije mlađeg brata sve bi ovo moje bilo’’. A otac mu odgovori: ‘‘E moj sine kada si mi takav i ti da mi nijesi živ!’’ Sin više ništa nije progovorio ocu.

.

SUFURDŽIJA

.

Od turskog doba pa negdje do 1958. godine u Rožajama su za vrijeme mjeseca posta ramazana iz mahale u mahalu gočem i zurlom određeni ljudi iz Kovačke mahale budili mahaljane sahat vremena prije kraja sehura kako bi žene ustale i spremile za postače sufur – jelo.
Ti ljudi bi za bajram kao nagradu dobijali od svake kuće po hljeb i neke druge poklone koje su stavljali u džakove i na konje nosili. Nosili su i veliku granu na kojoj su iz onih kuća gdje su bile mlade nevjeste dobijali na peškeš mahramu ili vezenu košulju.

.

JUFTAR

.

Posebna odlika mjeseca posta ramazana bila je pozivanje na iftar svojih najbližih, prijatelja i komšija. Vladala je radost među ljudima koji su u gužvi čekali ispred pekare u Gornjoj čaršiji da kupe mirisne ćahije i hitali da na vrijeme stignu kući da iftare.
Sa početkom akšamskog vakta sa brda Mali Top se oglašavao mali top kao znak iftara a onda bi muezin palio fenjere i davao znak za prekid posta toga dana. Djeca su sokacima razdragano vikala: ‘‘Juftar – ramazan!!!’’. Tako je neko vrijeme dječja radost odzvanjala rožajskim sokacima, naročito pred džamijom.

.

I OGRADA IM JE MAHNITA

.

Živjeli kao dobre komšije jedan Ademagić i njegov dalji rođak. Uz to su bili i pašenozi – oženjeni sa dvije sestre. Međutim Ademagićev rođak je je bio lijen, volio je da priča a kada mu je tokom zime zatrebalo drva uzimao je vrljike od ograde svog vrijednog rođaka, komšije i pašenoga Ademagića.
Jedne prilike naljutio se Ademagić što mu nestaje ograda i da bi saznao ko mu uzima vrljike dosjeti se kako da otkrije lopova. Odabrao je najbolje vrljike, i u njih svrdlom uvrtio rupe i ubacio nekoliko fišeka od puške. Pred Gornjom džamijom u razgovoru sa ljudima je naglasio da će to veče da ide na posjedak da bi dao na znanje onom ko mu uzima ogradu da neće biti čuvana.
Kuće su se u to vrijeme zagrijavale pomoću zidanih peći i ovaj lijeni rođak pođe te noći i na miru uze najdeblje vrljike koje je ispolovio na po metar dužine. Kako nije u tom vaktu bilo električnog osvjetljenja nije primijetio da su stavljeni puščani meci u vrljike. U jedan vakat kada se peć dobro zagrijala barut je eksplodirao, peć je prsla u komade a sve su prostorije u kući napunile pepelom i dimom.
Sjutradan sabahile je poranio Ademagić u čaršiju da čuje habere–novosti i rekoše mu da je sinoć peć eksplodirala kod njegovog pašenoga i rođaka… Pođe Ademagić iz tih stopa kod njega na kahvu praveći se da ne zna ništa šta se desilo i da je zemljana peć eksplodirala. Lijeni rođak mu odmah ljutito reče: ‘‘Znao sam da ste vi Ademagići mahniti ali da vam je i ograda mahnita nijesam znao!’’

.

SIROMAŠTVO

.

Narod Rožaja i okoline prije Drugog svjetskog rata nije imao mnogo posla u državnim firmama pa se dosta siromašno živjelo. Ako se u jednoj kući imalo par cipela svi odrasli muški članovi porodice morali su da čekaju red da bi ih obuli i izašli sa njima u čaršiju. Mnoge djevojke iz siromašnih porodica roditelji su udavali za tovar žita u Peć. Bogat je bio onaj ko je imao stoku. Smatralo se da je siromah onaj ko nije imao stoke te se stoka nazivala ‘‘blago’’.
Poslije Drugog svjetskog rata upošljavanjem u državne firme polahko je nestajalo to siromaštvo. Školovanjem mladih takođe se smanjivalo siromaštvo kako u gradu tako i na selu. Jačanjem industrije i dolaskom novih školovanih kadrova nestajalo je najamnika – sluga kod bogatih slojeva.

.

STARA ČARŠIJA

.

Stara čaršija se nalazila u gronjem dijelu bedema, nedaleko od džamije sultana Murata II i pravoslavne crkve koja se nalazila na mjestu gdje se sada nalazi kotlarnica OŠ ‘‘Mustafa Pećanin’’. Tu su crkvu srušile komunističke vlasti odmah po završetku Drugog svjetskog rata da bi se sagradila osnovna škola.
U Staroj čaršiji su bili dućani različitih profila, zanatlije, slastičara, a pekara se nalazila na istom mjestu gdje je i sada. Odavno nema Stare čaršije, nove su građevine na tom prostoru i ništa ne podsjeća na Staru čaršiju i na stari dobri vakat.

.

ROŽAJSKI KARAVANI

.

Rožajci su žito i ostale žitarice iz Peći donosili preko Kule – planinskog prevoja.
Mnoge kiridžije u dugoj koloni sa natovarenim konjima i žitom redovno su po narudžbini snadbijevali pekare i bogatije građane Rožaja. Preko ljeta i jeseni lakše je bilo u odnosu na zimski period kada su mnogi stradali od mraza. Rožajski karavani su bili jedina sigurnost rožajskom narodu da se prehrane i da imaju sigurno dopremanje žita. Izgradnjom magistralnog puta Rožaje – Peć nestalo je i karavana i mnoge muke onih koji su bili karavandžije.
Rahmetli Hilmo Hadžić profesor matematike i direktor gimnazije ‘‘30. septembar’’ ostavio je lijep pripovjedački rad ‘‘Rožajski karvan’’ u kojem je upečatljivo dao sliku tog života karavandžija. Da se ne zaboravi.

.

LJUDSKA SNAGA

.

Mnogi Rožajci nijesu imali konja pa su na svom hrbatu i plećima donosili žito iz Peći. Priča se da je rahmetli Adil Bećović imao takvu snagu da je na svojim leđima nosio iz Peći do Rožaja vreću žita od pedeset kilograma. Drugi su nosili od deset do dvadeset kilograma. Imalo je i žena koje su nosile čak i po dvadeset kilograma. Ti su ljudi imali toliku nadljudsku snagu jer su bili svjesni da će ta njihova borba, to njihovo mučenje i donošenje žita spasiti mnoge živote.

.

KURTAGIĆA MAHALA

.

U Kurtagića mahali u Rožajama živjeli su Kurtagići, Ademagići, Nokići, Agovići, Musići, Mandžukići i jedna kuća Koraća.
Kurtagića mahala je jedina mahala koja je razrušena radi urbanizacije grada a nalazila se da desnoj obali Ibra. Sačuvana je samo Iljazage Kurtagića kula (srušena 2011.) i Amirage Kurtagića brvnara. Sve je ostalo porušeno ne gledajući i ne želeći da se sačuva ono što je moglo da se ne ruši. Tako je to kada se na pogrešno mjesto nađu oni koji nijesu naučili da vrednuju šta je dobro a šta loše za urbanizam jednog grada ali i za kulturu i budućnost naroda. A pogotovo je opasno i štetno kada se nađu pogrešni ljudi u pogrešno vrijeme na pogrešno mjesto, te takvi kroje sudbinu onih koji im se nijesu mogli oduprijeti, naročito kada su otimali kuće, bahče, avlije, njive i čairove jednima, dajući oteto drugima.
Imao sam trinaest godina kada je počela urbanizacija desne obale Ibra i rušenje Kurtagića mahale pa sam kao učenik osnovne škole na temu ‘‘Nešto nezaboravno’’ nacrtao Kurtagića mahalu i dobio knjigu kao nagradu u likovnoj sekciji gdje sam taj rad nazvao ‘‘Nezaboravljeno’’.

.

BABO

.

Živjeli smo u Kurtagića mahali. Jedna porodica iz Bijelog Polja stanovala je u Iljazaginoj kuli. Otac te porodice je radio sa mojim babom na balvaništu, na istovaru i utovaru balvana. Razbolje se i umrije u mlađim godinama svog života.
Ostade u kuli, u Kurtagića mahali da živi njegova žena hudovica sa troje jetima–siročadi, dva sina i jednom kćerkom. Komšiluk je ožalio smrt njenog čovjeka i pokušavao da im pomogne koliko je ko mogao. Moja majka je zabranila meni i mojoj braći da našeg oca zovemo babo u prisustvu te komšijske djece siročadi, da ne bi ta djeca čežnula za svojim ocem.


Istaknuta slika: Kuća Ahmeta Ademagića, 1970.  Autor Ahmet Ademagić

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Senadin Lavić: Ideologizirani vokabular antibosanskih politika (I)

Mi živimo u postgenocidnom društvu, ratom podijeljenom na etničko-religijska geta. U to slomljeno društvo neprestano se ubacuju zavodljive i sporne koncepcije koje služe ciljevima koji nisu ostvareni ratnim sredstvima. Tak...
by Redakcija
 

 
 

Energetski aspekt bliskoistočnog konflikta

Bliski istok ima vrlo drevnu i bogatu istoriju. Ali, u današnje vrijeme, veoma je tužno gledati na sve što se tamo zbiva, posebno u Iraku i Siriji. Događaji koji se tamo odvijaju nanose veliku štetu muslimanskom svijetu, m...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Hercigonja – ”Krhotine stakla” (zbirka poezije)

Zoran Hercigonja – Krhotine stakla (zbirka poezije)   nakladnik: TIVA Tiskara Varaždin za nakladnika: Saša Kušter graf. priprema: TIVA Tiskara Varaždin tisak: TIVA Tiskara Varaždin CIP zapis je dostupan u račun...
by Redakcija
 

 

 

Edib Šaljić: Mali šehidi

Edib Šaljić . MALI ŠEHIDI . Dok druga djeca slušaju bajku, Dok sanjaju miran, šareni san, Sirijsko dijete sanja mrtve baba i majku I moli Boga da preživi još jedan dan. . Zar među djecom razlike ima?! Zar može neko dje...
by Redakcija
 

 
 

Belkisa Redžović: Ne gubimo dragocjeno vrijeme

Belkisa Redžović rođena je 2005. godine u Novom Pazaru od oca Seada i majke Edine. Još od ranih dana svog detinjstva, izdvajala se od druge djece mudrošću i strpljenjem. Najviše je voljela da gleda slike i na osnovu isti...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona