Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

13. Aprila 2016.
 

Alija Nametak: Za obraz

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

U kafani pred Imaretom ima uvijek besposlena svijeta, koji „bistri politiku“, a osobito popodne, kad se izađe iz Begove džamije i kad dječurlija protrču „izvikujući“ sutrašnje novine. Po sećijama okolo sjede postariji ljudi, piju čajeve i kahve, stavljajući kraj sebe posuđe, jer u ovoj kafani nema stolova, osim jednog kraj vrata, za onoga koji sjedi tu i čita novine, naglas, da bi svi čuli, a možda i razumjeli.
Za ovo društvo bi se zaista moglo reći, da je šareno, jer tu ima osim umirovljenih kadija i tramvajskih konduktera još i bivših posjednika, pokoji provincijski beg, koji je doselio u Sarajevo samo za to, da onaj njegov svijet iz njegova prijašnjeg boravišta ne gleda njegovo postepeno umiranje u neimaštini, neki pretrga, nosač, ulični pometač i slični, to jest svi različiti po zvanjima, a jednaki po željama da znaju šta ima novo, šta se događa u svijetu, da bi zaboravili jade, što se događaju kod kuće i u komšiluku. Tu je i burza, gdje se sazna, šta i gdje se može najjeftinije kupiti i da je još jeftinije ne kupiti, nego se samo raspitivati, pošto je šta, kao da čovjek ima ozbiljnu namjeru nešto nabaviti.
Čim izađu novine i prvi dječak, koji ih prodaje, naiđe ispred kafane izvikujući im ime, izađe kahvedžija i kupi jedan primjerak pa ga dadne lektoru za vratima i stavi preda nj džezvu kahve s findžanom. I tada se nastavi prebiranje naslova, pa koji se naslov svidi, onda beg, koji sjedi kod kahvedžaka rekne: “De nam to pročitaj!” Zatim lektor sriče slog po slog, dok neko ne upita: “A što će mu to, biva, reći?” Potom nastane raspredanje sadržaja, samih riječi i šta se iza tih riječi krije, ili, kako se učeno rekne, „između redaka“.
Ponekad u ovu kafanicu zabasa i kakav stranac, koji dođe iz koje kasabice iz pokrajine ili iz kakva zabitna sela, pa smatra, da bi se strašno ogriješio i o vjeri i o Gazi Husrevbega, ako ga ne bi pohodio i ako ne bi klanjao u njegovoj džamiji. Svakom se takvom pobožnom ili bar znatiželjnom strancu čini, da Bog ne bi primio njegove molitve, ako bi je obavio u kojoj drugoj džamiji. Tako onda, kad izađe iz džamije i obazre se po grobovima istaknutih uglednika i javnih radnika, za duše kojih se pomolio Bogu, ispane iz popločanog dvorišta, pa prijeđe dva tri koraka, sve se obazirući i gledajući u ogromnu munaru, i nađe se pred ovom kafanicom. I ne htijući uđe u nju i uvjeri se, da i u njegovom selu ili kasabi ima i boljih kafana, samo valjda u njima neće čuti onakva razgovora, kakav ovdje može čuti. A kad otpusti uho njihovom razgovoru, uvidi, da i ovdje tare ljude jednaka briga kao i njega i njegove seljane, a da uživaju i da su zadovoljni sa sitnim radostima svagdašnjeg života baš kao i on.
Tako je zimus ušao u ovu kafanicu Bećir Đuliman. Visok i plećat starac ušao je nešto bojažljivo i stao za vrata, ne usuđujući se sjesti na prazno mjesto na sećiji. Pronicavim pogledom opazio je, da nije ljudima drago, što je došao, pa ih je ponešto smeteno pozdravio i prestrašenim korakom upravo se došuljao do praznog mjesta.
Na odjeći mu se vidjelo, da je imućniji seljak, sav u domaćem tkalu osim košulje od čaršijskog platna i traboloza oko fesa. Crne suknene čakšire bile su mu do koljena, gdje su se završavale obrubom od crvenog gajtana, a na nožnim listovima su mu bijeli tozluci s mjedenim kukcima i sponama. Preko bijele košulje je druga od kutnije, nekakve mrkovijaste boje sa žutim prutovima, a preko ove je ferman od crna sukna postavljen crvenom čohom. Oko vrata mu visi debeo srebren lanac, kojemu je na prsima neka mala rozeta, kroz koju su provučena oba kraja lanca, na dnu koga je sahat, golem i s više poklopaca, utisnut u džep od fermana. Na obrijanoj košćatoj glavi je fes, oko kojeg je omotan svileni traboloz, a na nogama opanci oputnjaci i bijele čarape do pola listova.
Kahvedžija mu primi pozdrav i ponudi ga da skine debelu suknenu crvenu kabanicu, jer bi mu bilo studeno, kad izađe iz kafane. Ustade Bećir i skide kabanicu, pa je objesi na klinčanicu za vrata i opet sjede na prijašnje mjesto.
– Hoćeš li kahvu ili ćeš čaj?
– Daj mi kahvu?
Počeo je polahko srkati, a cijela kafana je šutjela. Niko da započne razgovor. Tek u neka doba Selim beg otpoče:
– Vala, ovih muhadžira svakud. Ne možeš se nikud maknut, a da ne nabasaš na kojeg.
– I sve sliježe u Sarajevo. Kao da nemaju gdje drugdje, nego baš u Sarajevo! – ljuti se jedan kriomčar, valjda jedini Sarajlija u čitavoj kafani.
– E šta ćeš, sinko, nevolja natjerala. Niko nije od obijesti napustio svoj krov, da se potuca od nemila do nedraga – prozbori Bećir.
– A možebit si ti muhadžir?
– Jesam, nažalost. Evo ima dva mjeseca, kako sam došao u Sarajevo.
– A jesi li bolovao pjegavac? Da nisi ušljiv?
Bećir Đuliman se kao malo zastidje i planu:
– Nisam bolovao, a nisam nikad u životu ni uši na sebi imao. Nikad nisam iz kuće u zakrpljenoj košulji, pa ni na njivu, a kamo li šta drugo. A sad ako i ima koja uš na meni to je vaša, sarajska.
– Deder ti malo spusti durbin. Nemoj ti sa mnom tako govoriti! – ljuti se onaj kriomčar. – Nisi sa mnom zajedno koze čuvao.
– Ja sam čuvao svoje i koze i ovce i goveda, a ti ih nisi ni čuvao, jer ih nisi nikad ni imao. Sve ti je imanje bezbeli u nekoliko kremenova i cigar-papira.
– Otkud ti znaš, da ja to prodajem? Hoćeš li, evo dobrih kremenova i papira. Daću ti dva kremena i pet papira za pola kukuruze.
Neki se i nasmijaše, a razgovor živnu. Počeše govoriti u grupama po dva, po tri, o svemu i svačemu. Šaban, tramvajski kondukter, okrenu se povjerljivo Đulimanu:
– Pa gdje si bio toliko vremena, dva mjeseca, da te nigdje ne vidim? A ja svukud hodam.
– Ne pitaj me za moju muku i nevolju. Bio sam u jednoj školi, pa evo istom danas malo izađoh. Odmah sprva ošišaše me, pa mi onaj pasković u kuruntini odreza brkove. Kaže: može biti ima ušiju u njima. A ne može biti, vallahi, niti ih je ikad u mom životu bilo u mene ni u glavi ni u prtenini ni u suknenom na meni. Otimah se, da mi ne nagrdi obraz, a uz nj prisloni i doktor, i ja ostadoh bez brkova.
– Bolje je i bez brkova nego bez glave.
– Bez glave sam mogao lahko i ostati, kao i gotovo sva mi kućna čeljad, ali bez čega može biti, ne treba ono ni raditi.
– Pa eto opet su ti lijepo podrasli.
– Jesu prilično. Za dva mjeseca. A da si ti znao moje brkove prije nego mi ih dušman ostriže, eeeeh! Preboljeti ih ne mogu.
– Dobro je to, kad je živa glava ostala. Pa jesi li čitavo ovo vrijeme ležao u karanteni?
– Nisam zbog bolesti. Nego me stid bilo bez brkova izlaziti. K’o velim, može me kakav poznanik ovakva vidjeti, pa bih propao u crnu zemlju. I unuče mi je bilo nešto slabo, pa sam se najviše savija oko njega.
– Pa kako je sad?
– Fala dragom Bogu, prizdravilo je. Ko, moj brate, nema se mlijeka, pa oslabilo dijete od godinu i po na samoj kukuruzi i čorbi od repe! A ovog ti belaja nisam ni ja nikad okusio, nego evo bi mi suđeno pod starost.
– Dobra je repa – upade u razgovor kriomčar. – Da ti znaš, što može biti od nje pita, sve da prste odgrizeš. Isjecaj je sitno, pa podosta masla…
– I bukova ti lišća s maslom, pa se može. A ono, što mi dobivamo, i ne viđa masla. Pas da Bog oprosti, i smrdi. Ni na što nije naličnije nego na spirine. Ali opet, Bogu hvala, kad ima i to.
– Otkud si ti, prijatelju? – pita Bećira jedan zanatlija, kojemu ne ide posao, pa veći dio dana provodi u kafani i badava se grije.
– Od Hercegovine.
– Eto – dočeka slavodobitno Selim beg. – Na moju dušu sam odmah pomislio, da je Hercegovac. Kad ne bi bilo vlaha, od Hercegovaca bismo ih pravili.
– Ama zar tako, pasji sine? – skoči Bećir na noge, da se bije, ali drugi dočekaše i spriječiše ga, dajući mu kradom znakove, da Selim beg nije pri svojoj pameti, da je domuz, pa može za čas nastati krvoproliće.
– Deder ti nama pričaj, kako si ti glavu spasio i je li ko tvoj poginuo od četnika?
– Da su, Bog do, oni spasili glave, a da je mene crna zemlja progutala, ali šta ćeš. Ne smije se u silu Boga govoriti.
– Kad je u vas započela ova nesreća?
– Lani. Odmah nakon Vidova-dne. U mome selu ima deset naših kuća, a preko četrdeset vlaških. Ali, eto, živilo se onako na silu komšijski. Oni nama dođi na Bajram, mi njima o Božiću, i više nikakva prijateljevanja, ko kad nam nisu nikad ni bili prijatelji. Triput su nas robili i palili, da smo se morali od temelja kućiti. Ovo ti pričam, što sam ja zapamtio, a tako je bilo, ima više od sto godina.
– Naše se selo zove Dabar, a od starina je, što se pamti, bilo samo naše. Nije bilo u njemu vlaškog uha ni hizmeta. Ama, kako su nam stariji naši kazivali, ima otada preko stotinu, dvadeset li godina, zavlada mubarećija i pomorila, što no riječ i staro i mlado. Da vam ne duljim, spalo naše selo na tri kuće. Ali da je sreće, dao bi Bog, pa bi se narodilo naroda i opet bilo kao i prije, da na Bajram nije sav svijet mogao stati u džamiju, nego ga je viša pola bila u džamijskoj avliji. Nego, po nesreći, skoro je sva zemlja bila u selu nekog bega iz Stoca, i on pozove iz Crne Gore nekakve seljake, da mu oni rade na zemlji. Naseli ih među nas, da mu ne bi ostala neko vrijeme pusta zemlja, dao Bog, pa ne bilo ni njih ni begova, jer nam je svako zlo od njih, ima dvjesta godina.
– Pazi se, šta govoriš, poturice nijedna – nahorozio se Selim beg, spreman da se bije, ali opet skočiše ljudi, koje je okupilo Bećirovo kazivanje, da ne dođe do gužve. Dok se sve stiša, započe opet Đuliman:
– Čuo moj dedo, da hoće beg da naseli vlahe među nas, pa išao u Stolac moliti ga, da se okani te ćorotinje, da neće spasti na prosjački štap, ako mu se neko vrijeme njive zaledine, a kad se narodi svijeta, otimat će se ko će zemlju obrađivati. Ali daj ti mahnitu dogovori! On učinio, što je naumio, i naselio deset kuća, ali sve nekakvih drzmana, pa se raskotiše ko živina. Bog je dao, pa smo se i mi namnožili, ali se dušmani odmetnuše od sultana na tri godine pred Švabin dolazak, a kako bijasmo malina prema njima i vlahovluk opkolio sa svih strana, morasmo bježati u Stolac. Ja sam tada bio kao kao ono moje unuče sada. U naramku su me nosili.
Na svoje ognjište smo se vratili, istom ka je Austrija došla, a zatekli smo samo gole začađale zidove i zemlju, koju nam nisu mogli opljačkati, osim što su tri godine rod s nje dizali.
Tako isto smo opljačkani i popaljeni odmah iza rata po prevratu. Bilo je nešto i ljudskih žrtava, ali nam je i tada sve živo opljačkano. Naši su nam vlasi kasnije kazivali, kad smo se vrnuli iz Stoca, da su to sve bili Crnogorci i da su, đoja, i njih pljačkali i goveda im dizali, ali nije to bilo istina. Oni su goveda klali i sušili u pastrmu, a kože svojih volova smo poznavali u stolačkih trgovaca, kojima su ih naši domaći dušmani prodavali. Nego, daj ih ti kome tuži, kad je otišla pravda s Austrijom zajedno.
Za ovo minulih dvadesetak godina bili smo se dobro davranisali. Jesu bili porezi, jest bilo i drugog koječega, ali ako je njihov mladić služio godinu vojske, nisu moga silili da služi tri, a nisu mogli ni na moj dunum zemlje udariti višu izradu nego što je Jovo ja Risto plaćao. A Bog je dao, pa smo se namnožili, da nas je opet bila petkom i na Bajram puna džamija. Kad nasta ovaj rat, uđe nekakav domuzluk u njih, pa nemaju živa mira, ako ne vrijeđaju i ne izazivaju. Ne može im čovjek ništa, kad ih je onoliko. Pa s brojem bi nekako čovjek i izašao nakraj, ali šta ćeš, brate, čije carstvo onoga serbestvo. Kad je car njihove vjere, odmah je i njihovo gospodstvo u carevini.
Tako to potraja, dok i našu mlađariju ne digoše u vojsku. Što god se naše mladeži moglo puškom zametnuti, digoše u rat, a njihovih pola osta kod kuće. Za čudo to meni! Kako će to biti, da njihov vladar više vjeruje našoj mladeži, da će ga bolje čuvati, nego njihovoj. Srećom sve bi ukratko, i od naših se samo jedno momče ne vrati kući. To mi bijaše najmlađi bratić! Ali, ko će ko Bog, kasnije saznadoh da je zarobljen u Albaniji i sprva kraja jeseni dođe iz ropstva, ali ne kući na očevinu, nego u kuruntinu, kao i ja, ko muhadžir.
Prošastog ljeta, kako vam počeh pričati, na dan dva ispred Vidova-dne, dođe mi sin Vejsil iz Stoca. Izdaleka ga poznah, i nije da ide, nego kao da je ko poda nj krila podmetnuo. Jedva čekam da saznam, šta je to bilo, pa tako leti. Dođe kući, a sav cvate od nekakve dragosti.
– Šta je, sine, hajrola! – velim mu ja.
– Dobro, babo, ako Bog da – veli mi on. – Još malo, pa će nestati i sjemena od vlaha.
– Šuti, ne govori, jadniče! – kažem ja. – Vidiš, šta ih je ovdje oko nas.
– Nisu oni oko nas, nego među nama, babo.
– Ama, pusti ti tu pamet! Njih je taman četiri puta više, pa, ne daj Bože, da im zlo na um pane. Nego kazuj, šta ima u Stocu.
– Dobro, babo! Šta je sinoć omrklo vlaškog uha u Stocu, nije ga ni pola osvanulo, a i danas ih love, pa s njima nekud, kako vele, na prisilni rad.
– Ajak, nije mi to nikako drago.
– A što? Ti ih nisi nikad mogao ni očima zgledati!
– Ne mogu ni sad. I kad bi se kojim čudom mogli oni smanjiti koliko zrnje od prosa, nasuo bi pune đepove, pa s njima zajedno s ćuprije u Bregavu, da nikad više ne izađemo. Ali ovako…
– A šta ovako? – kaže mi Vejsil.
– Množina je njih, a nas šaka. Ne daj Bože, da im na um pane, da se na nama svete! Nego, de ti meni reci ko to njih kupi.
– Ne znam, koji su. Neki Stočani kažu, da su od Bekija i Imotskog.
– A, aah! – Odhuknuh ja. – Djeco, spremajte se, da idemo odmah u Stolac.
Sve se uskomeša. Sve se čudi i u čudu pita: “Šta je? Zašto baš u Stolac?” Jedna nevjesta veli: “Nisam krave pomuzla.” Druga nevjesta zaplaka: “Nije mi se dijete iz drva vratilo”. A Vejsil okrenu poput mene: “Ama šta ti je babo, dragoga ti Boga? Šta uzalud uzbuni svu kuću? Sjedite, djeco, gdje i sjedite, i neka svak radi svoj posao.” Moja sijeda dodade: “Ko bi mogao tako brzo sakupiti sve blago i sve namiriti pa potjerati, a zar opet ostaviti dušmanima da popljačkaju, pa da se mi pod starost kućimo. Ne ostavih, vala, kućnjega praga, pa makar me na njemu sasjekli na komade.”
Nemadoh ni ja kud, nego popustih kućnoj čeljadi i ostadoh. Do pred mrak prođoh selom i pozvah naše na razgovor, a gdje god kojeg njihova sretnem, prvi mi se javlja i nekako ponizno pozdravlja. Nikako mi nije drago. Odmah vidim, da spremaju neku prevaru.
Pred večer se okupili svi odrasli naši i Vejsil im kaza, što je čuo i vidio u Stocu. Mladeži ko mladeži drago tuđe zlo, a stariji šute i misle. Svi oni jednako misle ko i ja: Čim se sutra razdani, potovariti na konje sve pokretno, potjerati stoku, pa u Stolac. Ništa se nije sa životom iznijelo. Mladi ne daju ni progovoriti. Oni bi htjeli, čim mrak na zemlju, da zađu od kuće do kuće i pokupe sve njihovo muškinje pa s njim na prisilni rad, i pri tom namiguju jedan na drugoga.
Uzalud im mi stariji govorimo: “Okanite se tog posla. Ne možete vi goloruki s njima na kraj izaći. U njih ima oružja i više nego im treba, a u nas u cijelom selu ni jedne puške, ama ni lovačke.” Daj ti ludu dogovori! Ne slušaju. Tek u neka doba puče puška uvrh sela. Svi se oni zgledaše. “Eh, djeco, jesam li vam govorio! Ima u njih oružja, a šta ćemo mi? Ali, ne prepadajte se! Svak svojoj kući, ama kradom, da se ne vidi, da smo se sastajali, pa s mrakom pod krov, a stoku i sitnu i krupnu u tor. Kad nemamo pušaka, a mi unesimo kolja i sjekire u kuću, pa da niko nije iz kuće, dok sunce ne obasja. A sutra, drugi dan druga pamet, pa ćemo vidjeti šta nam je raditi.
Raziđoše se oni iz moje kuće, a ja još jednom zađoh po selu. Ne da mi mira ona puška. Ne kazujem vam, ja sam od svega vatrenog oružja imao jednu bombu. Čudna je stvar, kako sam došao do nje, ali ću vam uzgred i to spomenuti. Idem ja jednom iz Stoca, put Dabra, a jednako čujem nekakav prasak i jeku u kršu. Što dalje od Stoca, oni pucnjevi sve jači i jasniji. Kad na jednom mjestu vidim oficira i desetak vojnika za nekakvim suhozidom, pa bacaju nešto crno kolik šaka preko zida i brže-bolje se prilegute, dok ono među kamenjem, da sve okolo leti. Nešto im onaj oficir tumači, pa uzme ono i zafrljaći, a domalo pucanj ko nebesko vrijeme. Ja se još više približim, a jedan vojnik uzeo ono u ruku, pa dršće kao jasikin list. Svi mu se drugi vojnici smiju, a onaj im starješina zovnu mene: “Hoder čića”. Dođem ja, a on mi kaže, da je ono bomba, i pokaza mi, kako se odvrne, kako se njome kucne i broji do nekoliko, a onda baci. Pita me, bili je ja smio baciti. “Bih”, velim mu ja, “samo da vidim kako ti to radiš”. Uze on jednu iz sanduka, pa mi sve lijepo pokaza i baci je. Malo postaja, pa puče ko i sami grom. Uzeh ja onda drugu, pa isto ko i on. Puče, ne treba ti pričati, a kamenje se kida i drobi, kao da je šećer. “E jesi li vidio džukelo jedna”, viče on onom vojniku “kako ovaj stari smije, a ti ne smiješ!” Posjedim ja tu s njima neko vriijeme, bacim još nekolike bombe, jer su ih morali sve potrošiti, kako mi reče onaj oficir, i kad su oni pošli put Stoca, i ja se spremim da ću kući. Opazim, da su zaboravili jednu bombu, pa kad oni odoše, ja je uzeh i odnesoh kući. Eto, sad je ta bomba bila jedino vatreno oružje među nama.
U selu susretnem Jovu Galanosa. Pozdravimo se, a on otpoče razgovor. Čuo je, veli, što se sa njihovima u Stocu dogodilo, ali da on zna, da u tom nedjelu nije niko naš bio. To, veli on, neko hoće da pomuti između njih i nas dobre komšijske odnose, što smo na izborima bili zajedno, ali, varaju se. Mi ćemo uvijek u slozi živjeti, a zaboravili smo već, što su nam se stari zbog neznanja klali i gložili. Na moju dušu, ljudi, učini mi se, da govori istinu, a kad još reče, ako hoćemo, da nam on pošalje svoje dijete u bešici da nam u kući noći, kao jamstvo da nam se od njih neće ništa desiti, ja mu sasvim povjerovah i zahvalih mu, pa nekako olakšan dođoh kući.
Večerali smo, šta je Bog dao a maja priredila, pa po jaciji pođosmo na počinak. Tišina je bila i vručina, ali ja sam rekao, da se ne otvaraju prozori. Bili smo u prvom snu, kad svukud u selu zaprašti puška, kao da baciš so na vatru. Nasta pometnja, piska djece, plač starica, goveda počeše rikati, kad ih dušmani počeše driješiti iz torova, konji hržu, ovce bleje. Samo se nigdje paščad ne čuju. Sigurno su ih, mislim ja u sebi, potrovali odmah sprva večeri, da ne odaju njihov hod.
Ja sam uzeo bombu pa se sav tresem, ali, kunem vam se Bogom velikim, nije to bio strah, nego žalost što nisu svi na okupu, pa da ih što više njome pomlavim. Jedan prasak u prozor i staklo se zdrobi u hiljadu komada. Nevjeste drže djecu u naramcima, a druga im se prihvatila za dimije. Vejsil uzeo sjekiru, a Mehmed kolac, dok mi kći Ajka, djevojka od osamnaest godina, prihvatila za saksiju, pa u nju natrpala luga s ognjišta.
Ni za kog se nisam bojao koliko za nju. Umrijeti je ništa, samo, Bože, s dinom i s imanom, kad nam vakti-sahat dođe. Ali za Ajku sam se bojao, ne daj Bože, da joj vlasi na obraz ne udare. Jer, braćo moja, nije što je moje dijete, nego što je to Bog dao, bila je zdrava i strojna, a u licu ko upis. Šta dušman zna, što je obraz, što ponos, pa će najradije udariti na obraz djevojci ili nevjesti. Sve sam iskao od Boga, ako nam se ne smiluje da se mognemo spasiti, da mi žensku čeljad uzme Sebi, da ne dadne vlasima, da se na njima svete.
Prsnuše vrata od kuće, a upade s puškom Risto Sikimić. Dočeka Mehmed da će ga kocem po glavi, ali ludo momče zamahnulo jako, a nisko šiše, pa kolac zape, a Risto iz puške pa ga sastavi sa zemljom. Vejsil odmah kleknu na koljeno, pa zamahnu sjekirom, udari Ristu po prsima, a on se složi padnuvši po pušci. Začas nahrupiše druga dvojica s puškama, a Ajka ih sasu lugom i poteže jednom pušku iz ruku. Ali dušmanin se jak desio, pa je ne pušća, nego dohvati i nju za ruke, pa poteže, da je iz kuće izvuče.
Za čitavo ovo vrijeme djeca vrište, a vlasi jednako ulijeću u kuću, neko s puškom, neko s nožem, i kako koji ulijeće, onako mlatara i plača biva sve manje, a mrtvački hropot napunja kuću. Da se nije Vejsil otimao da ispod mrtva Riste izvuče pušku, nego da se branio samo sjekirom, mi bismo ih nadbili, pa bismo poslije s njih mrtvih skidali puške i fišeke, ali suđeno zar tako. Na svoje oči vidjeh, kako ga Jovo Galanos ubi iz puške. Baš onaj isti Galanos, što meni pred akšam reče, da se ne trebamo bojati, da smo komšije, da nam je zajedničko i dobro i zlo. Oprostio bih mu i krv Vejsilovu, ali on se obazrije pa dohvati Ajku za ruku, a onaj drugi, ni sad ne znam ko je, vukao ju je za drugu ruku iz kuće.
Sijedoj su mi glavu raskolili upravo na kućnom pragu, taman onako, kako je pred veče rekla, a nevjeste su ubijene ležale pritisnuvši poda se sitnu djecu, iz kojih je još hropot dopirao.
I nije, braćo moja, vjerujte mi na riječ, nije to u mene bio strah, da sam se ja bojao izaći iz kuta u kući, pa golim šakama prihvatiti kojeg od mladića i prstima mu grkljan izvaditi. Jok! Nisam bio ni smeten. Sve sam ja ovo svojim očima gledao i znao, da je ovo ovakvo Božija odredba, a neko je nju zaradio, nego je mene u svemo priječilo nešto, da ludo ne istrčim, ako ikako mognem, a bio sam zadovoljan, kad sam vidio, da mi nevjeste izdahnuše, a da se vlasi na njima ne izdovoljiše.
I sad kad vidjeh, da Ajku povedoše iz kuće, osjetih da je došao moj čas. U kući više nije bio niko živ, kako mi se činilo, osim ja. Ajka je na dvorištu vriskala, da se je selom prolamalo, a tužni babo joj je bio u mislima.
Izvukoh se iz svog zaklona i povirih na dvorište. Stog sijena je gorio kao baklja. Ajku su teglili za ruke Galanos i još neki dušmanin.
– Babo moj, jadna sam ti i kukavna – derala se Ajka, da mi se srce paralo. – Zar mi baš ne možeš pomoći?
Vidio sam, da je ne mogu oteti. Da je i jedan bio, teško bi išlo, jer je bio mlad, a u mene snaga na izmaku, a dvojica i to kakvih drzmana.
– Evo me dijete moje – viknem ja i odvrnem onaj zaklopac na bombi.
– Halali babi svome!
Okrenuše se dušmani, a Galanos ispusti Ajkinu ruku, pa prihvati pušku. Kucnuh ja bombom o kamen, pridrđah je čas-dva u ruci i bacih među njih. Kud će sreća, pa sve troje raznese.
Sva kafana se pretvorila u uho i slušala kazivanje Bećira Đilimana, a kad je zastao, svi su s mukom odahnuli.
– Zašto, po Bogu brate, ubi svoje dijete? – pita ga kafanski susjed.
– Za obraz!
Kafanski ljudi, koje često život sili da i više puta na dan puste da im neko prljavom nogom stane na obraz, teško shvataju starog Bećira, koji s ponosom priča o smrti svog djeteta, koje je ubio svojom rukom, da se dušmani ne naslađuju ponizujući ga.
– Jah, braćo moja, sve za obraz, a obraz ni za što na svijetu.
– Pa, osta li ti iko živ?
– Mislio sam najprije da je sve izginulo. Unišao sam u kuću, da se obučem, jer sam bio u gaćama i u košulji, pa kako sam se oblačio, čujem, nešto cvili. Približim se mrtvacima, a kuća je bila puna moje mrtve djece i dušmana, kad ono najmanje Vejsilovo dijete plače, jadno, pritisla ga mrtva mati, pa sve potamnilo. Izvučem ga, a na njemu rana, ali srećom nije golema. Spremim i sebe i, kako sam umio, dijete, pa s Božijim imenom preko kućnog praga, ispod krova, koji sam čitav jedan vijek utvrđivao, a sad je eto jedna grobnica.
– Jah, za čitavu porodicu – uzdahnu Hadži Mehmed efendija.
– Aa. Nije za čitavu porodicu, ne daj Bože. A zar sam ja mrtav, ili sam živ? A šta je s onim mojim unučetom?
– Pa, zar ti misliš ikada kući?
– Ako Bog da, prvom zgodom. Čim se ovo malo smiri, a zemlja se očisti od dušmana, treba opet zapregnuti rukave, pa zemlju raditi, a kuću kućiti. Još ja nisam svoje svršio. Treba ono unučeta na noge podići, a ja se još ne odričem nade, da ću imati od srca poroda.
– Pa, čovječe, sedamdeset ti je godina.
– Jedna manje, ali to ništa ne smeta. Nije meni do mladenačke obijesti, nego do krova, jer pod onim krovom se na hiljade hiljada spomenuo Allah, pa zar da sad vlah ondje uz ono ognjište sramoti moje stare, koji su ga sve do mene znali čuvati. A džamija u selu! Bog zna, šta su pogani od nje uradili, ali ćemo je mi opet očistiti i u njoj se kupiti, da Mu šapćemo svoje molbe, da mu iskažemo svoja nadanja, da na nas obrati Svoj pogled, da opet dođemo u stanje da je napunimo od mihraba do vrata, da napunimo hajat i dvorište, pa i čitavo selo, sve, sve.


 

Alija Nametak je u martu 1945. godine, osuđen na petnaest godina robije (poslije devet godina robije izašao na slobodu 6. maja 1954.) zato što je u ratnim okolnostima ostao aktivni učesnik na polju književnosti i kulturnog života Sarajeva i Bosne i Hercegovine (radio u Narodnom pozorištu u Sarajevu – za vrijeme fašističke NDH okupacije Bosne i Hercegovine preimenovano u Hrvatsko državno kazalište).

U originalnom obrazloženju presude stoji ,,kriv je što je svojim pripovjetkama izazivao bratoubilačku mržnju…” Na osnovu tog obrazloženja partizanskog prijekog suda proglašen je narodnim neprijateljem. Konkretno, radi se o pripovjetci „Za obraz“ iz istoimene zbirke priča objavljene 1942. godine u Zagrebu



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Đura Šefer Sremac: Uskršnja nedelja

Ђура Шефер Сремац   УСКРШЊА НЕДЕЉА     Био сам дете близу девете… Ех, успомене походе мене!   Од трешње цвêта нежнија, ...
by Redakcija
 

 
 

Uskoro nova knjiga ”Rožaje nekada i sada”

U toku je priprema knjige sa ekskluzivnim starim fotografijama (iz bogate arhive od kojih većina do sada nisu objavljene) iz prošlog vijeka kao i novim fotografijama snimljenim iz iste pozicije. Knjiga ,,Rožaje nekada i sada...
by Redakcija
 

 
 

Marija Juračić: DOBAR SKANDAL

Moj se zet u posljednje vrijeme počeo čudno ponašati. Ranije odlazi na posao, sve kasnije se kući vraća. Već je nekoliko puta javio da ne može stići na ručak. Nije došao ni kada sam mu onako lukavo pripremila njegovu ...
by Redakcija
 

 

 

Said Šteta dobio prvu nagradu za najbolju novinsku priču

U okviru Međunarodne kulturne manifestacije “Zeničko proljeće 2017“, NIP „Naša riječ“ iz Zenice 5. aprila 2017. godine u Općoj biblioteci, priredilo je svečanost dodjele nagrada izabranim autorima, na k...
by Redakcija
 

 
 

Pjesma Mehmeda Akifa Ersoja (na bosanski preveo Sejfidin Haruni)

Mehmet Akif  Ersoj   HIMNA NEZAVISNOSTI   Ne strahuj! Sjaj crvenog bajraka što se po sumraku vihori, neće se ugasiti; Sve dok se posljednje ognjište, što se dimi nad mojom domovinom, ne ugasi. Taj bajrak je zvije...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona