Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

28. Marta 2016.
 

Alija Nametak: Zašto su turski sultani gubili ratove?

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Na ruševinama Lipnika logorovala je vojska. Opet su desetine sjedjele oko vatara, opet su se pripadnici raznih narodnosti međusobno okupljali i razgovarali, sasvim sigurno da ih drugi neće razumjeti. Sad je bilo dosta Nevesinjaca, Gačana, Fatničana, Kuljana i Borčana koji su žustro govorili o situaciji. Jedan Nevesinjac, Ibrahim-beg Bašagić je baš ovih dana došao iz Stambola, gdje je zasijedao parlament, i pričao kako se u Stambolu svake večeri sastaju gospoda, paše i veziri, kako se igraju tâvlé, a i ne znaju šta se ovamo radi, u kakvoj smo kaši. Pa jednu večer došao sin Ali-paše Rizvanbegovića, Arif Hikmet-beg, koji tamo živi više od dvadeset godina i koji je turski pjesnik. Došao, veli, u tu kiraethanu, kafanu, šta li je, gdje se sastaju ti veziri i ostali prvaci, pa ih stao moliti i kumiti sve jednog po jednog, da se osvrnu na nas, da pošalju što više vojske i municije u Hercegovinu, da se ne dozvoli da nam Crnogorci otmu Nikšić, ali oni i ne slušaju, nego igraju tavle. Pucaju “zarovi”, pucaju “pule” po tavli, a nitko ništa Arif-begu ne odgovara. Ni crne ni bijele. Onaj glavni vezir, valjda što je nad svom vojskom, sav se zajapurio jer ga neki drugi vezir nadigrava stalno, pa i ne sluša šta mu Arif Hikmet-beg govori i kako ga moli i preklinje za pomoć Nikšiću.
A kad Arif Hikmet-begu već dojadi – a veziri sjede li sjede na šiltama po podu, tavle među njima, pa igraju – on primače stražnicu vezirovu uhu pa, s oproštenjem, odadre koliko je ikad mogao. Vezir se istom okrenu i vidje Arif Hikmet-bega, a on je, po svoj prilici, na velikoj cijeni kod učenih ljudi u Stambolu, pa pun srdžbe i bijesa povika: “Šta to, kako to, kakav je to način, takav neodgoj prema meni, veziru?”, a Arif Hikmet beg će njemu: “Eto, to je jedini način da čuješ, kad si ogluhnuo za ljudski govor. Dobro zapamti, ako u najkraćem vremenu ne pošalješ pomoć Nikšiću, on će pasti u crnogorske ruke, a ako Nikšić pane, neka znaš pala je ukratko i ubrzo sva Bosna i Hercegovina, pa i sav Balkan.”
Svi su netremice slušali Nevesinjca, pa i kad zamuče, nitko se odmah ne projavi.
– Ama, zbilja, je li tako? – nekome se učini da se u Stambolu ne smije tako govoriti. A onda je nevjerojatno da to uradi baš jedan Hercegovac, pašinski sin, među pašama i vezirima.
– Ako Ibrahim-beg laže, ja polagivam.
Sad počeše upadati jedan drugom u riječ: – Čuo sam i ja za Arif Hikmet-bega. Kažu da je pravi Hercegovac.
– Od šta palo na ‘no i gledalo.
– Otac mu je bio junak i s jataganom u ruci, a on eto samo pjesnik.
– Bolje bi bilo da je i on na oca – dobaci jedan mladić.
– Veće mu je junaštvo što je tako postupao među vezirima, nego da je sabrao desetinu boraca – dobacio je kroz mrak jedan Korjenić. – Jer ako oni dobace samo jedan tabor vojske i ako se probijemo s njime kroz Dugu, a drugi od Trebinja preko Klobuka i Grahova spanu u Nikšićko polje, pa onda Arnaut od Skadra pritekne u pomoć preko Podgorice i Spuža, Nikšić je spasen.
“Samo ako” – mislio je Hasan-beg, a nije smio naglas reći. On je znao da su odmetnici tako brojni, a iz očiju i prividno poniznog držanja onih koji se nisu odmetnuli vidio da su i oni za istu stvar za koju se odmetnici bore i čekaju samo povoljan čas, pa da i oni skoče, ali i da su turski oficiri tako nespremni da nikad ne znaju u tajnosti držati čas i pravac pokreta, pa tursku vojsku uvijek presretaju odmetničke jedinice, koje je zamaraju, puštaju joj krv i oduzimaju glavu. A vrijeme odmiče. Možda je grad u takvoj situaciji da mu se više ne može ni pomoći. Možda je i pao? – A onda se trznuo: – Ne, nije, neće ni pasti, ako Bog da… – I sasvim lagano, najnižim stupnjem bezglasnog šapata razgovario se: – Ta, čulo bi se to. Dušmani bi začas razglasili po svijetu.
A onda je jedan Muljanin u po glasa ispričao, kako je u njih jedan stari čavjek zapjevao, kad je došlo ovo u jednoj godini do promjene trojice careva, kad su ubili sultana Abdul-Aziza i rekli da je sam sebi makazama, nožicama prerezao žile na ruci, pa došao sultan Murat, a odmah za njim za kratko vrijeme Abdul-Hamid, da je taj stari čovjek zapjevao: “Sultan Murat neće dugo durat’, sultan Hamit neće zemlje branit’.”
Zatim je Dervo Borčanin ispričao kako je čuo, da je ovaj sadašnji sultan rođen upravo u času kad mu se otac kupao u banji. Dotrčao je sultanov javer da mu javi radosnu vijest, da mu se rodio sin, a on u banji go golcat. “Ne valja” – rekao mu je otac, sultan Abdul-Medžid. “Ako ovo dijete doživi pa zasjedne na prijesto, ogoliće tursko carstvo kao što sam ja sada.”
I ogolit će ga zaista – reče Hasan-beg Hasan-begović iz Avtovca. – Ogolit će ga zaista, kako je započeo. A nije ni čudo kad ga je inovjerka rodila. –
– Zaboga… zar ga je inovjerka rodila? – sa strahom upita Osman Džubur.
– Jest; kažu da mu je mati ruska princeza.
– Ajak, bogami, nema tu nama spasa! Zato naša vojska ne može nigdje na kraj izići s Moskvom. Ne smiju se generali niđe napravo s Rusima boriti, da se ne bi zamjerili carevoj materi.
– Slušavao sam, ljudi – započe Ahmed Priganica iz Bileće – da je jednom u sultana Ahmeda bio kao njegov osobni momak, neki adžami-oglan, kršan mladić, musliman. Bio je porijeklom kršćanin, pa ga u djetinjstvu poturčilo i nadjelo mu tursko ime Mehmed. I taj mladić cara dvorio i veoma se sviđao caru, pa kad je momku bilo sedamnaest godina, rekne sultan šejhul-islamu da bi trebalo Mehmeda ženiti. Šejhul-islam mu rekne da je još rano, da treba neko vrijeme pričekati. Car posluša, ali kad prođe jedna godina, opet rekne šejhul-islamu da on hoće da mladića ženi. Opet ga je šejhul-islam odgovarao, a sultan se nije dao odgovoriti.
“E pa dobro”, veli mu šejhul-islam, “ti ga zovni da ti polijeva kad budeš abdest uzimao, a ti prethodno metni križ pod čalmu, pa kad budeš glavu oprao, dignut ćeš čalmu, križ će pasti, a ti gledaj šta će tvoj Mehmed uraditi”. Hele nejse, sultan tako i uradi. Kad je uzimao abdest i kad podiže čalmu s glave, pade mu križ u legen. Onaj se mladić začudi, a sultan mu reče: “Nemoj nikom govoriti šta si vidio.”
“Neću”- kaže mu onaj tobožnji Mehmed, pa ruku u njedra i izvuče križ koji mu je na lančiću visio. “I ja sam to isto.”
Onda to sultan ispriča šejhul-islamu, pa ga zapita, otkle je on znao da je Mehmed prikriveni kršćanin.
“Pa i ja sam to bio, jer sam i ja iz adžami-oglana. Ja sam dugo bio musliman i vršio sve vjerske propise, i na Ćabu išao da obavim hadž, pa kad god bi u putu zazvonila zvona na crkvama kad smo prolazili kroz gradove gdje je bilo kršćana, meni bi zaigraj srce. Onda sam, kad smo bili na Arefātu, zaiskao od Boga da mi očisti srce i zavjetovao sam se da ću dvadeset puta ići hodočastiti Ćabu, pa kako sam koji put išao u Meku, svaki put su me manje uzbuđivala zvona s crkava, dok dvadeseti put nisam ostao sasvim miran na zvonjavu crkvenih zvona… kao da ih i nema. Onda sam tek vidio da sam očistio srce od vjere u kojoj sam bio u djetinjstvu.”
I otada je, kažu, sultan Ahmed zabranio kupljenje adžami-oglana od kršćanske djece, i uzimao je samo muslimansku djecu.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Senadin Lavić: Ideologizirani vokabular antibosanskih politika (I)

Mi živimo u postgenocidnom društvu, ratom podijeljenom na etničko-religijska geta. U to slomljeno društvo neprestano se ubacuju zavodljive i sporne koncepcije koje služe ciljevima koji nisu ostvareni ratnim sredstvima. Tak...
by Redakcija
 

 
 

Energetski aspekt bliskoistočnog konflikta

Bliski istok ima vrlo drevnu i bogatu istoriju. Ali, u današnje vrijeme, veoma je tužno gledati na sve što se tamo zbiva, posebno u Iraku i Siriji. Događaji koji se tamo odvijaju nanose veliku štetu muslimanskom svijetu, m...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Hercigonja – ”Krhotine stakla” (zbirka poezije)

Zoran Hercigonja – Krhotine stakla (zbirka poezije)   nakladnik: TIVA Tiskara Varaždin za nakladnika: Saša Kušter graf. priprema: TIVA Tiskara Varaždin tisak: TIVA Tiskara Varaždin CIP zapis je dostupan u račun...
by Redakcija
 

 

 

Edib Šaljić: Mali šehidi

Edib Šaljić . MALI ŠEHIDI . Dok druga djeca slušaju bajku, Dok sanjaju miran, šareni san, Sirijsko dijete sanja mrtve baba i majku I moli Boga da preživi još jedan dan. . Zar među djecom razlike ima?! Zar može neko dje...
by Redakcija
 

 
 

Belkisa Redžović: Ne gubimo dragocjeno vrijeme

Belkisa Redžović rođena je 2005. godine u Novom Pazaru od oca Seada i majke Edine. Još od ranih dana svog detinjstva, izdvajala se od druge djece mudrošću i strpljenjem. Najviše je voljela da gleda slike i na osnovu isti...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona