Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

1. Avgusta 2016.
 

Alma Zornić: Nafaka

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Dok plamičak starog fenjera polako titra  na zidu naše verande, zavaljene na stari kauč nogu podignutih na sami naslon a glava spuštenih do samog poda, sestra i ja kikoćemo i rukama se dodirujemo. Štipamo se i zadirkujemo.  Nana naslonjena na zid,a  u rukama joj žuta vunica i igle za pletenje. Ispružila noge, raširila dimije, razvezala maramu i plete. Naš kikot i smijeh prekinu  njeno tiho rondanje.

– Deder se smirite! – preko velikih džozluka, spuštenih na vrh nosa nana nas pogleda.

– Nanooooooooo, nanooooooo! – kroz smijeh bi zvala nanu.

– Hoćeš nam ispričati priču o mrvama!

Nana stade, namjesti džozluke, pogleda nas veselo i započe:

– Ovu priču mi je pri'čo moj đedo a njemu njegov đed0, a njemu njegov đedo, a evo sad je ja pričam vama dvjema!

U jednom selu, daleko odavle, živio je čovjek po imenu Sabit. Jado, siromašak. Šta god posije, pola mu se sasuši od homore a druga polovina mu jedva za života može biti. Krava jalovuša, ovce svako proljeće naka bolest safata. On sam nakav kukavan i nikakav. Hude li je sreće.

– Nano, a šta je jalovuša? – upitah nanu, prekidajući njenu besjedu.

– Jalovuša je krava koja nema tele, ne može da se teli. – odgovori nana i nastavi:

– Krenuo Sabit u drugo selo, do vodenice, žito da samelje, uprtio vreću na leđa, povio se do zemlje, pušče, dahče i hlada traži. Dođe do mjesta gdje se  ukrstila četiri  puta pa svaki negdje drugo vodi. Malo k'o šumarka, prikrilo tarabu i oboreno stablo i napravilo hlada za umorne prolaznike. U travi, naslonjen glavom na ruku leži starac, bijele kose i brade i sacigarom u ustima. Dim ga zahvatio svog  pa se i ne vidi kroz’ njeg’. Ne vidi se ni od visoke trave. K'o da se namjerno sakrio od drugih i mjerka k'o ide i gdje ko polazi.

Đes’ to kreno Sabite? – kreštavim glasom upita zgurenu prilliku koja hrli prašnjavim putem.

Sabit zasta, spusti vreću na zemlju, zagleda se oko sebe i  viđe sakrivenog u travi starca.

– Jesil’ to ti Himzo? – upita, naprezajući oči da razazna priliku koja se krije u oblaku dima.

– A dašta sam! – uspravi se suhonjavi starac, sjede, popravi gunj na sebi, na glavu metnu šubaru i duboko se nakašlja.

– Deder, ohani malo.

– Kud si navro?

– Pripali'der jednu sa mnom. – reče i već izvadi smotan cigar duhana i pruži Sabitu.

On spusti onu vreću sa žitom, uzdahnu, obliza suha, ispucala usta, skloni se i hlad pored Himze i uze pruženi mu duhan.

– A nevolja moj rođo. – onako poistiha reče, pripali cigar i spusti glavu.

– Žito podbacilo, krava jalovuša, a ovce naka sipnja safatala, ne ustaju iz tora. Živ ne znam šta da radim. Imam zemlje, imam mala, imam kuću al’ nešta ne valja, rođo.

– K'o da sam nagrajsao! – nadoda i ušuti.

– Eh, jah! – zakrešta Himzo.

– More da bidne, more da bidne!

– A bil ti mene rođo, nešta poslu'šo? – zamišljeno reče i ispod oka pogleda Sabita.

– A bi’, što ne bi’?

– Uradio bi’ vala šta god da mi rekneš! Samo da se riješim ovog čemera od života! – tužno mu odgovori Sabit.

– Eh, vako! – zaškilji Sabit, promisli, povuče dim i nastavi.

– Kad samelješ to brašno, svaki dan od danaske, pa dok ga ne utrošiš, nek ti hanuma umjesi veliku pogaču, pomuze kravu jalovušu i u ibrik prespe vrućeg mlijeka, zagrabi ovčjeg sira kol'ko u dvije šake može da stadne. A ti onda dojdi ovdekan, pod ovaj hrast i nahrani gladne i napoji žedne putnike.  – skide šubaru, metnu je na travu i spusti glavu na nju.

Sabit ustade, uze vreću i nastavi put ka vodenici. Kasno navečer dođe kući, ispriča ženi šta mu reče Himzo i odluči da ga posluša. Svako jutro, žena ga opremi a on krene do raskrižja  pod stari hrast. K'o god da naiđe, on ga pogačom, vrućim mlijekom i sirom, ponudi. Prolazili dani, sedmice, mjeseci, Sabit svako jutro dal’ kiša dal’ homora, dal’ mraz,  se uputi da narod  hrani i poji. Nestade brašna u vreći, dođe i proljeće, zabeheralo, procvjetalo sve po selu. Zemlja potamnila, usitnila se, rastresita i crna. Ore sabit i čudom gleda. Torovi puni janjadi, a krave telad izbacile, prvi put. Raduju se i Sabit i žena mu, Bogu dove, Himzu spominju i na  njihovoj nafaki i sreći se zafaljuju. Prolazi ljeto, žito se žuti, kukuruzi pucaju a mal se prosuo po livadama, ovce, krave, konji. U avliji kokoši i tuke. Ambari se pune, sušare se dime, a ostave pune teglama i buradima. Sabitu milo oko srca, ni po’ posla nije uradio a sve u kući i oko kuće napunio. S’ jeseni mu miši u  ambar došli pa jedu žito a i po ostavama se rastrkali. Truhne voće na granama a povrće po vrtu. Ne mogaše stići da ga poberu koliko ga imade.

Jedno jutro krenu Sabit u vodenicu, natovario konja sa vrećama žita, konj se sapeo i jedva kaska za njim pod svom tom težinom. Dođe na ono raskrižje kad na onom istom mjestu Himzo leži podbočen i puši.

– Ooooooooooojha! – zaustavi konja Sabit, zagleda se u travu i selam uputi.

– Oooooooj, rođo! – kreštavim glasom odgovori Himzo.

– Vidim ti se u vodenicu uputio, konja natovario!

– Jašta nego moj rođo! – nekako teško to Sabit reće k'o da ga opet nešto mori.

– Recider ti meni kakva bi ljetinja ove godine? – upita ga Himzo, ispod oka se smiješeći.

– Ih, ih, rođo! Ne znam šta da radim sa svime time! – cokće Sabit zadovoljno

– Nego rođo, znaš li ti kako se riješiti viška nafake?

– Prerodilo mi voće, povrće, žito. Mal se razrodio, da nas je još voliko u kući ne bi stigli sve poslove da završimo.

Ustade Himzo, počeša se po bradi i reče:

– Sjećaš se one pogače? Mjesto da je dijeliš narodu, ti dođi i izmrvi je po  putu, da narod mrve na svojim opancima, nogama nosi kućama svojim. Podijeli nafaku. – odpuhnu starac i nadodade.

– Al’ se pazi, ako više namrviš ostaćeš bez nje!

Tako Sabit i uradi. Svako jutro na raskrižje dođe i pogaču poče da mrvi, narod na opankama da je raznosi. Nekako mu se učini da nikad više svijeta raskrižjem tih dana nije prošlo. Ali Sabit šuti i mrvi pogaču kako mu Himzo reče.  Nesta miša, opade voće a i žito se u ambaru polahko smanji, pekmez u ostavi uskisnu a mal u štalama i torovima se prepolovi. S proljeća behar probehar'o al’ ga grad utukao, ovce u torovima polijegale neka šuga ih spopala, a žito se zakitilo sa nekom buđi. Krave bez teladi. Osta Sabit bez nafake.

– Bo'me ja drugima nafaku namrvi’ a sebi ništa ne ostavi’! – reče Sabit i muci se svojoj jada.

Završi nana priču, nasmija se i nastavi da plete. Zato se mrve sa poda kupe, da se pokupi nafaka.

– Bila tvoja ili tuđa.

– Nje ne more nikad biti ni premalo, ni previše. – reče nana dok joj osmijeh prekri lice.

 


Istaknuta slika: Muharem Radetinac Raff

 

11846735_10207451564116463_2019431851975645516_nAlma Ajanović-Zornić, rođena 1975. godine u Zvorniku, Bosna i Hercegovina. Sa roditeljima se 1981. godine preselila u Sarajevo gdje završava osnovnu školu, gimnaziju i upisuje PMF-hemija. Njen hobi je pisanje priča, pripovijetki, mitova i legendi o bosanskim zaboravljenim gradovima i selima. Ima ih oko 100-tinjak. O Kula Gradu, prokletoj Jerini, Kušlatu, Perinu, tekijama, Sarajevu, Sarajevskim mitovima. Cilj njenog pisanja je vraćanje naše prošlosti i podizanje kulturološke i historijske svijesti kod naše omladine ali i starije populacije , vraćanje u neka davna vremena koja su zatrpana teretom sadašnjosti i života. Da se ne zaboravi odakle smo i od koga smo potekli. Obuhvaćaju period mog ranog djetinjstva, sjećanja mojih nana i đeda i zapisane nama već zaboravljenim arhaičnim stilom i dijalektom koji je karakterističan za ta sela i zaseoke.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Jelena Jevđenić: Foto poezija – Biljke u kamenu

Pozvane suncem, odvažne i odlučne, te male biljke okupirale su diva od kamena. Istina je to što kažu, svila je jača od čelika. Svaki dan prolaziš ali ne primjećuješ biljke koje su nadjačale beton. Kada primjetiš, pom...
by Redakcija
 

 
 

Objavljena knjiga ‘’Zaštita okoliša sa aspekta islama’’ dr. Ragiba es-Serdžanija

Sredinom januara rožajska ‘’Avlija’’ je objavila knjigu ‘’Zaštita okoliša sa aspekta islama’’ autora dr. Ragiba es-Serdžanija u prevodu prof. Afana Latića. Ovo djelo je prema riječima prevodioca 2012., god...
by Redakcija
 

 
 

Vitomir Ćurčin: VIRTUELNA PUTOVANJA SNOVA

Tog prvog novogodišnjeg jutra probudio sam se tek oko 10 sati. Zadovoljno sam se proteglio u krevetu razmišljajući o protekloj noći. Pružio sam ruku ka ženinim jastuku, ali ona nije bila u krevetu. Ustajući polako iz kre...
by Redakcija
 

 

 

Dino Kosovac: Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednoga djeteta

Rađanje djeteta je ostvarenje sna svakog roditelja i čovjeka. Najplemenitiji događaj u životnom vijeku. Na svijet je došlo malo, umiljato stvorenje koje će jednoga dana spašavati živote, odlučivati o bitnim pitanjima, ...
by Redakcija
 

 
 

Emir Džajić: Fukara

Ne znam kako mi je ime i prezime, ne znam  ni  ime oca, ne znam ni ime  majke. Upitati ćete se  kako se to može desiti. Rodio sam se u maloj varošici  koja  se  zvala  Oraščić. Ne znam  koje  godine  sam  se ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona