Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

1. Avgusta 2016.
 

Alma Zornić: Nafaka

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Dok plamičak starog fenjera polako titra  na zidu naše verande, zavaljene na stari kauč nogu podignutih na sami naslon a glava spuštenih do samog poda, sestra i ja kikoćemo i rukama se dodirujemo. Štipamo se i zadirkujemo.  Nana naslonjena na zid,a  u rukama joj žuta vunica i igle za pletenje. Ispružila noge, raširila dimije, razvezala maramu i plete. Naš kikot i smijeh prekinu  njeno tiho rondanje.

– Deder se smirite! – preko velikih džozluka, spuštenih na vrh nosa nana nas pogleda.

– Nanooooooooo, nanooooooo! – kroz smijeh bi zvala nanu.

– Hoćeš nam ispričati priču o mrvama!

Nana stade, namjesti džozluke, pogleda nas veselo i započe:

– Ovu priču mi je pri'čo moj đedo a njemu njegov đed0, a njemu njegov đedo, a evo sad je ja pričam vama dvjema!

U jednom selu, daleko odavle, živio je čovjek po imenu Sabit. Jado, siromašak. Šta god posije, pola mu se sasuši od homore a druga polovina mu jedva za života može biti. Krava jalovuša, ovce svako proljeće naka bolest safata. On sam nakav kukavan i nikakav. Hude li je sreće.

– Nano, a šta je jalovuša? – upitah nanu, prekidajući njenu besjedu.

– Jalovuša je krava koja nema tele, ne može da se teli. – odgovori nana i nastavi:

– Krenuo Sabit u drugo selo, do vodenice, žito da samelje, uprtio vreću na leđa, povio se do zemlje, pušče, dahče i hlada traži. Dođe do mjesta gdje se  ukrstila četiri  puta pa svaki negdje drugo vodi. Malo k'o šumarka, prikrilo tarabu i oboreno stablo i napravilo hlada za umorne prolaznike. U travi, naslonjen glavom na ruku leži starac, bijele kose i brade i sacigarom u ustima. Dim ga zahvatio svog  pa se i ne vidi kroz’ njeg’. Ne vidi se ni od visoke trave. K'o da se namjerno sakrio od drugih i mjerka k'o ide i gdje ko polazi.

Đes’ to kreno Sabite? – kreštavim glasom upita zgurenu prilliku koja hrli prašnjavim putem.

Sabit zasta, spusti vreću na zemlju, zagleda se oko sebe i  viđe sakrivenog u travi starca.

– Jesil’ to ti Himzo? – upita, naprezajući oči da razazna priliku koja se krije u oblaku dima.

– A dašta sam! – uspravi se suhonjavi starac, sjede, popravi gunj na sebi, na glavu metnu šubaru i duboko se nakašlja.

– Deder, ohani malo.

– Kud si navro?

– Pripali'der jednu sa mnom. – reče i već izvadi smotan cigar duhana i pruži Sabitu.

On spusti onu vreću sa žitom, uzdahnu, obliza suha, ispucala usta, skloni se i hlad pored Himze i uze pruženi mu duhan.

– A nevolja moj rođo. – onako poistiha reče, pripali cigar i spusti glavu.

– Žito podbacilo, krava jalovuša, a ovce naka sipnja safatala, ne ustaju iz tora. Živ ne znam šta da radim. Imam zemlje, imam mala, imam kuću al’ nešta ne valja, rođo.

– K'o da sam nagrajsao! – nadoda i ušuti.

– Eh, jah! – zakrešta Himzo.

– More da bidne, more da bidne!

– A bil ti mene rođo, nešta poslu'šo? – zamišljeno reče i ispod oka pogleda Sabita.

– A bi’, što ne bi’?

– Uradio bi’ vala šta god da mi rekneš! Samo da se riješim ovog čemera od života! – tužno mu odgovori Sabit.

– Eh, vako! – zaškilji Sabit, promisli, povuče dim i nastavi.

– Kad samelješ to brašno, svaki dan od danaske, pa dok ga ne utrošiš, nek ti hanuma umjesi veliku pogaču, pomuze kravu jalovušu i u ibrik prespe vrućeg mlijeka, zagrabi ovčjeg sira kol'ko u dvije šake može da stadne. A ti onda dojdi ovdekan, pod ovaj hrast i nahrani gladne i napoji žedne putnike.  – skide šubaru, metnu je na travu i spusti glavu na nju.

Sabit ustade, uze vreću i nastavi put ka vodenici. Kasno navečer dođe kući, ispriča ženi šta mu reče Himzo i odluči da ga posluša. Svako jutro, žena ga opremi a on krene do raskrižja  pod stari hrast. K'o god da naiđe, on ga pogačom, vrućim mlijekom i sirom, ponudi. Prolazili dani, sedmice, mjeseci, Sabit svako jutro dal’ kiša dal’ homora, dal’ mraz,  se uputi da narod  hrani i poji. Nestade brašna u vreći, dođe i proljeće, zabeheralo, procvjetalo sve po selu. Zemlja potamnila, usitnila se, rastresita i crna. Ore sabit i čudom gleda. Torovi puni janjadi, a krave telad izbacile, prvi put. Raduju se i Sabit i žena mu, Bogu dove, Himzu spominju i na  njihovoj nafaki i sreći se zafaljuju. Prolazi ljeto, žito se žuti, kukuruzi pucaju a mal se prosuo po livadama, ovce, krave, konji. U avliji kokoši i tuke. Ambari se pune, sušare se dime, a ostave pune teglama i buradima. Sabitu milo oko srca, ni po’ posla nije uradio a sve u kući i oko kuće napunio. S’ jeseni mu miši u  ambar došli pa jedu žito a i po ostavama se rastrkali. Truhne voće na granama a povrće po vrtu. Ne mogaše stići da ga poberu koliko ga imade.

Jedno jutro krenu Sabit u vodenicu, natovario konja sa vrećama žita, konj se sapeo i jedva kaska za njim pod svom tom težinom. Dođe na ono raskrižje kad na onom istom mjestu Himzo leži podbočen i puši.

– Ooooooooooojha! – zaustavi konja Sabit, zagleda se u travu i selam uputi.

– Oooooooj, rođo! – kreštavim glasom odgovori Himzo.

– Vidim ti se u vodenicu uputio, konja natovario!

– Jašta nego moj rođo! – nekako teško to Sabit reće k'o da ga opet nešto mori.

– Recider ti meni kakva bi ljetinja ove godine? – upita ga Himzo, ispod oka se smiješeći.

– Ih, ih, rođo! Ne znam šta da radim sa svime time! – cokće Sabit zadovoljno

– Nego rođo, znaš li ti kako se riješiti viška nafake?

– Prerodilo mi voće, povrće, žito. Mal se razrodio, da nas je još voliko u kući ne bi stigli sve poslove da završimo.

Ustade Himzo, počeša se po bradi i reče:

– Sjećaš se one pogače? Mjesto da je dijeliš narodu, ti dođi i izmrvi je po  putu, da narod mrve na svojim opancima, nogama nosi kućama svojim. Podijeli nafaku. – odpuhnu starac i nadodade.

– Al’ se pazi, ako više namrviš ostaćeš bez nje!

Tako Sabit i uradi. Svako jutro na raskrižje dođe i pogaču poče da mrvi, narod na opankama da je raznosi. Nekako mu se učini da nikad više svijeta raskrižjem tih dana nije prošlo. Ali Sabit šuti i mrvi pogaču kako mu Himzo reče.  Nesta miša, opade voće a i žito se u ambaru polahko smanji, pekmez u ostavi uskisnu a mal u štalama i torovima se prepolovi. S proljeća behar probehar'o al’ ga grad utukao, ovce u torovima polijegale neka šuga ih spopala, a žito se zakitilo sa nekom buđi. Krave bez teladi. Osta Sabit bez nafake.

– Bo'me ja drugima nafaku namrvi’ a sebi ništa ne ostavi’! – reče Sabit i muci se svojoj jada.

Završi nana priču, nasmija se i nastavi da plete. Zato se mrve sa poda kupe, da se pokupi nafaka.

– Bila tvoja ili tuđa.

– Nje ne more nikad biti ni premalo, ni previše. – reče nana dok joj osmijeh prekri lice.

 


Istaknuta slika: Muharem Radetinac Raff

 

11846735_10207451564116463_2019431851975645516_nAlma Ajanović-Zornić, rođena 1975. godine u Zvorniku, Bosna i Hercegovina. Sa roditeljima se 1981. godine preselila u Sarajevo gdje završava osnovnu školu, gimnaziju i upisuje PMF-hemija. Njen hobi je pisanje priča, pripovijetki, mitova i legendi o bosanskim zaboravljenim gradovima i selima. Ima ih oko 100-tinjak. O Kula Gradu, prokletoj Jerini, Kušlatu, Perinu, tekijama, Sarajevu, Sarajevskim mitovima. Cilj njenog pisanja je vraćanje naše prošlosti i podizanje kulturološke i historijske svijesti kod naše omladine ali i starije populacije , vraćanje u neka davna vremena koja su zatrpana teretom sadašnjosti i života. Da se ne zaboravi odakle smo i od koga smo potekli. Obuhvaćaju period mog ranog djetinjstva, sjećanja mojih nana i đeda i zapisane nama već zaboravljenim arhaičnim stilom i dijalektom koji je karakterističan za ta sela i zaseoke.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Amina Bulić: Unutar i izvan sistema

(Hamza Hodžić, Farbanje, Vakat, Sarajevo, 2017)   Da napisati roman nije jednostavno, jasno je i laiku, a kamoli onima koji se književnošću bave. Primarni problem za savladavanje tu se ne pojavljuje u obliku obimnosti...
by Redakcija
 

 
 

NOVO: Lirske narodne pjesme i pjevanje Bošnjaka iz Plava

PREDGOVOR IZ KNJIGE ”LIRSKE NARODNE PJESME I PJEVANJE BOŠNJAKA IZ PLAVA AUTORA MR HALILA MARKIŠIĆA I SANELE ADROVIĆ   Narodno stvaralaštvo plavsko-gusinjskog kraja sačuvalo se do dana današnjeg u svom raskošnom s...
by Redakcija
 

 
 

Dajana Lazarević: Otac Arsenije

Knjiga „Otac Arsenije – Sećanje na duhovnog oca“ je novi autorski rad Dajane Lazarević. Riječ je o duhovnoj biografiji igumana manastira Kaona koja je štampana pod pokroviteljstvom Eparhije valjevske, sa blagoslovo...
by Redakcija
 

 

 

RADOVAN ZOGOVIĆ: DOŠLJACI (PJESME ALI BINAKA)

San se razbio Ali Binaku kao kamen krčag, i noći su postale tvrde i beskonačne. Duge i duge noćne sate leži on budan na staroj ugičini, a u gluhe večeri i rano pred zoru sjedi pred odžakom, u kome po običaju svojih pre...
by Redakcija
 

 
 

Faruk Dizdarević: S DUGOM NA HORIZONTU

Dino Krcić, Kapi jezerske vode, Biblioteka „Ikre“ Plav, Udruženje pisaca Sandžaka, Novi  Pazar, 2016.     Prva knjiga je prvi potpun kontakt sa sobom i sa svijetom (u sebi). Ona je više nego književna činjenic...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona