Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

29. Marta 2016.
 

Bisera Suljić-Boškailo: Pešter (poglavlje iz romana)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ahhh! Pešter! Ta prokleta Pešter!

…I dok je mraz, taj bijelobradi car, vrijedno kitio ledenim draguljima svoju ljubljenu Pešter, jedna žena je prtila kroz namete. Iza nje su, po srebrenom tijelu beskrajne visoravni, ostajale vijuge. I osim puna mjeseca na nebu, i njenih koraka po mrzloj ledini, nemaše te noći, više ničeg živog, na putu. Ne bi čak ni vučijih tragova, da joj insanski hod po razapetoj mreži februarske zubate bjeline, prate. Ne bijaše, ama čak, ni ponoćnih utvara, da joj uz svoj kikot tu škripu poderanih opanaka, dok mraz ispod sebe drobahu, ravnicom raznesu.

Noćas se samo jedna bremenita jadnica, do grla natovarena, ljuljaše preko otvorene poljane, bez imalo straha, bez ijednog jecaja, bez ilijek boli, bez ijedne suze. I jedino krupne graške krvi, kao stijene očepljene s litice, ponekad bi joj se niz lice muklo survale, i trznule je svojom toplinom. A ona bi, kada bi ih osjetila oko suhih promrzlih usana, jurnula iz sebe i kao okrilatila poletjela prostranstvima slobodne i ponosne sebe. Ah! Kako je taj njen let svojim veličinama bio tumbajući! Prekinut mačem plačnih majčinskih riječi:

 

“Žena koja ostavi evlad iščupala je time sebi drob! Ta nije više žena, ta je samo pola insana!”

 

Kao smrtonosne urvine odzvanjali su joj ti glasovi po utrobi, dok je kroz zamagljene poluzatvorene oči vidjela svoje uplakane četiri sirotice. Bremenita je ubrzanim korakom pokušavala da se otme toj slici, da zaboravi svoju djecu, da izbriše tugu, da pobjegne od tog prokletstva što joj se za korakom vuklo kao teški, hladni, neraskidivi lanci.

 

Cijele noći je hodila po tom kraljevstvu bijelog vilajeta. Do sabaha koji se po bljedunjavoj postelji lijeno gniježđaše, dok pospane kućice šćućurene nemoćno čekahu na malo sunca, i na tog njihovog roba, što ispred smrzlo, s vriskom u utrobi, ukočeno stajaše.

 

Hajde kreni! Kreni majko!”, kao da je čula u sebi.

 

“Naprijed kreni! Ne boj se! Pa zar ti mogu više išta uzeti, neg’ ti je uzeto, ženo?!”

 

Nije mogla više ni koraka dalje. Vidjela je lica. I pitanja:

“Kako sine?! Kuda kćeri?! Odkud ti sestro?!”

 

I ko zna dokle bi stajala tako ispred praga, ispred te ogromne planine,ispred te džennetske ćuprije tanje od oštrice mača, i ko zna da li bi uopće kucnula na ta vrata bukova, velika do neba – da joj strah ne priskoči u pomoć i odriješi konope s bremena.

 

Planina se u njoj sruči. Orao iz nje jeknu.

 

“Babo!”

Gasuljice se upališe. Plač novorođenčeta probudi usnuli rod.

Kuća planu bolom, sažaljenjem, ljubavlju, srećom…

“Muško! Sin! Muško je…!” – odlijegalo je Pešterom.

 

Ni mjesec, što je sve to radoznalo posmatrao, smireno uvaljen na prestolju nebesa, ne mogaše razlučiti iz čijih usta se veća radost ču: da li se tom muškom radovaše više otac ili majka, brat ili snaha…?

 

Ili ona…?

Ona?

Ona samo jednom duboko uzdahnu.

Sin Adem ne podoji toplo majčino mlijeko. Ne upamti lijepo lice te sretne nebeske hurije.

 

Zadoji ga snaha.

***

A tamo?

Tamo je Hasan poslije obavljenog posla ušao u kuću i kamena lica, okrutna i zamrežena pogleda, sjeo za postavljenom sofrom. Krvavim šakama izlomio je vruću pogaču i nervoznim pokretima umakao komade čas u ovčavinu, čas u masnu cicvaru. Gutao je neprežvakane zalogaje kao u žurbi svoj otrov.

“Mutavi Mahmut je dobio trećeg sina, a ti…?”, ponavljalo se u njemu.

Zadrhtao je po ko zna koji put. Kao da je svoju tegobu pokušavao sa svog runa da otrese. No, ona se nije dala skinuti već ga sve više stiskala i za dušu mu se lijepila, dah mu otimala. Odgurnuo je crni tiganj sa cicvarom ka sredini sofre:

Podaj im neka jedu!”, zarežao je promuklo majci što po mraku, u ćošku iza duvara, kobajagi nešto tražaše.

Četiri preplašene djevojčice, sve jedna drugoj do uha, vukući se na koljenima (da bi u njegovim očima još manje bile) privukle su se sofri. Stisle su u sebi svoj prepadnuti dah, taj zagušljivi teški zrak, da ga ne bi on čuo, da mu ne bi zasmetao. Bojale su ga se. Bojale su se tako oca. Bojale su ga se i mrzile ga. Noćas su ga, ovako pobjesnjela, do besvijesti mrzile. Kako je samo mogao tako krvnički im prebiti majku? Kako je mogao tako otjerati u noć? U snijeg! U mraz! Jadna naša majkica, mislile su.

“Sutra ću dovesti drugu. Ona mi kučka više ne treba! Hoću ženu koja muško rađa!”, povikao je, i izgubio se uz snažnu lupnjavu vrata.

On je htio da ima sina. Svoga nasljednika je tako želio. Zastao bi svaki put kada bi vidio muško djetete i jadno duboko uzdahnuo. “Bože, šta sam ti samo skrivio, da me ovako kažnjavaš?”, prošaputao bi onda u sebi, kao i noćas dok je ležao sam na krevetu polumračne, hladne sobice u staroj napuštenoj kućici, gdje je još ponekad samo rijetki putnik konačio. Na onom istom krevetu gdje je kao dječak ležao, odrastao, postao čovjek. Ah, da mu je bilo vratiti vrijeme. Ah, da je mogao noćas pobjeći i vratiti se u to davno bezbrižno vrijeme… Kako je samo želio noćas pobjeći od muška u sebi… Pobjeći od bračna dušeka… Pobjeći od kletve i sihira?!… Pobjeći od sebe nesretna… Ah! Jadni ti Hasane!

U neko gluho doba je nekako zaspao. Stigao do vrata svog sna. Ušao u njegove odaje. I Bog ponudio sina. Rađao ga je noćas sam. Oči mu od porođajnih muka i bolova prsnule, izletjele mu iz glave i počele se ceriti na njega. Tog bola! Ah, tog teškog bola! Hasan se branio, vikao, vriskao, kukao:

“Neću sina! Oslobodi me, Bože, ovog teškog poroda! Neću ssiinnaaaaaaaaa!”

Porađao se cijele noći, sve dok prvi pijetlovi zoru ne najaviše i razdvojiše ga od sna. Drhtavim prstima je Hasan popipao oči, da vidi da li su tu. Zatim je poklopiši lice svojim velikim šakama zaplakao. Kao malo dijete je jecao na pomokrenom dušeku, do grla mokar i upišan. Boljelo ga je sve.

Kako je ustao i okupao se, samo on to zna.

I nakon što je dugo tog jutra u bolu klanjao, legao je na velikoj ovnovoj pustećiji do šporeta. Negdje po podne zamolio je svoju najstariju kćerku, Hasnu, koja je tiho vezla na minderu, da mu pomogne da dođe do kreveta.

“Bože, oprosti mi”, čuo se najčešće tih šapat sa njegova dušeka, dok je polahko zatvorenih očiju sa ovog svijeta nestajao.

***

–  Tako je jadnik i završio.

–  Jadnik?

–  Gdje ćeš đavole? Izlizali se ovi vragovi… Moram dati Bećiru da mi druge igle napravi…

–  Je li ti gojza ispala? Ja bolje vidim… Ja ću ti je uhvatiti.

–  Neka, doći će ona na svoje mjesto. Sad idemo spavat.

–  A kome pleteš sad te tako lijepe čarape s ružicama?

–  Mom suđeniku… Što me tako gledaš? Doći će on. Suđenik uvijek dođe… Jedan suđenik uvijek

dođe…

– Kako bih voljela da znam da pričam priče kao ti. I da vezem kao ti, majko – prošaputa s uzdahom djevojčica.

Uvehli prsti starice obgrliše mehkane i hladne dječije ručice.

–  Sutra ćemo potražiti šarku. Kad ti tri puta preko ruku pređe, i pričat a i plesti ćeš bolje od mene – reče starica i primakavši ručice bliže gasuljici i zagledana u dječije dlanove dodade:

–  Čudnih linija… Dijete moje… Ko da u ovo povjeruje?… Iz ove pustinje?!…

–  Šarka? Šta je to šarka? – zapita veselo djevojčica i zamalo da nemirnim pokretom ruke ne obori šiše sa lambe.

–  Pazi, sine…!

–  Šta je to šarka, majko?

–  Nešto kao gušter, samo što je šarkina koža prekrivena svim bojama ovog dunjaluka – pokuša da objasni starica i puhnuvši plamičak u lambi spusti se uz Bismilu pored djevojčice na dušek.

***

I dok je mlada žena na minderu, odmotavajuć klupko svoje sudbine, kroz pendžer starog čardaka propraćala zanesenim pogledom pahulje u letu, vatra je, kao i onda, polahko pucketala u ciganjcu.


 

Poglavlje iz romana “Pešter”



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Dženis Šaćirović: RAZMIŠLJANJA (VIII) DIO

Ne može se biti i dobar i loš. Nije moguće ni ne biti ni jedno ni drugo. Moguće je biti samo jedno ili drugo. Svaki pokušaj da se bude nešto između, vodi ka lošem. Ne činiti dobro, znači biti loš. Ništa ne činiti, ...
by Redakcija
 

 
 

Razim Slanjankić: Saz kao sudbina

Pod mojim nogama se prostire kaldrma, glatka, čista i strma. Tu sam, na Atikčaršiji daleko od moje Bosne. Čaršija je uzavrela usljed žamora ljudskih glasova. Ljudi sporim koracima prolaze,poneki zastajkuju pored zanatskih...
by Redakcija
 

 
 

Prof. dr. Nisveta Alispahić poklonila opremu iz svoje ginekološke ambulante Domu zdravlja Teočak

Prof. dr. Nisveta Alispahić (82), prva Tuzlanka specijalista ginekologije, dugogodišnja načelnica Ginekološko-akušerske klinike u Tuzli i šefica Katedre na Medicinskom fakultetu, koja je nakon penzionisanja jedno vrijeme ...
by Redakcija
 

 

 

Dajana Lazarević: “Ulažite u sebe i iskoristite svaki slobodan trenutak da nešto novo vidite i naučite”

Ona je tek napunila 24 godine, a već je objavila tri knjige poezije, jedan roman i jednu biografiju. Član je Književnog kluba Scena Crnjanski, a pored toga aktivna je i kao kustos i član Kluba saradnika Narodnog muzeja. Spo...
by Redakcija
 

 
 

SUADA A. DŽOGOVIĆ ODBRANILA DOKTORSKU DISERTACIJU

U utorak, 21. marta 2017. godine, na Univerzitetu Jugoistočne Evrope u Makedoniji, mr. sc. Suada A. Džogović uspješno je odbranila doktorsku disertaciju na temu ”Političko-kulturni utjecaj Republike Turske na Zapadni...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona