Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

26. Marta 2015.
 

Branko Ćopić: Bašta sljezove boje (odlomak)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo-to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodredjen opis: “žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako — i jest i nije”.
Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena “i jest i nije” bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika. U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gundjao majući se po dvorištu:
— Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit. Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.
Djedov rođak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine:
— Otkud lisica crvena, kad je žuta!
— Hm, žuta? — beči se djed. — Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružičasti baburast nos i vreči:
— Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju da je žuta, a ti. …Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u apsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
— Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj ‘Kuli’ pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi. A unučad, nas troje, nabili se u ćošak blizu staraca i čekamo kad će Sava započetm sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica pa ma kakve farbe bila. Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku. Bilo je to u prvom razredu osnovne škole. Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:
— Djeco, ko zna kakve je boje vuk? Ja prvi digoh ruku.
— Evo ga, Branko će nam kazati.
— Vuk je zelen! — okidoh ja ponosito. Učiteljica se trže i začuđeno nadiže obrve.
— Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?
— Kaže moj djed — odvalih ja samouvjereno.
— Nije tačno, vuk nije zelen.
— Jeste, zelen je! — neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade. Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.
— Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti. Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo. Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići. Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav… hm! E, to ne može tek tako proći. Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao zajedno sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:
— A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a! Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu… Po turu bi tebe trebalo ovim štapom pa da se jednom naučiš pameti. Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a i mi, đaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave. Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandari. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj “buvari”, a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.
— A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.
— Pa kad me je ona pitala.
— Pitala te, hm! Imao si da ćutiš pa kvit. Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagali ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

 

Branko Ćopić: Bašta sljezove boje, Svjetlost, Sarajevo, 1999.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Predstavljamo: ”FIRENTINSKI ŠAL” Vesne Radović

У ПРОЦЕПУ СНЕВАНОГ И СТВАРНОГ (Запис уз роман „Фирентински шал“ Весне Радовић)   Мало је књига, посебно романескних, у кој...
by Redakcija
 

 
 

Poezija Vesne V. Radović

Весна Радовић рођена је 31. 12. 1966. године у Херцег Новом. Фармацеут је, специјалиста фармацеутске медицине, доктор медицинских...
by Redakcija
 

 
 

Rezultati 6. konkursa časopisa ”Avlija” za najbolju pjesmu i priču za 2016. godinu

Na 6. međunarodnom konkursu za najbolju neobjavljenu pjesmu i priču u regionu za 2016. godinu na bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorskom jeziku nagrađeno je šest autora poezije i šest autora proze. Po odluci žirija ...
by Redakcija
 

 

 

Objavljena knjiga ‘’Zaštita okoliša sa aspekta islama’’ dr. Ragiba es-Serdžanija

Sredinom januara rožajska ‘’Avlija’’ je objavila knjigu ‘’Zaštita okoliša sa aspekta islama’’ autora dr. Ragiba es-Serdžanija u prevodu prof. Afana Latića. Ovo djelo je prema riječima prevodioca 2012., god...
by Redakcija
 

 
 

Emir Džajić: Fukara

Ne znam kako mi je ime i prezime, ne znam  ni  ime oca, ne znam ni ime  majke. Upitati ćete se  kako se to može desiti. Rodio sam se u maloj varošici  koja  se  zvala  Oraščić. Ne znam  koje  godine  sam  se ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona