Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

4. Juna 2013.

Edhem Mulabdić: Prvi ezan

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Edhem Mulabdić

 

 

PRVI EZAN

Behar: list za pouku i zabavu, god. 4, br. 1 (1903/4), str. 4-6.

 

 

Crni se i sivi oblaci svili nad kasabicu, a mrak neki stisnuo prije reda. Bijaše tek po ićindiji ljetnog dana, a bi reko: sad će suton. Taj mrak uvećavaše tugu, što se slila oko čaršijske džamije, gdje bijaše pun harem ljudi. Upravo je zagrmilo, zatutnjilo svodom nebeskim, kad džemat u haremu zdade selam i svrši dženazu sijedom mujezinu Mula Muji. Na riječi imamove zabruja iz stotinu debelih grla drhtav glas „Ej, Allah rahmet ejle!”

Džemat se uskomeša, a četverica spopadoše dženazu i ponesoše iz harema. Makar da bijaše tako tmurno vrijeme a do kabura debela po sahata, ipak sve pogrnu za dženazom. Većina svjetine bijahu starci, drugovi mujezinovi iz mladosti, tek po koji od mlagjih, nekoliko softi, a megju njima sirotan Alija, jedinak mujezinov, dijete jedva se proteglo, desetak mu dvanaest godina. Neki su ga vraćali, ali on ipak išao, da svog babu isprati do hladnog kabura, a znao je tvrdo, to mu je i babo toliko puta kazivao, i da je dužan, a i sevap je, veli, svakog do kabura ispratiti. Išao mali Ale sav zaplakan, al ipak dobro se držao, samo mu teško bilo, što nijo narast'o, da i on makar malo poneso dženazu.

Hod svjetine, nepravilnih koraka njihovih odzvanjao kroz, tijesne sokake, a nebo se sve višo mračilo, munja za munjom parala tamno obzorje. U mujezinovoj kući vrisak i plač. Mujezinovica prste kršila od tuge, svijala se jadnica, što ovako naglo izgubi starješinu svog, osta sirota sa svojim Alijom, a kone je tješile, tješile, a i same se gušile u suzama.

Negdje po akšamu pojavi se Alija na kućnim vratima tužan i žalostan, al ipak ljudi ga malo vraćajući se s kabura utješili i on se malo smirio. Nije ga bilo u toj povorci, koji nije prišao Aliji i rekao mu riječ dvije, pogladio ga po glavici. Ali, to su oni činili da sirotu utješe, a i za hatur mrtva im druga i prijatelja, čestitog mujezina.

Rijedak to bijaše čovo! Nije šala preko pedeset godina on je hizmet činio onoj džamiji i pust čovjek vazda jednak. Ako je ljeto, on u bijeloj rubenini ko snijeg, lice mu se rumenilo, a ona bijela brada sjajila ko svila. Zimi bi se na teškoj ciči zaogrnuo svojim dugim gunjem zelenih gajtana. Onaj isplakani zid haremski od kiše, onu lipu i uz nju sofu ne možeš ni zamislit bez njegove pojave. Grmilo-pucalo, on je pred svaki vakat na svojoj sofici, čeka.

Taki to bijaše čoek. Pa ko se ne bi obazro i smilovo na sirote takog muslimana! Ljudi su s toga utješili Aliju i on se rastao od njih na sokaku i svrnuo kući tako puna srca, da se žurio majci, da i on nju utješi, da joj kaže sve ono što su ljudi njemu govorili. Ali kod majke on nagje čitavu četu žena, sve se požurilo majci mu na žalost. Ona ipak plakala, gušila se u suzama, a kad još smotri sina svog na vratima, vrisnu jadnica što ikad može i poleće prama njemu „Ale moj, sine! Sirote smo!”

Žene opet oko nje:

– Ne plači, sestro; kader Božiji! Svi ćemo za njim!

– Majko! – odupre se Alija. Nemoj plakat! Meni su ljudi rekli, da ne plačemo, da je to Božiji emer; već da mu učimo što god!

I on ko pravi čovjek svrnu u svoju sobicu i dohvati svoj musaf, pa poče učiti ocu svom.

Zar je kome bilo do večere. Aliji došla dva-tri druga, da ga razgovore, pa sjedili oni do neko doba, a iz druge sobe neprestano dopirao jauk i plač majke mu. Drugovi jedan po jedan izodlazili, a Alija opet se latio musafa, učio, mislio, žalio oca i zavezo se u misli. Sirota je on, sirota mu majka, kako su živili za oca mu, kako će sada. Ah, to je poso materin, ona će njega naputit, šta će radit, a on će je slušat, eh, kako ne bi, kad mu je babo uvijek govorio: kako je lijepo roditelje svojo slušati! Ta ni babo njegov nije sve sam radio, kad je vakat onom poslu na njivi, onda bi on našo nekakve težake, pa bi oni sradili, a on im pomago, a sve se žurio, da ga vakat ne zateče, hitio u džamiju, da okujiše. Ha, sad mu na um palo, babo jo njegov mujezin bio, a on… za što i on ne bi mogo, ta koliko je puta s ocem išao na munaru, išao i po noći i pred sabah, pa šta je. Hoće, on će sve radit, majku slušat; slušat, slušat majku i ljude, slušat i radit… Plač iz druge sobe prekinuo bi Aliji misli, al one ga sve više obuhvatale, oči se svrtale… Radit, slušat majku, slušat ljude, slušat, radit… i on se zaveze u lahak san.

Pljusak kiše, što je svu noć šibala, stišao se, tama se nešto razredila, a pijevci učestali. Alija na jedan put progleda. Lojanica davno bijaše dogorjela, u sobi tama, a on se zgleda. Sabah je, pomisli u sebi, sad će babo… na jedan put ga misao ustuknu: nema babe da sabah okujiše. Da, da, nema njega više, nema mujezina… Sad se na jednom osvijesti, sjeti se kako ga sinoć san prevario, a mislio je nikako i ne spavat, mislio je kako će živit od sad, slušat majku, ljude, radit, što mu reknu, radit sve što može, što mu je i babo radio.

Horozovi neprestano pjevaju, mrak se na polju rastupljuje. Sabah je. On skoči. Iz druge sobe ne čuje se ništa. Polahko išulja se on na avliju, na sokačna vrata i ispade na sokak. Uputi se mimo džamiju česmi, što je žuborila da se cijelim sokakom razlijegalo. Pristupio onako isto k česmi kao i babo mu rahmetli, zasukao rukave i počeo abdest uzimati. Sokakom još nigdje nikog, samo, učinilo mu se, da negdje kahvena vrata škrinuše. Od česme zaputi se on džamiji onako isto neodsukanih rukava, ugje u harem. Strah ga bijaše poduzeo, al on se brzo sabra: ta koliko je puta u to doba sve pred babom svojim kroz tamnu džamiju, preko mračna tavana, pa uz munaru ko janješce pred ocem. Otvori vrata džamijska, a u pustoj džamiji odjeknuše njegovi sitni koraci. Kosa mu se ježila, a u ušima nešto zujalo, ali… on išao kroz gusti mrak neprestano misleći kako je lijepo okujisat, kako je sevap, kako će ljudima biti drago, kad ga čuju, a najviše: a kako bi mogo proći ovaj sabah bez ezana.

U tim mislima tapao on preko tavana, a tu bi mu uvijek babo reko, da zakloni oči da mu koji slijepi miš ne udari u oči. Sve išao, a sve mu trnci uz legja. Nema ništa. Ako se što i očuje gdje, to će bit slijepi miš. Već se prihvatio basamaka munare. Munara škripila, a to njemu bilo drago, verao se i za čas dva odaše on na šerefetu.

Kroz jutarnju tamu baci on pogled preko kuća, što se nizale ispod njeg, a lahor ga vjetrić milio po licu. Nigdje glasa, sve spava, al sad će on sve probudit, sve će pozvat na Božiji namaz, i on u tom zanosu diže obe ruke k ušima, raširi svoje grudi što može bolje i za čas odjeknu njegov sitni jasni glas:

– Allahu ekber – Allahu ekber!

Sav je strepio taj čas, a ni sam ne znajuć za što. Tek zna samo to, kako mu je to neizmjerno drago, pa mu se od te dragosti grudi napunile i u grlu ga davilo nešto. On se opet sabra i još jasnijim glasom nastavi:

– Allahu ekber – Allahu ekber!

Sad mu se učini, da mu je glas još dalje odjeknuo. Negdje u blizini kapija nečija klapnu, na česmi se neko prokašlja, a ispod same džamije oču se jedan glas prvog mu komšije Nazifage: „Aziz Allah!’’

Alija se topio od nekog milja a jasni njegov glas podrhtavao i talasao se poput lahor vjetra onom dolinicom, gdje su se zbile kuće, pa se onda daleko razlijegao niz prostranu ravan. Sve se više vrata otvarala, sokakom sve više po koje čeljade, a kad Alija svrši svoj prvi ezan, upravo mu žao bilo, što je prestao. Dotle je već sijedi Nazifaga bio u džamiji.

On se brzo spusti niz munaru i za čas je sjedio na mahfilu na onoj istoj sedžadi gdje mu je babo klanjao. Dolje se u polutami vidjela samo dva ihtijara, a u tišini džamijskoj čula se samo zrnja njihova tespiha. Do malo se sabrao džemat, a kad se klanjao sunet i Alija počeo ikametit, ljudi se sve ozdol obazirali na njeg, a on se topio od tih toplih pogleda.

Iza namaza svi ljudi u haremu skružili Aliju, pohvalili ga, što je tako lijepo zamijenio svog čestitog babu, a on se zarumenio od dragosti, suznih očiju pohitio majci, da joj sve kaže.

Danas je već mitilo ravnih trideset godina, kako Ali Mula, mujezin u čaršijskoj džamiji hizmet čini, a još se i danas živo sjeća svog prvog ezana.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Pet priča Veljka Bosnića

СКОКОВИ ПО ВОДИ   Масна велика вода, на доку усред дана, дрјемам као мачак и хватам посљедњи зрак сунца… Клупа је мој кре...
by Redakcija
 

 
 

Marija Juračić: NE ZNA LJEVICA ŠTO RADI DESNICA

Zavila sam se u šutnju koja traje već cijelo poslijepodne pa se moj zet zabrinuo za svoju punicu. Ustvari, mislim da se više zabrinuo za svoj želudac, jer moja kći ne pokazuje pretjeranu sklonost ka kuhanju. Morala sam mu ...
by Redakcija
 

 
 

Misera Suljić Sijarić: Niska od sunčanih zrnaca (Srebrno Planjaxovo pero za 2016.)

  Ne znam koliko sam tako sićušna godina mogla imati, ali ih je bilo dovoljno da zamišljam i doživljavam stvari baš onako kako ja hoću. A u svemu je upravo to i bilo najljepše! Kad bi se ko ponedjeljkom (ponedioniko...
by Redakcija
 

 

 

Marija Juračić: DOBAR SKANDAL

Moj se zet u posljednje vrijeme počeo čudno ponašati. Ranije odlazi na posao, sve kasnije se kući vraća. Već je nekoliko puta javio da ne može stići na ručak. Nije došao ni kada sam mu onako lukavo pripremila njegovu ...
by Redakcija
 

 
 

Sende Dodevski: Slatko od kajsija

Još uvijek pamtim jedno dugo, dugo putovanje vozom od Splita do Skopja u sada već davnoj 1963. godini, a neposredno nakon zemljotresa koji je početkom avgusta zadesio Skopje… Nepregledna šatorska naselja po parkov...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona

2 Comments


  1. ja

    Raduje me to što čitava plejada novih bošnjačkih pisaca, shvata koliko je neophodno pisati originalnim bošnjačkim jezikom, te mnoge naše riječi i izraze otrgnuti od zaborava.
    Samo naprijed!



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona