Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

29. Septembra 2015.
 

Emina Smailbegović: Među brodolomcima

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Dobre priče su one koje nas uče da budemo pametni. A najbolja među njima je ona u čijoj poruci piše: moja je poruka jedinstvena i oštroumna. Budi poput mene. Ja lično ne umijem to – ni biti poput nje, niti je napisati. Jer ja nisam ja. Zar mi treba savjet crnog maga? Kad znam,  jedno sam ja,  splet nervi,  klupko crijeva, krv u žilama, roj misli, masa mesa uobličena kostima. A drugo sam ja, otkinuta ja. To je neko tajanstveno i sveto oticanje u vremenu, životna pruga koja vodi iz besmisla. Pobliže, moje  je ja vulgarni pogled na okolinu koji me pogodi kao ogromna kap iz šupljeg oluka, ta neprijatna kap kojoj je svrha da prostrijeli potiljak onom ko traži zaklon. Pametnije je koračati po kiši slutim, mada dobro znam da moje mesnato ja ne odlazi sa kapljom koja mi je priuštila bol u kori velikog mozga. Nisam, kako se dosad činilo, samoj sebi najveća nepoznanica i jedna od stvari koje znam objasniti je i ta – moje ja ne odlazi! Ono je već otišlo. Jer u meni ne postoje nesvršeni glagoli – odlaziti, ostvarivati, ostavljati, umirati. Tu, unutra živi glagol otići, i glagol ostvariti, i glagol ostaviti, i glagol umrijeti. Držim da nesvršeni glagoli vrijede podjednako koliko i svršeni, ali oni ne čine mene, a odavno ni ovaj svijet. Griješim li sada, moraću bježati i skrivati se od svojih napisanih riječi, a ukoliko o tome kako vlastite napisane riječi umiju i vole da grizu grkljan ne znate ništa, život je za vas još uvijek ljetnja mjesečina, vjetar u kestenovima, pjesme cvrčaka. Ali tu mi je snaga mog svršenstva na ispomoći – pobjeći ću i sakriti se, znam da ne može trajati beskrajno dugo. No, iz stvarnosti koju živim, ali biće najprije osjećam svojim drugim ja, najljepše što znam i mogu staviti u tekst su pločnici ovog grada. A ni oni se više ne vide od poderanih komada starih čaršafa i iscjepanih kartonskih kutija, tog velikog dronjka boje bijele kahve, mirisa dotrajalosti, zatvorenog kruga, kraja. Važan je koliko i posljednja granica između ljudske savijesti i nemara. Pa on to i jeste. Da ga slučajno nema, u mojoj viziji, ljudi koji su uspjeli da se barem jednom dok njihovo srce bije osjete posebnim jer su vidjeli ovaj grad a da ga vide rvali su se sa životom surovo kao dikobrazi oko ženke, ne jedine, niti  najljepše već one u tom trenu najpristupačnije: sklopili su prijateljstva izgradili karijere,popili čajeve i pojeli večere zajedno,izgovorili male i malo veće laži, smijali se dok su im se nervi naprezali da ne puste suzu, upravo oni bi silovitim koracima pogazili sve što je na tlu – kameno ili živo, odvratno ili lijepo.

Ti kartoni i krpe koje su odavno postigle svoju svrhu, izgleda i ne tako dobro, žive kažnjeničkim životom pomičući se od trga do čoška svakodnevno gonjene karabinjerskom čizmom, u strahu od pasa koji veselo uriniraju posvuda, uobraženi vladari pločnika ubijeđeni da i sunce i zvijezde putuju po prostoru zbog njih, prijateljuju sa stjenicama koje u njima traže zaklon od ljutih štakora, vječno prislonjene uz rub kraj šupljih cipela svojih gospodara. Pitam se odakle mi to. Pa moje je drugo ja zauvijek ostalo na pločniku, predavši bitku za vlast nad njim drugima. Ostavši tamo, naučila sam pastelne boje nisu one trijumfalne. Otkrila sam rozu kao boju dvadeset i prvog pločnika u uličici što počinje kod brodske stanice do Zlatne palače a izlazi ravno u Novu ulicu. Šesnaest pločnika dalje čeka me naranđasta, ali nikad ne znam kojoj ona ulici pripada. To je taj trideset i sedmi komadić koji graniči između dvije ulice. Mrzim granice ali volim naranđasti pločnik. Volim ga, biće, samo zato jer nije siv. Volim ga jer uvijek podiže moju memoriju iz mulja. A moja memorija sliči mulju ispod ovog grada. Niko ni ne zna šta taj mulj radi. On čuva slike koje nikom ne trebaju a nikada i nisu – vjenčanice, leptir mašne, štiklice, vjenčane vere, bidermajere, fotografske aparate. Venecija se još nije urušila, niti potonula, a i neće. Jer je ispod površine umjesto izvikanih hrastovih stabala podupiru priče o velikim ljubavima i romantičnim vjenčanjima koja su se u njoj odigrala ili tek hoće. I poznate su mu priče koje će tek uslijediti. Beznadno sive, jeftine i tupe. Ipak će biti ispričane. Nakinđurene mladenke sa dalekog istoka, visokih čela i malih stopala poput onih Pepeljuginih ili u najmanju ruku neke od njenih zlih sestara, krajnje nespretno vuku svoje blještavo bijele vjenčanice pokraj komada kartonskih kutija i čaršafa koji zaklanjaju pločnik, pokraj svježeg psećijeg izmeta, pokraj golubova koji ratuju sa vječito moćnijim neprijateljima – galebovima; samouvjereno mjereći vlastitu vrijednost po vrijednosti brilijatnih narukvica na svojim rukama.  I dok se vjenčanica iz bajke vuče i prlja, štiklice svako malo zapinju, mladenka kaska i zastajkuje, mladoženja se usiljeno smiješi, oznojenog čela i ruku pridržavajući svoju već umornu suprugu, fotograf žuri da spasi još jednu priču o velikoj ljubavi. Memorija koju ima mulj nije dobra ni po koga i nipošto. Ona je kao vo koji vuče svoj plug mjesecima. Krepavajući u vlastitom jadu on riče i stupa. Pomalo je i svaka moja priča takva. Ja je molim da ne bude belatristična, ona mene moli za bilo što: laž i glupost, bajkovite elemente pa i najobičnije izmišljotine bojeći se da je će je nestati prije bilo kakve poruke. Moje ja koje se rađa iz potiljka žali se uvijek na sitne stvari – na priče koje hoće po svaku cijenu da budu ispričane, na memoriju koja je moja slaba strana, na svjetove koji su previše mali da bi nas pustili unutra – bijeli pupoljak, vrh listića, harf elif ili komadić kartona. Možda je od toliko tereta koje nosimo to ustvari jedini metafizički teret za koji znamo – spoznaja da nas ti svjetovi nikada neće prihvatiti. Da kojim slučajem hoće znam da bi bila rub okrzanog čaršafa boje bijele kafe jednog Libijca prostrt preko naranđastog pločnika i oko mene i po meni hodale bi stjenice. U njihovim rebrima ima nešto što me oduvijek privlačilo. Kao dijete igrala sam se sa njhovim ljušturicama u tajnosti, bez da ikome moram objašnjavati zašto, ali uvijek sa zebnjom i strahom da su možda još žive. U snovima, moj strah se ispunjavao. Tamo bi se, kao po pravilu, nepregledne kolone stjenica  približavale mojim očima i ušima. Osjećala sam kako lagano, jednoritmično ulaze u mene. Još dok su mi bivale sasvim daleke odmjeravala bih jednu po jednu tražeći makar i najsitniju razliku među njima. Započinjala sam ovaj meni neodoljivi posao, svjesna da će stjenice istog trena ubrzati svoj ritam. Najednom bi promicale nasilno i nezaustavljivo brzo, čineći moj san nepodnošljivim. Čini se da isto kako je neko nasilno premotavao snimke iz mog djetinjstva na kojima civili, ti ljudi mokre kože, blatnjavih koljena i raspadnutih cipela, crnih noktiju i mutnih očiju  umrtvljeno koračaju u kolonama i onda tak!, nestane i njih i odredišta; tako je, jednako smjelo premotavao i moje snove. Voljela bih se vratiti stjenicama i pripadati ljudima koji na mjestu prošlog života imaju vakuum, a na mjestu sadašnjosti jedan karton sa tri ženske torbe izrađene od lažne kože na prodaju i pola nedovršene cigarete u ruci. Kao pokisla prnja u mračnom čošku hladne magaze koja bazdi po memu barutu i mokraći puna prašine i stjenica, moje odbjeglo ja osjećalo bi mir.  Jer znala bih da sam se otisnula u budućnost. Psi zaštićeni od svojih gospodara, naviknuti da ostavljaju svoj izmet danas na mjesto koje su sinoć usnuli, ta stvorenja koja su odavno nadomjestila rimske bogove a vrlo uspješno i raznorazne svece, neće ipak znati ni moći protiv velike prljavo bijele linije u ovom gradu. Ona je gladna i dosegnuće daleko. Budućnost nisu, kaže moje ja koje ne gleda već vidi,  zaljubljeni parovi koji ekstazu pod zvijezdama dožive okrunivši svoju vezu u Veneciji. Laž ne vara dugo. Budućnost su kolone ljudi. Prije nego im potrčiš u susret pa poput mene zajadaš zbog nemogućnosti ulaska u njihov svijet, ne pljuj nepokolebljivo nesvršene glagole. Ostavi još poneki da živi u tebi.


 

Emina Smailbegović rođena je 4. 7. 1996. godine u Sarajevu. Završila Srednju muzičku školu Tuzla u Tuzli, odsjek klavir. Od 2014. godine redovna je studentica klavira na muzičkom konzervatoriju „Benedetto Marcello“ u Veneciji, kao stipendista italijanske ambasade u Bosni i Hercegovini. U toku srednjoškolskog obrazovanja osvajala je u dva navrata književne nagrade u Novom Sadu: Treća nagrada petog međunarodnog festivala poezije i kratke priče „Janoš Siveri“ 2013. (kategorija: srednjoškolci kratka priča), te Prva nagrada traćeg međunarodnog festivala poezije i kratke priče „Pavle Popović“ 2014. (kategorija: srednjoškolci kratka priča). Predmeti interesovanja: klasična muzika, književnost, romanski jezici.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Konkurs za objavljivanje radova u 17. broju časopia ‘’Avlija’’

Redakcija časopisa i portala za kulturu, književnost i društvene teme ”Avlija” iz Rožaja raspisala je međunarodni konkurs/natječaj za objavljivanje radova u 17. broju časopisa ”Avlija”: fotografija, crtež, kar...
by Redakcija
 

 
 

7. konkurs časopisa ‘’Avlija’’ za najbolju kratku priču i pjesmu u region za 2017. godinu

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme AVLIJA iz Rožaja raspisala je 7. međunarodni konkurs/natječaj za najbolju neobjavljenu kratku priču i pjesmu u regionu za 2017. godinu. Konkurs je otvoren od 1...
by Redakcija
 

 
 

I ove godine NVO CAZAS će obilježiti 1. decembar

Pravo na zdravlje u fokusu  Svjetskog dana borbe protiv side “Moje zdravlje, moje pravo!”   NVO CAZAS realizuje kampanju “Pravo na zdravlje” u susret Svjetskom danu borbe protiv side. Kampanja će se realizovati o...
by Redakcija
 

 

 

Konkurs redakcije portala Srebrn ibrik

Redakcija portala “Srebren ibrik” objavljuje Javni poziv za dostavljanje radova iz oblasti književnosti, kulture i društvenih tema   I   Pozivaju se svi zainteresovani iz bh-sh-hs govornog područja koji...
by Redakcija
 

 
 

Objavljena knjiga ”Turcizmi u rožajskom govoru” Nerkese Kurpejović

U izdanju ”Orbisa” objavljena je knjiga Nerkese Kurpejović ”Turcizmi u rožajskom kraju” čije štampanje je podržao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori   Izvod iz recenz...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona