Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

5. Maja 2016.
 

Emina Smailbegović: S one strane rijeke Tevere

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Sjećam se, 13. maja 47. godine prije Krista stigla nam je vijest: Gaj Julije Cezar konačno je i sigurno pobijedio ne samo Ptolomeja XIII Filopatora i njegovu polusestru Arsinoju IV u aleksandrijskom ratu, već i Farnaka II, kralja i sina perzijskog plemića Franabaza I iz Frigije. A za svega tri topla majska dana ljudi bliski senatu, pa i sami rimski senatori počeše sa sigurnošću tvrditi da je Velika Aleksandrijska Biblioteka spaljena ili da je bar jedan njen dio upotpunosti uništen. Nagađanja su se nastavila u narednim sedmicama: da li je zaista uništena i jesu li to učinile naše legije ili pak odbjegli Ptolomejevi ratnici. Plebs se pak, time nije dao zamarati. Duž obale Tevere u prvi mrak izvođene su palijate, uvijek izvrsno posjećene i popraćene pijankama, glasnom muzikom te igrom kojom se ukazuje čast i hvala božici Viktoriji za trijumf naše vojske. Bili su to obični ljudi, vični da rade vlastitim rukama ali i uživaju. Jutrom se lahko dalo prepoznati ko je proveo noć uz Tevere: tromim hodom, pogledom uprtim u zemlju, opuštene vilice i blijedog lica kretali su se gradom oni koji su prethodne noći ostavili snagu i novac na obali, nesposobni za rad tog jutra. Uzalud su pokušavali da povrate svježinu lica neprestano grickajući đumbir i moleći se ljekaru svih bogova, Pajanu. Svjesni da nema ni sasvim dobra ni sasvim hrđava života, da ništa nije baš potpuno pravično ali isto tako ni nepravično, spremni da rade ali i uživaju u porocima, Rimljani će mjesecima čekati Cezara slaveći uz Tevere. Rimljanke su koristile ovu priliku da poduče djevojčice raznim igrama, a one strožije koje su pokušavale svoje kćeri prodati ili barem iznajmiti patricijskim starcima, šibale su njihove noge kožnim remenjem kada ove ne bi uspijevale igrati po taktu lutnje. Od njih su nastojale napraviti odlične igračice koje bi jednog dana služile na dvoru, i na taj način slile svo blago štedljivih plemića pred svoje noge. Zlatni su to bili dani za Rimljane – bose ili poročne, siromašne ili dobrostojeće. Sa svih strana, na zidinama grada visile su girlande koje su veličale vojskovođinu moć. Obale Tevere tih su mjeseci bile pozorište pod otvorenim nebom i potstrek mašti svih pjesnika, vajara i muzičara koji su se u tom sretnom trenutku zadesili u gradu. Tu su, istina zapanjeni, pronalazili sopstvenu misao i viziju otjelovljenu u  siromašnim ljudima koji su eto traćili život slaveći pobjedu carstva u kojem su se rađali, živjeli i umirali podređeni. Njihov inače skromni hod transformisao se tih dana, u teturave korake, a odmjereni postupci neukih i pomalo bojažljivih ljudi u raskalašeno ponašanje pijanica i poročnika. Tevere je više nego uobičajno dobro kopiralo naše likove i uspjevali smo čak i u noći da vidimo svoj odraz u njoj. Kao najčišće ogledalo na svijetu, kao opomena svima da nas Okean gleda odozdo, a ne odozgo, kako se bilo ustalilo u našem vjerovanju. U plemstvu je i dalje kolala, po jednima priča a po drugima samo uzaludno trošenje riječi, o tome ko je i kako srušio Veliku Aleksandrijsku Biblioteku. Perzijski barbari! Ptolomejevi psi! Egipatski robovi! Mišljenja su bila podijeljena, a centurioni koji su se vraćali iz Egipta izbjegavali su govoriti o tome da li je biblioteka uopće srušena. I nakon tri mjeseca i pet dana senat, bespomoćan, čeka Cezara koji im svejedno kada se vratio, neće polagati račune. I svima je jasno da će tako ostati do njegove smrti. A čekam ga i ja. Čekam strpljivo da se Kleopatra smiluje i pusti ga iz svoje postelje jer znam da je prije njenog paljenja Gaj Julije Cezar ušao u biblioteku. Eno ga, hodi naprasito kao da želi sam da prevaziđe vlastitu slavu i moć, ali u mnoštvu nepismenih centuriona jedini je koji zna čitati i zato se poginje, tražeći knjigu o kojoj sam mu godinama pričao. On, Julije Cezar, kao kakav čovjek milostivog srca, zadržaće se u njoj dobrih pet sati dok ne pronađe onu koju ja silno želim imati: O veličini Sunca i Mjeseca, starog Aristarha sa Samosa, a onda će, kada konačno dospije među njegove velike znojne dlanove, prašnjavog lica i kose, prljave toge, te neizmjerno bijesan jer je izgubio toliko vremena na samo jednu knjigu, na velikim vratima biblioteke, sa zjenicama koje već sjevaju kao plamen i žeravicom koja mu navire na usta, viknuti svojim ljudima:

Zapalite je!

Lutnje i lire nisu mirovale u Rimu ni tog dana kada je patrijarh aleksandrijski Teofil ubijeđen u vlastitu svetost poslušao naredbu cara Flavija Teodosija I, te se prekrstio osjećajući odvratnu, a golim okom nevidljivu, bazdeću auru kako izbija sa mnoštva polica ispunjenim knjigama i zaurlao:

Zapalite je!

Bio je to deseti april, lijep i sunčan dan, tri stotine devedeset i prve godine poslije Krista, kojeg, ruku na srce nije moralo da bude ili ako već jeste, onda je mogao da se desi nekom drugom narodu, u nekom drugom vremenu, od nas dalekom umjerenih par hiljada godina, jer da nam upravo on nije stigao sa suncem sprženih polja Judeje, ni Teodosije, a vjerujem ni Teofil ne bi danas bili ubijeđeni u svoju svetost i bezgriješnost i zasigurno ne bi iščekivali duliju dobrih kršćana za svoje postupke, a naše carstvo ne bi navuklo na sebe ovaj gnjevni prorok propasti. Ali to rješenje: da Krista ne bude, otvoreni je kraj, razrješenje koje u biti ne rješava ništa. Jer nebitno je postoji li Gospodin ili pak Đavo, dok god rušimo da bismo izgradili drugo, dok god gradimo na ruševinama pokušavajući da raznesemo svaki trag nekadašnjeg života iz tih ruševina, naše ruke ostaju krvave. Isus Nazarećanin ne može ih oprati. Predvidio je da će nas nestati i to je jedino u što sam povjerovao od svih njegovih riječi. Tevere je baš tog dana kada je zapaljena biblioteka u Aleksandriji, srebrenastim vrhovima svojih talasa pojala crkvene liturgije. I ona sama, kao da poljednjih tri stotine i devedeset godina nije radila ništa sem tekla u zanosu moleći se našem Gospodinu, sliči sve više na staricu duge bijele kose. Ipak, ubijeđen sam kako izvan nje nema spasenja. Barem ne nama, lažnim osobama, zlim zavidnicima i hipokritima, kako nas crkva velikodušno naziva. U proljetnim noćima igramo još uvijek onako kako je to opisao moj čukun-djed u dnevniku iz mladalačkih dana, prije više od četiri stotine godina. Mi Rimljani, pravi čuvari tradicije, najsretniji smo pod otvorenim nebom dok slavimo ljepotu carstva koje slabi i na čije granice udaraju skoro svi, ne strepeći više pred našom nekada nepobjedivom vojskom. Noću nam se prikrade poneki razmaženi sin bogataša i izgarajući od želje da sa nekim razmijeni važne dvorske tajne, lakomo nam priznaje da i istočna vrata carstva popuštaju pod napadima Sasa. Uz vino i igru mlade djevojke uvježbano mu zatim izvlače iz pojasa nekoliko desetina asa, a ako im se posreći i poneki srebrenjak, vješto mu pjevušeći na uho naivne pjesme uvijek praćene zvukom lutnje. Mladići ih ohrabruju u ismijavanju bogataša, doprinoseći veselom ritmu igre pljeskom dlanova. Trgovci, ne obračunavajući pazar učinjen preko dana naručuju krčage vina i uglavnom pretjeruju sa mesom, dok oni malo odmjereniji među njima biraju voće, ugledajući se možda nesvjesno na Ješuu. Za muzičare koji su se nastanili u Rimu početkom proljeća, znalo se da će u prvim junskim danima napustiti grad i krenuti prema sjeveru jer vrućine su za njih, mahom ljude iz Akvileje, predstavljale veliku prepreku za ostanak ovdje, bezobzira na to kako dobro zarađivali uz Tevere. Noćima uz Tevere, čini se istinitim, nema kraja. I našem carstvu, čini se podjednako istinitim, nema kraja. Pomalo djetinjasto jedan mladi tribun baš tu noć, kada smo saznali za Teofilov svetački pothvat paljenja biblioteke o čijim sam hladnim zidovima i gigantskim policama natrpanim knjigama sanjao kao dječak, a ništa drugo mi ne preostaje ni danas osim da sanjam o njoj i učinim je u mašti onakvom kakvom želim, bez straha od razočaranja jer je sada već jasno da je nikada neću vidjeti i trebam, jelte, iz čuvene rimske učtivosti da mu se i zahvalim jer nije dopustio da postojanje aleksandrijske biblioteke sputava maštu jednog odraslog čovjeka; taj tribun dakle bezazleno nam se prikrade veleći:

Gospodo, malo opreznije sa paganskim slavljem jer šta će reći sa one strane Tevere?

Bilo je to najgore što se moglo reći nadomak te veličanstvene rijeke koja nam je podarila više života i plodnosti nego Neptun i Okean zajedno, i jedina, mada nedovoljna utjeha mladom tribunu mogla je biti tužna spoznaja da svi mi, s vremena na vrijeme, kažemo stvari o kojima je najmudrije bilo šutiti. Kažemo, pa tek onda osjetimo kako nam je mudrost na dohvat ruke. Kako nije dobio nikakav odgovor, odvaži se pa reče i ovo:

Znate i sami da je tamo spas. Ne govorim vam poštovani ljudi, o raju i spasenju na onom svijetu, već o jednostavnim posljedicama kudikamo stvarnijim od edenskog vrta ili gehene. Sada govorim o sudu, opakom ljudskom sudu koji će da vas goni jer bogohulite i volite život u zabludi! Oni će da vas gone i sude vam gore od boginje Mojre, pa čak ni Tevere neće biti u stanju da vam pruži zaklon.

Nakon ovih riječi nađe se jedan pjesnik, meni nepoznat i uzvrati mu ime svih prisutnih:

Mladiću, zar ne vidiš naše stanje? Zar ne znaš za stanje ove moćne imperije? Pogledaj nas – apsolutna nezainteresovanost za budućnost i još gore, za sadašnjost, vlada nama. Mi hrlimo natrag! Mi krupnim koracimo hoćemo natrag! Sve naše je ostalo u prošlosti!

Mladić poskoči kao ožaren na ove pjesnikove riječi i promrmlja nešto za sebe. Pa dobro, probao sam, rekao sam vam…. načuh njegove riječi. A zatim nestade u pravcu brežuljka Velabro.

Uz najbolje muzičare koje je u tom trenutku Rim imao nastavili smo pijanku i igru, i tek prvo jutarnje rumenilo rastjeralo nas je kućama. Dan koji je uslijedio bio je prekratak za neophodni odmor, ali i prije nego je sunce dostiglo polovinu neba svi su bili na nogama i grad je radio punom parom. Činilo se da svi tiho i sporo ali ipak primjetno obavljaju svoje zadatke. Na mladog tribuna su svi zaboravili još prethodne noći. Ja sam dao sve od sebe, ali nisam uspio zaboraviti njegove riječi. Nešto se neupitno promijenilo u našim životima. Potražio sam spokoj kod Tevere jer ona je, znao sam, najbolje ogledalo koje čovjek može sebi priuštiti. Poput mojih misli ona je neuhvatljiva, skreće tok, otiče neprestano mijenjajući tempo, mijenja nijanse i nemoguće ju je oblikovati. Rekoh li, ne možeš je poistovijetiti ni sa čim osim sa ljudskim mislima. Aleksandrijska biblioteka više ne postoji. Tevere je danas ljepša nego ikad prije. Ljepota je gadna i teška stvar.

 

eminaEmina Smailbegović rođena je 4. 7. 1996. godine u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Završila Srednju muzičku školu Tuzla u Tuzli, odsjek klavir. Od 2014.godine redovan je student klavira na muzičkom konzervatoriju „Benedetto Marcello“ u Veneciji, kao stipendista italijanske ambasade u Bosni i Hercegovini. U toku srednjoškolskog obrazovanja osvajala je u dva navrata književne nagrade u Novom Sadu: Treća nagrada petog međunarodnog festivala poezije i kratke priče „Janoš Siveri“ 2013. (kategorija: srednjoškolci kratka priča), te Prva nagrada traćeg međunarodnog festivala poezije i kratke priče „Pavle Popović“ 2014.(kategorija: srednjoškolci kratka priča). Predmeti interesovanja: klasična muzika, književnost, romanski jezici.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Dajana Lazarević: “Ulažite u sebe i iskoristite svaki slobodan trenutak da nešto novo vidite i naučite”

Ona je tek napunila 24 godine, a već je objavila tri knjige poezije, jedan roman i jednu biografiju. Član je Književnog kluba Scena Crnjanski, a pored toga aktivna je i kao kustos i član Kluba saradnika Narodnog muzeja. Spo...
by Redakcija
 

 
 

SUADA A. DŽOGOVIĆ ODBRANILA DOKTORSKU DISERTACIJU

U utorak, 21. marta 2017. godine, na Univerzitetu Jugoistočne Evrope u Makedoniji, mr. sc. Suada A. Džogović uspješno je odbranila doktorsku disertaciju na temu ”Političko-kulturni utjecaj Republike Turske na Zapadni...
by Redakcija
 

 
 

Milijan Despotovć: Recenzija zbirke pesama Zorice Tijanić „Campana Immortale“

Poezija je i duhovni melem „u raskoraku teških misli“. U njoj pesnik nije okrenut samo sebi već i spoljašnjosti, tamo je njegov čitalac, vodeći često onaj Ničeovski dijalog „ljudsko, suviše ljudsko“. Pesnik ne s...
by Redakcija
 

 

 

Kosta – Kočo Racin: Kopači (Prevod s makedonskog: Sande Dodevski)

Kosta – Kočo Racin     KOPAČI   Nestaje noćca crna Kruni se stijena mraka Selom se pjetli čuju Zora se zori – Nad stijenom u krvi Tamu upija Silno Zasvijetlio Dan! Budite se umorni Kopačice i kopač...
by Redakcija
 

 
 

Dušan Dojčinović: Razgovor s Tomislavom N. Cvetkovićem

А? А? – Мајка је одсутно понављала једно те исто слово, на моје информације споља. Имао сам у рукама тако добро опремљену књ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona