Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

30. Januara 2017.
 

Ernad Osmić: Učenjak (I nagrada za najbolju priču u regionu za 2016. godinu)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

Sultan je bio sitni džeparoš koji je svaku priliku svog bivstvovanja na ovoj zemaljskoj kugli, s koje ne možeš pobjeći ni kad bi htio, koristio razmišljajući kako? koga? i u kolikoj mjeri? olakšati za pare. „Ima takvih puno“, neko bi rekao i ne bi pogriješio. Ako malo bolje pogledamo od kakvih je sve javašluka ispletena naša svakodnevnica, čudi me što ih nema još više. Zašto onda pričati o Sultanu?

Da krenemo ispočetka.

Pravo ime mu ne znam, niti me plaho zanima. Da je bitno, zvali bi ga pravim imenom, a ne Sultan. Zašto su ga zvali Sultan, ni to ne znam. Zašto se iko zove kako se zove? Nebitno je i služi samo da raspoznajemo jedni druge. A, ako ni to ne pomogne, onda pitamo za prezime. Ako ni to ne pomogne, slijedi ono čuveno „čiji si ti?“. Pa kažeš ime oca. Pa se taj ko te pitao značajno zamisli, a onda upita čiji je on. Pa kažeš ime svog djeda, pa ime pradjeda (ako znaš), pa ime pra-pradjeda, i sve tako dok ne nestane generacijâ za koje se tvoje krhko „ja“ može hvatati ne bi li dokazalo da je proizašlo iz nečega. Zato ja, kad me neko pita čiji si ti, uvijek kažem ime matere. Većina me tad čudno pogleda, kao da sam idiot, i ne nastave me ispitivati.

Da se vratimo priči…

Kao što rekoh, nisam znao Sultanovo pravo ime, niti čiji je; a i kad bih znao, to ne bi promijenilo niti njega, niti mene, tako da je svejedno. Bitno je da je on bio on, i da sam ja ja.

A on je bio posebna priča. Rodio se u Istanbulu; sa šest mjeseci preselio s majkom u neki gradić u Maroku. Tamo odrastao do svoje šeste godine kada se ponovo preselio i to u Minhen kod materinog brata. Tu je naučio njemački, ali ne onaj standardni kojem je kolijevka na sjeveru te zemlje, već onaj bavarski s juga, što ga je skupa sa francuskim kojeg je naučio u Maroku i romskim kojim mu je govorila mati unaprijed predodredilo da bude lingvistička katastrofa gdje god krenuo.

Kako u Brčkom završi, nemam pojma. Mati mu se udala u Ameriku, a on nije htio za njom. Kaže da se na popisu stanovništva izjasnio kao Hrvat, jer će tako, kako sâm kaže, lakše doći do posla, ali je po pitanju jezika zaokružio bosanski, mada je, kad je situacija to zahtijevala, govorio takvom autentičnom ekavicom, da bi čovjek koji ga sluša pomislio da je čitav svoj život proveo u Beogradu.

Jednom sam ga pitao koji je njegov maternji jezik. Pitanje mu nije bilo jasno. Ne da me nije razumio, nego mu je koncept maternjeg jezika bio sulud. Pokušao sam preformulisati pitanje: „Na kojem jeziku razmišljaš?“. On me samo blijedo pogleda i nasmiješi se kao da misli da ga zajebavam.

– Čuj, na kojem jeziku razmišljam? – iskezi se on tad. – Pa, na svom.

– Koji je to jezik? – bio sam uporan.

– Otkud ja znam – reče on – nema ime.

Na tome razgovor i završi.

Međutim, razlog zašto želim da ispričam priču o Sultanu nije njegovo porijeklo i njegova prošlost, nego ono što je bio sad. A bio je, kao što sam rekao na početku, sitni džeparoš koji se od drugih sitnih džeparoša razlikovao po jednoj bitnoj osnovi: išlo mu je za rukom da svojim žrtvama dadne lažni osjećaj sigurnosti prije nego što ih opljačka, a to je, kao što su mi drugi džeparoši pričali, jedna od najbitnijih vještina u tom poslu.

Prema njihovoj teoriji, onaj ko je oprezan i misli da će biti opljačkan, taj neće nikada biti opljačkan. E sad, većina ljudi jesu oprezni, pogotovu kada u nekoj uličici vide sumnjiva lica. Većina ljudi zna prepoznati one koji se bave Sultanovim beščasnim zanatom. Čak i da se džeparoš preobuče u fino odijelo, njegove oči će ga uvijek odati.

– Zato većina nas „radi“ tek kada padne mrak – objasnio mi je jednom jedan. – Da nam ne vide oči. Dok Sultan, na primjer, uvijek krade u pol bijela dana. Može mu se.

Kada sam to čuo, pomislio sam da Sultan ima nekakve blage oči koje nikako ne liče na džeparoške, te mu zato uspijeva to o čemu ovi drugi govore s tolikim zanosom i divljenjem. Stoga sam mu, sljedeći put kada sam ga sreo, duboko pogledao u oči. „Oči ko oči“, pomislio sam na početku, ali mi se odjednom naježi svaka dlaka na tijelu. Bile su to oči džeparoša. On je primijetio moje buljenje i nasmijao se.

– Lopovske oči – reče kao da mi uspijeva čitati misli. – Nije u tome caka. Ako si lopov, onda se to vidi u tvojim očima. Ako se ne vidi – nasmija se i stavi mi ruku na rame – onda to znači da nisi. Nema tu pretvaranja.

– Ako to nije caka, u čemu je caka? – pitao sam znatiželjno poput djeteta kojem neka banalna istina o svijetu izmiče razumijevanju. On se nasmiješi kao da se omišlja da li da mi otkrije tajnu ili ne, a onda odlučno, kako mi se u tom trenutku činilo, podiže knjigu koju je držao sve vrijeme u ruci u visinu mojih očiju.

– Ovo je caka – reče. Osmijeh na licu mu je postajao sve širi. Pogledao sam malo bolje u knjigu.

Guliverova putovanja? – pročitao sam naslov, ali mi i dalje nije bilo jasno.

– Naslov nije bitan, već knjiga – objasni on. – Bitno je da je knjiga. Koja je knjiga, i nije toliko bitno. Dobro… nekada jest bitno, ali uglavnom nije. Bitno je da je knjiga, ništa drugo. Kontaš?

Namrštio sam oči kao da time pokušavam prodrijeti u njegov tok razmišljanja, ali bezuspješno.

– Kako ne kontaš? – počeo se nervirati i ponovo mi pokaza knjigu. – Knjiga, čovječe! Knjiga je caka – podigao ju je ponovo u visini mojih očiju. – Bez knjige si niko i ništa.

Kroz glavu mi se poče vrtjeti fabula romana kojeg je Sultan držao u ruci i kojeg je mlatio pred mojim očima. Razmišljao sam o Liliputancima i divovima, pokušavajući pronaći u tome odgovor, ali uzalud.

– Nije bitna koja je knjiga! – rekao je kao da ponovo čita moje misli. – Bitno je da je knjiga. Samo knjiga. Uzmeš bilo koju s regala i kreneš, hodaš, zaglêdaš šta ko radi, niko te neće ni pogledati ako si s knjigom.

Misli mi se počeše polahko bistriti. Počinjao sam shvaćati šta mi Sultan govori, ali sam i dalje bio nesiguran sâm to sročiti u riječi.

– Ljudi ne sumnjaju na one koji nose knjige u ruci – reče on napokon. – Ne znam zašto je tako, ali je tako. Uvijek je nekako bilo tako. Ne znam ni ja. Meni ne ide u glavu, ali to je eto ta caka. Možda tebi sad na prvu zvuči glupo, ali nikad se nisi prepao čovjeka koji u ruci drži knjigu, je l’ tako?

Zamislio sam se. Ni sam ne znam da li je bilo istina ono što mi je Sultan govorio, ili je to bila samo moć asocijacije, ali nisam uspijevao zamisliti sebe kako sumnjičavo gledam u čovjeka koji u ruci drži knjigu. Sultan je bio u pravu. Zaprepašteno sam ga pogledao. On je to primijetio, pa se nasmijao.

– Je l’ de? Ne ide nikako to dvoje; i knjiga i opasnost. Ili je jedno, ili je drugo, ali nikako oboje – reče i još više se iskezi. – Ja, ovako kako izgledam, uvijek sam sumnjiv. Oči me odaju. Držanje tijela me odaje. Nema šta me ne odaje. Čak i kad neću da ukradem, ljudi kad me vide, hvataju se za džepove. Ali, istim tim ljudima priđi s knjigom u ruci, i jest ćê ti iz ruke. Ona ih razoruža. Još ako nosiš dvije-tri knjige u rukama, ti se možeš približiti kome hoćeš, a da te ni ne pogleda dvaput. Čudo! Čudo, ali je tako. Otkrio sam to još kao dijete i ti si prvi kome ovo govorim. Ne zato što si mi drag, nego što znam da mi nisi konkurencija. Tebi ne treba knjiga. Ti nemaš lopovske oči. Ti nećeš ukrasti.

Ostao sam zatečen. Njegovo objašnjenje nije imalo nikakvog smisla, ali se ipak činilo logičnim. Stajao je tako preda mnom s knjigom u ruci, u ofucanom crnom kaputu, kose čupave koja je mirisala na jeftino orahovo ulje. Izgledao je kao neki neuspjeli student s filozofskog, ali je zapravo bio obični sitni kriminalac koji bi i sopstvenu mater prodao, kad bi znao gdje je na ovoj planeti završila.

– Ali, jezik za zube! – šapnu mi kao da se malo uozbilji u vezi sa svim. – Ne treba to niko da zna. Nemoj mi pokvariti biznis. Ako kojem od ovih gurbeta spomeneš ovo s knjigom, svi će se sutra učlaniti u biblioteku – nasmija se on na kraju, pruži mi ruku i ode. Više ga nikad nisam vidio.

Neki kažu da se vratio u Istanbul. Tamo ima turistâ sa Zapada. Oni su još lakovjerniji prema ljudima s knjigama nego mi. Možda je ovdje kod nas fazon jednostavno presušio. Ko će ga znati. Samo znam da više nikome ne vjerujem koga vidim s knjigom u ruci kako hoda gradom. Odmah prelazim na drugu stranu ulice. Sikter od mene!

 

 

Ernad Osmić, rođen 1989. godine u Brčkom, Bosna i Hercegovina. Od oca Benaza i majke Azre. Bavi se pisanjem poezije i proze. Objavio je zbirku pjesama „Inat jezika“ 2016. godine ispred Književnog kluba Brčko. Magistar bosanskog jezika i književnosti. Nezaposlen. Sa suprugom Eminom živi u Brčkom i nada se nekoj mjesečnoj crkavici kako bi prebrodio mjesec. Razmišlja o odlasku u Njemačku, ali mu žao ostaviti familiju i prijatelje. Možda i ode iz Bosne i Hercegovine? Još ne zna.

E-mail: ernadosmic(ET)hotmail.com



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Senadin Lavić: Ideologizirani vokabular antibosanskih politika (I)

Mi živimo u postgenocidnom društvu, ratom podijeljenom na etničko-religijska geta. U to slomljeno društvo neprestano se ubacuju zavodljive i sporne koncepcije koje služe ciljevima koji nisu ostvareni ratnim sredstvima. Tak...
by Redakcija
 

 
 

Energetski aspekt bliskoistočnog konflikta

Bliski istok ima vrlo drevnu i bogatu istoriju. Ali, u današnje vrijeme, veoma je tužno gledati na sve što se tamo zbiva, posebno u Iraku i Siriji. Događaji koji se tamo odvijaju nanose veliku štetu muslimanskom svijetu, m...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Hercigonja – ”Krhotine stakla” (zbirka poezije)

Zoran Hercigonja – Krhotine stakla (zbirka poezije)   nakladnik: TIVA Tiskara Varaždin za nakladnika: Saša Kušter graf. priprema: TIVA Tiskara Varaždin tisak: TIVA Tiskara Varaždin CIP zapis je dostupan u račun...
by Redakcija
 

 

 

Edib Šaljić: Mali šehidi

Edib Šaljić . MALI ŠEHIDI . Dok druga djeca slušaju bajku, Dok sanjaju miran, šareni san, Sirijsko dijete sanja mrtve baba i majku I moli Boga da preživi još jedan dan. . Zar među djecom razlike ima?! Zar može neko dje...
by Redakcija
 

 
 

Belkisa Redžović: Ne gubimo dragocjeno vrijeme

Belkisa Redžović rođena je 2005. godine u Novom Pazaru od oca Seada i majke Edine. Još od ranih dana svog detinjstva, izdvajala se od druge djece mudrošću i strpljenjem. Najviše je voljela da gleda slike i na osnovu isti...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona