Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

10. Aprila 2015.
 

Hajrudin Lule Mekić: Zejnepin jemin

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Dok sam bez nekog posebnog cilja u toplom nedjeljnom jutru, koračao ulicom, rominjala je sitna kišica i poput neke djevojke čistunice, ispred mene sa asfalta prala nakupljenu prašinu. Iako su u tek probuđenom gradu, iz sporednih uličica grupe ranoranilaca, poput mrava pristizale na glavnu ulicu, a kolone automobila polahko klizile naprijed, iako je tog neradnog dana gradom zapulsirao život, kako u sivilu jutra, ne sretoh ni jedno mi poznato lice. Osjetih se užasno sam. Nesvjesno skrećući sa glavne ulice, pored velikog betonskog mosta, sa ogromnim stubovima kao svjedocima prošlog vremena, spustih se ka rijeci i krenuh kamenitom stazom. Tog jutra mi se činilo da će mi samo rijeka ublažiti led tuđine i ono zavičajno sjećanje, koje iz dubine, poput nekog planinskog vrela, odjednom izroni napolje. Sjedajući na kišom ovlaženu klupu, zagledah se u rijeku, čiji me žubor ponese tamo daleko pored Lima i Lješnice, gdje u njihovoj dubini dodirnuh dijelove polomljenog vodeničkog točka, koji izvirivahu na površini, mirihnuh rascvjetale behare šljivika, gdje je bijeli golub neprestanim gugutanjem iz daljine mamio svoju dragu… Obretoh se u bjelopoljskoj čaršiji, tu kraj kamenog mosta gdje je uz samu rijeku Lješnicu bila dvospratana kuća uglednog trgovca Mahmutage Martinovića u kojoj je živio sa ženom Muhrom, sinovima Aljom, Osmanom i Zuhdijom, kćerima Zejnepom i Hasnom. Nakon što mu je u ratnom vihoru 1941. godine žena Muhra u tridesetdevetoj godini života umrla, Mahmutaga ostade da živi samo sa svojim evladom. Poslije ženine smrti, on je zatvoren u musafirskoj sobi, doveći Bogu za sabur i snagu da istraje u pravilnom odgoju svoje djece, u samoći oplakivao svoju vjernu životnu saputnicu i njenu rano prekinutu mladost. Njegovoj malehnoj djeci, majka je najviše nedostrajala, pa su utjehu tražila u sjećanju starijih, koji su im opisivali majčinu ljepotu, njenu mudrost i dobrotu. Poslije majčine smrti, Mahmutagina kćer Zejnepa je nosila majčinu bijelu vezenu bluzu i njene minđuše. Kako je zapamtila majku, svake se večeri u dovama molila Bogu da je makar nakratko usnije i oželi joj se. Sjedeći pored rijeke, udišući svjež jutarnji vazduh koji je mirisao na travu, na ljepotu nadolazećeg dana u gradu kojeg ranim jutrom umi kiša, pogledavši ka dalekom horizontu, gdje se iznad zelenih kupola stidljivo pomaljalo sunce, potražih ljepotu bjelopoljskog neba. Kad sunčevi zraci obasjaše površinu rijeke i pokrenuše pokisle labudove da zaplove uzvodno, ponovo se sjetih rodne kuće u Gornjoj mahali, sestre Hajrije i one neopisive radosti, kada bi me polazeći u čaršiju, usput upitala: “Hoćeš li sa mnom?”

Dok sam nazuvao patike, osjećao sam neponovljiv drhtaj u sebi, tu sitnu radost, kojoj sam strepio da mi, ako zadocnim, ne izmakne. Odjednom poželih da sestri ponovo stisnem ruku, da osjetim onu sigurnost starijeg i radoznalo upitam: Imaš li para…?

– A, gdje su tvoje, one koje ti je juče dao stari babo? – pitala bi me malo ljutito misleći na novac koji mi je dao naš amidža Nazif koga smo zvali ”babo”. Plašeći se da je majka ne čuje, da me prestane ispitivati, na šta sam potrošio dobijene pare, skoro ne dišući, ćutke sam joj stezao ruku. Obradovan kad bi ugledao Iljaza efendiju Nuhodzića, kako odmara u svojoj bašči ispod velike razgranate kruške, nalazio sam u njemu spas i prekid Hajrijinog daljeg ispitivanja, pritrčavao sam ogradi i tom divnom, velikodušnom čovjeku, zadnjem Bjelopoljcu koji je nosio fes. Znajući da živi samo sa sestrom Fehom i da je željan razgovora, zastadoh da mu nazovem selam. Podigavši glavu, Iljaz-efendija nas odmjerivši, upita: – Đe ste to vas dvoje pošli?

– Odosmo u čarsiju nešto poslom, – učtivo mu odgovorih.

– Hajrudine, ne zaboravi, danas je džuma-namaz…

-Sad moram da poslušam majku… Ako stignem, doći ću, a i krušaka da pokupim – nesigurnim glasom, pokušah se opravdati sretan što sam se nekako spasio, potrčao bih ka Hajriji, koja me kraj ograde strpljivo čekala. Iako je ona bila samo dvije godine starija od mene, bila je moja uzdanica, moja sigurnost, koja je o meni barabar sa majkom brinula. Kako je ona babu svakog dana nosila ručak u Otkupnu stanicu, koja se nalazila ispod naselja Ćukovac, često me je sa sobom vodila. Ona je do prodavnice najčešće slušala našu majku ili nekog iz komšiluka, pa je poznavala svaki kutak čaršije i idući sa njom uvijek sam nešto novo saznav’o, vidio il’ čuo. Posebno sam volio sa njom ići u prodavnicu, kod trgovaca, Ila i Mola, gdje su se napolitanke prodavale na mjeru. Idući čaršijom, nas dvoje smo usput o svemu i svačemu razgovarali. Prolazeći pokraj parka, najednom je upitah: Šta si se ti ono maloprije, došaptavala sa majkom?

– Rekla mi je da odem kod teta Hasne i Zejnepe, da im kažem da će im ona večeras doć’ na posjedak. Voljela bih i ja s’ majkom ići na taj posjedak, samo da bih vidjela Zejnepu o čijoj nam ljepoti i nuru majka često priča. Kad god odem kod Mahmutage da poslušam baba, sve se nadam vidjeti ću je, čak se pri odlasku osvrćem ka kući, ne bih li je vidjela makar kako s’ pendžera iza zara viri. Naša ih majka mnogo svojata, posebno teta Zejnepu, o kojoj govori k’o o pravom meleku, tihom i blagom. Majka nam je posebno hvalila njen umilan glas, kad uči kur'anske ajete ili pjeva ilahije i sevdalinke. Znali smo i da su joj ukućani iz milošte tepali Pepa. Pričalo se kako Zejnepa danju nigdje ne izlazi, ali da u ljetnjim noćima sjedi pod krošnjom pašinke jabuke i dok bi joj lice i pletenice, obasjavala mjesečina, ona je dovila Milostivom Bogu za majčinu dušu i dženetske nagrade.

Nisam znao zašto nama mlađima majka nikada nije o Zejnepi pričala, pa sam Hajrijinu priču o njoj, slušao bez daha. Moja dječačka radoznalost željela je otkriti koja se to misterija u Zejnepinom životu krije i zašto nam majka brani da je za nju pitamo. Razmišljajući o Zejnepi, taman htjedoh Hajriju još ponešto o njoj upitati, al’ prolazeći pored Subine poslastičarnice, začusmo sa Harem džamije podnevni ezan. Umiješasmo se u čaršijsku vrevu ljudi, koji su šetali ulicom ili su žurili na namaz. Primijetih ispred berbernice, kako oni dokoni ljudi piju kahvu, čitaju novine i nadjačavajući muziku sa radija, glasno komentrarišu sportska dešavanja. Ispred obućarske radnje, nekoliko žena je između sebe čavrljalo, jedan radoznali prolaznik je znatiželjno posmatrao mladi bračni par, kojeg je fotografisao bjelopoljski fotograf Daut Idrizović. Dok je jedan postariji čovjek vodio konja sa natovarenim tovarom drva za prodaju, ispred kafane “Sutjeska” polupijani gosti su združeno pjevali, malo niže, nekoliko djece je jurilo za malehnim kučetom. Držeći ruku u džepu pantalona, napipah zaboravljenu novčanicu od pet dinara i obradovan iznenadnim dobitkom, idući ka Sićinoj pekari, pobjedonosno ih pokazah sestri. No, stigavši pred kuću Mahmutage Martinovića, Hajrija kao za sebe otpoče mi pričat Zejnepinu sudbinu:

– Nakon što je Zejnepi preselila majka Muhra, koja je za života, Mahmutagu svakog dana na kućnim vratima dočekivala s’ posla, iako još maloljetna, tu ulogu preuze njena ćerka Zejnepa. Jednoga dana, kada je Mahmutaga s’ posla došao kući, zateče poluotvorena kućna vrata, začudi se, pa sazuvajući obuću, razgleda avliju i viknu na sav glas: Zejnepaaa!!! Kako je, penjući se uz stepenice na drugi boj kuće, Mahmutaga još nekoliko puta uzvikivao Zejnepino ime, kćer mu Hasna istrča iz mutvaka u divahanu, srete oca i prihvati mu kaput.

– Babo, jesi l’ se umorio? A Zejnepa je tu neđe kod vodenice Gušmirovića, il’ ispred radnje Muzurovića… sad ću je zvat’. – promuca Hasna uznemirenom ocu.

Dok je Mahmutaga u velikoj musafirskoj sobi nazuvao mestve i sjedao na minder, Hasna je nekoliko puta s’ pendžera viknula: – Zejnepaaa!!! Pepooo!!! Kako je bila u blizini, čuvši sestrin glas, Zejnepa joj se odazva i uplašena potrči ka kući:

– Evo me, Hasno! Eto me gore!

Mahmutaga, udobno zavaljen na šilte, zapalivši cigaru, u sebi je mrmljao: Vela havle, što je ođe neobično brez ove čore… Trčeći, Zejnepa stiže do ulaznih vrata, sazuvši nanule, hitro ustrča uz stepenice, zatim uđe u musafirsku sobu u kojoj zateče baba. Dok je Zejnepa pognute glave stajala zadihana pored vrata, nervozno gužvala jedan kraj haljine, pogledavši je i podižući jednu obrvu, Mahmutaga joj prjekorno reče: – Vallahi, Zejnepa, beli sam mislio da ćes ti zamijenit’ majku… da ćes brinuti o kući… a ti jok, no po sokacima muhabetiš s’ konama…

Očeve je riječi ubodoše u srce poput najoštrijeg noža, pa ne podižući glavu ka ocu, Zejnepa jecajući jedva izgovori: – Bila sam sa Halimom, Sabitaginom ćerkom… tu ispred njihove kuće… nisam se htjela puno zadržat'… Babo, šejtan me prokleti, pokušava naves’ da zaboravim majčin amanet da brinem o tebi i kući…

– Bogomi šćeri, kad ti nej, ja ću morat doves’ neku tedareć ženu da brine o ovoj kući… Ove očeve riječi Zejnepu udariše k’o bič, stegnuše joj dušnik, uhvatiše avaz, zadrmaše cijelu đovdu. Ćuteći i drhteći, Zejnepi je u glavi ključalo k’o u vrelom bakraču, strah da joj neka žena dođe na majčino mjesto, da majčine dimije odjene, majčino cvijeće zaliva, dušek babov tuđinka da rasprema, učini joj se teškim, ravnim smrti i smrtnom času. “ Prije ću umrijet, no to dočekat” – misli su joj letjele brzinom metka. Odjednom se osjeti velikom i zrelom, kao da se u trenutku od djevojčice obretnu jaka i prkosna žena, spremna da se uz pomoć Boga odupre ovoj babovoj nakani. Iako su joj se suze niz obraze razlijevale, Zejnepa prkosno podižući glavu, pogleda oca ravno u oči, presječe ga odlučnim pogledom: – Dragi moj babo, danas jemin* Bogu činim, onim Njegovim rahmetom i milošću kojom nas On obasipa se kunem, životom svojim, majčinom dušom i njenim kaburom, da više nikad iz ove kuće izać’ neću i da me niko izvan ove kuće nikada više neće vidjet'… Neka me umjesto sunca, majčin rahmet grije i u samotnim noćima uspavljuje, sve do onog dana kada i ja Božijim emerom preselim na Ahiret i kada me na tabutu preko ovog praga iznesu. Mahmutaga ustade sa mindera i priđe uplakanoj Zejnepi.

– Uh, uh, uh… aman, šćeri moja… – zaibrećen Mahmutaga pomilova kčer po kosi, pokuša je umiriti. No, shvativši ozbiljnost Zejnepinih riječi, reče joj: – Težak je ova’ tvoj jemin, danas je nama on veliki kahar. Šćeri Zejnepa, cvijete moj, ja sam samo htio da te zehru prepanem, a ne da te tako kažnjavam. U ovu kuću, amena vijek, neće doć’ druga žena, nit’ mi ikoja more majku tvoju zamijenit’.

– Babo, moj nijet je iskren i u ime je Uzvišenog Boga… Ja to svim srcem i dušom iskreno želim i neću da me zbog mog jemina bilo ko sažalijeva. Beskrajno vas sve volim i uvijek ću biti uz vas, radovati se vašoj sreći i činiti samo ono što će mi odškrinuti dženetska vrata. Čeznem za onim danom kada će mi duša, poput bijele ptičice lagahno prhnuti u majčin zagrljaj. Podižući ruke, Zejnepa je učila: – Allahu, prihvati nijet i jemin moj, smiluj mi se i grijehe mi oprosti, o Svemogući!

Kad ispred Sićine pekare, Hajrija zastade i prekinu priču o Zejnepi, u toj gužvi ugledasmo Mejru i teta Hasnu, Zejnepinu sestru. Kako je Mejra bila pokrivena sve do očiju, Hasna joj je pomagala da taze somune stavi u ceker. Kad im moja Hajrija nazva selam, teta Mejra, jedna istinska bjelopoljska hanuma, joj se nasmješi i klimnu ka nama glavom. Čim nas je spazila, teta Hasna nam se obrati: – Jeste li to pošli kod nas? Uđite u kuću… sad ću ja… samo da ispratim teta Mejru… Kad uđosmo u avliju i kad mi Hajrija steže ruku, ja je pogledah zbunjeno.

– Požuri, moram da vidim teta Zejnepu… Čim kroz odškrinutu kapiju uđosmo u avliju i krenusmo stubama ka gornjem boju, začusmo divan ženski glas: “Il’ je vedro il’ oblačno, il’ je tamna noć, il’ je sunce, il’ je mjesec, il’ je bijel’ dan…” Zastadosmo na divanhani i vireći kroz otvorena vrata u musafirsku sobu, ugledasmo Zejnepu, kako sjedeći na minderu, okrenuta prema prozoru, pjeva i veze. Bila je odjevena u majčinu vezenu bluzu, podvezana bijelom šamijom, ispod koje su izvirivale guste pletenice, koje su se sa ramena, poput tamnog slapa, spuštale niz leđa. Plašeći se da ne pokvarim čar tog trenutka i dječačku znatiželju, dok su mi od uzbuđenja podrhtavala koljena, nijemo gledajući čas u Hajriju, čas u teta Zejnepu, skoro zaustavih dah. Gledajući suze u Hajrijinim očima, slušajući Zejnepin glas, čija se pjesma zavlačila u krošnje jabuke pašinke, gdje je svake noći Zejnepa, pri mjesečini, u dovi podsjećala sebe na onaj davno dati jemin, moja se dječačka duša i zadovoljena znatiželja u njemu utopi. Sjećajući se ljepote trenutaka prohujalog vremena, od neke se jeze stresoh. Skrećući misli, obretoh se u bjelopoljskoj čaršiji, zakoračih stazama djetinjstva, tamo gdje su se za Dan Mladosti održavale sletske vježbe vrsnih sportista… Osjetih ponovo onaj drhtaj mladosti, kad smo društvo i ja, izbjegavajući čaršijsku gužvu, poslije završenog sleta, kretali ka ogromnom šljiviku u blizini rijeke Lješnice. Prolazeći pokraj berbernice “Jedinstvo” i kafane “Sutjeska”, usput bi smo sreli drugaricu Jasminu, jednu finu i prijatnu djevojku, malo stariju od nas, koja je bila vrsni poznavalac svih čaršijskih događanja. Pošli bi puteljkom obraslim gustom travom, koji se strmo spuštao na lijevoj strani mosta, dolazili do mjesta gdje se nekada nalazila velika kamenom ozidana vodenica, vlasnika Islama i Redža Gusmirovića, u kojoj je radio zadnji vodeničar Nail Polumenta. Sjetih se da je samo malo visočije uz rijeku, bila i još jedna manja, vodenica Kučevića, koju nemilosrdno srušiše graditelji novog mosta. Ispod mjesta, gdje je bila vodenica Gušmirovića, ostacima ruševina survanim u rječici, virjeli su šiljati vrhovi, natkvešena nad vodom, probeharala stabla šljiva, ogledala su se u ljetnjem suncu, čiji su zraci sa bijelim cvjetovima, titrali na površini vode. Tu mi se obrnu točak vremena u kojem se na Đurđevdanu kupio narod da zahvati vode, jer se odvajkada govorilo da se tako “valja.”

– E, sjećam se kada bi meni, ranim jutrom moja baba na brzinu u ruke tutnula testiju da ispod vodeničakog točka donesem đurđevdanske vode, da se svi u kući, radi napretka umijemo. – rekla bi Slavica, prisjećajući se svog djetinjstava.

– Zato si ti tako lijepa. – šaljivo bi joj dobacio drugar Ismet.

– Đurđevdanu se, ipak, najviše raduju Romi. Oni vjeruju u đurđevdanske noćne čarolije cvijeća. – primjetila bi naša drugarica Binasa.

Iako se do tada nije puno uključivala u razgovor, Jasmina bi u daljem govoru zaustavljala Binasu: – Ja znam sve romske običaje, jer sam godinama dolazila ovdje sa drugaricama i sve ove vodenice smo zajedno kitile cvijećem i beharom. Kao i Romi, hvatajući “omahu” ispod vodeničkog točka i mi smo vjerovale da će nam ona donijeti zdravlje i ljepotu tokom čitave godine.

– Narode, ko je od vas gledao film “Love Story”? – iznenada bi Jasmina prekinula naša đurđevdanska sjećanja.

– Moja komšinica je gledala i reče mi da se, gledajući taj film, više isplakala nego onda kada joj je, neka gasterbajterka iz Prijepolja, sa novim mercedesom za Njemačku odvela momka Fikreta, koji joj se pri odlasku kleo da će se otud vratit’ čim zaradi malo para. Dok smo ulazili u šljivik Golubovića koji se nalazio na uzvišenju iznad rijeke, naši drugari, Vesna i Nusret, inspirisani prelijepom prirodom, izvodili su šaljivi plesni performans, pri tom pjevušeći popularnu pjesmu Stevana Zarića, ”Vrbe”:

– “Dvje su vrbe pokraj rjeke tiho plakale dok su se laste ovim poljem tužno svijale… ” Tada bi nam drugar Sadik, uslonjen o neko drvo, zasvirao gitaru: “Nights in white satin.” Mi, ostali, znajući nastavak pjesme, uspješno bi ga pratili: “…Never reaching the end. Letters I've written, never meaning to send…” Smijali smo se ćutljivom drugaru Draganu, koji bi nam u umotranom transparentu od sleta, donosio flašu vinjaka, koju smo sa vriskom dočekivali. Moj smijeh bi iste sekunde zamro, kada bih spazio dva poznata lica, kako se krivudavim puteljkom od Kuline spuštaju ka rijeci. Kad bi mi se nemoćni starci Ćama i Haćo približili, istog trenutka sam im pritrčavao, da im umjesto njihovog nesuđenog evlada pripomognem preskočit’ kamenje, da iznemoglog Haća umjesto Ćame, koja mu je vedela k’o zenici oka, prevedem ka šljiviku Golubovića i da osjetim njihovu povezanost, neraskidivu ljubav, siromaštvom im ojačanu, onu ljepotu njihove kućice, koja se sa slamnim krovom sa brda iza Zaimovića livada, u mom sjećanju pretvarala u dvorac ta dva neprimjetna paučka. Kad mi se primakoše, ja sam ih poželio zagrlit’, da ih sa onom njihovom trošnom kućicom, u sjećanju ponesem u svijet, da me podsjećaju koliko čovjeku za sreću treba malo, da se prava sreća krije u nama i onim najbližim oko nas, ona kojom je, koračajući ispred, Ćama iz strepnje Haću životni put krčila. Tu pored rijeke zazvoni mi tihi Ćamin glasić: “Ene, a otkud ti ođe?” – “Tu sam sa drugovima… A gdje ste vi to pošli? – “Odosmo na hatar kod Martinovića,” – drhtavim glasom jedva mi odgovori. “Hajrudine, trči, kaži Vasviji, da je Zejnepa Mahmutagina sinoć preselila. Sad nam haber donije Vehbo Iljazov. Eto, i ona k’o i majka joj Muhra, ode onako mlada i zelena, baš k’o da je hitala na ta’ svijet samo da se s’ majkom što prije sastavi. Allah rahmetile. Veselica, nit’ kakog dobra vidje, nit’ šta lijepo doživje…” U toj mučnoj tišini i šoku zbog Zejnepine smrti, sjećam se da sam pogledao ka nebu, kao da sam tražio gore odgovor nesretne joj sudbine i počeo pratit’ let jednog bijelog goluba, koji se iznad dva jablana, natkvešenim nad rijekom, poput Zejnepine duše peo visoko ka nebeskom smiraju, odnoseći u jeminu omiljenu joj pjesmu… Kao da predamnom tuđa rijeka zažubori Zejnepinim glasom: “Il’ je vedro, il’ oblačno, il’ je tamna noć? Il’ je sunce, il’ je mjesec, il’ je bijel dan…”


* jemin = čvrsta zakletva



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Halil Markišić: DIVAN POGLED NA PROŠLOST I SADAŠNJOST ROŽAJA

Piše: mr Halil Markišić DIVAN POGLED NA PROŠLOST I SADAŠNJOST ROŽAJA (Recenzija fotomonografije „Rožaje nekada i sada“,  autora mr Dženisa Nurkovića) Entuzijasta i pregalac, sportista, sportski pedagog i univerzit...
by Redakcija
 

 
 

Said Šteta: Tražili su pjesmu

Said Šteta   Tražili su pjesmu   Tražili su da napišem pjesmu dok sam podupirao mjesec ramenom i trpio oštricu zvijezda na prsa gola Ni su mi vjerovali i pustili me kao česmu gađali moje stihove kamenom začudo...
by Redakcija
 

 
 

Promocija druge knjige Dženisa Nurkovića ,,Rožaje nekada i sada“

PROMOCIJA DRUGE KNJIGE AUTORA DŽENISA NURKOVIĆA ,,ROŽAJE NEKADA I SADA“ DIVAN POGLED NA PROŠLOST I SADAŠNJOST ROŽAJA Knjiga „Rožaje nekada i sada“ predstavlja specifično viđenje Rožaja u svjetlu njegove bu...
by Redakcija
 

 

 

Dušan Stijović: Kuća stara (foto esej)

K U Ć A   S T A R A Jednog dana povuče me želja da, pred veče, obiđem staru kuću. Ne znam šta sam tražio. Prođoh kroz sobe i ne opazih nikoga. Izađoh iz kuće ne znajući kuda da pođem. Po navici zaključah vrata. ...
by Redakcija
 

 
 

Nova knjiga Ismeta Dedeića ”Globa na tugu”

God. izadanja 2017. Uvez: Tvrdi Br. str. 528 Novo iz ZALIHICE GLOBA NA TUGU ISMETA DEDEIĆA Ima životnih priča dramatičnijih od svake fikcije, sjećanja tačnijih od svakog historijskog izvora i ima memoara koji su najčitan...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona