Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

3. Juna 2016.
 

Halil Džananović: Kobac (Priča koja je čekala sedam godina da bude javno ispričana)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

KOBAC: Znam da nešto piskaraš, govorio je, ali, pazi, ako ovu moju ispovjest budeš htio da ispišeš, ne smiješ je dati u javnost sve dok ne prođe najmanje sedam godina od…

Neka se svijetla pogase. Neka se oglasi tespih od jantara, nek’ bljesne runo pustekije, nek’ zapleše plamičak na grobovima, nek’ svjetle oni koje je crnina progutala. Nek’ konačno svane u ime istine! Neka sagorim dok luč nosam, kroz ovaj mrak, jer sam tako ili odlučio ili sam višom silom žrtvovan. Amin!

*****

Holandija, Centar za azil – Den Bosch (1993)

Razjareni vjetrovi prevodili su pretvarajući ih u nerazumljive, ali moćne poruke, jednolične monologe gromova. Munje bi ponekad ošinule po borovim granama sasipajuć iglice na zemlju iz koje je nicala priča. Iglice, krhke i lomljive, pogodne jedino za ušivanje snova. Ovdje će mi trebati malo snova, makar na veresiju, razmišljao je, dok su nevidljivi nebeski moleri mješali boje oblaka. Gorko se, neko u njemu, osmijehnuo. Sjetio se ciganke koja mu je prorekla dug put, i najmanje dva- tri života. Pomislio je, sjetivši se tog detalja, na prevaru, ali je imao i neke činjenice po kojima je proročica možda bila u pravu. Siguran da već, na neki način, živi drugi život. Osim susreta s kliničkom smrću, tokom djetinjstva, bio je, tamo, odakle dolazi, na spisku za duboka rudarska okna, iz kojih nema povratka. Da su ga se dokopali, možda bi sad tražio zlatnu nit u nekim nebeskim rudnicima. Ili bi, među kosturima, sanjario o pravdi, ne znajući da sanjari, k'o što ni za njeg niko ne bi znao.

Nije mog'o ni pretpostaviti da ga, osim poznatih strašila, čeka ponavljanje scene iz djetinjstva, ali u dužem i težem trajanju. Još jedno mrtvačko iskustvo neće mu biti na odmet – već naprotiv. Nije znao ništa, kao što će, uostalom, njegovi mudro zaključiti. Pamtio je da su ga dvaput rušili s vrhova materijalnog dostignuća. Ovdje neće stvarati. Ovdje će pokušati da stvori sebe ili da se do kraja razori. Ovdje će shvatiti iz kakve je ljepote prognan, i da su u toj ljepoti zauvjek sagorjele najtoplije oči. Pogotovo majčino, u kom se, kad bi odlazio u posjete, sabahom umivao, svojevrsni abdest uzimao. Od njegovih roditelja počinjala je njegova molitva koja se pretvarala u zahvalu i tonula sve dublje u prostore pepela i gareži. Uličarski odjek njegovih koraka i skitnja u nikud, bit’ će još jedno propadanje ispod posljednjeg dna, poslije kog’ nema ništa. Poslije kog’ je jedino moguć let.

Teške holandske magle, iz kojih uvijek rosi, pritiskale su dvorište Azilskog centra: Willem Alexander II, ( sada, već, aktuelni kralj Holandije) nekadašnje vojničke kasarne i sad’ prihvatilište za one koji su sa zavežljajem, plastičnom kesom ili samo s nadom krenuli u nikud. Na osnovu svega što će upamtiti zidovi vojničkih soba i konjska ćebad, (od kojih smo se ošugali ), te okolni zidovi… AZC-u bi ljepše pristajalo ime: Sabirni Centar. Ili, ‘Ukleta avlija bezmirisnih ruža’.
Ranim jutrom krug je oživljavao, kao da je radni logor, po kom su se stotine polupribranih još nerasanjenih kretale tamo- amo- u nikud. Bila je to orginalna kopija Univerzalne slike na kojoj su planeti, zvijezde, galaksije stalno u pokretu. Od ničeg’ ka ničem’.

U sobi starca Huseina iz vlaseničkog okruga zlokobno je odjekivala vekerica, a on bi zurio u pravcu holandskog neba koje nije nudilo obećavajuće slike. Husein je, kao i mnogi drugi, jedva čekao da se otvori kafedžinica. Tu su se već od jutra skupljali svi, stariji su provodili čitav dan ( u kafedžinici ) razrađujući planove i vodeći bitke, na nekim svojim isturenim položajima – daleko u pozadini. Mlađi su se zabavljali u rekreativnoj sali i smišljali prve lopovluke.

Tokom toplijih dana žene bi zauzele travnati dio avlije, neke su nešto plele, neke pričale s drugima ili same sa sobom, dok su dežurne haberuše prikupljale podatke za večernja sijela. Djeca su gonjala lopte i neke svoje snove. Na ulazu su dežurali po dvojica portira. Sabirni centar su, uglavnom, naseljavale izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Bilo ih je iz svih krajeva, moglo se čuti: oni iz Zvornika , oni iz Bihaća, oni iz Srebrenice… ma pusti ih oni iz Zenice… Diobe na one i ove, na naše i njihove, počele su još u konvojima, koji su dovlačili polužive mrtvace. Naravno, u centar su prispjeli i dobro očuvani primjerci, s autima, punim buđelarima, praznih duša jer ih nisu ni imali. Doduše, valjda, radi ravnoteže među zvijezdama (Đ. B) u ‘Ukletoj avliji’ je bila jedna ili dvije srpske porodice, jedna popunjena soba Albancima s Kosova i par srpskih samaca. Bilo je i katolika, ali su se Bošnjaci mjerili u stotinama i stalno su pristizali novi. Tako da je nakon popunjenih zgrada formirano kamp naselje u krugu Azil centra.

U takvo okruženje, jednog proljeća, začinjenog mirisima paljevine svih njegovih sjećanja i njegove loze, od koje je počinjao, stigao je Dž, kao Džonotan (beogradski nadimak), i sad Kobac koji podrazumijeva bliže srodstvo s porodicom lešinara.
Već, prvih dana s gorčinom je konstatovao da ga narod izbjegava. Ne svi, ali većina. A on je pozdravljao sve, naročito starije, ne što je volio gungulu i bajramluke, po prirodi je bio prekaljeni vuk samotnjak, već iz respekta. Nije mogao još ništa vidjeti, magle koje su mu padale na oči, od untarnjih tegoba i strahova za najbližima, uticale su i na vid. S druge strane, pripado je vrsti koja gleda osluškujući i, uglavnom, priča šuteći.
Pozdravljao je strah u narodu, njegovo gorko iskustvo i čekao da spozna sliku, u kojoj iz tih ljudi niče istina. Kako se bude i razdanjuju, kako prestaju ličiti na opake zvijeri koje su ih protjerale. Kako bacaju mržnju i traže odgovor, kroz ljubav i zahvalu, što su preživjeli i što se mogu nadati. On se nije imao, puno, čemu nadati. Skoro pa je sklopio sliku, koja će ga progoniti dok se bude kretao po ovim stazama krvlju poprskanim.

Kad se desila prva tuča, shvatio je, ali, još uvijek ne znajući da se i njemu isto priprema. Za to vrijeme njemu je, zaista, spremana klopka, od strane, recimo, maminih i tatinih sinova, koji su glancali bejzbol palice za Kobca. Bili su to momci u najboljim godinama. Oni su nevidljivom rukom preuzeli krug pod svoje. Komandanti slijepog diviziona koji ispaljuje ćorke na svoje sirotane. Shvatio je i trudio se, zbog sebe, da riješi ‘problem’ jer je bio obilježen zbog jezika. Dugogodišnji boravak u Srbiji rezultirao je čistom ekavicom. Ali mu nije padalo na pamet da vadi lična dokumenta i ostali dokazni materijal. Jer za one koji mrze nema dokaza, svaki se dokaz može pobiti, a njegov vlasnik ubiti. Slijepci su uvjek u pravu. Ponekad mu je neko šaputao; neće ti biti prvi put, izdržat ćeš i to, neka…nek’ i tvoja krv oboji ovu avliju u kojoj će mnogi pokazati pravo lice. Neko mora biti žrtvovan da bi se tačno znalo ko su prave, a ko, samo, koristi imidž žrtve. Zašto si, uostalom, došao ako nisi spreman podnijeti istinu.

Uprkos svemu, nekoliko ljudi ga je s posebnom pažnjom prihvatilo i zvalo u društvo. Sprijateljio se s Harijem iz Mostara, kom’ je žena s petomjesečnom bebom ( u Mostaru ) ležala u bolnici, zbog rana od snajpera. Starac, Rasim iz okoline Bugojna, također je rado razgovarao s Kobcem. Nakon par mjeseci, dokone dame smisliše da naprave kakvog sijela, što i Uprava centra velikodušno prihvati, računajući na pozitivan efekat. Inače su nas gledali jadne i čemerne, pokazujući nam kako se rukuje s električnim aparatima, bojlerima, kranovima za toplo-hladnu vodu… Jer smo u njihovim očima bili obični divljaci, koji se ponovo kolju na šumovitom Balkanu.

Dirigentskom palicom odlično je baratalo par dama i one su se nametnule kao vođe plemenu satjeranom u tuđi rezervat. Malobrojnija muška svita nije imala ništa protiv. Mogla je i imati i zadržati za sebe. Hari poče nagovarati Kobca da se i on te noći obrati narodu – da kaže nešto od onog što zapisuje.
– Nije mi do tog, gluh je ovaj narod i slijep, što od bola koji mu je nepravedno nanešen, što od stoljetnih skrivanja istine o sebi. No, možda si u pravu, možda je vrijeme – reče Kobac i potonu u misao koja ga je povremeno posjećivala, iznenada, iznenada i nestajući. Prekidala se negdje, a da on to nije mogao registrovati, ni gdje počinje, ni gdje se prekida. Baš kao ljudski život. Ni dolazak ni odlazak. Učinulo mu se da je odluka baš tog momenta pala. Odlučio se za najtamnije dubine, u kojima ostaju djeca što se u njih zapute. Zaputio se i on, jer sve je već viđeno i sve je osvjetljeno. A mrak još crnji i gušći.

-Idem, prepran u vatrama mržnje svojih sunarodnika, ranjavan od onih koji nas progone, idem, ovako, od svojih popljuvan, lakše ću skliznuti, a ako dole zaista nema ničeg, kako se usuđuju reći, čemu povratak? Čemu sve ovo? Čemu život? Kakav je smisao u tom, roditi se da umreš? Nema logike, mora nešto postojati. Mora! Suviše je magičan ovaj svijet, raskošan i osebujan… Nemoguće je da bi ništavilo moglo ovo osmisliti. Ukoliko smo, samo, kako se ponegdje šapuće, nečiji san, onda ima nade, valja tragati i tog divnog sanjara probuditi. Možda i ne zna šta sve sanja. Spreman sam na sve žrtve, samo da se zlo zaustavi, prije nego stignu “Vodena vremena.”

Ogromna rekreativna sala, tu noć, b'ješe ispunjena do dna ili do posljednjeg mjesta. Nekoliko stotina insanskih duša se sakupilo, na momenat, da se zaboravi, uz zvuke rodnog kraja i moćno dejstvo alkohola. Tako da ta noć poprimi drugačije oblike. Pozvaše ga u jednoj od pauza, Hari mu reče: držim ti fige -… drži mi leđa – našali se Kobac.

Bio je blizu bine i jasno čuo žamor i negodovanje, onih koji su ga još uvijek Srbinom smatrali. Zatim je odjeknulo iz dubine sale, od šanka ili je to već ranije čuo: Srbo(!) ako se ufatiš mikrofona nabićemo ti najpoganije čarape u usta. Zastao je u raskoraku, ličio je na zvijer koja se sprema da skoči na plijen. Glavu je zabacio malo u stranu, preko lijevog ramena, kao da predaje selam. U njemu odjeknuše komande učitelja, sa nezavršenih kurseva karatea, zinuše rane, udari čeona čakra i sasu srču u paramparčad, u njegovoj krvavoj sirotinjskoj priči. Hari krenu u susret grupici koja se pobunila, regovaše i konobari i neko od obezbjeđenja. Situacija se primiri. Kobac izađe na binu. Narod je još romorio, dovikivao se, zabavljao na njegov račun: šta li će ovaj pametno da provali, ha ha ha.., šta je večero osim pive, jebeš budalu, haj živjeli…Prve riječi, polako, izazvaše komešanje i stišavanje mase. Zatim se sve okameni.

Prilika koja je stajala na bini nije ničim pokazivala da pripada živima, ni jednog pokreta, ničeg, samo glas koji je sve više osvajao prostor, a da ozvučena slika bude što uvjerljivija pripomogli su akordi ”Nizamskog rastanka” ( koji je Benjamin Isović, uz prigodne stihove, imenovao: Šehidski rastanak, op.a). Neki će pričati da im se učinilo kako lajt šou prestaje namigivati, kako po zidovima curi krv i kako zidove hvataju plamenovi. On je već polako silazio s bine, a salom je još odjekivao, jer je ozvučenje bilo tako naštimano, eho poslednjih stihova:

Evropo!
Pogledaj, Sarajevo, taj biser svijeta, strašilom više sliči
i bezbroj gradova dugih, mrtvi a ne pokopani
sred kolona dugih, u tami tvoga oka lutaju;
Evropo! Pa to nad tobom oblaci zla bezbrižno plutaju.

Mada je, na početku, zamolio da mu ne aplaudiraju, ipak je grmjelo od pljeska. Prvo su mu prišle dvije stare nene, čemernih lica, ali s onim sjajem, što te ogrije, govoreći: blagosiljaćemo te sinko kad god budemo sedždu činile. Priđe i Hari i još jedan čovjek iz Bijeljine, koji, kako reče, nije znao da u našem narodu ima i takvih(?) i da od srca želi da ga časti.

Družine s palijama više nije bilo. Priđe im još naroda te Kobac reče Hariju: idem do šanka da pokupim pakovanje heinekena i idemo u kafedžinicu, dosta mi je za noćas. Taman su se smjestili, kad se pojavi i stari Rasim.
– Mogu l’ malo da se podmladim s vama? – upita.
– Naravno, ako dozvolite da mi starimo pored vas, – našali se Kobac.
– Sinko, kol'ko si ti puta do sad umirao? – upita Rasim, s kojim je i ranije znao koju progovoriti, ali izgleda da se nešto bistri.
Nasmijao se govoreći:
– Vi znate, samo se malo šalite, da ja pokušavam da se rodim. Vi znate da je smrt besmislena.
– Da, ali kako ti uspjeva da ‘plešeš’ na tako surovoj ivici, i kako je tamo?
– He, (nasmijao se Kobac i ponovo potegao heineken) ja ne znam ni kako je ‘vamo, a ples nije težak, već naprotiv, postoje samo dvije rijeke. Ja sam dobrovoljno skočio u rijeku istine, i tako plutam, kroz laž koja bi me najradije raskomadala. I vidljivo i nevidljivo su protiv mene, gadno tuku. A vaši derviški adeti su mi poznati, uglavnom, kroz snove.
– Otkud znaš da sam derviš? – upitao je stari bez naročitog iznenađenja.
– Piše vam između obrva, dok sa adrese čeone čakre stižu odjeci bubnjeva i poziva na ples, taj derviški zanos, to vaše lebdenje…
– Zašto piješ? – upita derviš, nakon što su otšutjeli jedan prostran krug.
Hari je uživao u njihovom razgovoru, a Bijeljinac je otišao da pomogne ženi oko nesanice.
– Pijem da obuzdam ovu životinju u meni. Jer što me više pljuju i reže ona je sve silnija. Da je obuzdam, ukrotim, da se skratim za jednu životinju, da se skratim za dužinu ovozemaljskog puta, kojim bi prošla ta životinja, što reži; što bi da ujeda, grize, nanosi bol. Da se hinjski zakikoće ružnijem, sakatijem, bjednijem… Da se skraćenjem produžim, da se nađem nasamo, da sam sebi zadam udarac, u ime čistog srca koje je još uvijek krvožedno, osvetoljubivo, sklono mržnji, drhtanju, pohlepi, plakanju…Da ga očeličim, da dam doprinos uzvišenom evolutivnom putu duše koja se survala u ljudsko beznađe, što gmiže i sanja besmrtnost, sijući smrt dokle god misao doseže.
– Jesul’ svi takvi koji piju?
– A jesul’ svi takvi koji ne piju?
– Pa ti znaš iz iskustva, Kobac.
– Da, ali Vi znate više od mene.
– Sinko, upravo me nadahnjuješ.
– To je zbog pozitivnih vibracija, pa me čujete, kao i oni što su me u sali čuli.
– Kako to misliš?
– Jednostavno, postoji vrijeme kad je uzalud govoriti, vrijeme kad se čeka, da bi se progovorilo. Mi smo večeras imali sreću. Čak je i vjetar bio povoljan.
– Kako tumačiš pogubno djelovanje alkohola, naročito na psihu?
– Nije ništa neobično da ljudi lude u alkoholu, ali zna se desiti i u molitvama. Naročito onih koji zagaze u molitve prljavi do guše. Čak i kad su se posebno pripremili. Ne može voda oprati sve prljavštine, zato je tu njena sestra, kraljica vatra.
– Ja trujem sebe, i ono što želim da obuzdam, satarem, stvarajući šansu da me bar malo nikne.
– Hoće l’ niknuti?
– Nije do mene.
– Ja sam posijo.
– Do oranice je i do neba…

KOBAC U AKCIJI: Došla voda od brijega do brijega…

Tragaj, ‘rovi’, uskovitlaj se s olujama, nek zrno bude zrno, u užarenoj pustinji, među pjeskom. Dok ovdje vrišti laž, i dok ti, tamo, ‘roviš’, odšuti zlokobnu misao- otjeraj je, moraš preživjeti, ali, ako te ovdje ne bude, dok tamo budeš preživljavao, neće te nikad ni biti. Morat ćeš ponoviti lekciju, a ona će biti duplo teža. Sine, Gorčine, čuvaj se sebe!Čuvaj se rođenja u kom bi bio na strani lovaca i goniča. Tek tad ti nema povratka.

*****

“Dans ne radimo” pisalo je na vratima male biblioteke. Jak vjetar ga je polako okrenuo, gurajući ga u pravcu kafedžinice. ”Danas je baš ustao na lijevo krilo, povija topole, u krugu, mlatara neninim dimijama, zavrće ženske suknje…Nekima nema, haman pa ha, šta ni zavrtati”.

Držala ga je, još uvijek, jučeranja scene iz trpezarije: Zveket razbijenog escajga, kečap po zidovima, zabodena viljuška u plastični sto, koja još podrhtva, žena koja plače, razbijena boca za mlijeko, pisak djevojčice od četiri godine, njegova ruka na nečijoj šiji. Zbog tuče, za više il’ manje mlijeka, holandezi su uveli bonus kartice, jer je po vrućem haberu par dama koristilo mlijeko za održavanje kože na ”čednim” tijelima.

Činilo mu se da vrišti sleđena kaldrma, po ukletoj avliji, od tereta onih što pate i plaču, čak i dok doručkuju, od onih koji ni ovdje ne prestaju da se mole, hodaju uspravno, a bol ih povila do crne zemlje. Vrišti holandska kaldrma, nenavikla na emocije i takva stanja, i zemlja postaje ćutljiva pod onima koji, uprkos svemu, i dalje pokušavaju biti ljudi…Dok, s druge strane, lopovske brigade pustoše prodavnice, a golišave dame omamljujuće djeluju svojim vrckavim hodom.
-Nek’ vjetar pojača i sve otpuše u tri lijepe…, il’ da urnišem sopstvene oči koje ne vjeruju slikama strahote, ljepote, dostojanstva, i slikama lopovluka i kurvaluka, sve u istom okviru, od iste bosanske orahovine.

Zatim je ugledao scenu koju neće desetljećima zaboraviti. Scena, puna neke bosanske simbolike i pritajenog vriska, nabijena nevidljivim česticama , do eksplozije. Pred kafedžinicom, skoro bosonogo, plakalo je žensko dijete, pored razbijenog termosa za kafu, koji je ispao iz njene slabašne ručice. ”Ubiće me mama, ubiće me mama!”
Bila je to mala Samija, sestrica Malikova, to dvoje sirote djece, čijeg oca, na njihove oči, ubiše u Prijedoru, čekala je neizvjesna sudbina. Krugom se već pronio glas, šapat, haber, da Uprava razmišlja da djecu uputi u dom, a mater u bolnicu. Naravno, ukoliko joj se stanje ne popravi, ukoliko dođe do pogoršanja. ( A malo je falilo).
Ta scena, priznao mi je Kobac, tokom jedne od bezbroj lumperajki po evropskim burdeljima, rezultirat će pjesmom: ”Dječak”.

Također, nikad nije zaboravio ni drugu scenu, koja ga je po njegovom priznanju i u snovima progonila. Bila je to scena u kojoj je jednoj drugoj djevojčici svojim suzama brisao njene. Djevojčicu od pet- šest godina je rasplakala njena drugarica, koja joj je tokom dječije bezazlene prepirke (oko neke polovne igračke) kazala: šta hoćeš, bona, moj babo se vratio iz rata, a tvoj nikad neće!

To je već alarmantno. Ako mati ode u bolnicu, bolest će još više napredovati, a djecu, usput, čeka podmukli zveket pedofilskih lanaca… Mora se nešto učiniti. ”Ako joj priđeš, izgubit ćeš slobodu u izgnanstvu, nekoliko svojih godina života, deceniju, deceniju i pol…ali spasit ćeš dvoje sirotana koji će proširiti krug proticanja”.
Šaputao mu je neko na uho koje samo duša koristi. -Bože šta da radim? Nauči me da bez pobjede pomognem, jer svakako sam na gubitku. A pobjeda i ovaj put nek bude Tvoja, tako smo na istom. Tvoja milost će biti potvrđena, a moja prolaznost dobiti šansu da slijepilu iskru podari.

Čim je ušao u kafedžinicu, derviš koji ga je čekao s kahvom, upita:
– Imaš li vijesti s obala Drine?
– Osim u snovima, ne.
– Šta vele poponoćni tumači?
– Lijepe vijesti, ako lijepo postoji, a postoji, i najljepše se (lijepo) ističe u ružnom.
– Ružnoća nam je izgleda neophodna.
– Volio bih neki detalj.
– Mislim da ću promijeniti naslov – jer on je već dobio rat.
– Svoj rat – dodao je Kobac.
– S tobom je milina šutjeti, a ponekad, poteško pričati.
– On je dobio rat protiv sebe i zvijeri u sebi, koja je skočila u njegovu nutrinu kad je dotakao roditeljski pepeo koji su grabili večernji vjetrovi.
– Sad sam sklopio sliku, sad si pravi (sa)govornik.
– Onda, daj još po turu.

– Znate l’ za moju odluku u vezi Hasje? Upitao je Kobac derviša.
– Da, da, rekao si mi, i znaš li ti, ako me san ne vara a do sad nije, da u tvojoj nakani činiš nešto što se još ne nazire. Ti pomažeš, osim ovo dvoje, još dvoje djece koja se tek trebaju roditi i koja će, kad dođu “Vodena vremena”, odigrati važnu ulogu za naš narod.
– Rekao mu je derviš tog trenutka, trenutka koji će ga pohoditi i kopkati duže nego što je mogao zamisliti.

– Ne znam ništa, osim da sam odavno u vjetrovima iz kojih nema povratka. Strašna su njihova šibanja. Boli to i bezdušno kamenje, a ne insana, ali meni nema povratka, a i ne bih imao gdje da se vratim, ne niče se na zgarištima, ona se moraju kroz život prvo potvrditi. Davno sam shvatio svoj san i prigrlio prolaznost. Trajaću kako treba, dok prolazim, da ne bih uzalud prošao. Tek kad prođem, možda i bude naznake za svilenim praskozorjem, u kom ja o sebi neću znati ništa. Ali ću to, svakako, od drugih slušati. – završio je Kobac, a derviš predložio da malo protegnu noge, preko mostova. Da on ( derviš) po svom starom običaju, tiho u sebi, selami vodu…

Hasja je bila upadljiva pojava. Živa figura, vajana preciznom rukom Meštrovića. Nabacivali su joj se, ali ona je izgleda birala, il’ je sudbina birala Kobca, gurajući ga još jednom u sopstvene zablude? ‘Sem, ako…Već mu je preko Rabije odaslala signal , na šta on nije odgovarao. Nije ga ništa interesovalo, pa (tih dana) ni djevojka koja je zvala iz Beograda, što su prostačke sitne zlobne dušice, koje su dežurale na telefonu, jedva dočekale, da mu se nasmiju, da ga popljuju, da zvoni njihov prokleti smijeh, na ukletoj avliji čije je kamenje od dodira čestitih insana puštalo noćne urlike, ili su to vjetrovi donosili vriskove iz zapaljene Bosne? -Eheeeej! Kooooobac, zvala te devojka iz Begiša-bre!

Jer je Slađana, na pitanje radoznalaca, odgovarala: devojka iz Beograda. Nije mu padalo na pamet da im pojašnjava da cura radi za policiju, da su zajedno, uz pomoć njegovog prijatelja, jednog inspektora, uspjeli većem broju nesretnika obezbjediti pasoše il’ neke druge papire…Ne možeš šugi reći da je mjesto gdje stoji čisto, kad nije, da je čisto ne bi bilo šuge.

Taj dan neko u njemu je promumlao. ”Zasad samo gluhariš, kradeš Bogu dane, učini taj korak, pomozi joj, jer na tebe je spalo, ti ili scenario nimalo ružičast”.
– Bože, biću progonjen i od drugih i od nje i od razlike u godinama, mlađa je 12-est, i sam sebe ću goniti, ali nema mi druge. Tu večer je Rabiji prenio odluku. Na šta je Hasja podigla cijenu, sebi naravno. – Može, ali da se preseli u moju sobu, radi redovne kontrole, shvatiće kasnije. – Ok.

Imali su prostranu sobu s puno kreveta, njih troje: Hasja, Malik, Samija, i, tad, njegovo perje koje je sopstvenom pljuvačkom zalizivao. Krugom se raspucao nov haber. Večerali su ga i doručkovali, trošeć’ u svakom trenutku i na svakom mjestu. Preko telefonskih kontakata, vijest se širila Holandijom pa nadalje… Dok je roba friška, dok ne stigne novi tovar, nova pošiljka govana, na lopati Alije Sirotanovića. Pomogo im je, privremeno, da zaborave rat. Srećom, samo manjini, koja, ustvari, nije ni znala za rat. Kod žena, koje je na kulturu obrisao, zaobišao, odbio ponudu, opet je postao muškarac, do tad ga nisu tako knjižile. Jer, nemoguće je da muško odbije?!
Sedmi dan, priđe mu Rabija. Bio je, u kafedžinici, sam s nekom novinom starom oko pola mjeseca, ali novinom, i to bosanskom.
– Kobac, imam nešto da ti kažem.
– Kaži!
– Sramota me?
– Onda ćuti!
– Ali moram ti rijet!
– Pa de, hoš li više rijet?
– Ne znam odakle da počnem?
– Počni od početka, ili reci samo kraj.
– Dobro, evo, vako, Hasja ti je…”znam” – prekinuo ju je.
– Šta znaš? – Nagovorila te da me nagovoriš.
– Pa, kad znaš zašto ne preduzimaš akciju?
– Dok sačekam da djeca pospu, zaspim i ja, eto zato.
– Večeras je sjelo kod Koštre, daću ti ključ od moje sobe, hoćeš li?
– Hoću, ako se mora.
– Što, ti to radiš pod moranje?
– Ne, Rabija, prva lekcija je da Hasji dokažem da nisam došao da je jašem, a jahati odlično znam. Bio sam bezbroj puta nagrađivan, kao džokej, tamo daleko, diljem uklete Juge…
– Hoću da joj dokažem, i dokazao sam, da je nešto drugo u pitanju. A, i tu se pojavljuju problemi. Da bih joj pomogao u zdravstvenom oporavku, moraću da je, na neki način, lažem.
– Šta da je lažeš?
– Pa, recimo, ako si slušala onu od Džinovića; rano, rano, rano je za tugu, za sreću; kasno je…
– Hoćeš rijet da je ne voliš?
– Ne! suviše je rano a možda i kasno za to.
– Pa zašto si joj prišao, nakon dugo omišljanja?
– Zato što ni ja ni ona nismo imali izbora.
– Daj ključ i voljno si, puno smo pričali.
– Ne sad, večeras, poslije večere. Ti, kad završite, donesi ključ kod Koštre, ima cuge da se kupamo, Koštro mazno čitav karton viskija.
– Ok.

Holandske jeseni su doba vjetrova, opalo lišće i sazrele ruže, uz dozrele plodove, ne znaju popuniti prazninu. Ne liče na naše jeseni. Sve je ovdje bezmirisno i skoro bezukusno.

Te noći, u Rabijinoj sobi, Kobac je skinuo perje i svojim krvavim kljunom obrušio se na lovinu, koja se sama predala, a opet, sva se trzala i jecala… Kobac je šutio, ne dajući da ga trenutak obuzme, tonuo je u neke nenapisane priče, u praznine, na čijem dnu su kuljale vatre, ispod kojih je neko dozivao u pomoć. Kobac je samo kružio, igrao svoj tango koji mu je vrijeme nacrtalo, a vjetrovi, što su urlajući razbijali gluhoću svijeta kao da su oponašali Ravela i njegove bubnjeve, pa je sve prskalo od zujanja probuđenih osa i bumbara iz momačkih snova.

Umjesto s njegovih krila, niz zidove je curio znoj, od žestine usijanja kao da je prskao parket, k'o drvo na teškim mrazevima. Od isparenja, na prozorima se skupljala maglina kao prethodnica stvaranja sunaca i rađanja novog dana i novog svijeta, nesrećnoj Hasji, čiji je svijet umro dok su pucali u njenog Sabahudina, na oči djece i na njene oči.
Sve se uplelo i ukrstilo, i tragedija i drama i stvarnost i mašta i sve je prijetilo da preraste u živu lavu koja će ih oboje progutati. U neko doba, mimo svih pravila divljine, Kobac se prepustio plijenu, i dozvolio da ga nosi, kroz svoj život i na svoje međe.

Te noći, Kobac je igrao po tabijatu i kako treba. Igrao svoju ulogu u svom brlogu, a sljedeću ”relaksirajuću” scenu skoro da je zaboravio. No, pronicljivom režiseru ništa ne smije, niti može promaći, kao što ni Kobac svojoj zloj kobi nije mogao izmaći.

Kad je ušao kod Koštre svi su već bili pod gasom i svi su skočili. – Je l’ bilo, je l’ bilo, je l’ bilo… – vrištao je Koštro, simpatični džeparoš iz Zenice, a ovdje već uspješan lopov. Kog su zbog džeparenja (uoči rata) izbacili iz voza, pa je izgubio pola desnog stopala, što je ovdje i unovčio. Ovdje je postao bosanski mučenik koji je bio soldat (vojnik) i nagazio na minu. -Nagazio si ti, Koštro, na sihire. – kazao sam mu jednom prilikom, na šta se on dugo smijao i otišao da mi, u kafedžnicu, donese viski. Neki ljudi, što ih više ‘zdravo’ zajebavaš, sve te više vole? To iskustvo imam i sa radnih akcija.
Kobac nije ništa govorio, što je budalama bilo dovoljno da je po njihovom, Koštro se zaletio i u sekundi mu pocjepao majicu, nakon čega je, iz metalnog plakara, izvadio novu, naravno ukradenu. Kobac se na jedvite jade zaustavio da ga ne patosira, jer za takve stvari izbacuju iz centra.

Ovu scenu su mi prepričavali, jer, kako već rekoh, on je nije registrovao.Taman je ispio jednu čašu viskija, a na kasetofonu je obrnulo pjesmu: ”Došla voda od brijega do brijega i pronijela Mejru na tabutu…” Svi su se zagrlili i pratili pjesmu, cika i vriska je začinjena treskom prazne flaše, koju je Rabija poslala u ćošak…U tom trenutku kao da se smračilo, u njemu je vrisnulo do nepodnošljivosti, niko nije vidio kako su mu se u jednoj šaci našla sva četiri ruba stolnjaka na kom su bili neoblizani tanjiri i neispijene boce. Nogom je pomogao prozoru da se otvori i u najavi praskozorja sasuo svoj poponoćni bakšiš na kaldrmu uklete avlije.

Utišane noćne ptice su se zavukle u svoja legla i tako dočekaše raport kod upravnika. Pošto ih je sve obradio, stigao je red na Kobca kao glavnooptuženog, kao desert, šlag na tortu…Po izrazu prevodiočevog lica vidio je, u gubitničkom vaktu, dobitak. Kratko mu je prenio upravnikovu odluku: Mi imamo zakonsko pravo da te premjestimo u drugi centar ili, jednostavno, izbacimo iz ovog, ali mi znamo gdje si nam pomogao i koliko značiš za vaš narod. Slobodni ste, i ako šta ustreba…Zahvalio se, uz iskreno izvinjenje, znajući da je to zbog Hasje jer bolio je upravnika njegov radni sto za BiH i njene narode, ali hajd’ spužva uvijek pomalo povuče i kad je mokra i kad je suha.
Krenuo je da odspava. Noć je njegovo vrijeme, kad svodi račune, za dotad, ruži sam sebe i nikad ne planira jer ne zna hoće l’ živ iz noći isperjati. Noć je njegovo vrijeme, jer su mu dane u noći pretvorili.

Sjećam se kako mi je s nekim prozirnim obrisima preko lica, za vremena naših terevenki, ponavljao: ” Oko mene su igrale i udate žene. Dugo su me noću proganjali njihovi vapaji: ”bojim se Kobac, da ću poludjeti bez muške ruke?! Poludjet ću dok mi muž ne dođe iz rata”- dodavala je, jedna od njih, skamenjeno izbezumljena lika iz kog su sjevale oči kao vatreni jezici koji se peku u sebi samima. Tako je govorila mlada majka držeći dvoje djece za slabašne ručice, djece koja su bile lišena majčinskog dodira. Tim činom ta žena je samo potvrđivala tezu da je ljudski rod na granicama samouništenja otkrio eros kao jedino sredstvo samoproduženja i zavaravanja da rođenjem nismo, zapravo, umrli.

Sve te Kobčeve pričice slušao sam u kolutajućem dimu polumračne prostorije u kojoj je šaptala tuga, dok su s lica oronule kelnerice klizile godine, ostavljajući ružan trag od kreola i suvišnih maza, kojima je ona pokušavala da prekrije znakove života što su joj se, poput godova u drvetu, sjatili na čelu. Nekoliko nesretnika, otupjelih pogleda, piljilo je u samo njima znane prizore. Malo musavo ciganče uzalud je nudilo ruže. Muzika iz džuboksa nalikovala je posmrtnom maršu. Jedan gost, za šankom, desnicom je smirivao lijevu ruku, koja mu je podrhtavala kao žica na tamburi. Zaudaralo je na ustajal’ vazduh i na izumrle ptice. Kafančina je i muk i nauk, brajko moj! I nisu tačne tvrdnje da se tamo propada, kopni, rastače…Tamo, u grotlu mirisa alkohola, upoznaješ jedan drugi svijet, koji ne sanja već živi svoje snove. Snove koji se ne iznose na zagušenu svjetlost dana, jer ne trpe ništa izuzev mirisa crnice, nakapane iz vena, u kojima umjesto krvi kruži alkohol.

Holandija, Leidschendam (1995)

Kobac, ko si ti – zapravo?
”Dao sam ti ime”, šaputao je stari Medan sinu Gorčinu, ”koje će me uvijek podsjećati na okus i miris jutra što nam nije svanulo, a valja ga dočekati”. Dok su posmatrali ushićenu masu koja u ”transu” primaše poklon, a da nije znala što, zapravo, prima. Bio je to ”žareći” poklon koji je podrazumjevao opekotine, ukoliko ga primalac pažljivo prigrli, i gašenje, ukoliko ga primalac odbaci. Gašenje, koje će prizvati mrak i strah u onom koji je zalutao na raskrsnici dvoumljenja.
-”Nema svijetla do u čovjeku”, – šaputao je Medan sinu Gorčinu, – ”zapamti to! Ukoliko se usmjeriš k’ nepoznatim svjetionicima, u nepoznatim vodama, rizik je neizbježan, jer voda je glavni element i čovjeka i svijeta. Voda je glavni životni uslov, sumaglice su čista zabluda, potop, prošli i budući, kao posljedica”.

*****

Nakon puno vjekova iza ovih Medanovih riječi, Petar Bosnić Petrus će, s punim pravom, u jednom tekstu, citirati pjesnikinju Vesnu Krmpotić: ” i svjetlost je pjena najtvrđih tmina… Od svih kristala najžešće blista i najpunije..samo praznina…”op. a)

Nema stijene do u čovjeku, koji je mekši od pamuka. Da bi gorio, kako trebaš, moraš se skloniti od okoline, da plamen ne zahvati nevine, priroda je najnevinija. Moraš, sine Gorčine, da se spustiš u sebe, da zapališ tamninu u kojoj ćeš pronaći odgovor. Pa, ako ga i ne pronađeš, bar ćeš mrak osvijetliti, znak ostaviti, onom što će za tobom, u sebe jednom morati sići. Na tebi je, Gorčine, da pronađeš naš svjetionik, il’ da buktinjom i sam postaneš upozorenje za one koju moraju doprijeti do istine, sine Gorčine.

A do tad, budi najbliži pretpostavci da se sve već dogodilo. Davno, na prapočetku, i da će naša agonija trajati sve dok ne odigramo treći čin. Ali, onako kako igraju oni koji vole, igraju zbog igre, a ne zbog glume. Igraju iz ljubavi, oslobođeni svega, nešto kao ljudi ptice”.

*****

Dani u Azilskim, izbjegličkim, sabirnim centrima su, uglavnom, duži od godine, a godine časkom prolete. Kobac je čvrsto odlučio da se maksimalno posveti Samiji, Maliku pa i Hasji. U početku – priznat će mi jednom: ”bilo je teško-preteško i mislio sam da ću na kraju odustati od svoje iluzije da ja nekome mogu pomoći kad sam i sam bio čist privid koji je, u to vrijeme, sam sebe najviše bolio”. Hasja je pokušala da ga nagovori da se zajedno upišu za stan, naglašavajući da će, svakako, dobiti veći, a samim tim, na neki način, i ljepši. No, Kobac je ostao svoj i u svojoj divljini te je odbio takvu mogućnost, a i Zakon je bio na njegovoj strani jer su živjeli nevjenčano.
Kobac je dobio jednosobni stančić, u Amsterdamu, 50-ak kilometara od gradića, Leidschendam, u kom je Hasja dobila (u novoj zgradi) trosoban stan. Kobac je silom prilika od onog koji nije znao ni ekser zakucati (mada su o njegovim zakucavanjima kružile legende) postao pravi svaštar: moleraji, tapetice, parketi, laminati, zavjese, lamele, pločice, doskočice…

Znao je, onako umazan, skoknuti u obližnji bircuz pa su počele i ponude za posao padati. Ponude na koje se Kobac bacao osmijehom i po kojom već upotrijebljenom čačkalicom, jer je volio, onako uz čašicu, pa makar to bila i čašica razgovra, šta bilo nabosti. Takav je bio i takav prolazio…Prema Hasji nikad nije uspio probuditi neka dublja osjećanja, možda što mu Hasja nije pružila šansu za takvo što (?) znao je, u svojim monolozima tješiti samog sebe, dok je prema djeci osjećao neku vrstu roditeljstva i starateljstva, pa im se maksimalno posvećivao odrađujući, kako je znao polupijan bulazniti, neki ‘viši program’ o kom ga programeri, dizajneri, arhitekte nisu ništa nikad pitali. Malika je podučavao pecanju, pokazujući mu neke sleng štosove uvijek naglašavajući Maliku da je on glava (muška glava) kuće te ima i obavezu pripomoći sestrici Samiji da brže i bezbolnije odrasta. Samiji je pred spavanje pričao bajke koje je, naravno sam smišljao. Jedna od tih bajki se, nažalost, i obistinila. Kao i jedna pjesma koja je nagrađena na nekom festivalu. Naravno, mada se uvijek sjećao Samiji nije mogao pričati da je s njenog nevinog djetinstva uklonio pedofilsku sjenku koja se u Izbjegličkom centru bila zlokobno nadvila nad sirotom djevojčicom.

U tom beznađu, u prekinutom djetinjstvu, u mraku koji ih je opkoljavao, bio je toj djeci neka nada, zaštitnik, plameni jezičak svijeće koju je pokojnik sam sebi zapalio.

BAJKA

Bio jednom jedan princ. Nekako sav smotan i tužan. Ni nalik na princa. Više na pokislog pacova ili nekog drugog glodara. Bila jedna Leydi. Žao joj bilo tog princa i udari bez palca na princa. Na svijet dođoše dva majušna princa. Jedan- kažu- nosi Hićinu uniformu, i još hoda. Čeka se akcija saveznika. NATO je zlato! Al’ samo gdje ima ličnog računa i profiterstva.
Drugi, mali princ, je ozbiljan i hu-man. Leydi s jednim bogatašom, u bjesnim kolima, u jednom tunelu, …ostala crvena fleka…
Princ zna sve jezike i životinjski, naravno. Tako je počeo pričati sa jednom kamilom. Kamila mu tad reče: -Pokazaću ti svijet, učiniti te ljepšim…samo je potrebno da me uzjašeš, i malo tokom jahanja skičiš. –
Povjerova princ i uzjaha Kamilu. Kako onda tako i danas. Jaše princ Kamilu, a Kamili grba ne raste. Ponekad samo njisne i kopitom udari o prinčevu pozadinu , jer ne može da razlikuje šta mu je šta, gdje počinje i gdje se završava.
Ništa od obećanja, jaše on, jahali drugi, a kamila k’o Kamila u grbi umjesto vode čuva Prinčevo, Palčevo i neko njihovo Pančevo.
Pančo Vila (Pancho Villa) je jednom, sasvim slučajno, uskočio u njihovu sobu, oni bili nagi. Panči se smučilo i počeo povraćati. Obezbjeđenje mu polomilo lijevo krilo i desni migavac. Od tad Pančo više ne namiguje.

Osim bioenergetskih pokušaja i dugih razgovora, više njegovih monologa koje je Hasja, tokom obaveznih šetnji, s pažnjom slušala, znao je u neka doba noći, kad su djeca već čvrsto spavala, i njoj šaputati neku od uspavanki:

SANJAJ

Samo ti sanjaj, umotana u najsvečanije trenutke djetinjstva i prvih spoznaja da si tek polovina i da se moraš pronaći u nekom, ko je na vrhovima tvojih snova, u jutarnjoj izmaglici, visoko u brdima, zajedno s orlovima, opkoljen kurjacima, branio vašu budućnost. Uvij se još nježnije u sjećanje, u uramljene slike, u prve tajne riječi što si ih na pijesku ispisala, stopalima koja bijaše smetnja tvojim krilima. Samo ti sanjaj, jer čovjek se, ponekad, jednostavno ne smije probuditi. I ne bi trebalo da ga straši pomisao na nepoznato, a već viđeno. Samo ti sanjaj u vlažnim sjećanjima prošlosti, na nekom vrhu gdje je počinjalo dno, ispred škole, u kojoj si sama sebi bila učiteljica. Sanjaj bez žurbe. Sanjaj, ako ti je već dato. Za klečanje i zahvale ima vremena. Zahvale, koje sopstvenim življenjem ispisuješ Tvorcu prognanom u neke ljepše svjetove. Sanjaj kako klečiš, a vodu ti donose nježni listovi nepoznate voćke. Zreli plodovi što padaju pred tvoja koljenja. Pazi se plodova i ne grizi u molitvama i snovima da se sama ne povrijediš. Samo ti sanjaj- bezgrješnice, a riječi koje trebaš izgovoriti same će se pojaviti.
Uraganskom silinom, iza planina, preko pustinja, u užarenom vaktu punom plastičnih sumraka, dojahaće princ, ne iz bajke već iz borbe u kojoj je oslobodio i sebe i tebe. Sanjaj bezgrješnost koja se širi prostorima duše i znaj da tijelo, ionako, plaća za nepočinjen grijeh- tuđi i dalek.
Sanjaj da ti je anđeo došapnuo pjesmicu u kojoj ti letiš i čini ti se da ptice razumnim, tvojim, glasom pjevaju, da oblaci govore kako su nebesa prihvatilište i odgajalište i kako je sve smišljeno iz ljubavi. Sanjaj, jer ti je Tvorac podario ono što nijednom drugom stvorenju nije. Sanjaj i pusti prljavu stvarnost neka se sama dokrajči, u sopstvenom blještavilu s čijih rubova vise krikovi onih koji nisu uspjeli ništa odnijeti, pa čak ni sopstveni život, jer ga nisu ni živjeli. Živjeli su sjaj i bijedu, a strašno sanjali, kako im dvorci padaju i kako im dželati omče namakinju. Zato sanjaj bezgrješna dušo, pusti tijelo, ono se, ionako, samo sobom zarazilo. Sanjaj, sanjaj, sanjaj…

Tokom jedne šetnje naglo se trgnula i zbacila njegovu ruku sa svog ramena, iz očiju joj je izbijao strah, nedoumica, izbezumljenost…
– Ko si ti, zapravo?
– Zašto pitaš?
– Ne znam- plašim te se, a i svašta se o tebi pričalo!
– Što me se plašiš?
– Zato što si me slagao?
– Ti nisi ti, ti si neko drugi?
– Imaš li bilo kakav argument, materijalni dokaz, razumljivu teoriju…
– Imam!
– Da čujem.
– Sve ovo što mi pričaš mjesecima sam slušala od psihijatra i psihologa, samo što ti to jasnije i jednostavnije kažeš. Zahvaljujući tebi prestala sam se kljukati pilulama, smirila i u isto vrijeme uznemirila. Probudio si me iz paklene vatre postratne traume da bi me bacio na još veći oganj- direkt u pakao!
– Bojim se da si tu, ali još više se bojim da ćeš me uskoro napustiti… – zatim je usljedio jecaj, dubok i bolan.

Kobac je počeo svoj uobičajeni monolog:
– Na drugoj sam obali. Na drugoj obali moje rijeke koja ne zna u svoje korito da se vrati. Ponekad skočim i plivam, dugo i bolno, po navici ili usudu, plivam uzvodno. Susrećem one koji su se talasima prepustili, uživajući u svojim blještavim lađama, ne znajući da dole, iza vrbaka, na čijim granama još vise obrisi iščezlih…ne znajuć’ da ih vodopad, koji se u ambis obrušava, čeka. Moja rijeka je rijeka ponornica, samo ona zna tajnu zašto se u staro korito ne vraća? I, jel’ ikada postojalo? Ili je moja rijeka naučila uzvodno nebeskim koritom teći?

Bogomolju sam odavno srušio u sebi, odnosno ostatke okrvavljenih livada na kojima su se molili moji preci. Drugu bogomolju još nisam izgradio. Bio sam i među ‘bogobojaznima’, postačima (po njihovoj priči) među najčistijim. Čudio sam im se, kao i njihovoj bogobojaznosti koja isključuje zahvalnost. Treptaj duše u blještećem ogrtaču; Moćnog, Najmoćnijeg, Sveprisutnog i Nevidljivog.

Tamo, među tim grupama uvijek te neko slučajno nagazi, udari ramenom, zaljulja… tako da sve što si, do tad, izgradio pada kao kula od karata. Biće da je Veliki Rus bio potpuno u pravu- kazavši: ”Čista vjera samo u tišini i samoći ulazi u čisto srce”. Govorio joj je, a ona je tražila o ljubavi da joj priča.

Zatim joj je pokazivao zbirku poezije u kojoj je dominirala pjesma napisana dvadesetak godina ranije. Proročanska, ili ? Ali, ona (Hasja) nije vidjela ništa, jer su se s grana obrušavali drugi neispisani listovi – čisti i dozreli padali su na stranice stihozbirke oponašajući sunovrate samoubica, uz nečujne krikove nasilno otrgnutih pupoljka, stropoštavali se na tlo, željni i žedni praiskustva i tišine. Željni da budu ništa.

*****

Nakon nekoliko godina Kobac je, u Den Hagu, zahvaljujući nekim demonstracijama, sreo starog prijatelja, derviša Rasima. Nakon pozdrava i malih propitivanja, stari derviš, vidno iscrpljen, predloži da svrate u obližnju baštu nekog restorana, da kahvenišu. Nakon podužeg ćutanja, reče mu: sjećaš li se šta si nam obećao, meni i mojoj Begiji?
– Da, sjećam se, bilo je to još u Sabirnom centru.
– I, od toga nikad ništa!?
– Znaš, nastavio je, ja i Begija te često pominjemo, naročito dok gledamo fotografiju sina i unučića i prebiremo po uspomenama.
– Pa, Vi ste tražili neki tužan stih, da vas podsjeća na vašu sudbinu, možda sam zbog tog zaboravio – pokušao je Kobac da se samoopravda.
– Jeste, nešto u vezi naše priče, ali to više nije ni važno, Begija je jako loše, a i ja neću dugo.

Kobac se posramio pred tim čovjekom kome su životne oluje, po licu, ucrtale najdublje provalije, čovjeku, čija se duša prosto otimala privremenom oklopu. Čovjeku vjerniku, koji nije pričao o vjeri, čovjeku prepuštenom najcrnjim iskušenjima.
Na uljudnu molbu, konobar mu je donio nekoliko papira formata A4. Presavio je papir i ispisao nekoliko riječi. Zatim ga je pružio dervišu. Derviš je dugo zagledao u papir, Adamova jabučica je malo proigrala, onda je još jednom presavio papir i stavio u džep od bijele košulje, bijele kao smrt.

Kad mu je Begija, od izliva krvi u mozak, otišla u bolji i pravičniji svijet, Kobac je bio u Njemačkoj, tako da je starog Rasima, plemenitog derviša, posjetio znatno kasnije. Živjeli su prilično blizu, ali da nije bilo demonstracija ko zna da li bi se ikada više susreli.
Kobac je bio u nekom haškom kafiću, u centru grada, kad je mobil zazvonio. Par tramvajskih stanica do Voorburga. U derviševom stanu zatekao je njegovog komšiju Pakistanca koji mu je i javio da je i derviš otišao za svojim sinom, unucima, Begijom. Još je ležao u krevetu, dežurni ljekar je upravo obavio formalnosti. Ličio je na usnulog insana, bez tragova onog grča koji mu je titrao u uglovima usana dok je bio živ.
Na noćnom stoliću je stajao Ku'ran, čaša vode i jedan list koji je povjetarac s otvorenog prozora blago ljuljuškao. Pored tog listića stajala je uokvirena fotografija.
Kobac je prepoznao svoj rukopis, ali je prvo uzeo sliku i posmatrao njegovog sina i dva unuka. Gledao je fotografiju i razmišljao: Bože, njima je prekinut san, a starom Rasimu i njegovoj Begiji produžen košmar. Na papiru, koji mu je dao pisalo je:

”Iznad tuđih polja od behara
zaplakala sokol ptica stara.
Tužno gleda sokol svoju dragu
iz oka mu tuga progovara;
oluje nam staze zametoše
a gromovi gnijezda zapališe,
mutne vode ptiće odnijele
krila više letjeti ne žele.
Šta nam vrijede oči strjelovite
i sva snaga što imaju krila
kad je sudba do kraja života
samo tugu nama namjenila.”

Gledajući u fotografiju, primjetio je da se voda u čaši uzburkala, jer je nešto poremetilo njen uobičajen mir, neka kap koja je odnekud kanula… Uzeo je olovku i na dnu papira dopisao: Smrti, zapravo, nema, to snagom ‘ocvali pramenovi duše, privremen oklop sa sebe ruše.

Amsterdam (2002-2006)

Epilog (1)

Surova zbilja Kobčevog sunovrata potvrdila je životnu Kinesku poslovicu: “Put u pakao popločen je dobrim namjerama.” Mada je, ako ćemo iskreno, njegova priča najbliža Hermannu Heseu: ”Prošli smo kroz pakao svog unutrašnjeg bića.” A Kobac je, u pripitom stanju, znao parafrazirati Šekspira ( William Shakespeare) tvrdeći da što je više grješnika i zlobe to je pakao sve prazniji i prazniji. Kobčevi neuspjeli pokušaji da se raziđe sa Hasjom, Samijom i Malikom su potrajali i na kraju je sve vraćeno na svoje mjesto. Na početak priče, u legendu i seoska naklapanja.

Nakon povratka sa II Kongresa SSDBiH, koji se, po običaju, održao u Sarajevu, Kobac je bio preplavljen impresijama i nekom neobičnom blagošću. Ličilo je da se i on polako stišava i gasi. Krajem te 2004. godine, jednog jutra, taman što je ušao u kancelariju kojom se širio miris friško skuhane kafe, jer je njegova koleginica Medina uvijek prva stizala, spustio je besplatne novine ”Metro” koje je pokupio u tramvaju, na svoj radni sto i učinilo mu se da je pročitao neobičan naslov: „Bosanac u Leidschendamu kuhinjskim nožem zaklao suprugu!“

U tom trenutku zazvonio mu je mobilni telefon. Po glasu nije prepoznao ko ga zove sve dok se pozivarka nije predstavila, uz pojašnjenje da je broj dobila od njegovog druga Harija. Halo, Kobac, ovdje Samija, kako si, šta ima? I nastavila: – znaš, gledali smo te na Hayatu, oči nam ovlažile, možda zbog onog što si kazivao, možda zbog sjećanja? Znaš, nama je bilo najbolje dok si bio s nama. Možda si čuo da je ovdje jedan naš Bosančeros ubio svoju ženu. Ostalo dvoje male dječice. Opštinari su htjeli da ih smjeste u dom za siročad. Ali, (glas joj je zadrhtao), mama ih je usvojila, dobili smo veću kuću. – Kobac mi je pričao da se u tom trenutku počelo sve oko njega vrtjeti ukrug. Izašao je napolje da udahne svježijeg zraka, da se povrati. Ali, glas dervišev se ponovo poput grmljavine vraćao u njegov mozak: Ti pomažeš, osim ovo dvoje djece, još dvoje koja se tek trebaju roditi: „Dervišeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!“, došlo mu da krikne, ali glasa nije imao. Samija je i dalje pričala…- Znaš, ja radim i imam i auto, daj mi adresu pa da te posjetim. – Tad su mu pred očima zaigrale slike komšiluka, drhtureće zavjese krezube bake koja dežura i noću i danju te tako prati šta se zbiva. Znao je da je po pitanju žena na zlu glasu iako nije bilo tako: Sve moje neprebrojane veze s nježnijim bićima su se događale same od sebe, govorio mi je. Pretpostavljao je da je Samija izrasla u krasnu djevojku. Ne želeći da da šansu zlim jezicima i da zaprlja ono zbog čega se žrtvovao, jednostavno je prekinuo vezu. Zagledao se u prazan prostor jutarnjeg neba i negdje iznad Sjevernog mora ugledao dva galeba. Galebovi su napravili nekoliko krugova i uputili se ka istoku. Kleo se poslije toga, ali, samo, u pripitom stanju, da mu je jedan od galebova mahnuo krilom.

I, obavezno me upozoravao da pazim šta radim? Znam da nešto piskaraš, govorio je, ali, pazi, ako ovu moju ispovjest budeš htio da ispišeš, ne smiješ je dati u javnost sve dok ne prođe najmanje sedam godina od mog iščeznuća iz ove lažne, licemjerno bogohulne dimenzije. Zadnji put smo se, u takvom izdanju, vidjeli 2007., a sad je 2014. Sad je voda, sad su najavljena vodena vremena. Kobaaaaaaaaaaaaaaaaaaaac!

Nakon dvije godine Kobac se potpuno povukao i prepustio stihiji. ”Gotovo je sa mnom, prijatelju, alkohol me poklopio, dokopao se najslabijih čipova, tako da ja više ne mogu da funkcionišem bez čaše, flaše, limenke…Gotovo je- jarane!”

AMSTERDAM (2007)

Epilog (2)

Znao sam da je volio Rumija, Erasmusa, Gibrana, Braću Grim… Volio je Ničea, Konfučija, Jesenjina, Lorku… Volio je misao oštru i duboku. Volio je ponore. Visoke ponore. Nadajući se da će ga jednoga dana uzeti k sebi. Volio je ljude, njeg’ su voljele žene. Volio je da otkriva samo dobro u ljudima. Od zla se nije mogao ukloniti. Bio je sam sebi zlo. Najveće. Ubit će ga njih dvije : laži i emocije. Volio je Hemingveja starca i staru, obilazio im grobove, čit’o hatme. Grobovi, hatme, krv, zgarišta, kosti … sve na jednom mjestu, bilo mu u srcu.

Poslije uzaludnih pokušaja da među ljudima bude čovjek – odmetnuo se. Survao u najcrnje ljudske ponore, u tamu koja nas sve vreba i ište, u Kainov znak, u pečat koji nam udaraju na međi što dijeli dva svijeta. Povučen u sebe, u bol, u knjigu, u šutnju, u gorak okus jutarnje, u stravične prizore praznine na dnu čaše, u ništa. Nije imao izbora. Nije ga ni tražio. Prepustio se stihiji. Ionako je sve već probao. Jednom je pao. Na stolu ostala neispijena piva, otpakovane tablete za visok krvni pritisak i enormno ubrzan puls. Našli ga sedmi dan. Sklupčan ispod poluotvorenog prozora, s ukočenom rukom ispruženom k telefonu. Komad ledenice, jer bilo je surovo zimsko vrijeme, novembar na Zapadu. Možda je htio nekog zvati? Možda se sjetio, možda je ipak imao nekog?

Dozvaše ga iz duboke kome, iz smrti. U prvi mah učini mu se da je na pogrešnom mjestu. Sestre su mu ličile na anđele. Dva ljekara s bradama na S. Petra i nj. pomoćnika. Sjetio se onog svijeta. Zadnjih momenata. Čudesnih boja neba i zvukova u njegovoj sobi. Sjetio se nečeg što je ličilo na skok, dok mu je tijelo padalo na hladan beton. Ali te fotografije on ni u mislima neće prebirati. Čuvat će ih kao najdraže uspomene do konačnog susreta. Učini mu se da je u raju. Trznu se u sebi, jer tijelo je još bilo mrtvo. Znao je samo toliko da je tokom prolaznosti sanjao, molio, klečao, činio u duhu i propisima čovjeka, a negdje u sebi, osluškivao poruke i mudrosti poslednjeg Božijeg poslanika. Tokom rasanjivanja shvatio je da to nije grobnica, već bolnica. Shvatio je da je tokom odlaska nešto zaboravio? Morao se vratiti, po nešto. Jer kad pođemo svi sa sobom moramo ponijeti sve svoje, čitav svoj život. U tome je, dakle, tajna povremenih povrataka.

Njegova priča, ipak, ne može ostati nevina. On mora biti žrtvovan. Na zadovoljstvo mase, kolektiva, rulje, “bivšeg stampeda” što je onomad razgulio ispred probuđenog i povampirenog, razjarenog i samoobnavljajućeg uništivača simbola i zvuka, koji treperi između zemlje i neba, između čovjeka i Boga.
Počeo jo prebirati po mislima. Sjećati se. Čitati novine. Nije morao ništa učiti. Ko nov? Čitava bolnica se nadnosila nad njim. Nisu mogli vjerovati. Kako to? Svaki insan, kad se vrati iz kome mora svašta ponovo učiti – on k’o nov? Onda je odjeknulo! Tu, u srcu, koje se zaljuljalo. U načetom, u djelu koji je već bilo ko rešeto, u zmijskom leglu, u svratištu kud su protutnjale oluje i požari. Čuo je priču, da se “otrov'o?!” Suicidna pornografija njegovog jezika počela je da pleše i sužava krug. Počela je da navlači omču od pozlaćenih niti, nakvašenu balilukom, da lakše sklizne.

Prvo su ga s bolničkog hodnika ugledale pogane oči šezdesetogodišnje smucalice sa dugogodišnjim stažom raspuštenice. Te pogane oči, koje traže, i iz kojih samo jedna stvar izviruje, u flašama iz kojih je curio život, u infuzijskoj tekućini vidješe “strahote”, dočaraše slike stravičnosti. Krenu priča najnovija. Priča o kojoj se sanja. Za kojom se čuči u busijama. Čeka na tajnim čekama, na mrazevima i kad ždije i kad noć sve u sebe proguta. Krenu priča koja će tražiti da se poštuje i nadograđuje, koja će zahtijevati gutanje fekalija ili smrt.
Bože, nemoj me opet među njih. Nemoj me nigdje, nemoj me među mrtvilo i peksinluk, ne mogu sebe podnijeti! Oni mi ne smetaju. Oni su Tvoj problem. Zapravo svoj i ničiji. Neizvjesna su buduća jutra. Tuđa. Oni će u ništa. Ali, prostori do kojih dopru i trag koji ostave s puno dugovanja, neće l’ neko drugi morati isplaćivati? Ostavljeni su da dozriju il’ istruhnu. Znaju l’ oni to?! Dok se strmoglavljuju, dok grabe, dok se ponavljaju, dok se množe i prave kopije. Ponovo je potonuo u ono što je još preostalo. Odnosno što je polako nestajalo.

Zatim ga posjetiše dvojica polupoznanika. Dva polučovjeka. Znao ih je više iz alahimaneta nego selameta. Upravo je čitao novine kad su ušli. Prvo šešir, a za njim gologlavac. Gologlavac je bio nešto pristojniji. Nisu mu ni ruku pružili!? Pobuna i strepnja već su se budili. Lagani drhtaji unutrašnjosti, uz nagovještaje poslednjeg valcera, koji će se dogoditi za vrijeme bure što je već nicala u talasima na Sjevernom okeanu. Sjeli su na stolice i počeli s nepovezanom pričom, uz unakrsna ispitivanja. Kao u istražnom postupku. Znao je da će pogriješiti ako uspiju da ga zbune. Uspjeli su! Zbunili su ga u datumima i danima, jer jedan je računao, drugi postavljao pitanja insanu koji je prije hevtu-dvije, sedam dana i noći, bio među mrtvima. Zadovoljstvo na njihovim licima i strah u očima žrtve prelomiše se u smrtni hropac pacijenta koji je umirao u susjednoj sobi, dok su, vidno zadovoljni napuštali bolničku sobu, bez riječi, bez pozdrava, ali vidno ozarenih lica, jer dobili su priču od koje će zastajati dah. Oni će biti u centru pažnje, danima, mjesecima, godinama. Jer tog sirotana su mnogi znali. Zato će njegova priča imati težinu. Kao što je izmet Lepe Brene (dok je žarila i palila) imao težinu kod male djece koja nisu mogla vjerovati da Brena uopšte ide u WC.

Iz razmišljanja ga je trgnuo oštar glas, koji ga pogodi poput biča po goloj koži, a unutra odjeknuše gromovi, koji će u njemu još dugo odzvanjati, i padavine neće prestati sve dok on konačno ne uzleti. Biološke krvave kazaljke završavale su svoj tango. Tonovi mučenog i živog sahranjenog sevdaha pratiće ga sve dok se insanski prigušen krik ne pretoči u nevidljiv bljesak, u krilokrili nagovještaj. Tonovi pjesme koju je često pjevušio: “Kraj tanana šadrvana…”
” Ti si izvršio pokušaj samoubistva, razumiješ! Ti si to dugo pripremao! Nema veze što nema tragova na tebi i u tebi. Ti si se ubio!”, govorili su mu i nastavljali : “Bit će kako je rečeno. Nema šta da opovrgneš. Istražuješ. Prisjećaš se. Daješ izjave i bulazniš, ti si samoubica! Važnije je naše imanje od tvog neimanja, ti si ionako sām, a narod, jebeš narod, on mora nešto pričati, nek’ priča, šta te briga. Lezi, jedi, čitaj, pofataj koju od ovih što su užagrile u te”.

Nastavljajući: ”Nemaš šanse da se suprotstaviš. Ti si kao kapljica koja je upala u razbješnjelu rijeku, ti si zrnce u pustinji olujom zahvaćeno. Znaš li ti, uopšte, koliko je selo što si ga nahranio? Trebalo bi da budeš zadovoljan. Priča se širi i narasta, buja, povezuje zemlje, prelazi granice, povezuje kontinente, povezuje “ljude.” Širi se iz insana, preko telefona, mobila, interneta. Ti si momentalno centar. Skoro pa Epicentar. Zvijezda!”
U njemu je marširala nijemost i okupljala svoje konjanike. Koji će izabrati glavnog da izvrši odlučujući udarac. Da izvrši njihovu presudu i da još jednom osnaži kletvu. Besmrtnu kletvu, koja se nosā s koljenja na koljeno. Kao usud, kao samoodabrana bit dalekog pretka. Kao prepoznatljivost beskorijena zalutalih, koji to nikad neće priznati. Pa se stoga kletva, nakon obijanja svih pragova sazviježđa, vratila kao bumerang. Onom ko je izrekao. Pošto njeg’ nije, podugo nije, našla je Testament, odnosno nasljednike, i zagrlismo se mi i kletva nam. Bit’ ćemo tako, sve dok nas ne bude ko ljudi bilo, a na ovaj način nikad nas neće ni biti. Mislio je, dok je izabranik čupao igle od infuzije, a on izgovarao ono što je znao. Učio u sebi, za sebe.

Jer kletvu je izrekao neko “naš” dalek i istru(h)lio, u zagrljaju s prolaznošću. Zaslijepljen sjajem srebra nije ni mogao prepoznati da se tu kriju njegove suze. Kletvu je izgovorio Gorčinov predak , na širokoj poljani, ne znajući da Apsolutnost postojanja i krug proticanja ne poznaju vulgarnost, već jedino ljubav i toplinu.
Iza njeg’ je ostala blaga ružičasta fleka, na bijelom bolničkom čaršafu, kao kontrast koji opominje da smo nekad, negdje, nešto besprijekorno čisto i bijelo, poganom krvlju zaprljali.

A na oknima prozora, jedne bolnice u Amsterdamu, povremeno se ukaže (za vrijeme bistrijih noći) jedno paunovo pero.

Kasnije su u njegovoj sobi pronašli jednu teku i jednu pjesmu, ispisanu na sasvim nepoznatom jeziku.

Noćas sam ga sanjao u jednoj pjesmi. Sanjao sam ga kako leti. Ipak mi je bio drug, i meni, i ljudima, i Bogu.


Preneseno: Doznajemo.com / Tačno.net



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Zoran Antonijević: Ruzmarin

Zoran Antinijević     RUZMARIN   Svatovi u kolo se uhvatili okićeni ruzmarinom gnezdo veselo svili  . Miris lisja opasao mladenačka srca između kojih još jedno srce kuca  . Pupolji se prinova nek je živa ...
by Redakcija
 

 
 

Zenica: Historijski čas u povodu 75 godina od prvog javnog proglasa protiv genocida nad Romima

Kulturni centar „Karneol“ organizira historijski čas u povodu 75. godišnjice Zeničke rezolucije (26. 05. 1942.)   prvog javnog proglasa u Evropi protiv genocida nad Romima       Predavači: sc. Fatmir...
by Redakcija
 

 
 

Književno veče u Žepču: „Kako nastaje književno djelo?“

U čitaonici Opće biblioteke Žepče, pred biranom publikom, tim istinskim ljubiteljima pisane riječi, u petak je održano  interaktivno  književno večer na temu „Kako nastaje književno djelo?“ Uvodničar večeri, do...
by Redakcija
 

 

 

Jelena Čolović: Nemaš Hrabrosti

Jelena Čolović     NEMAŠ HRABROSTI     Na licu žudnja za lepšim životom U duši potreba da podeliš s nekim svoje muke Još uvek se nadaš tragajući za dobrotom, Ali nemaš hrabrosti da mi pružiš ru...
by Redakcija
 

 
 

”Nova knjiga” – novi naslovi

Pogledajte nova izdanja ”NOVE KNJIGE”  
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona