Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

27. Januara 2016.
 

Halil Džananović: Sandžaklije su potomci čovjeka Munje

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

…Bio je učen čovjek. Tako kaže priča. Ili su, ondašnji, preci bili neuki pa je odudarao. Neće se nikad utvrditi kada je tačno banuo u prvu Sandžačku naseobinu i među njene stanovnike, ali od tad se to selo prozva, (i dugo je postojalo), Munjovići. Legenda dalje tvrdi da je jednog olujnog predvečerja isp'o direkt iz munja koje su, duboko orući, ravnale vrhove Peštera, cijepale stogodišnje hrastove, palile krhke plohe kojima su seljani pokrivali svoje kuće i ostale objekte.

 

Do njegove pojave, sve što je glasa imalo, sve je vrištalo. Goveda su mukala, psi zavijali, konji rzali kidajući ulare i razvaljujući zidove krhkih staja. Plamena stihija klizila je s Peštera, gutajući sve pred sobom; vitke omorike, bijele borove, smreku… Divljač je preskakala okolne klance tražeći spas na drugoj strani rijeke ponornice (Borovštice) koja se ponovo pojavila. Izronula iz zemlje i počela kidati sastrugane obale, ostavljajući svoje krvave tragove na stvrdnutoj ilovači i krečnjačkim kostima natopljenim molitvama i suzama. Haotično stanje je ličilo na početak smaka svijeta.

 

Onda se začuo njegov glas. Ali to nije bio glas čovjeka već očovječen zvuk divljih vjetrova koji su pištali, kao poskoci po zmijarniku, kroz uske klance brdovitog kraja. Na tren je ličilo da se ‘došljak’ obraća nebesima, usput, dižući ruke k’ njima, oko kojih su se počeli uvijati zlatni repovi munja. Zastrašujuće stenjanje nebesa, tuča oblaka po njima i vatreno iskakanje plamenih jezičaka na tren je utihnulo. Zatim se sve pretvorilo u, do tad nikad čuvenu, pjesmu koju je došljak svojim glasom poklanjao nebu i, umal’, spaljenom selu. Kasnije, mnogo vjekova kasnije, će se utvrditi da je to bio ezan i prvi nebeski tekbiri podno ‘surovog’ Peštera. Nijema seoska raja poče polako hvatati po koju nerazumljivu riječ i ponavljati za čovjekom Munjom. Glasovi se stopiše u jedno, nevidljive ruke, snagom ljubavi, razmakoše oblake a neko iz najcrnjih dubina donese sunce i postavi ga tačno iznad sela.

 

Ljudi, žene i djeca kleknuše na koljena, gledajući u pravcu čovjeka Munje. Na pristojnoj distanci okupiše se čuvari domova-kerovi i čuvarkuće, odnosno zmije crnke i poludivlji mustanzi koji su pokidali ulare. Sve biješe zamrlo, osim žubora seoske česme iz koje je do malo prije tekla mutna i krvava voda. Sve se skamenilo i pretvorilo u uho. Čekali su seljani a čekao je i čovjek Munja…

 

U neko doba ponovo zadrhtaše nebesa, sunce se prevali na drugu stranu, jednom; dvaput, šestput, stoput… dok ne poče najčudniju rotaciju ikad viđenu. U tom zlaćanom plesu, bez koraka i baletanki, sasvim nago sunce sa plamtećim obrazima pređe u stobojnost. S vrha brda, iz mramorja, zapištaše ptići kao najavna muzika bijeloj zlatokriloj ptici koja se pojavi nad selom. I baš ta ptica svojim ogromnim krilom zakači rub sunca koji se otkide i sasu u milijarde čestica iz kojih izronuše nepregledna jata svitaca.

 

Zatim, zbog nekog novog strašnog usuda i/ili nesvijesnog grijeha, nasta potpuna slijepoća. Neka nevidljiva ruka navuče najcrnju firangu između sela i neba. Dotadašnji umilni zvuci utihnuše, a vriskovi odaslani tokom grmljavine i munjskih plesova odploviše vaseljenjom.

Tišinom su dominirali nevidljivi zrikavci a na livadama jata skakavaca, kao crne kolone vojnika pustošara. Drhtanje tišine ne povrijedi ni (s)lom rebara pod Koljen planinom. Samo se zemlja raspuče, pravom linijom koja je vodila gore na odmaralište stećaka. Jutrom su seljani prepoznali stope čovjeka Munje i stigli do kamena na kom je pisalo: ”Ako tražiš smisao života nećeš nikad stići do cilja, a ako nemaš cilja ti si promašen slučaj”.

 

Omamljujući miris najsočnijih trava i nebesko plavetnilo te hladna i ljekovita pešterska voda pomogoše umornim ljudima da se povrate, predahnu i shvate da će samo zajedničkim trudom pronaći trag svojih predaka i prepoznati se u svojim snovima. I, tako, krenuše sanjari slobodne regije Sandžak da diljem Zemaljske kugle ispisuju najčasniju povijest jednog ponosnog naroda koji je izdržao sva iskušenja što ih neljudski (ne)um, u svom zlopamćenju, može osmisliti.

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Yohann Koshy: Kako je bombardovanje iz vazduha promijenilo svijet

Proučili smo istoriju posmatrajući je iz oblaka. Istaknuta slika: Drezden, 1945, pogled sa gradske vijećnice (Rathaus) na razoreni grad (Foto via Deutsche Fotothek‎) Kad je čovjek prestao da vjeruje u Boga, počeo je da ...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Bar: Kako prepoznati karakteristike narcizma i psihopatije u poslovnom i političkom okruženju?

Da li ste ikada doživeli mobing ili bili svedok istog? Pitate li se kako funkcionišu i kako se nose sa grižom savesti osobe čije odluke i delovanja direktno štete drugima? Ovde se prvenstveno podrazumevaju one ličnosti ko...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Hercigonja: Semezdin Mehmedović – Poezija apatrizma u ”Devet Alexandrija”

Kada se čovjek malo bolje zapita tko je on uistinu, u dubini duše pročita odgovor: „ti si vječiti apatrid, beskućnik i lutalica.“ I cijeli život  je neka vrsta lutanja, skok s jednog  mjesta na drugo, prolaz kroz vr...
by Redakcija
 

 

 

Said Šteta: Batonovo književno veče sa prijateljima

U petak je, 3. februara 2017. godine, organizovan je još jedan kulturni događaj u Klubu paraolimpijskih sportova „Baton“ Zenica, koji okuplja najteže invalide prošlog rata. U Muzeju Grada Zenica „batonci“ su za lju...
by Redakcija
 

 
 

Razgovor sa Vesnom Radović: Ni danas nismo mnogo odmakli od ”devedesetih”

Djetinjstvo je možda najbezbrižniji dio života, pa samim tim i najljepši. Recite nam nešto o odrastanju i školovanju u kamenom gradu, pored mora. VESNA RADOVIĆ: Tek mnogo godina kasnije, prošavši dosta svijeta, shvatil...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona