Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

13. Aprila 2015.
 

Husein Bašić: Kutija

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Topli oblačić duhanskog dima i mrtva prisutnost dvojice ljudi izmamiše jednu krupnu i crnu muhu da, možda posljednji put, oproba svoja sapeta krila i nađe neko zgodnije mjesto za zimu. Kao obezglavljena, iznenada pokrenuta iz svoje prividne smrti, probuđena u nezgodnom času, suludo zuji po praznom dućanu, kola između golih polica, zavlači se u prazne boce, udara u mutna prozorska stakla, uz pojačan zuj i treperenje čitavog tijela. Slijeće čas na jednog čas na drugog čovjeka – brže od svega na svijetu što bi ih moglo za trenutak dotaći i približiti.
Oni puše isti duhan, dišu isti vazduh, gledaju isto nebo. Ista ih muha za tren oka bezbroj puta zamota i zaveže nevidljivim nitima, a misli svaki svoju misao od koje bi i ta muha, kad bi je samo razumjela, crkla i pala mrtva u taj grob što su jedan drugome iskopali.
Ali, ona ne razumije, ne shvata nijemu ravnodušnost i nepokretnost tih ljudi, buni se i prkosi, još brže i mahnitije prošijeva s kraja na kraj mračnoga straća. Od toga zuji čitava soba, dobuje hartija na prozoru, pjevaju prazne boce, klati se suha, ufitiljena muholovka. Taj crni leperak se oglašava srdžbom i životom više od nepomičnih ljudi zagledanih u bijeli zimski dan.
– Danas ćemo te pokrstiti – reče najzad Panto Bejtu, glasom u kome je bilo više strogosti i naredbe da mu se badava, kao pobjedniku, napuni kutija duhanom, nego želja da ga muči i uživa u tim mukama.
Krstili tebe šejtani mrtvog – veli za sebe Bejto, uzima kutiju sa dva uvela prsta, kao da je to taj krst koji će mu staviti na glavu. Klati se na utrnjelim nogama, stenje, lomi se, puni je mirisnim, kao jaglič žutim skadarskim duhanom.
– Koje ćeš ti ime, o Bejto? – reče on sada mekše, primi kutiju, pljunu kroz zamršene brkove, otjera muhu s nosa.
Ime ti se utrlo, i tebi što pitaš, i meni što šutim, i onima što mi te ostaviše na vrat da te dvorim i duhanim pod starost, bez groša i bez pare prebijene – misli Bejto i gleda kroz upljuvani komadić džama kako vojnici ruše minare, lome tanke mermerne ploče i nišane.
Ulicom protrča mahnita Zejna, u dugom bijelom fistanu, s dvije krvave mrlje na grudima i jednom većom i tamnijom preko razdrtog skuta.
– Pusto Tursko! – ote se Bejtu više kroz nos nego na usta.
– Tebi ću ja nađenuti ime, Bejto Žuta. Lijepo ime, naško… Anto… Tako se zvao moj pokojni đed što poginu na Novšiću.
Krmsko tursko… Krmsko po sto puti… veli u sebi Bejto, slaže to po nekom svom nastupu bijesa koji mu množi riječi, okreće pamet do ludila.
Neka ih, nek’ lome. Nek’ pale. Nek’ žare… Nek’ krste – koliko im je volja. Misle da im ja čuvam vjeru i državu. Matrak sam ju sačuvao. I da mogu – neću. Slabo je to što ja mogu danas da sačuvam. Slabo i preslabo.
A oni? Kamo ih?… Nigdje…
Nigdje ih danas nema. Pobjegli, prsli, nestali. Zatvorili se u svoje Smirne i Jedrene, u Stambole – ženama pod dimije.
Ostao samo zli i nagrdni koji nema kud ni tamo ni ovamo. Ni gore ni dolje. Nebo visoko, zemlja tvrda – ni od straha se ne može u nju potonuti.
Ko će sad za sve da plati?
Vi. Vi. – kao da čita s Pantova čela.
Mi?
Ko smo to mi?
Kapa za svačiju glavu, voćka za svačija usta, most za svaku vojsku. Svačiji kad dajemo kapom i šakom, ničiji kad nam se silom uzima. Bošnjacima juče, Turci danas – manji i vjerom i djelom od naših gospodara. Što za vijek zgučimo na ovoj divljoj mrtvaji i pustolini, za dan nam sruše, spiskaju i satru.
Muha se podiže s pljuvačke, sletje mu pravo na čelo, ostavi crnu pjegu na njemu. On mahnu rukom i prekide misao.
Kutija još jedanput zijevnu, pokaza svoj žuti izlizani trbuh, vječitu glad koja se ne može lako zasititi. Bejto gurnu u nju šaku sitno izrezanog duhana, kao da će tim jednim zalogajem da najede sva prazna ždrijela na svijetu. Povrnu još jednom, navrši je preko mjere, da joj izvali baglame na poklopcu.
Izađoše… Za njima ostade bijela plasa dima i izljućena muha – jedini živi stvor u čaršiji. Još od jutra sve je istjerano iz kuća: i malo i veliko, i staro i bono, i ćoravo i kljasto – da poljubi krst i vrati se u vjeru pravoslavnu.
– Kako ti je ime? – pita pop crnoputog dječaka, veselih zejtinjastih očiju, prska ga vodicom po glavi, prinosi krst da ga poljubi.
– Ime mi je Galjo.
– Odsad ćeš biti Gavro.
– Gavro?
– Gavro, vraže garavi.
– Gavro!… Gavro!… odskaka dijete s noge na nogu, vičući na glas svoje novo ime da ga ne zaboravi.
– A tebi?… Kako je ime tebi?
– Ema… veli pod feredžom đevojka.
– Zvaćeš se Fema – reče pop, svrli joj s glave svilenu peču – sinu lice uokvireno tamnim kurjukom kose, proljepšano strahom i bljedilom.
– Zvaćeš se Fema… Fema – ponavlja šapatom pop, glača joj mokrim prstima uvojke kose, rabi joj tanačno grlo, zavlači prste u njedra, maže je mirom ispod toplih pazuha.
Đevojka cepti kao buktinja, gleda kao preplašena ptica tek okovana kavezom. Izgubila je glas i pokret – čini joj se da će na mjestu pasti i sagorjeti. Iz očiju joj bije zrak, gore joj obrazi kao dva mala zapaljena sunca. Strecaju njena nedirnuta đevojačka njedra.
Pred veče, u ono vrijeme što ga zovu ićindijom, prije nego što će odlučiti da ih u redove skole i stjeraju u rijeku, jer nekrštenih ima toliko da ih ni trista popova do noći ne mogu osveštati, kamo li imena nađenuti, mimo reda, ispred umornog popa, upade mrzovoljni Bejto.
– Kako ti je ime? – ponovi pop po bogzna koji put u toku dana.
– Bejto.
– Zvaćeš se Anto! – reče pop, prevuče krst po njemu, ali mu se učini da je to malo za tako hladnog i okorjelog Turčina. Prinese mu krst i strogo nabrecnu:
– Poljubi!…
On ga pogleda iskosa, ustuknu, krenu natrag, ali ga oštrica sablje zadrža i povrati.
– Pljuni na dina; – reče razjareni pop, zabode mu svoje mokre prste u kose duplje iz kojih vire sitne, zajadljive Bejtove oči. Sablja se još više zasječe u vratne žile i spletove.
I on pljunu onako kako su pljuvali svi od ranog jutra, koji su više voljeli živu glavu no staru vjeru. Pljunu i na dina i na Muhameda i utješi se time što nije mislio na njih, već na njihove imenjake kojih je u kasabi bilo više nego kusih pasa.
U prvi mrak se vratiše u pustu čaršiju: bez žive duše i glasa, bez sjajke i fenjera, bez zvijezda i mjeseca na crnom grozničavom nebu. Ugasilo se sve: da tama bude potpunija, muk jeziviji. Narod je prskao, štučio, posakrivao se. Ostalo sve pusto kao poslije kijametskoga dana. Svako hoće da što prije okupa, spere i očisti tragove nove vjere koji kao šuga bride i peku po čitavom tijelu. Ne smije taći niko nikoga, ni okom pogledati, ni glasom zovnuti, dok se ne opere, opaći, izlijeći.
Ljudi ćute kao da su nijemom vodom poškropljeni, milo im što su mudri i živi, a za junaštvo i nije vrijeme. Junaci su odavno mrtvi i đeca im gola i gladna badaju po sokaku. Žene uče dove, klanjaju, baju, kuplju se. Čine sve što znaju i umiju da istjeraju novu i vrate staru vjeru. I bezbožnici, koji dotle nijesu znali u kojoj su vjeri, skrivaju se po tavanima, uče molitve, kao da žele da nadoknade sve ono što su dotle ludo propustili.
Samo su đeca vesela, bezbrižna, gotovo srećna. Prskaju otromboljenim usnama, cupkaju jezikom, igraju se popa i Turčina. Zadijevaju se novim imenima, prinose jedno drugome otvorene makaze umjesto krsta, ponavljaju one iste riječi koje je pop od jutra sricao nad njima:
– Gospode, svjati!… Gospode, pomiluj!… Amin!… Amin…
Uzanom prtinom, ispred žmuravog dućanskog prozora, pronese pas nešto okruglo nalik na ljudsku glavu. Za njim protrča Zejna, raščupana i gola kao od majke, crvena i modra od mraza i zime.
S krova pade crknuta ptica, potonu u meko napadali snijeg. Pahulje pokriše crveni pseći trag i stope golih ženskih nogu. A preko svega leže noć: hladna, duga i beskrajna kao da misli da tako prezimi i ostane zanavijek.
Panto dremljivo zijevnu naspram ugašenog tegara. Pruži vječito gladnu duhansku kutiju, koju sretoše Antove oči, oštre i ljute kao posijek.
Anto uze, otvori, pljunu u nju, zavitla je i tresnu o trula dućanska vrata. Njene tanke vilice u zraku sklopiše taj prazni zalogaj bijesa, otrovaše se od gorčine, siknuše, raskidoše se, uz metalni cijuk odletješe u stranu.
– Ti Panto, ja Anto!… Opuči sve što možeš! Da ti nije za babovu dušu! Sad smo isti!… Isti! Ja kao i ti! Panto i Anto! Razumi! – viče Anto kao da mu je to novo ime dalo snagu i moć da se uspre i nadjača.
Panto se saže, sklopi praznu krletku, zatvori u njima svoj ponos i bijes, svoju vječitu glad, da kopa i dubi u njemu kao crv, kao znak novog vremena koje se tako brzo izmijenilo i osvetilo.

 

Husein Bašić je rođen 1. februara 1938. godine u Brezovicama u Plavu, u crnogorskom dijelu Sandžaka. Pisao je poeziju, prozu i književnu kritiku. Bavio se sakupljanjem, izučavanjem i prezentovanjem usmene književnosti Bošnjaka Sandžaka. Osnivač je Udruženja ‘’Almanah’’ kao i istoimenog časopisa za proučavanje, zaštitu i prezentaciju kulturno-historijske baštine Bošnjaka.
Nakon završetka Filozofskog fakulteta duže vrijeme radio je kao profesor u gimnaziji, a onda u Ministarstvu za obrazovanje, nauku i kulturu Crne Gore.
Od 1980-1981. godine bio je predsjednik Udruženja književnika Crne Gore, iz kojeg je istupio 1990. godine, priključujući se novoformiranom Crnogorskom društvu nezavisnih književnika i Crnogorskom PEN centru. Bio je redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, iz koje je protestno istupio 2004. godine.
Objavio je knjige poezije: Od sunca ogrlica (1970), Bestrazje (1972), Prošle oči (1974), Utra (1979), Jato u nevidjelu (1980), Breme (1986), Uzma (1986), Sjutradan (1987), Glasovi s vode (1987), Kad su gorjele Božije kuće (1994), Čuma (1996); knjige antiratnih prozno-poetskih tekstova: Smrt duše (1992) u istim koricama s knjigom, Trag po tragu (1996); knjige priča i novela: Neviđena zemlja (1973), Trpija (1984), Vjetar s Prokletija (1985); romane: Tuđe gnijezdo (1980), Krivice I i II (1986), Kolovrat (1993), Crnoturci – san i jazija (1996), Pusta vrata (Krivice III) 1998; knjige iz usmene književnosti Bošnjaka: Crni dukati (1970), Ispod zlatnih streha (1972), Može li biti što bit ne može (1989 i 1991), Antologija lirskih narodnih pjesama iz Sandžaka i San i pola života (1996), Antologija tradicionalne usmene književnosti Muslimana Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije.
Za roman „Tuđe gnijezdo” dobio je nagradu „Svjetlosti” za najbolji roman godine, kao i najveće crnogorsko državno priznanje „Trinaestojulsku nagradu”. Isti roman uvršten je u programe lektire za srednje škole, kao i u programe studija književnosti u Bosni i Hercegovini.
Za roman „Krivice“ dobio je jugoslavensku nagradu za najbolji roman na temu revolucije, a osim ovih, dobitnik je i nagrade „Isak Samokovlija”, kao i brojnih drugih književnih i društvenih nagrada i priznanja.
Autor je petoknjižja „Zamjene”, koje se smatraju kapitalnim djelom cjelokupne bošnjačke književnosti.

Umro je 3. novembra 2017. godine u Podgorici a sahranjen u Plavu.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Marija Juračić: DOBAR SKANDAL

Moj se zet u posljednje vrijeme počeo čudno ponašati. Ranije odlazi na posao, sve kasnije se kući vraća. Već je nekoliko puta javio da ne može stići na ručak. Nije došao ni kada sam mu onako lukavo pripremila njegovu ...
by Redakcija
 

 
 

Sende Dodevski: Slatko od kajsija

Još uvijek pamtim jedno dugo, dugo putovanje vozom od Splita do Skopja u sada već davnoj 1963. godini, a neposredno nakon zemljotresa koji je početkom avgusta zadesio Skopje… Nepregledna šatorska naselja po parkov...
by Redakcija
 

 
 

Ahmet Ademagić: Kako se kažnjavao lopov u Kraljevini SHS u Rožajama

Bilo je lopova u čitavoj ljudskoj povijesti, ima ih danas i biće ih sve dok traje ljudski rod. Zato nas islam uči da je strogo zabranjeno uzeti nešto što znamo da nije naše. Čuo sam da se i danas na Bliskom istoku u neki...
by Redakcija
 

 

 

Razim Slanjankić: Saz kao sudbina

Pod mojim nogama se prostire kaldrma, glatka, čista i strma. Tu sam, na Atikčaršiji daleko od moje Bosne. Čaršija je uzavrela usljed žamora ljudskih glasova. Ljudi sporim koracima prolaze,poneki zastajkuju pored zanatskih...
by Redakcija
 

 
 

Dušan Dojčinović: Razgovor s Tomislavom N. Cvetkovićem

А? А? – Мајка је одсутно понављала једно те исто слово, на моје информације споља. Имао сам у рукама тако добро опремљену књ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona