Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

16. Aprila 2015.
 

Indira Jašarević Čandić: Nana Banana na putu oko stola za petnaest minuta

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Jedna vrlo mlada, zeleno žuta banana Nana, koja je jutros stigla u zdjelu za voće, odlučila smjelo da će ići na put oko stola. Ostalo voće u zdjeli čudilo se toj ideji. Mlada, pa još zelena, ne baš tako ni velika, a tako ambiciozna, odlučna! Pokušali su je odgoviriti od tog puta, ali uzalud. “Mlado ludo” rekla je žuta teta Kruška. Limun Lilo je ljubazno nabrajao razloge zbog kojih ne bi trebala ići: “stol je ogroman, najveći trpezarijski stol koji postoji, zdjela je preduboka, ako iskoči, polomit će se, razlijepit, klizavo je, tamo na kraju stola ima jedna čaša, udarit će u nju i isjeći se… Ali Nana Banana je tvrdoglavo odmahivala glavom. “Idem i tačka!” Krenula je, zakoračila, zgazila narandžicu Micu, crvenoj jabučici uštinula nos, limuna Lilu bocnula i iskočila na stol.
U čudu se čudila “juhu hu, uspjela sam, nisam se zgnječila, niti polomila, juhuuuu”! Radovala se banana na sav glas dok je voće u zdjeli ljutito vikalo “pazi kuda ideš, ti mala drznice”! Nije se Nana osvrtala, podigla se i krenula. Stol je bio klizav, banana se vješto klizala i vriskala radosno “juhu, ja plešem, hej vi gore u zdjeli, imate mahanje, hehe!” Zatim je sjela da napravi plan. “Prvo ću polahko prići iza leđa onom sokovniku, onda ću brzim koracima doći do pepeljare, malo ću razgledati, zatim, naprijed na sredinu stola, uh, mogu ja to” – bila je samouvjerena Nana banana.
Kada je prvi dio plana ispunila otkotrljala se na sredinu stola, stavila ruke pod glavu, nogu na nogu i sa uživanjem odmarala. “Juhu, vi gore u zdjeli, gurate li se?” – šalila se, a voće je šutilo. Nisu bili raspoloženi za dovikivanje sa jednom nezrelom bananom, ali su često virili da vide kako teče putovanje. Poslije odmora, Nana je krenula dalje. Trepćući svojim dugim trepavicama razgledala je sa sredine stola okolinu. Pažnju joj je privukao bokal sa vodom. ”Ovdje bih se mogla kupati, malo roniti, da” – pomislila je banana. ”Ali, kako se popeti? Ne, to je opasno, a i pokvarit ću frizuru, ne, ne” – govorila je u sebi. ”Možda da skoknem do onog tetrapaka mlijeka i malkice provirim šta tamo ima, da, idem tamo”. Malo je koračala, malo puzala i malo se kotrljala, napokon je stigla i gle čuda… Pored tetrapaka sa mlijekom stajao je jedan pauk, ružan i siv. ”Šta ti tu radiš”? – upitao je Nanu bananu. ”Idem na put oko stola, već sam prešla pola puta” – rekla je banana ponosno i prkosno podižući glavu. ”A, ti”? ”Ja lovim muhe, znaš šta su muhe?” ”Znam” – rekla je Nana ljutito. ”Nisam glupa, znaš”. ”He he he, nisi baš ni pametna kada si se uputila sama na tako velik put” – rekao je smješkajući se pauk. ,, Nego, bježi, nastavi svoj put, imam muhu na vidiku, hajde, briši,,- odmahnuo je pauk glavom u pravcu drugog dijela stola, ,, ovo je moj teren mala,,
Nana se ljutito udaljila i rekla: ”Baš si ružan”. Polahko se šetkala i razgledala, već joj je postalo dosadno i nije više mogla da se orjentiše. Zdjela sa voćem je bila baš, baš daleko i ona je sjetila nostalgiju, ali se brzo trgla i rekla sebi ”idemo dalje”.
Hodajući tako došla je do papira na kojem je bilo nacrtano sunce i dijete koje pušta zmaja na livadi punoj cvijeća. ”O, kako je krasno” – nježno je govorila, ”to mora da je nacrtala Maja, ona slatka mala djevojica sa plavom kosom i lijepim osmijehom”. Gledala je još malo u crtež i pošla dalje zamisljajući da šeta po zelenoj livadi i miriše cvijeće. Nije gledala kuda ide i pljas, pala je. Pala je na nos. ”Jao, uh, oo, šta to bi” – iznenađeno je viknula, ”oh, moj nos, jao!”
”Šta se dereš banano, bananasta?” – začuo se grubi glas pored nje. ”O, ko si sad pa ti, molit ću lijepo” – pitala je Nana. ”Ja sam mrav, neznalice jedna, mrava nikad nisi vdjela, ha?” – bio je ljut mrav. ”Jesam, naravno da sam vidjela, ali gdje si, sada te ne vidim.” – bojažljivo je pitala. ”Evo me pored tvojih nogu i pazi da me ne pogaziš, ti trapavice jedna!” – vikao je mrav.
”Oprostite, molim vas, nisam vas vidjela.” – tužno je rekla banana. ”Doviđenja.” ”Idi, i ne vraćaj se više!” – mahao je rukama mrav.
Naša banana je malo dalje sjela i zaplakala. ”Zašto se svi deru na mene?”
Iz tugovanja je prenuo nježan glas: ”Šta se desilo gospođice, zašto ste tužni?”

”Moram biti tužna, svi su vikali na mene.” – smrcala je banana.

“Uz dužno poštovanje, ja sam leptir Bjelko, jutros sam se rodio. Pošao sam u razgledanje ovog stola, možda izađem napolje kroz prozor, dan je lijep, sunčan. Hoćeš sa mnom?

Banana je začuđeno gledala leptira. “A jesi li ti voće”?

“Nisam, ja sam vrsta insekta”

“Lijep si, krila su ti divna” – rekla je banana stidljivo.

“Gdje ćeš sada”?

“Na jug.” – rekla je Nana banana i dodala: ”Idem dalje, zdravo i doviđenja” – mahnula je Nana i uputila se na jug, prema tacni sa slanim krekerima.

Napolju su pjevale ptice i banana se nasmjesila i pomislila “Drugi put ću izaći napolje, kao moj drug leptir, volim sunce.” Precizno je pregledala tacnu sa krekerima, obišla oko nje i krenula prema vazi sa cvijećem koje je mirisalo kao najljepša stabla banana. Dopao joj se osjećaj sreće, bolje nego biti tužan, a i zašto bi bila tužna. Treba biti ponosna, ipak je obišla gotovo cijeli stol i njeno putovanje se privodi kraju, uspjela je. Nestrpljivo je čekala da vidi lica voća iz zdjele, te sumnjivce i da im ispriča svoje doživljaje sa puta. Napravila je nekoliko krugova oko vazne, naudisala se cvjetnog mirisa i nastavila put ka jednom Medi koji je ležao istočno desetak cantimetara od vazne. “Dobar dan gospodine. Ko ste vi? “- tiho je pitala.

“Ja sam medo Tedi, pomozi mi da ustanem, da sjednem.” Nana je pružila ruku Tediju i on je sjeo trljajući čelo.

“Ko si ti?”

”Ja sam Nana Banana i ja putujem oko stola već petnaest minuta i jako sam umorna, gospodine medo Tedi”- žalila se Nana.

“Putuješ petnaest minuta, o, pa to je puno. Sigurno si jako umorna?”

“Jesam, ali ne žalim, sve u svemu bilo mi je lijepo, ispunila sam svoj san, vidjela razne stvari i bića na stolu, ovom ogromnom stolu”.

“Bila si hrabra. Sama na putu oko stola, to je velika hrabrost, čestitam djevojčice” – pružio je Tedi Nani ruku i zatresao je i ona je pala. Smijali su se u glas.

“Moram se vratiti u zdjelu, ali ne znam kako ću se popeti, visoko je” – zabrinula se banana.
“Ja ću te staviti na moja ramena i ti samo uskoči i to je to.” – veselo je pljeskao rukama medo Tedi.

“Odlična ideja dragi prijatelju, odlična ideja, hajde pokušajmo….” – skakutala je Nana.

Zajedno su odšetali do zdjele, medo Tedi se sagnuo, banana se popela na njegova ramena i uskočila u zdjelu vičući: ,,Ja dolaziiimmmm, čuvajjjj!’ i, buć, uskočila je. Voće se izmješalo od iznenadne buke i praska bananinog povratka.

”Hej mala, bučno odlaziš, bučno i dolaziš, zar ti nsu rekli da ne galamiš i ne skačeš po glavama stanara!” – vikao je ljutiti orah Krcko.

”Dobrodošla nazad, bananice.” – ljubazno je pozdravila trešnjica Caca i pozvala Nanu da im ispriča kako joj je bilo na putu oko stola.

”Moram pozdraviti druga medu Tedija koji mi je pomogao da uskočm, sačekajte… Medo, hvala ti na pomoći, na prijateljstvu, uvijek ću te se rado sjećati, ti si tako ljubazam. Doviđenja i svrati nekada.” – plačnim glasom je govorila banana i mahala Tediju dok ga je djevojčica Maja odnosila. Sve vočkice iz zdjelu su ustale i gledale taj prizor. Bilo im je ipak drago što se mala zeleno žuta, nezrela Nana banana vratila sa dugačkog puta oko stola.

”Svi ste na broju?” – pitala je Nana.

”Jesmo!” – rekli su u glas i pozvali Nanu bananu da priča… Nana je sjela i počela priču o svom prvom putešestviju, Putu oko stola za petnaest minuta. Svi su slušali pažljivo. Banana je pričala i razmišljala o tome, kako izaći napolje, kako pronaći leptira i kako otiči na livadu punu cvijeća… Takva je ta mala nezrela banana Nana. Rođeni putnik.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Marija Juračić: DOBAR SKANDAL

Moj se zet u posljednje vrijeme počeo čudno ponašati. Ranije odlazi na posao, sve kasnije se kući vraća. Već je nekoliko puta javio da ne može stići na ručak. Nije došao ni kada sam mu onako lukavo pripremila njegovu ...
by Redakcija
 

 
 

Sende Dodevski: Slatko od kajsija

Još uvijek pamtim jedno dugo, dugo putovanje vozom od Splita do Skopja u sada već davnoj 1963. godini, a neposredno nakon zemljotresa koji je početkom avgusta zadesio Skopje… Nepregledna šatorska naselja po parkov...
by Redakcija
 

 
 

Ahmet Ademagić: Kako se kažnjavao lopov u Kraljevini SHS u Rožajama

Bilo je lopova u čitavoj ljudskoj povijesti, ima ih danas i biće ih sve dok traje ljudski rod. Zato nas islam uči da je strogo zabranjeno uzeti nešto što znamo da nije naše. Čuo sam da se i danas na Bliskom istoku u neki...
by Redakcija
 

 

 

Razim Slanjankić: Saz kao sudbina

Pod mojim nogama se prostire kaldrma, glatka, čista i strma. Tu sam, na Atikčaršiji daleko od moje Bosne. Čaršija je uzavrela usljed žamora ljudskih glasova. Ljudi sporim koracima prolaze,poneki zastajkuju pored zanatskih...
by Redakcija
 

 
 

Dušan Dojčinović: Razgovor s Tomislavom N. Cvetkovićem

А? А? – Мајка је одсутно понављала једно те исто слово, на моје информације споља. Имао сам у рукама тако добро опремљену књ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona