Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

16. Maj 2013.

Jasmina Hanjalić: Dajo

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:
divanhana (Custom) (Custom)

Jasmina  Hanjalić

 

DAJO

 

Jutro je mirisalo po svježoj, rosnoj travi, nedozrelim jabukama, celeru i peršunu koji su rasli u vrtu jednospratne kuće na četiri vode. Bistro je i sunčano, a pjetlovi kukuriču s kraja na kraj Plava, kao da vrše jutarnju prozivku. Lice upija svjež zrak, pa i koža gostiju iz dalekih krajeva postaje napeta i čista nakon samo nekoliko dana boravka. Već sedam jutara udisala sam tu mješavinu planinskog zraka i jezera kao gost kod moga daja.

Kuća je odisala krečom, a najmirisnija prostorija je bila smočnica u kojoj su uredno poredane kace sa sirom i kajmakom sa planine Bogićevice. U drvenim niskim katunima, na planini su strpljivo skupljani iz dana u dan, a potom snijeti dolje u varoš, pa i u smočnicu moje dajnice.
U najvećoj sobi poredani su minderi ispod velikog prozora sa šarenim zavjesama, koje vise sa drvene izrezbarene garniše.  Prekriveni su vunenim jambolijama boje krvi, plišanim jastucima i kao snijeg bijelim uštirkanim prekrivačima. Ručni vez s tamno crvenim ružama i zelenim listovima raskošno ih krasi. Kredenac od punog drveta prepun je kristalnog stakla i porcelana, a rubovi otvora bogato su ukrašeni nabranim bijelim heklanjem. Lusteri, kugle od bijelog stakla, išarani su tankom šarom, a vuneni ćilim sav je u vijencima.
„Dajnice, mogu li ja odnijeti ručak daju u fabriku?“ – upitah je.
Dajo je jedini unuk uglednog Mehmed-age, koji je naslijedio posjede oko jezera i u čaršiji i jedini sin Sabit-age, mirnog i dobrodušnog čovjeka koji je većinu svoje starosti proveo ili u obližnjoj džamiji, klanjajući svaki vakat, ili sjedeći na minderu ispod prozora sa muštiklom od slonovače, gledajući Visitor preko plavskih krovova.

Osim što je bio visok i snažan muškarac, dajo je imao karakterističan orlovski nos, za koji sam sigurna da je naslijedio od Šalja. Brkovi su mu ukrašavali izbrijano lice, a uvijek ispeglana košulja slagala se sa kravatom. Kad bi sjeo pored mene, onako krupan i snažan, lupio bi, što je mogao jače, o svoje desno koljeno i sa širokim osmjehom me zovnuo u krilo:
„Hodi kod daja!“
Toga dana prvi put sam vidjela šest okruglih limenih posuda sa poklopcem složene jedna iznad druge u kalup. Ručak za daja je bio kompletan: svježe ispečen hljeb, šarena salata sa tri ljute fafarone, supa od telećeg mesa, sitni ćevap u povrću, bijeli mrs, hurmašice i svježe borovnice.
Ponosno krenuh niz sokak, pored Redžepagića džamije, sretna što ću ići u fabriku.
Išla sam niz čaršiju vješto izbjegavajuću automobile,  zagledajući poredane kuće sa skučenim avlijama i u njima raširen bijeli veš i posteljine, koje se zrače na ljetnom suncu. Žuti i ljubičasti cvjetovi, perunike i turski karanfili, krasili su proške i mamili poglede prolaznika. Malo koga sam poznavala, pa mi je to davalo slobodu da duže razgledam svo to šarenilo i udišem varoške mirise.
„Tražim daja Omera“ – rekoh prvom čovjeku koga sam srela na kapiji fabrike.
„Koga Omera?“ – upita čovjek i osmjehnu se.
„Moga daja Omera, on radi u fabrici!“
„Puno muškaraca radu u fabriku, al ti si sigurno musafir iz Bosne!“ – sad već veoma veselo reče omanji crnomanjasti čovjek, srednjih godina sa velikim brkovima i kožnim kačketom.
„Moj dajo je najveći!“
„Dobro, dobro, hajde ovamo, prođi tamo pored balvana i potolje kreni prema onoj maloj staklenoj zgradi, pa ćeš naći daja!“ – reče i krenu ka izlazu.
Za tren se nađoh među bezbroj balvana koji su mirisali na šumu i smolu. Bili su bez kore. Počeh da razgledam godove, pa na prvom koji sam počela da brojim pomiješah sitne okrugle linije i odustadoh. Znala sam da svaki onaj krug znači jedno ljeto u planinama.
Pošla sam dalje i pitala se zašto me onaj čovjek poslao ovdje među balvane da tražim moga daja, potomka Omer-age Šalje, plavskog upravnika od prije više od pet stoljeća. Gledala sam prema staklenim vratima tražeći pogledom drago lice, kad ga začuh iza sebe.
Ugledah visokog čovjeka u modro plavom radničkom odijelu sa platnenim kačketom, bijelog prašnjavog lica i vjeđama pokrivenim pilotom, grubim poderanim rukavicama i oguljenim vojničkim čizmama. Zagledah se u njega i nakon što se nasmija i pokaza pravilne zdrave zube, priđoh mu i dadoh spremljeno jelo.
Sjeo je na najbliži balvan, skinuo rukavice i raširio platnenu salvetu kojom su zdjele bile zavezane u čvor. Gledala sam kako brzim i uvježbanim pokretima vadi pribor za jelo, jednu po jednu zdjelu otvara i reda ih ustaljenim načinom. Jeo je zamišljeno, krupnim zalogajima glasno srkajući supu. Brkovi su mu rubom bili mokri, ali mu to nije smetalo. Praznio je bez riječi zdjele, na kraju sve opet složio kako je i bilo i vezenom salvetom napravio zavežljaj.
„Da ti da Bog nafaku i belićet, baš sam se slatko najeo!“ – reče uz široki osmjeh i pođe da me isprati do izlaza. Na kapiji me podiže visoko, glasno poljubi više puta u oba obraza i krenu natrag na posao.
Kad izađoh na ulicu pogledah ga još jednom. Baš i tom trenutku metalnom šipkom zakrivljenom na vrhu dajo ubode debeo balvan i poče da ga kotrlja prema mašini za rezanje.

 

Jasmina Hanjalić

Jasmina Hanjalić

Jasmina (Hodžić) Hanjalić rođena je 1963. godine u Peći; osnovnu školu, III gimnaziju i Medicinski fakultet završila u Sarajevu, gdje i danas živi i radi kao doktor medicine.
Piše poeziju, kratke priče, prikaze i recenzije. Objavljuje u elektronskim i štampanim časopisima u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Bugarskoj: Odjek, Prozaonline, Knjigomat, Balkanski književni glasnik, Žikišon, Diogen, Avangrad, Motrišta, Bosanska vila, Poeta, Fojnička škrinja, Riječ, Almanah, Koraci, Marulić, itd.

Djela su joj prevođena na engleski, makedonski i italijanski.

Učesnica je mnogih književnih skupova u zemlji i inostranstvu, zastopljena u preko dvadeset regionalnih književnih zbornika i antologija.  

Urednica je i kouredica književnih blogova: KNJIŽEVNI KUTAK , PRIMPO, Bh fantasy i Zone Sf književnosti.

Objavljena joj je zbirka poezije “Sve u jednom jedno u svemu”

E-mail: vitajasna@hotmail.com
Skype: jasminahanjalic
Web: http://jasminahanjalic.wordpress.com/

avlija.facebook (Custom)



About the Author

Redakcija
Redakcija





 
 

 
OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sande Dodevski: Povratak

Zatezala se bijela tkanina čaršava ispod njegovog zgrčenog tijela koje,  jutros rano, probudi iznenadan san! Od sinoć, poslije dvadeset godina, bio je ponovo kod kuće i kod majke. Svi su ga vidjeli kada se vratio; prethod...
by Redakcija
 

 
 

Dijana Smailagić: San na livadi

Držala sam u ruci nešto veoma vredno. Nežne plave latice dodirivale su moju kožu, dok je polen ispadao iz cveta. Verovala sam da je to čaroban prah iz kojeg nastaju vile. Na livadi je raslo još puno takvih cvetova, ali, p...
by Redakcija
 

 
 
http://www.besplatne-slike.net

Marijan Miloš: Anđeli na našim Ramenima

Kada si okrenut ka zidu sa rukama visoko iznad glave i nogama raširenim dovoljno da podleže pravilima standardne policijske procedure pretresanja i traženja skrivenog oružja, narkotika i ostalih ilegalnih objekata i supstan...
by Redakcija
 

 

 
TRNJINA (1) (Custom)

Vesna Laudanović: Još uvek ovde ima žena koje se zovu trnjina

Žive po zlatiborskim selima i po brdima oko Užica. Beru kupine i drenjke. Čuvaju ovce. Muzu krave i tovare koncentrat. Vode zapregu. Oru njive. Juče sam srela jednu Trnjinu u ambulanti, u čekaonici. Dovela je svekrvu koju ...
by Redakcija
 

 
Konkursi regiona
 
image (Custom)

Adisa Huzejrović Varcar: Srebrenica, jučer, danas, sutra

Polako je vukao svoje stare, krhke kosti po vrelom, suhom makadamu. Svake godine pa i danas. Crne, ogromne, više čizme nego cipele, više zaprljane prašinom istrošenog makadama, nego netom očišćene drhtavom rukom žene, ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>