Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

30. Oktobra 2015.
 

Kerim Lučarević: Grebak (odlomak iz romana ”Bitka za Sarajevo”)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

U Elviru, pristiglom iz Goražda, dobio sam još jednog hrabrog, neustrašivog borca. Iako otpočetka nije bio s nama, pa i nije mogao proći ono šta smo sve mi prošli, prihvaćen je kao potpuno ravnopravan. I iza njega se bilo izredalo svih devet katova ovozemaljskog džehenema.

Elvir mi je ispričao dio toga, posebno ono što je sam doživio i što je čuo da su njegovi sugrađani iz Goražda morali do­življavati odlazeći po hranu u Grebak i odatle se vraćajući na­zad, u Goražde.

Stariji ljudi su umirali od gladi u Goraždu. Žene su hranu čuvale za djecu, a od starijih je krili. Govorile su:

– Nije šteta za đuturuma, a jest kad dijete umre.

Glad je iznurivala Goraždane. Borci su dobivali samo jedan obrok dnevno. Izgledali su jadno, poput utvara. Brašno se nije moglo kupiti nizakakve pare. Mogli su ga nabaviti samo oni koji su ga trampili za duhan. Novac je postao bezvrijedan.

Žene su odlazile u šumu, čupale korijenje i prekuhavale ga u ključaloj vodi. Moglo se jesti tek kad dobro omekša.

Ali, dosjetio se neki Meho. Ispričao je da se u onome ra­tu jela mlada bukova kora. Tada su svi muškarci koji su mogli hodati otišli za Mehom. Cijeli dan su noktima zguljivali koru i slagali na gomilu. Žene su koru, kao i korijenje, raskuhavale…

Ali, brašno!? Njega je bilo na Grepku!

Ova visoravan udaljena je četrdeset kilometara od Goražda. Samo najsnažniji i najhrabriji odvažavali su se. na ovaj put. Kad je glad ušla u svaku kuću, svi su morali na Grebak. Samo da se vrate sa hranom za djecu. Veliko je bilo ako bi donijeli dvadeset kilograma brašna. To je značilo najveće bogatstvo.

Do Grepka je trebalo hodati čitavu noć. Oni koji su odlazili i vraćali se sa brašnom, pričali su da je taj put bio duži od četrdeset kilometara. Oni stariji ljudi koji su mogli hodati, pričali su da se na putu do Grepka treba tri puta popeti na brda i spustiti se. A kad se popne na prvo brdo, a zna se da imaju još dva – najbolje je vratiti se u Goražde…

Najgore je brdo Kacelj. Do vrha Kacelja ima četiri puna sata. Uopće ne računajući odmor. Odmora, naime, nije moglo ni biti. Ni pomisli o tome. Valjalo je prije svitanja stići na Grebak, pa, htio-ne htio, čitav dan provesti na Grepku i odmarati se, da bi se moglo krenuti nazad onda kad je to bilo moguće – tek predvečer i, pod okriljem noći, probiti se do Goražda između četničkih položaja i straža.

Tako su Goraždani dvije noći provodili u hodanju, a jedan dan se odmarali…

Na Grepku bi u redu čekali brašno. Svako je znao koliko može ponijeti. Nije se smjelo pretjerivati – valjalo se čitavu noć boriti sa teretom.

Nevolja je nametnula okrutno pravilo: niko nikome nije mogao pomoći – svakome je valjalo nositi svoj teret.

Oni koji bi se umorili, olakšavali su svoju vreću tako što su prosipali brašno pokraj puta, pa nastavljali pješačenje. Ali, teret bi otežao te su, počesto, još jednom morali prosipati brašno, žaleći za svakom praškom, ali se nadajući da će bar ono preostalo moći ispiliti. To je redovno bivalo sa onima koji prvi put dolaze na Grebak, pa bi htjeli što više brašna donijeti ku­ći… Takvi nisu slušali savjete Grepljana. Oni su se potajno nadali da će teret doprtiti do Goražda.

Išlo se noću, u koloni za vodičem, i nije se smjelo zaostajati. Oni koji bi zaostali, izgubili bi se u mraku. Niko nije znao puta, samo oni koji su svake noći provodili kolone očajnika na Grebak i nazad u Goražde.

Zato su oni koji bi neminovno uviđali da su se pretovarili, morali brašno iz vreća istresati u hodu. Kasno im je bilo poslušati savjete iskusnih Grepljana. Da jesu, niti bi gubili snagu na višak tereta, niti bi brašno odasipali uz put. Valjalo je bez odmora, po mraku i prolazeći pokraj četnika, prepje-šačiti četrdeset kilometara.

Na Grepku je uvijek bilo i onih koji su prodavali duhan. Takvi bi dolazili u kamionu i na brzinu obavljali pazar. Onima koji su imali njemačkih maraka, a nisu mogli bez pušenja, cijena i nije bila važna. Kako priča Elvir, nije se tu imalo šta pametovati, niti nešto posebno pogađati. Prvo bi mušteri­ja došao do kamiona i zapitao:

– Imaš li duhana?

– Imam – odgovorio bi trgovac.

– Koliko je?

– Dvadeset maraka.

– Daj mi kilu.

Oko kamiona bi se začas stvorila gužva. Posebno su se gurali oni kojima se žurilo da što prije kupe ili su se bojali da ne ostanu uskraćeni. Neki od takvih bi nestrpljivo ponudio:

– Evo ti tri'es't za kilu. Daj prvo meni.
– Ja dajem četer'es’ – ubaci se treći.

Tako bi, za pet minuta, kilogram duhana dostizao cije­nu od stotinu njemačkih maraka. Nakon toga, malo je fali­lo da se ne potegnu pištolji ili puške. Drugi nisu imali toli­ko para za duhan.

Iskusniji Grepljani znali su da su u dogovoru sa trgovcem bili oni koji su dizali cijenu sa dvadeset maraka. Tako je to: nekom rat – nekom brat. I na mjestu kakvo je ovo motalo se svakakvog svijeta.

Za duhan se, pak, u Goraždu sve moglo kupiti. Bio je jača valuta od njemačke marke. U Goraždu su mnogi davali dva dukata, dva prstena i veru za kilogram duhana. Potom su duhan mijenjali za brašno.

Četnici nikad nisu napadali noću. Iako su znali za ovaj put spasa iz Goražda prema Grepku, po mraku nisu napadali kolonu Goraždana… Osim jednom, kad je u koloni bilo mnogo žena i odraslije djece, koja su mogla nositi brašno. Tu noć Goraždani su upali u zasjedu na pola puta pre­ma Grepku. Noć se prolamala od rafala. Četnici su postavili zasjedu pokraj staze kojom je vodič vodio kolonu. U strahu, izbezumljeni, paćenici su zavrištali. Kolona se rasprsla. Na­stala je panika. Preskakalo se one koji bi se spotakli i hrlilo prema šumi. Što dalje od puščane vatre.

Bježali su koliko ih noge nose, samo da ne padnu u ruke četnicima. Sva je šuma pucala i šuštala pred naletom izbezumljenih. Bio je gust mrak… I četnici su se plašili. Nisu ni po­kušavali goniti Goraždane.

Rastjerani ljudi iskupljali su se po grupama u dubini šume. Vatru nisu smjeli zapaliti. Bojali su se da ih ne prokaže četnicima. Samo se stajalo između drveća i šutjelo. Grupe su između sebe bile udaljene i po stotinu metara u dubini šume. Nije se znalo šta im je činiti. Sve je bilo u iščekivanju.

Elvir, zajedno sa nekoliko hrabrih momaka, krenuo je po Šumi. Oprezno su išli od grupe do grupe, najavljujući se – kao lozinkom – tihim izgovorom svoga imena…

Našli su ranjene dvije žene. Pogođene su u ruku i u rame. Zavili su im ranu. One nisu pustile ni glasa. Rukama su sebi začepljale usta.

Čitavu noć su proveli u šumi. Bio je august. Nije bilo kiše, ali je bilo hladno. Muškarci su, da bi se ugrijali, hodali uokolo, usput otkidajući grane sa drveća i skupljajući ih na veliku gomilu, pa ih prekrili kaputima. To je bio krevet ženama i dje­ci. Oči su se same sklapale poslije napornog hodanja i bjeso­mučnog trčanja kroz šumu… Bila je gluha noć.

Kad je svanulo, muškarci su se okupili na dogovor… Morali su slušati vodiče. Njihova riječ je bila najstarija. A oni, ni po koju cijenu, nisu bili za to da se nastavi put. Četnici bi ih lahko uočili po danu i bili bi lahak plijen. Ovo je bila četnička teritorija i vodiči su ih mogli provesti samo po noći. Zato nikad kolone nisu vodili istim putom. Zadržavajući pravac prema Grepku, uvijek su vrludali. Zato ih je i bilo teško sačekivati u zasjedi. Osim ako bi ih čekali na više mjesta…

Uglavnom, moralo se iščekati mrak.

Prema Grepku su nastavili s prvim mrakom.

Bili su premoreni od hodanja i nespavanja. Niko više nije ni pomišljao da bi im četnici mogli ponovo postaviti zasjedu. Na Grebak su došli prije ponoći.

U novembru je pao prvi snijeg. Goraždani su znali: ako je snijeg samo prekrio asfaltnu cestu u njihovom gradu, na Kacelju, brdu prema Grepku, napadao je pola metra. Ako bi sni­jeg u Goraždu padao dva dana, rijetko bi se ko usuđivao kre­nuti na Grebak…

Elvir je dočekao jednu kolonu koja se vratila sa Grepka. Ispratio ih je snijeg kad su bili krenuli. Kad su se vratili, sva­šta se pričalo. I svi su drukčije pričali. Kao da su obnevidjeli, pa im se štošta pričinjavalo.

…Na put je krenulo dvadeset i osam muškaraca i četiri že­ne. S njima su bila dva iskusna vodiča. Njih nije mnogo zabrinjavao snijeg, koji je tek počeo padati u Goraždu. Oni su zna­li pouzdane orijentire, te nisu mogli pogriješiti u putu. Plašila ih je hladnoća zraka na Kacelju.

Krenuli su prije mraka jer im je bilo važno da što ranije pređu Kacelj, što je bilo polovima puta do Grepka.

Kako su odmicali, mrak je postajao sve gušći. Vidjeli su samo leđa saputnika ispred sebe. Sve drugo je bilo mrklina. Satima su šutili, gledali ispred sebe i, naravno, hodali. Snijeg je padao. Ali, samo da ostave Kacelj iza sebe. Nakon Kacelja ih čeka još jedno brdo i – eto ih na Grepku. Nakon tri-četiri sata hoda primakli su se Kacelju. Vodiči su stali. Svi su se okupili oko njih. Riječ je uzeo stariji vodič Ramiz:

– Na Kacelju se nećemo odmarati. Prije sabaha moramo biti na Grepku. Snijeg će padati svu noć, ali neka vas to ne brine. Važno je da ne izgubite korak, pa da zaostanete. Samo da nas ne uhvati velika hladnoća. Ne bismo mogli disati, pa bi­smo morali usporiti.

Već su se penjali uz Kacelj. Snijega je bilo četrdesetak centimetara, ali nisu usporavali. Hodali su kao jedan, gazeći iste stope u prtini. Temperatura se drastično spuštala. Toliko je zahladnjelo da im se disanje potparavalo.

Kacelj su prešli u magnovenju. Niko nije zaostajao, niti se primjećivalo da se neko umorio.

Po njima su se nakupili slojevi napadalog snijega, ali se svako uvukao u sebe, u svoju tjelesnu ljušturu, neprimjećujući ništa osim osobe ispred sebe. Šutili su, gledali u leđa pred sobom i hitili.

Nakon dva sata od odmorišta, neko s kraja kolone zatraži da se zaustave…

Vodiči su stali. Nije im bilo pravo što se zaustavljaju, ali su stali. Čekali su da se svi iskupe. Zagledajući se između sebe, morali su vidjeti da je snijeg oko njih visok već metar.

Neki stariji čovjek javio je Ramizu da nema mladića koji je išao ispred njega. Nije se sjećao kad se i kako izgubio. Svi su bili zabezeknuti. Nije im bilo jasno da im se tek tako mogao smaknuti s očiju. Zapravo, mogao je. Itekako. U leđa se nije ni gledalo. Gledalo se samo kako zagaziti u trag stopala ispred sebe. Samo su, u polusnu, toliko zurili da bi mogli upratiti prtinu najbliže stope.

Ramiz je to shvatio:

– Pao je ustranu, u snijeg. Samo je to moglo biti. Umorio se, zurio ispred sebe i, u polusnu, pao u snijeg. Čim je pao, snijeg ga je i zatrpao… Slušajte, nemojte samo gledati ispred sebe, samo u stope u snijegu. Gledajte i u leđa saputnika. Ako neko padne u snijeg, svi ćemo stati prije nego toga prekrije snijeg. Nemamo još mnogo. Nismo još daleko. Nema više od dva sata do Grepka.

Nije prošao ni sat, a neko je vrisnuo u sredini kolone… Pala je jedna od žena. Ostali su joj odmah pritrčali. Podigli su je. Ramiz joj je pomogao da načini prve korake u koloni. A onda je pustio…

Prije sabaha došli su na Grebak…

Na Grepku nije bilo mnogo svijeta. Malo ih se usudilo doći po takvome kijametu.

Svi su se ili tiskali oko kamiona na kojima je bilo brašno ili su kupovali duhan. Vješti trgovci su kilogram duhana prodavali za po stotinu i pedeset maraka. Nikad nije bio skuplji duhan.

U Goraždu se pričalo da su ovi šverceri dobro plaćali četnicima da ih propuste s kamionom. Dobro su zarađivali i trgovci i četnici…

Predstojalo je čekanje nove noći kako bi se moglo krenu­ti nazad. Nije se imalo gdje prileći, kamoli zaspati. Tek se, pod nastrešnicom drvenih baraka, moglo skloniti od snijega…

Popodne su neki Goraždani prepoznali nekog Srbina po imenu Mitar. Stajao je u redu za brašno. Nisu mogli doći sebi. Četnik sa njima dijeli brašno?! Izvukli su ga iz reda. Izgledao je izgubljeno. Pretražili su ga. Nije imao oružja. Samo je promucao:

– Odavno ništa nisam jeo. Treba mi brašno… Nemojte me ubiti. Ni mi vas ne napadamo kad po noći idete na Grebak…

Niko ga ni prstom nije taknuo. Niko nije smio. Šta bi bilo kad bi četnici čuli da je Srbin ubijen na Grepku?

Kako se dan primicao kraju, snijeg je prestajao. Oni koji su tog jutra došli na Grebak, mogli su se makar malo smirenije zaputiti ka Goraždu.

Kad se počeo spuštati mrak, Goraždani su se okupili oko Ramiza. Sve im je rekao u nekoliko rečenica:

– Morate me slušati… Ponesite što manje brašna na leđi­ma. Znam šta vam brašno znači, znam da vas čekaju gladna dječija usta, ali, upozoravam vas: ponesite što manje. Put će biti težak, mnogo teži nego u dolasku. Valja na leđima nositi vreću brašna. Ako snijeg i ne bude padao svu noć, past će te­mperatura. Bit će hladno, tolika će studen biti da će vam se noge smrzavati. Zavijte se u krpe. Mogu vam viriti samo oči… Niko ne smije stati. Nema spasa onome ko zastane da se odmori. Nema spasa onome ko padne u snijeg. Niko se ne smije zaustaviti da mu pomogne. Ko to učini, više neće moći pratiti kolonu. Toliko! Ja idem prvi, a vi me pratite. Neću stati sve do Goražda. Nijednom se neću osvrnuti. Drukčije ne smi­je i ne može biti! Znate da ja to znam, da znam šta su snijeg i hladnoća na Grepku… Bit će nam lakše kad se spustimo niz Kacelj: bliže smo Goraždu, a i niži je snijeg… Još jednom: nemoj da me neko zovne da stanem. Neka se zna da ja neću stati. U onom trenutku kad, umorni, zastanemo, svi smo gotovi. Uhvatit će nas pospanost i niko nas neće natjerati da nastavimo put. Samo idite mojim stopama i gledajte naprijed, a ne okrečite se nazad… Haj'mo sada… i, pomislite na onoga ko­ji je u polasku pao u snijeg, a niko mu ni ime ne zna… Odmah zaboravite onog koji padne u snijeg. Kao da i nije bio s vama. Samo idite naprijed!

Slušali su o ovome i prije nego što su pošli, i neposredno pred polazak, ali su bili zabezeknuti.

Htjelo se da je snijeg opet započeo. Tako su krenuli zajedno sa snijegom. Kao i kad su pošli iz Goražda.

Uz nešto duhana, svi su nosili po vreću brašna. Onoli­ku koliko je ko mogao ponijeti. Pratili su Ramiza. Niko ni riječ nije progovarao. Vraćalo se dvadeset i sedam muškaraca i četiri žene. Prva tri sata hodali su bez usporavanja. Snijeg je bivao sve gušći. Po njima i po vrećama na njihovim ramenima povećavali su se nanosi snijega. Veliki bije­li ljudi tumarali su jedan za drugim… Uz Kacelj su se ispinjale bijele sablasti.

Kad su se spustili niz Kacelj, Ramiz je usporio. Tako je svima raspoređivao snagu.

Gazili su kao u transu.

Bijele utvare postajale su sve krupnije. Niko se nije usuđivao da zastane ni toliko kako bi otresao snijeg sa vreća, sa sebe. Samo su gledali naprijed da ne promaše prtinu koja je ostajala iza Ramiza.

Ramiz se osvrnuo iza ponoći. Iza sebe je ugledao kamenu kolonu. Bijeli, okamenjeni, ipak mičući ljudi, kreću se za njim. Učinilo mu se da je na nekim mjestima veći razmak između sablasnih spodoba, ali se prepao da mu se počelo prikazivati. Trgnuo se i odlučnije krenuo uz brdo pred Goraždem…

Prije samog sabaha, na ulazu u Goražde, bijelu kolonu dočekala je rodbina. Skidali su snijeg sa svih kako bi mogli pre­poznati svoje. Ljudi iz kolone su tek tada stali. Prepustili su fa­miliji da im skidaju vreće sa leda i tresu snijeg sa njih. Ali, svi su i dalje gledali naprijed.

Familija neke nije pronašla, pa su oblijetali od jednog do drugog i pitali. Niko ništa nije znao… Ramiz se dosjetio. Rekao je da svi ponovo stanu u kolonu. Brojao je… Dvadeset i če­tiri muškarca i – jedna žena…

Njemu je sve bilo jasno…

Ljudi su se jaucima razišli kućama.

Događaj se brzo raščuo Goraždem. Sutradan su mnogi Goraždani obilazili kuće onih koji su po snijegu krenuli na Grebak. Niko im ništa nije mogao ispričati. Samo znaju da su sa­tima hodali po snijegu koji je bio svuda oko njih. Niko od njih nikog nije vidio da je pao. Čak se ni imena ne sjećaju… Svi su, izgubljeno, zurili negdje, kao da gledaju u daljinu…

Tih dana je i u Goraždu napadao povelik snijeg. Nije bilo ni govora da se krene ka Grepku.

Oni s duhanom nudili su ga za brašno.

Sutradan je Elvir posjetio Ramiza. Zatekao ga je u krevetu. Nije pao u postelju od umora, nego je i njega presjeklo od svega onoga šta je bilo na posljednjem putovanju do Grepka i na­zad. Od toga je obolio Ramiz… Kad se malo pribrao, sve je ispričao. Niko tu patnju Elviru bolje ne bi ni ispričao. Kao što to niko bolje meni nije ispričao od Elvira… Ramiz je umro nakon dva mjeseca.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Miroslav Stamenković: Miki

To mače, koje sam pripit ukrao sa terase kafane jednog prepodneva, i strpao ispod jakne bez mnogo razmišljanja, uneo sam u autobus i držao ga u ruci. Bilo je mirno, pa sam tada pomislio da su sve mačke takve. Jedna žena mi...
by Redakcija
 

 
 

Said Šteta: Otac koji sa kamenom priča

Još mi u sjećanju živi slika mladića s kraja rata, nasmiješenog i uvijek spremnog za neku finu doskočicu. Ponekad zaljubljen i zapleten među zvijezde kao u paukovu mrežu, ali nikada ters. Onda ga prestanem viđati, da b...
by Redakcija
 

 
 

Smail Jonuz: Potohnućemo namah!

Švedski gradić Varberg je važna luka. S druge strane mora je Danska. Naš čovjek, kako ga je Bog stvorio znatiželjna i snalažljiva, odmah poče izviđati u luci kako se tamo ide, koliko košta karta i, što je najvažnije...
by Redakcija
 

 

 

Said Šteta: Dječak na stepenicama

Dječak na stepenicama   Prije koju godinu, prolazio sam kroz udaljeno selo od grada i vidim dječaka, uzrasta pet-šest godina kako sjedi na stepenicama jedne manje kuće. Bio je skromno obučen, isprljane odjeće i misli...
by Redakcija
 

 
 

Vukosav Delibašić: Kuća na bijelom blagu

Rat je završen prije tri godine, a još uvijek su po šumama i skrajnutim selima lutali: odmetnici, vojnici, milicioneri, šumari, razne uhode i špijuni, koji su na svakoga motrili i pazili ko kud odlazi i ko kod koga dolazi...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona