Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

20. Oktobra 2017.
 

Maida Mujević: Ja i Alija

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

April. Sumorna proljeća koja podsjećaju na svako godišnje doba pomalo. To je vrijeme u kojem mislite da svaki lijep i jasno žućkast dan pripada nekom drugom, a ne vama. Toliko se gomile odjednom stvori po ulicama, da čak počne da smeta, jer ne postoji zvuk koji se iz te “harmonije” može izolovati.  Sve bi to išlo daleko da u jednom trenu ne zastanemo i shvatimo da zapravo to ne pripada nikom. To je Njegovo. Sad mi je lakše.

Nađoh se sasvim slučajno na izletu povodom rođenja djeteta jednog našeg prijatelja, rodom je iz Korita, Donjeg Bihora. Pa se usaglasismo da je najbolje izaći iz učmalosti zatvorenih prostora, u kojima prašina vodi razgovore. Ja sam matičarka, bez porodice u svojim četrdesetim, dosta  nervozna i nezadovoljna, ali bez predrasuda prema drugima. To je ono što me odvaja od drugih zlih tetki. Rastuži me ovo seoce, rahmetli nana mi je tu živjela, i ove  padine, požutjele od onih lažnih maslačaka što liče oblikom na sitnu bijelu radu, ne čuje se ni glasa. Kako je tužan taj seoski blaženi muk.

Po običaju, takvi susreti liče ispolja na divno razumijevanje ljudi  koje je za pozavidjeti. Međutim, nije baš tako. Čim se pojede prva ruka onoga što se donese, počinje nadmudrivanje na ćebadima, prazne priče. Doista je čudno kako neko može govoriti o sebi kao da će vječno živjeti, kao da Bog mjeri dobra djela po imovini, broju diploma, odlikovanja, rukovanja s poznatima. Ja bih da znam da li se nekom od njih ruka pozlatila, makar do ručnog zgloba.

U razgovoru sa samom sobom primijetih staru kuću na ivici, bijaše obrasla lozom od temelja do krova, ali samo s desne strane. Nego, u istom horizontu se pojaviše meni poznate crte lica. Milo bi oku, to je Alija. Moja mladalačka  ljubav, upamćen po dugim poemama, ljubitelj nemogućeg, najviše lijenj a najviše ambiciozan mladić, tvrdoglav i teško promjenjiv, ali ipak istrajan. Umalo pa Belvegor. Ne znam odakle on ovdje. S obzirom da pamtim da sam ga ostavila kandžama akademija, vjerovatno je daleko dogurao, čak liči pomalo na gospodina. Mislim da me nije prepoznao, ili se pravi da me nije opazio, ne bi me čudilo. A nikada nismo uživo pričali, niti sjeli uz miris kafe i sunčev zrak, što je gore. Šta ako je gori od onog kakvim sam ga zamišljala? Ali šta ako je bolji? Mada, ne čini se da je dilaver.

Eto, probudila mi se uspomena. U to doba često sam dolazila kod nane. Njene priče su darovi koji mi najduže traju. Imala sam dvadesetak godina kada smo redovno dolazili kod nje u Korita. Tako je bilo, ili se meni čini, ljudi ranije nisu imali nikakve škole, ali su čudotvornom staloženšću svetaca stvarali utisak da znaju štošta. Tako i moja nana. I ova njena postojbina me tjera unazad.  Voljela sam sve njene priče, a posebno jednu:

“E moje dijete, bilo je to ovako. Neki je vrlo dobar dušom i pošten čovjek sa ženom dvoje djece radio kao čuvar u obližnjoj vodenici preko noći. Kući je, pored njih, imao i staru majku. Živjeli su skromno, kao i sav seoski živalj tada. Jedno veče na vodenici, kako je zadrijemao, probudi ga jak zamor vode i  hladan vjetar. Polusanjiv, začu sebi za uho neke blažene glasove, i jasno ih je razumio. Vjerovatno su to bila dva melajćeta. Upitali su ga, “Dobri Omere, za  tvoju dobrotu ćeš imati posebnu nagradu na ovom svijetu. I tvoja je duša od mnogih čistija. Želiš li od Boga da te nagradi imetkom i slavom u mladosti ili u starosti? To te sleduje. Razmisli dobro, čekamo te da izabereš do naredne večeri.”

On ujutru pođe kući sav uznemiren. I za sofrom ispriča ženi i majci šta mu se desilo. Žena ga savjetovaše: “Bolje da izabereš imetak u mladosti, u starosti ti zbilja i ne treba”. A majka reče: “Sine, ti reci da biraš imetak u starosti, jer u mladosti  možeš raditi i zaraditi, a u starosti ostanes nemoćan i sam”. On posluša majku i leže naredno veče da čeka melajćad. U isti vakat pojaviše se i upitaše ga: “Dobri čovječe, jesi li se odlučio”? On odgovori: “Uz zahvalnost Svevišnjem, odlučujem se za slavu i imetak u starosti. Ali kako god On da ja sam zadovoljan.”

Sjutradan, naiđe teško nevrijeme, kiša, poplave, bujica. Odnije voda sve kuće u selu, pa i njegovu. On uze familiju i magarca, kojeg je jedino uspio spasiti od svega što je imao, i zaputi se, pa kud stigne. Stiže u jednu staru krčmu sa prenočištem i  izmoli gazdu da ga pusti barem jedno veče da prenoće. Međutim, kako mu je žena bila vrlo lijepa, dok su dolazili ka krčmi, opazi je slučajno sultanov vezir, jako mu se dopade, i naredi vojnicima da je prate, nađu i dovedu  njemu kako im glava zna. Leže familija na počinak u oskudnom prenočištu, najednom trgnu neko ženu za ruku, rekavši joj “Ustaj, idemo”! Misleći, onako iz sna, da joj je to muž, ona pođe s njim. Ujutru, kada se Omer probudio, vidio je da mu nema žene, a majka mu bijaše od iznemoglosti i starosti umrla.

On, ne znavši, šta mu je dalje činiti, uze dva sina, nisu imali više od četiri-pet godina i krenu opet u nepoznato. Idući tako, beznadežan kao prosjak, naiđe na veliku rijeku koju je trebalo preći, a nije znao šta je preko. Široka bijaše, ali ne i duboka. Međutim, djeca nisu mogla sama gacati. A kako ih nije mogao oboje  odjednom prevesti, on ostavi jedno na obalu, dok prevede drugo. Jednog dječaka prevede, vrati se po drugog, kad ono voda ga odnijela. Sav očajan, krenu nazad ka drugome, kad ono vukovi ga rastrgli, ostala samo parčad odjeće. Uz vrisak, sav utučen, beznadežan i gladan dođe do nekog grada na obali rijeke. Tu se zaposli kao kožarev šegrt, za malo novaca, hrane i mjesta za spavanje.

I tako su prolazili dani i godine, dok se nije dogodilo nešto značajno. Car te zemlje na čudan način zatraži da se izabere novi car, jer nema nasljednika i već ga izdaju godine. Naime, novog cara će izabrati među svim građanima, tako što će svi doći na najveći trg i stajati u mjestu, a onda će car pustiti dva goluba u narod. Na čija ramena budu sletjeli, po jedan na oba ramena, taj će biti nasljednik cara. I tako prvi put se okupi većina građana na trgu, puste sluge dva goluba, oni prelete dva kruga iznad življa i vrate se caru. Drugi dan opet se, po naredbi, okupe građani i opet se isto desi. Treći put car izda proglas da svak, ama baš svak, mora doći, u suprotnom će biti kažnjen. U prva dva puta Omer nije izlazio uopšte na biranje, nije držao za shodno. Što bi tamo išao siromah poput njega. Ali ovog puta gazda mu naredi. On, oskudno odjeven, pođe spuštene glave. I tako po treći put na trgu pustiše sluge dva goluba. Opet su preletjeli masu više puta, uznemireno ubrzaše let i razdvojiše se. Masa se uzburka. Nestaše nekud iza, a onda se pojaviše oba u isto vrijeme iz različitih pravaca i zaustaviše se pri samom kraju, u ćošku, oko čovjeka uvijenog u ovčiju kožu sa istom takvom kapuljačom. Sletio mu je jedan na desno rame, drugi na lijevo. Sva masa pogleda u pravcu njega i uznemiri se. Bio je to Omer. Istog trena Omer postade novi car. Nije znao šta ga je snašlo. Iako vrlo skroman i sjetan, prihvati se carevanja i otpoče posve drugačiji život.

Jednog dana, obilazeći  dvor, začu jecanje iz jedne od odaja. Na pitanje ko je zatočen tamo rečeno mu je da je to odaja jedne careve robinje. Omera to zagolica i potrese glas naricanja. Drugog dana, sasvim slučajno šetajući po bašti, začu razgovor dvojice vojnika sa nekom ženom preko prozora. Pričala im je svoju životnu priču, jer su čuli njeno naricanje i kucali moleći je da im kaže za kim nariče. Bila je to Omerova žena, a ovi dvojica njihovi sinovi. Onaj koga je odnijela rijeka preživio je tako što se zaglavio u vodenici, pa ga našao vodeničar i odveo svojoj kući, a onog koga su napali vukovi spasio je pas ovčar nekog čobanina koji je imao stado ovaca u blizini. Sreli su se u vojsci i po ispovijesti jedan drugom zaključili da su braća. Čuvsi to, car Omer se rasplaka. Otrča i isprica cijelu priču sinovima i ženi. Zagrliše se u suzama. Eto tako je Bog ispunio Omeru tačno ono što mu je obećao”.

Pamtim tu divnu naninu priču, jer govori o nadi. To je ono u šta se polažu poslednji drhtaji i trenuci u kojima sve iz glave i srca isčezne, ostane samo Svevišnji. Tada shvatimo da samo Njemu možemo vjerovati.

Uglavnom, ja i Alija smo punih dvanaest godina razgovarali samo pismima. A znam da ni sada nema porodicu, niti je imam ja. Niti znam zašto mlad čovjek uživa da čeka na nekoga ili nešto. Pisala sam i mislila da on ima crne oči, evo sada vidim da nije tako, izražajno plave su. Zaboga! Bojim se da ga ni u jednom jedinom stihu nisam pravilno opisala. Koliko je sudbina iskvarena i lukava tetka, s puno lažnih obećanja. U tome se sjetih još jednog bakinog pripovijedanja. To je bilo otprilike ovako:

“Neženja nekakav iz Pešteri se nameračio na jednu lijepu djevojku iz komšiluka, koja ga je mlađa ni manje ni više nego deset godina. A njemu već  prošlo vrijeme ženidbe. Ona nikako nije htjela da pođe za njega, pa makar ostala neudata. On onda, ne znajući šta dalje da radi, a sve je pokušao, ode kod vračare u selu, kuća joj na samom brdu, zabačena i osamljena. I to pođe s jednom od tri strine. Ona kad ih ugleda na pragu nasmija se i povika: “Mašalah, evo još jednog mladoženje”! On ispriča za šta je došao. Ona uze, potom, neki smotuljak  i zavi u parče papira, dade mu uz riječi: “Evo ovo joj baci neđe u ćošak gdje najviše čisti, i neće stići ni metlu iz ruku da baci, tebi će sama doći”. On uze smotuljak i dade ga jednoj strini, da baci negdje kad pođe kod njih ujutru. Tako je i uradila. Međutim, djevojka je sjutradan odmah, kao i vazda, počela da čisti najprije hodnike, i nađe zapis. Nasmija se neuobičajenim grohotom. Odmah istrča iz kuće ka njegovoj kući i zastade na ogradi. On bijaše vani igrom slučaja. Obradova se misleći da mu je zaista došla sama da se uda. Ona mu baci preko ograde onaj zapis jako ljutito i iskolačenih očiju poče vikati na njega: “Starudijo jedna, nađi sebi ravnu djede jedan! Je li te sramota da ti strina ženu traži a predstavljaš se junakom? Niko smješniji nije od tebe u cijelu Vlašku visoravan. Dabogda se neka samo iz inata za tebe udala”. On pognu glavu i udje u kuću posramljen. Prođe nekoliko dana od toga, sve se zataška, dok jedna starija mudra žena ne dođe u goste u familiju jadnog neženje. Negdje uveče kako su sjedeli, ona ga zapita: “Sine, što si tako ćutljiv  i utučen, daj prozbori dvije da ti ne vadimo jednu po jednu”? Umjesto njega odgovori njegova majka: “A sjekira se Boga mi teto, već mu godine za ženidbu prošle ne ženi se, jedna tu iz komšiluka što je za nju imao merak ga neće, mlađa od njega pa digla nos, misli uzeće Titova sina”. Stara teta se zamisli dobro, pa se obrati njemu i reče: “Sad ću ja da te naučim kako kuha ženska pamet. Prvo se dobro raspitaj ima li koja djevojka da je ova tvoja na nju ljubomorna, i da je bolja i ljepša od ove. Ako postoji takva, ti pođi ljudski i zaprosi je nasamo. Ona će naravno da ti se ismije i da te ponizi. A onda će da dođe tvoj red, ti nju da poniziš. Reci joj samo: “Bogme ako ti nećeš, hoće, recimo Fatima”, a ti ćeš već znati na koju je ona zavidna. Ona će odmah da pristane samo iz inata, da ne bi otišao toj drugoj”. Mladić posluša i odmah ujutru se poče raspitivati u selu. Svi mu rekoše da se ona i njena sestra od  amidže Raza ne podnose, jer je Raza bolja i ljepša. Ode on tako njoj, i ponudi joj brak i sve što uz to ide. Ona odbi uz  negodovanje. On će njoj potom: “Bogme ako ti nećeš ružo, hoće Raza, ona je rekla da hoće, samo čeka da dođem lice u lice da je pitam”. Ova se pretvori u parce vune bojom, i istoga trena reče: “Hoću”!

I dan danas kada se sjetim priča moje nane iz Korita raznježim se. Sjetim se sebe tada, Alije, naših pjesama i pisama. Taman kada se nešto nasmijah sama sa sobom opazih da je krenuo ka meni, viri mu tajanstvena duga iz očiju, sijevaju gromovi, padaju ledenice sa mostova. On u sebi razmišljaše: “Ona je, pa ako se napravi luda, napraviću se i ja lud”. Pružio mi je ruku, ne mogah da ne raspihtijam lice, pružih i ja njemu.

– Ja sam Prokletnik, drago mi je! – reče on toliko ozbiljno da se pretvorilo u grotesku.

– Kravooka Hera, takođe! – nisam mogla sakriti osmijeh.

– Šta misliš, kako je moguće da je loza prekrila samo jednu stranu kuće? Možda nisi o tome razmišljala..

– Vjerovao ili ne jesam! I ne znam, možda će prekriti i drugu stranu vremenom.

– A ja mislim da je to znak starenja kuće. Tako nas nešto prekrije, neka loza. Ovo što ostane su samo pjesme, sjećanja, ona pera što je neko potrošio na nas, hartije i samozvana Platonska ljubav, mit o ljubavi, ono čime mi nesposobni tješimo sebe. – reče kao da je godinama smišljao šta će reći.

– Ja nisam saglasna sa tim. Ta loza postoji da bi kuća bila lijepa iako je napuštena, kao što je ovo rajsko mjesto.

– Hoćemo li poći onda  Kravooka Hero, da nam skuhaju kafu? Želim da vidim hoće li baš ruke da mi se tresu kao što sam strahovao deceniju i više…

– Svakako Prokletniče.

Takav je kakvim sam ga upletala u svom horizontu, sem te oči. Takva je volja Svevišnjeg, umota insekta u ćihlibar da bismo ga kasnije našli. A nas dvoje umotao je u stihove. Volim Korita.

___________________

Maida Mujević, rođena je 1992. godine u Malmeu (Švedska). Osnovnu školu i Gimnaziju završila  je u Rožajama. Diplomirani je pravnik i Pravni fakultet je završila na Univerzitetu Crne Gore u Podgorici. Piše poeziju  i prozu u vidu kratkih priča i romana. Njene pjesme i kratke priče objavljivane su u raznim časopisima i zbirkama, i učesnik je mnogih konkursa u oblasti književnosti. Takođe piše i kraće pozorišne komade za djecu. Živi i radi u Podgorici.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

CRNA GORA POSTALA ČLAN MREŽE – SEE CINEMA NETWORK

Na Generalnoj skupštini mreže kinematografija Jugoistočne Evrope – SEE CINEMA NETWORK, održane tokom Međunarodnog filmskog festivala u Solunu, Crna Gora postala je njen novi član.   Crnu Goru je predstavljao Sehad ...
by Redakcija
 

 
 

REDIZAJNIRAN SAJT BOSANSKOG AKADEMSKOG DRUŠTVA U AUSTRIJI

Za redizajn stranice BOSANSKOG AKADEMSKOG DRUŠTVA U AUSTRIJI pobrinuli su se Ajdin Selimović i Sinan Arnaut iz Linca (Firma Algopoint) kao i Selma Aljović i Aldin Mahmić iz Beča: http://www.bhakademiker.org/ a u novije vr...
by Redakcija
 

 
 

Poezija Armina Bolića

ILHAMIJA     Slovo slovu derman nije Ni boja kist da zalije Neimar kule zakide.   I čudan zeman nastade I vakat vaktu kratak li je. I zulum zulumu žal nije.   Ubica ne znaše da ‘bio li je. Ubijeni n...
by Redakcija
 

 

 

Promovisana knjiga Saida Štete ”Tragom čaja od papaje”

Izložba emocija u Muzeju Grada Zenica   Promocija knjige „Tragom čaja od papaje“ čiji je autor knjževnik i novinar Said Šteta   Četvrtak večer, 9. novembra 2017. godine, ostat će  za nezaborav  brojnih posje...
by Redakcija
 

 
 

Međunarodna likovna izložba ”Eho, rubovi IV”

МЕЂУНАРОДНА ЛИКОВНА ИЗЛОЖБА „ЕХО, РУБОВИ IV”   Ликовна колонија „ЕХО, РУБОВИ IV“ је одржана у Ваљеву (од 6. до 9. октобра, 2017)....
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona