Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

1. Februara 2016.
 

Mehmed Meša Delić: Ti si me naučila… (Buket riječi za moju majku)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

Zavičaj mog djetinjstva obiluje zelenilom i cvijećem, brdima, rijekama, poljima; zemlja je vruća kao duša i rodna kao rodilja, a često sam gladovao, majko.

Ali smireni izraz tvog lica i tvrde bore, stisnute u hrabroj trepljivosti, unosili su spokojstvo u moje srce i ja sam zaboravljao na glad.

Ti si me naučila trepljivosti i nadanju.

Na selo Moševac se spuštala tiha proljećna večer, u kojoj se čulo čak i padanje praška sa cvijetova i behara u našem voćnjaku.

Svijetlavci su iz bašče donosili vatru, koja se poslije u mome tijelo pretvarala u noževe od hladnih ledenjaka.

Ali pred čudesnim pogledom tvojih krotkih očiju sve je iščezavalo. U njima je, rukopisom stradanja, bila ispisana spremnost za najveće žrtvovanje i beskrajna ljubav prema svome evladu.

Ti si me naučila nijemo da stradam i silno da volim.

Iz bašče si se vraćala zajedno prvim nečujnim koracima akšama. Našoj kući nosila si puna njedra počinka i sna.

Na tvojim raspucanim usnama je, kao blagotvorena svijetlost nura, grijala osmjehnutost, slična poljskom cvijetu u tvojim nazemljenim rukama, rascvjetanog prvi put toga proljeća.

Tada sam mislio da u životu ima mnogo više radosti nego tuge i mnogo više osmjeha nego suza.

Ti si me naučila kako da se borim.

Budim se naoružan tvojom ljubavlju i mirno krećem po još neotkrivene puteve novog dana. Oni su puni neizvjesnosti i često okom skrivenog neprijatelja vrebaju i zastrašuju.

Ali, kad magla sumnje zasjeni vidik i kolebljivost skrati korak kao putniku koji ne može da sagleda cilj svoga putovanja! – pred mene se ukaže tvoja umorna i dostojanstvena prilika, a u duši mi se oglašava tvrdi korak tvojih bosih i raskrvavljenih peta.

Tada se osjećam kao ptica koja se vraća u svoju slobodu.

Ti si me naučila kako se pobjeđuje.

Vraćali smo se sa maglajske pijace. Zasjelo u zlatnom prahu puta jedno je dijete plakalo tako očajno kao da je izgubilo svoju najskuplju i najvoljeniju igračku.

Doznali smo da plače za bijelim golubom na platanovoj grani, maglajskog drvoreda.

Njegove ruke su bile nemoćne da ga tamo dostignu.

Smija sam se njegovoj naivnosti.

Tada sam čuo tvoj glas, prožet blagim prijekorom: „Zar možeš zaboraviti ono što je nekada bilo čežnja u tvojim očima, sine? Zašto se podsmijevaš malom djetetu prezirom nadmoći? Time njegova tuga postaje još veća! Ako ne možeš u sebi da pronađeš riječ utjehe, nastavi ćutke svoj put! Ako ne možeš pomoći nemoj ni odmagati!“

O, golubice prostosrdačnog prijateljstva!

U tebi je za sve postojalo razumjevanje i čovjekoljublje.

Bijaše septembarsko predvečerje. Sa maglajskog  vašera ste se ti babo vratili bez obećane tamburice.

Bolno sam osjetio uvredu moga dječijeg dostojanstva. I ne razmišljajući o posljedicama riječi, nazvah vas lažljivcima i prevarantima; izrekoh mnogo riječi koje nanose bol i koje ne smiju da postoje u rječniku ni jednog dijeteta.

Ti si nijemo podnijela uvredu, majko. Nježno provlačeći prstima kroz moju kosu, šapnula si: „Sine, nauči se saburu, uzdržavanju. Pronađi snagu u svom srcu za opraštanje. To je najveća osobina dobrih!“

Ti si me naoružala snagom sabura i opraštanja.

Sjećam se tvojih savjeta na rastanku kada sam odlazio od kuće: „Pokušaj da se ogledaš u svakom cvijetu slučajno nađenom na putu i zamisli sebe u službi njegovog mirisa što leti tražeći tužne i bolesne, uvrijeđene i nesrećne. Samo tada tvoje postojanje donijeti sreću onima kojima ona nedostaje i kojima je možeš pružiti!“

O, vječni izvoru dobrote i ljubavi!

A onda dođe dan kada ona odseli na ahiret svijet od ovoga svijeta bolji.

Taj njen odlazak ja ovom pjesmo dokumentova:

 

 

NAD KABUROM

(Rahmetli majci Behiji)

.

Koliko je samo radosti rodila,

Koliko je samo kruhova umijesila,

Koliko je samo pita razvila,

Koliko je puta zemaljsku kuglu obišla,

Čusto i brzo hodajući po kući, oko kuće,

Po avliji, po njivi, po bašči,

Kao leptirica oko cvijeta.

 

Uvijek je od zla bila jača, od starosti mlađa,

Bodreći na nas sedmero čeljadi.

 

Ali eto od smrti nije bila brža,

Na dan drugog januara je izdahnula,

A trećeg dženazu joj klanjaše,

U kabur je spustiše

Vječnom tamom zasuše,

El – Fatihom mezar joj porosiše.

 

Dok zagrobni glas Ku'ana

Utege svemira njiše

Prisutni na dženazi pitanje postaviše:

„O dobri ljudi, kakva je bila majka Behija?“

 

Kad neko umre u našem kraju

Tada ljudi jecaju kao djeca,

A djeca plaču kao ljudi:

„O majko Behija…!“

 

Sunce na zalasku zapali snijeg i maglu

Poniče i priđe ranjenoj zemlji

Sabljom crvenom selam posljednji bljesnu,

I nišani se pokloniše:

„O blaga majko, o majko Behija!“

 

U snove majka često mi dođe

Gleda me očima plavim dubokim i bistrim

Iz modrine rijeke, iz plaveti procvijetalog lana

I kosa njena već odavno osijedela iznenada bljesne

U preplitanju mladih stabljika ječma

I iskri se k'o nekad iskrama srebra.

 

Blistaće majka u plamenu stiha

Riječi najsličnija –

Sunčana, ženstvena, vitka,

Kao neumorna planinska rijeka…

.

(Witten, januara 1996. godine)

 


 

Uz ovo i ovom prigodom nekoliko poslovica, naravno o biću koje nas najviše voli – naša majka:

*Onog dana kad je majka umrla, počela je starost.

*Majčina ljubav ne stari.

*Čak i onaj koga majka tuče viče: „Mama!“

*Kad je rijeka povukla starčića i on zavika: „Mama!“

*I kad tuku majčine su ruke mekane.

*Kad majka umre, obitelj se raspada.

*Kad ti umre majka, više nemaš roditelja.

*Kad majka plače, suze su iskrene.

*Majka, to znači patnja.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Marija Juračić: Hiragana s damine lepeze

Da bismo shvatili kako je japanska pjesma od razdoblja nepismenosti prije 552. godine stigla na lepezu dvorske dame, moramo se vratiti u to daleko doba, kada Japanci još nisu znali pisati, dok su Kinezi već imali bogatu knji...
by Redakcija
 

 
 

Preselio književnik Isnam Taljić (1954-2017)

12. oktobra 2017. godine preselio je rahmetli Isnam Taljić, jedan od bošnjačkih najplodonosnijih pisaca Isnam Taljić, rođen je 1954. godine u Vlasenici, gdje je živio do agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine. Dugo ...
by Redakcija
 

 
 

Poziv za pomoć da se ukrovi kuća Nazifa Daglara

Kako pomoći hadži Nazifu Daglaru iz Ahatovića kod Sarajeva Treba mu krovna konstrukcija, vrata, prozori Hadži Nazif Daglar iz Ahatovića kod Sarajeva je ljudina i po, koji je, kada je mogao, pomagao mnogima u nevolji. Mnogi...
by Redakcija
 

 

 

Konkurs za književnu nagradu „Musa Ćazim Ćatić“ za najbolju neobjavljenu pjesmu 2017.

Na osnovu Odluke o ustanovljenju književne nagrade „Musa Ćazim Ćatić“ Upravni odbori Kulturnih udruženja „Musa Ćazim Ćatić“ Odžak i München raspisuju                                  ...
by Redakcija
 

 
 

Emina Čolović: Moje su pjesme u duhu sevdalinki

Emina Čolović, pjesnikinja Ilahija “Džennet”, za koju sam napisala stihove, postigla je veliku slušanost u arapskim zemljama Emina Čolović iz Rožaja, koja već nekoliko godina živi i radi u njemačkom gradu ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona