Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

6. Septembra 2015.
 

Mehmed Meša Delić: Zabranjeno voće

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Moj rodni kraj, moje rodno selo Moševac nema plantaže voćnjaka, ali imao toliko raznovrsnog slatkog, kiselog i drugog voća i kada bi se za svaku vrstu pravila plantaža selo bi bilo premaleno  za to. Proljeće kada  dođe, tada Moševac sav u beharu i u cvatu biva,  kuće mu se ne vide od mirisnog  behara i cvata. Moševac  tada liči na lijepu mahramu sa divnim i raznovrsnim bojama. Tada se pjeva pjesma:  „Proljeće je došlo u moj rodni kraj…“

Dolaskom ljeta i jeseni selo biva nagizdano zrelim i ukusnim voćem. Evo onih vrsta voćki kojih se još sjećam, kao i jarana sa kojima sam to divno i ukusno voće „krao“po tuđim voćnjacima, baščama i njivama: Trešnja sitnica, bijelica, mrčica, višnja, ašlama, hrušt, mostarka, hercegovka…  Jabuka petrovka, mednica, senebija, šarenika, krompiruša, kiseljača… Kruška jeribasma, lipnjača, alđunka, gračanka, karamut… Šljiva trgulja, savka, bijelošljiva… A onda zerdelija, džanarika, dunja, oskoruša, mušmulja, orasi, grožđe bijelo i crno, dudovi bijeli i crni…

U svakom moševačkom voćnjaku, bašči, njivi, bila je poneka od ovih nabrojanih voćki. Svaka od ovih voćki ima svoju priču koju su samo znali i mogli ispričati oni koji sadiše i kalemiše ove voćke. Bilo je onih dobrotvora koji su ulazili u voćnjake, bašče i njive da zasade, okaleme voćku.

Na pijacama, vašerima su pravili zamjenu mladih voćnih mladica i one su se tako prenosile po okolini. Mladice su donošene sa udaljeniji mjesta pa imena od nekih otkrivaju njihovo porijeklo, trešnja  „Hercegovka“  iz Hercegovine, „Mostarka“ iz Mostara, kruška „Gračanka“ iz Gračanice.  Poneke su voćke dobijale imena po vremenu sazrijevanja kruška „lipnjača“,  vrijeme kada lipa procvjeta, „Alđunka“ uz Alđun, jabuka „Petrovnjača“ uz Petrov dan…itd.

Mi djeca smo to dobro znali i kako bi koja voćka sazrijevala mi bi išli da je probamo. A što nam je išlo u prilog mngi voćnjaci, bašče i njive bile su podaleko od kuća onih čije je voće bilo. Sa nekim od tog voća mogli bi utoliti  glad nakon dugog igranja lopte, klisa, šudle, kupanja u rijeci Bosni ili Bistrici.

Bilo je onih domaćina koji su dobro čuvali svoje voće, a mi djeca bi baš kod njih išli da to „krademo“ – probamo, mada smo to imali u svojim voćnjacima, baščama ili njivama.

Možda otuda i ova izreka: „Svako hoće zabranjeno voće.“

Da smo imali tolike apetite nije slučajno, jer kod tolikih vrsta voća i njihovog neopisivog ukusa, mirisa i boja,  nismo mogli odoliti. Negdje polovicom maja sazrijevale su prve trešnje ranke – „Mostarke“, „Hercegovke“, rumene k'o djevojačke usne, a onda i drugo voće sve do kasne jeseni. Znali smo rano ustajati kako bi išli u „krađu“ trešanja. Brzo i pohlepno smo ih jeli, gutali,  onako s košpicama, a kada bi se zasitili košpice bi ispljuvavali i smijali se dok su one skakutale po ograncima. Onda bi produžili u obližnje šume brati gljive –  mliječnice.

Posebno je bilo zabavno kada bi sazrele trešnje mrčice (crne), ili dudovi, a posebno crni –  mrki kako su kod nas govorili. Penjali bi se na stabla, ličili smo pticama -brljcima. Ne samo ruke da smo farbali nego i lica pa smo se kočili od smijeha kada bi se u lica pogledali.

Svaka od moševačkih mahala je imala i svoju dječurliju koja su „krala“ voće. Svi oni su dobro znali uz stabla se verati, puzati, sa ogranka na ogranak prelaziti, za tu dječurliju bi rekli da se veru k'o vjeverice. Ponekad bi bili iznenađeni od domaćina  čije je to bilo voće i samo oni hitri i  bi izbjegli da ne budu uhvaćeni i dobiju po turu, ili prut po golišavom tijelu. Bilo je i onih koji su visoke međe preskakali kako bi pobjegli. Modrice su bile česte po tijelima, onih koji nisu bili hitri, već spori i neoprezni, a ako bi naši roditelji saznali da smo to radili isto smo loše prolazili.

Bilo je domaćina  koji su imali svoju metodu čuvanja voća, oni bi stabla oblagali trnjem, ostrugama, dračom da se nebi mogli popeti na ta njihova stabla. A opet neki bi vezivali pse za stabla i tako čuvali svoje voće od nas dječurlije.

Bilo je i snalažljivi domaćina kada bi nas zatekli u svom voćnjaku. Tako bi rahmetli hadži Muhtar nosio kamenje u manjem sepetu, uzimao punu šaku i bacao na nas. Kamenje je letilo  iz njegove ruke kao da je pucao iz puške sačmarice i često bi nekoga od nas pogodilo njegovo kamenje.

Kada sam pomenuo rahmetli hadži Muhtara, moram  da pomenem i rahmetli  Salkana. Pošto su bili rođena braća njihovi voćnjaci, bašče i njive bile jedna uz drugu. A što je bilo interesantno i zanimljivo, da je hadži Muhtar imao poneku voćku u Salkanovom voćnjaku, bašči ili njivi, a Salkan u hadži Muhtarovoj. Željeli su da imaju sve vrste voća na raspolaganju. Tako su izvršili zamjenu, recimo jabuku za krušku, orah za dunju… Pa kada bi „krali“ hadži Muhtarovo voće išli bi u Salkanovu, a kada bi krali Salkanovo išli bi u hadži Muhtarov voćnjak, bašču ili njivu.

I to smo mi dječurlija znali pa kada bi Salkanovca –  Salkanova hanuma galamila na nas mi bi joj odgovorili, da smo na hadži Muhtarovoj kruški, ne na njihovoj. A bilo je i obrnutih slučajeva. Nisu oni bili sebični prema komšijskoj djeci, nego bi zamolili da ne lome voćkama grane. Salkan je imao puno posla pa mu nije bilo toliko stalo, da misli da li mu neko „krade“ voće, govorio je: „Niko ne može toliko voća ukrasti i pojesti kolko ga dragi Bog može darovati“.

Salkan je bio poznati moševački majstor, a posebno kada bi pravio stupe i torkulje, sobice (sušare), ljese za sušare, pleo sepete, strnjake, za transport voća. U našoj Delića mahali bilo je organizovano zajedničko branje voća i tucanje –  lupanje jabika u stupama, odvajanje soka – šire pomoću torkulja. A bilo je organizovkano kuhanje pekmeza, sušenje šljive, karamutova i ostalog voća. I to je bila milina, koja je trajala danima i noćima.

U sobicama (sušarama) furune su se ložile po cijelu  noć, tu bi se sijedilo, ispred furune ili otvorenog ognjišta. Prelilo do zore, bilo je smijeha, šale, veselja, raspoloženja. Usput bi se pekli pečenjci, krompiri, kuhao grah u zemljenom loncu, sutlijaš u tendžeri.

Svako voće u mom kraju je imalo svoju draž pa smo se tako  prema njemu  odnosili i onima u čijem je voćnjaku, bašči, njivi, sazrijevalo. Išli bi organizovano u voćnjake, bašče i njive. Posebno bi dječurlija bila aktivna kada prispiju orasi. Orasi su nas i spajali i razdvajali. Spajali kada bi išli da ih beremo, „krademo“, a razdvajali kada bi na nekom palučku, guvnu, ravnom putu, raskršću,  počinjali  igru „kuća“.

Ovo je bila najpopularnija jesenja igra u mom kraju. Oni koji su dobro gađali puno bi oraha nosili, dobijali, a oni drugi bi orahe gubili. Ova igra je imala svoja pravila, pa ako bi neko pokušao da to izbjegne bio bi odstranjen. Posebno se pazilo da neko ne postavlja sitne, koštunave i crne pokvarene i truhle orahe. Oni koji nisu imali oraha mogli su potkovati jednu od „kuća“, to jest staviti sitan novac – siću  u vrijednosti četiri oraha ispod „kuće“, zakloniti leđima da drugi igrači ne vide gdje je ta sića. U to vrijeme jedna „kuća“ je koštala žutu banku, sića za koju se mogla kupiti žvaka, kifla. Bilo je i zamjena,  jedna „kuća“ oraha, za jednu poveću jabuku, dvije jabuke za jednu dunju… itd.

Igra „kući“ koja je meni ostala u sjećanju se igrala tako što bi igrači po dogovoru postavljali jednu ili više „kuća“. „Kuća“ je bila od četiri oraha u obliku piramide, tri oraha temelj, a četvrti  orah na njima.  Gustoća ti „kuća“, kao i razmak – crta sa koje bi se te „kuće“ gađale i rušile igrači bi se oko toga dogovorili.

Kada bi sve to bilo postavljeno onda bi svaki igrač od postavljenih „kuća“ u pravcu crte bacio svog  „gađu“  kako su nazvali orah koji bi obično bio krupan i koštunav da se ne razbije od čestog bacanja. Onaj ko bi bio najbliži crti bi imao veliku šansu prvi početi gađati veliki broj postavljenih „kuća“ i koliko bi ih sruši bile bi njegove i sve tako dok ih je  bilo po redoslijedu su gađali preostali igrači.

Ako bi ostale ne pogođene, promašene „kuće“ onda bi sa druge strane igrači opet gađali te „kuće“. Prvo onaj čiji se „gađo“ otkotrljao najudaljenije od „kuća“, do onoga ko je ostao blizu njih. Ovaj poslednji često bi imao priliku da poruši preostale „kuće“, ali sa orahom „gađom“, ne rukom. Bilo je onih koji su bili specijalisti za to.  Ovdje su posebno jedni na druge pazili da ne gađaju  iz zaleta kako bi se reklo, priskoče, doskoče, „kućama“, nego mirno iz mjesta.  A onima koji to nisu htijeli poštovati postavljali bi nogu preko koje ne bi moga igrač preskočiti. Ovakve igre i galame posmatrali  su i stariji prolaznici i tako vraćali uspomene iz doba kada su i oni sam „krali“ orahe i igrali se“ kuća“.

Nakon ove naše igre ostajali smo da gledamo one starije kako bacaju kamena sa ramena i kako se kao i mi svađaju, kad neko napravi prestup, odnosno trči – „leti“  za kamenom, a ne ostane ispred crte.

Ovo će ostati kao moje sjećanje, jer sada kada  prođem zavičajem i Moševcom nakon nekoliko decenija provedenih u dalekom svijetu  i pogled bacim u voćnjake, bašče i njive, ne vidim te kako kažu „starinske voćke“. Nema igrača „kuća“,  mnoge njive su zarasle u ostruge, voćke su usahle, a nema ni dobrotvora da poneke zasade, prekaleme. Puno avlija se pretvorilo u meraje.

Pa ako budu ovo čitali moji jarani ili stariji Moševljani neka se sjete tog nama dragog i ukusnog „starinskog voća“.

U Moševcu nema više dječurlije poput nas i koja vole domaće, „starinsko voće“, jer su lijena otići u voćnjak, bašču ili  njivu, a kamo li se uzverati uz stablo i svojom rukom uzbrati neku od njih. Sada dječurlija jedu uvozno, prskano voće, sumnjivog porijekla i kvaliteta, koje se mjesecima čuva u hladnjačama, a mnoge  voćke u moševačkim voćnjacima, baščama i njivama su usahle čekajući da se neko na njih popne i uzbere im plodove.

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Osvald Tomović: Ona

U jednom trenutku mi baš onako mnogo nije bilo dobro i kao mnogi drugi i ja sam počeo da se rastavljam da bih našao uzrok tome. Deo po deo sam skidao, rasklapao, okretao u ruci, uključivao rendgenpogled, ultrazvučni skener...
by Redakcija
 

 
 

Veljko Bosnić: Ne mogu ti ništa reći

На постељи од сна, поспремам твоје ствари, склањам мале тајне дуговјечности и чистоте, скидам завјесе које тужно плачу уз ми...
by Redakcija
 

 
 

Marija Juračić: Dvanaest kuna

Čujem da su iz nekog samostana nestale dvije relikvije neprocjenjive vrijednosti i sada čekam hoće li one osvanuti u  podrumu mojega zeta. Navodno su ukradene prije mnogo vremena, a krađa je otkrivena tek jučer. No, taj m...
by Redakcija
 

 

 

Petar Jovanović: ONA NIJE MOJA MAJKA (III nagrada za najbolju priču u regionu za 2016. godinu)

Pošto je prošlo petnaest godina od slučaja, moji roditelji su smatrali da je kucnuo pravi čas za istinu. Naime, trebali su da mi saopšte nešto u što ni danas ne mogu da poverujem. Za veliko čudo majka je vršila pritisa...
by Redakcija
 

 
 

Marin Pelaić: TESTA DI CAZZO (III nagrada za najbolju priču u regionu za 2016. godinu)

Profesorica Maddalena Gagliardi ležernim je korakom ušetala u učionicu trećeg razreda splitske gimnazije. Začula se kratkotrajna buka nastala pomicanjem drvenih sjedalica i klupa, iza koje je uslijedila grobna tišina – ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona