Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

21. Jula 2015.
 

Nedžib Smajlović: Hanka

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Niz strmu ulicu, zajedno s lišćem kojim se pozni oktobar poigrava, leluja Hanka, sa šamijom na glavi, u dimijama i prugastom muškom kaputu. Oblaci lebde nadomak dimnjaka, antenskih šiljaka i operutanih jablanova. Lišće pleše iznad asfalta, vrti se oko žene koja hiti da, prije nego što činovnici krenu kućama, stigne do bijele zgrade nad čijim dovratnikom piše Općina.

Hanka se zaustavlja na vrhu stepenica i rukama gura vrata koja neće da se pomaknu. Iz džepa vadi fajcak i kutiju škije te sjeda na betonski basamak, leden kao led.

Leleče vjetar što s brežuljaka snosi miris natruhlih trava, a Hanka poglêda neće li naići kogod jak da nepomična općinska vrata poduhvati ramenima ili capinom ruku, onako kako su poduhvaćali šumski radnici u njenom zavičaju, da joj otvori.

Ugleda brkata momka u portirskoj uniformi – možeš njime brdo razbiti, a ako treba i cijelu litosferu u šoder stvoriti. Dolazi iz trafike, u jednoj mu ruci Dnevni avaz, u drugoj neraspakovana kutija Drine.

– Kuda, neno? – pita je brko, a Hanka se u sebi raduje kao da nije vidjela općinskog portira nego čuvara džennetskog ključa.

– U opštinu – odgovara.

– Znam, u opštinu, ali kod koga? Opština je, neno, puna službenika. Za privredu, za kulturu, za borce…

– Znam.

– Pa? Šta ćemo?

– Ja bih kod tog za borce.

– Za borce, bona, ima hejbet službenika. Za boračke stipendije, za invalide i šehide, za boračke stanove, za…

– Meni bi bilo najbolje kod tog za stanove.

– Tih za stanove ovdi ima ko Kineza. Hadžiselimović, Hadžihafizbegović, Mulamustafić, Šejhulislamović, Dukatar…

– Šta rade toliki?

– Jedan piše, drugi se potpisuje, treći muhur udara…

–  Meni bi najbolje bilo da odem kod onog što se brine oko deložacija.

U portirovom džepu zvoni mobitel. On ga otvara, vidi od koga je poziv i odluči da ne odgovara.

– Moja mater – govori, iako ga Hanka ništa ne pita. – Otkako sam u ratu ranjen, samo strijepi da mi se šta ne dogodi. Nije ovo, majko, bojište nego opština! Džaba. Jesi li obuko duge gaće, imaš li na nogama debele čarape, đe radiš obavezno zatvaraj vrata da te ne ubije promaha… Sto puta dnevno ta dosada dosadna mene nazove.

– Mater ti je živa?

– Življa od mene! Doduše, nije samo ona. Ko god nije proveo rat na frontu življi je od mene. Od starijeg mi brata pogotovu. Od njega sam čak i ja življi. On od devedeset treće leži na Kovačima. Nekad mu zavidim.

Hanka, uznemirena, bi da razgovor okrene u drugu stranu.

– Moreš li ti mene odvest do tog što petlja oko deložacija?

– Ovih dana cijela opština petlja oko deložacija.

– Onda me odvedi do glavnog.

Portir kreće kroz uzak hodnik a Hanka za njim. Portir se zaustavlja pred vratima na kojim piše Sulejmen H., referent za stambena pitanja boraca i boračkih porodica.

– Evo nas. Ti bujrum unutra, a ja odoh u svoju paščaru – kaže portir.

Hanka viri u kancelariju gdje za stolom, zadubljen u državničke misli, sjedi referent Sulejmen H.

– Izvoli, stara! – viknu referent, koga iz državničkih misli prenu slaba škripa vrata.

– Esselamu alejkum!

– Jah, jah…

– Esselamu…

– Čuo sam to, bona! Haj dalje!

– Trebala sam…

– Znam, stara, da si nešta trebala. Da nisi nešta trebala, ne bi te vjetar, i to pred sami kraj radnog vremena, meni donio. Reci koji te vrag do mene doćero?

– Evo, reći ću…

– Ali bez okolišanja – naređuje referent, pokazujući zidni sat – vidi koja su doba!

– Hoće opština da me za petnes dana deložira – govori Hanka čeprkajući po unutrašnjim džepovima kaputa. – Evo rješenja.

Sulejmen H. leti očima preko papira koji joj je istrgnuo iz ruke.

– Pa? Šta ovdi ima sporno? Opština radi svoj posao, ti radi svoj i kvit!

– Ali, ako me opština deložira, ja nejmam đe.

Referent sve nervoznije gleda u zidni sat, po glasu mu se vidi da je njegovom strpljenju kraj.

– Đe stanuješ?

– U Ulici Remzije Veja broj šes’.

Sulejmen H. se češka po glavi, otvara jednu fioku pa drugu, pretura papire razbacane po hastalu, onda zgrabi telefonsku slušalicu.

– Mujanoviću, alo… Mujanoviću! – urliče, dozivajući očigledno nekog od potčinjenih službenika – Mujanoviću, sveca ti svečeva, dolazi vamo kad ti kažem!

Referent nije ni spustio slušalicu, a Mujanović je u kancelariji.

– Izvolite, šefe, šta ste trebali?

– Ova ovdi… Ova žena… Vidiš li ženu koja ovdje sjedi, Mujanoviću?

– Vidim, šefe, kako ne vidim.

– Kad je vidiš, što se onda, Mujanoviću, praviš lud! Ti, Mujanoviću, u zadnje vrijeme, malo, malo pa se staneš pravit lud!

– Uopšte se ne pravim lud.

– Praviš, praviš! Ova žena je došla zbog deložacije. Privremeno nastanjena u Ulici… Stara, u kojoj ulici reče da stanuješ?

– U Ulici Remzije Veja broj šes’.

– Privremeno nastanjena u Ulici Remzije Veja broj šest, koristi tuđu imovinu, zakon je rekao što je rekao, Mujanoviću, i tu više nema priče! Tuđe je tuđe i kvit!

Mujanović gleda u ženu, nekoliko sekundi šuti, a onda kaže: – Stanuješ u ulici mog rahmetli dobrog ahbaba. Kad bi znala šta smo belaja ja i taj Remzija devedeset druge preturili preko grbače.

Referent, pošto je u panici pogledao u zidni sat, viče: – Mujanoviću, jesam li te zovno da pričaš gluposti ili da vidiš šta ćemo s tom babom… Pardon, s tom… Uh!

Mujanović mu se obraća, kao da ga referentova dreka ne dotiče: – Šefe, jeste li slučajno poznavali Remziju Veja?

– Čuo sam za njega. Nekakav borac, šta li. Pogino, šta li, pa ulici nadjeli ime po njemu.

– Jedan od prvih koji su u Sarajevu uzeli pušku, šefe, i jedan od prvih koji su dobili Zlatnog ljiljana.

– Znači, dotični je, na koji god kantar da ga metneš, zaslužio Ljiljana?

– Jest, šefe.

– I dobio Ljiljana?

– Jest, šefe.

– Pa?

– Pa ništa, šefe. Samo kažem da je Remzija Vejo bio jedan od najboljih boraca. Jedan od najboljih ljudi u ovom gradu.

– A ja samo kažem da je taj od države dobio šta je zaslužio i da su on i država kvit!

Referent ustaje, vadi iz džepa sliku Alije Izetbegovića i viče: – Tako mi ove slike što je držim u ruci, Mujanoviću, ako me nastaviš provocirati, išćeraću te iz Opštine da si mi ćaća a ne obični ćato! I to jok kroz vrata nego kroza zid! Pa me se svaki dan sjećaj kad, na pijaci, džaba što si diplomirani pravnik, sa borcima i herojima budeš prodavao šargarepu!

– Samo sam se sjetio ratnog druga. Ništa loše nisam mislio.

– Sjeti se ti gdje stoji predmet ove starice! Otvori zakon pa joj lijepo kaži da je deložacija – deložacija, da je tuđe – tuđe i da sa državom, moliću lijepo, nema zafrkancije!

– Moj sin je šehid, gospodine – kaže Hanka, gledajući u krilo gdje joj počivaju ruke. – Nebo visoko, zemlja tvrda… Ja nejmam đe.

Mujanović gleda sad u referenta sad u Hanku, a onda, da bi prekinuo tišinu što je zavladala kancelarijom, pita: – Kako se zvao, kad i gdje je poginuo tvoj sin, neno?

Starica šuti. Vrhovima prstiju prebire zrna nevidljivog tespiha. Onda se obrati referentu koji u tom trenutku provjerava šta kaže zidni sat: – Deložacija… Mora li to baš sad?

– Ne baš sad, stara, sad je vrijeme da ja idem na ručak, nego za petnes’ dana! Valjda znaš slova, a u rješenju piše!

Hanka osjeća da će se onesvijestiti i kreće prema vratima. Mujanović je pridržava ispod pazuha, da se starica iz čijega čela probija znoj, ne bi srušila. Izvodi je u hodnik, a zatim, uz pomoć brkatog portira koji je izletio iz paščare, na općinsko stepenište.

Nekoliko minuta kasnije, kada se Hankin um razbistrio, Mujanović je pita: – Kako se zvao, kada i gdje je poginuo tvoj sin, neno?

– Zvao se Remzija. Remzija Vejo. Na Žuči, u proljeće 1992. godine, pogino. Do rata, živio u ovoj ulici iz koje me izgonite. Nikad od Partije[1], prije rata, nije mogo dobit stan. Vazda podstanar. Sad, na Kovačima. Strah me, gospodine, da i u onom mezaru na stanuje, Bože mi oprosti, ko podstanar. U gradu kojim gazduju ljudi poput ovog tvog šefa, insanče poput moga Remzije ni na zemlji ni pod zemljom ne mere bit drugo do li podstanar.

Počinje kiša. Hanka, prije nego što će zakoračiti na mokri trotoar, gleda u mutno nebo koje se, poput šišeta od crvotočne japije, na njenu sijedu glavu, uz škripu nevidljivih greda, stropoštava.

 

POST SCRIPTUM: Ono što o događajima u ratnom i poratnom Sarajevu ne bude zapisano u historiji Bosne i Hercegovine ostat će, bar jednim dijelom, zapisano u Hankinom rješenju o deložaciji koje je, bez prava na žalbu, izvršeno u roku od sedam dana. U zapisniku, sačinjenom prilikom deložacije, ostalo je zabilježeno da Hanka Vejo nije pružala otpor izvršenju rješenja. Tuđu imovinu u Ulici Remzije Veja broj šest koju je, kao pogorjelac, koristila tri godine i pet mjeseci, napustila je sedam dana prije roka, dobrovoljno. Četiri mjeseca kasnije, dok je, pred Merhametovom kuhinjom, cvokotala u redu za hljeb, njena duša je čula poziv Stvoritelja da mu se vrati. Nije čekala da je zovne drugi put, vratila se dobrovoljno.


 

[1] Savez komunista Jugoslavije (op. aut.)



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Dženis Šaćirović: RAZMIŠLJANJA (VIII) DIO

Ne može se biti i dobar i loš. Nije moguće ni ne biti ni jedno ni drugo. Moguće je biti samo jedno ili drugo. Svaki pokušaj da se bude nešto između, vodi ka lošem. Ne činiti dobro, znači biti loš. Ništa ne činiti, ...
by Redakcija
 

 
 

Razim Slanjankić: Saz kao sudbina

Pod mojim nogama se prostire kaldrma, glatka, čista i strma. Tu sam, na Atikčaršiji daleko od moje Bosne. Čaršija je uzavrela usljed žamora ljudskih glasova. Ljudi sporim koracima prolaze,poneki zastajkuju pored zanatskih...
by Redakcija
 

 
 

Prof. dr. Nisveta Alispahić poklonila opremu iz svoje ginekološke ambulante Domu zdravlja Teočak

Prof. dr. Nisveta Alispahić (82), prva Tuzlanka specijalista ginekologije, dugogodišnja načelnica Ginekološko-akušerske klinike u Tuzli i šefica Katedre na Medicinskom fakultetu, koja je nakon penzionisanja jedno vrijeme ...
by Redakcija
 

 

 

Dajana Lazarević: “Ulažite u sebe i iskoristite svaki slobodan trenutak da nešto novo vidite i naučite”

Ona je tek napunila 24 godine, a već je objavila tri knjige poezije, jedan roman i jednu biografiju. Član je Književnog kluba Scena Crnjanski, a pored toga aktivna je i kao kustos i član Kluba saradnika Narodnog muzeja. Spo...
by Redakcija
 

 
 

SUADA A. DŽOGOVIĆ ODBRANILA DOKTORSKU DISERTACIJU

U utorak, 21. marta 2017. godine, na Univerzitetu Jugoistočne Evrope u Makedoniji, mr. sc. Suada A. Džogović uspješno je odbranila doktorsku disertaciju na temu ”Političko-kulturni utjecaj Republike Turske na Zapadni...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona