Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

8. Aprila 2016.
 

Ramo Markišić: Plavske legende

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,
I. Reković: Stara čaršija u Plavu (Dizdarevića grad)

DIOBA

.

Između Crvenog krša (koji je dobio ime po crvenkastoj boji njegovih stijena), planine Starca, Pazarišta, doline u izvorištu Pećke Bistrice (gdje je nekada bio najveći stočni pazar u Prokletijama) i sela Meteha (nekada posjeda manastira Visoki Dečani) prostire se planina Dio. Preko sjedla ove planine prolazio je karavanski put iz Plava za Peć kroz Rugovsku klisuru. Na tom sjedlu, veoma davno, kako se prpovijeda, dijelila su se braća u čijem je vlasništvu ova planina bila, kao i mnoga imanja u njenoj bližoj i daljoj okolini. Zato je u narodu ova planina nazvana Dio.
Najstariji brat, koji je bio neobično dobar strijelac uzeo je imanje blizu Dečana. On je tamo osnovao naselje koje je po njemu dobilo ime Streoc.
Srednji brat se zvao Gusinj. Njemu je pripalo imanje u ravnici koju okružju planine Vezirova brada, Trojan i Greben, i rijeke Grnčar, Vruja i Dolja. Naselje koje je osnovao po njemu je dobilo ime Gusinje.
Najmlađi brat na dio dobi imanje na Šar-planini. Naselje koje je osnovao postade Gostivar.
Braća su imala kao vilu lijepu sestru. Njena kosa bila je dugačka i plava, pa su je zvali Plava. Njoj je pripala zemlja oko blata (jezera). Tu je osnovala naselje koje po njoj dobi ime Plav, a blato – Plavsko blato (raniji naziv za Plavsko jezero).
Neki ljudi ne vjeruju u legende. Oni kažu da naziv Dio potiče od alb. riječi diell, što znači sunce. Zaista, sunce, od svih okolnih planina, prvo obasja planinu Dio i, takođe, najkasnije zađe. Tako Dio preko čitavog dana miluju zlatni sunčevi zraci.

Ramo Markišić

Ramo Markišić

Ramo Markišić je rođen 24. aprila 1924. godine u Vojnom selu. Učesnik je NOR-a od 1944. godine. Ranjen je kod Sarajeva 9. 02. 1945. godine. Emigrirao je u Albaniju 7. 05. 1951. godine. Poslije raspada SFRJ vratio se u rodno mjesto 1991. godine, a preselio je na Ahiret 2011. godine.

.

SAVINO KAMENJE I PLAVSKO BLATO

.

Sveti Sava došao jednom u Plav i prenoćio kod nekog čovjeka. Kad je ujutru pošao na put, domaćin mu bijaše u torbu stavio komenje mjesto hljeba. Nosio tako Sava kemenje u torbi od Plava pa do podno Babinog polja, pa se umorio i sjeo na ledinu pokraj rijeke Babinopoljke da se odmori. Kad je zavirio u torbu, a od hljeba ni traga, već sve kamenje. Sava se sjetio da mu je to onaj domaćin podvalio. Tada je on ljutito izvrnuo onu torbu i kamenje prosuo po onom mjestu, a Plavljane prokleo govoreći:
– Dabogda se od Plava jezero stvorilo.
U taj mah se nasred Plava jezero učini i potopi mnoge Plavljane koji su bilji upalji u grijeh. Tako je u Plau nastalo Plavsko blato (raniji naziv za Plavsko jezero), a podno Babina polja Savino kamenje.To je kamenje rastureno po jednoj ljedini pokraj Rijeke, na ono mjesto đe se Sava odmarao.

.

BERBEROV FIR

.

U Plavskom jezeru, nedaleko od obale, ima jedno mjesto koje se zove Berberov fir. Tu je voda tiha, duboka i bistra, pa se u nju Visitor ogleda kao u ogledalu. Vele da se u tom viru nekada i direk vidio.
Na tom mjestu je nekada bio Plav, dok nije potonuo zbog nekog Januša koji je zaklanog kokota stavio u torbu svetog Save, a direk je, kako se vjeruje, stub od kuće plavskog berbera. Zato se i zove Berberov fir. Direk bi se ponekad ukazao, kada bi se nivo vode u jezeru spustio. Može se čuti i sada gdje stariji ljudi pričaju da su slušali gdje ljudi govore da je Omer Čoča, stari plavski ribar vidio taj direk i kraj direka, na dnu jezera, veliki kazan. Vjeruje se da je taj kazan pun zlata.
Mnogi i sada, kada čamcem prođu Berberovim firom, pogledaju u njegovu dubinu ne bi li ugledali kazan sa zlatom ili, bar, direk. Izgleda da je mulj pokrio kazan, a da je direk istrunuo ili ga je voda otrgla.

.

LJEKOVITA LJEPOTA

.

Na prostoru Prokletija ostavilo je ledeno doba mnogobrojne tragove, od kojih je najljepši – Hridsko jezero. Ugnijezdilo se ono na sjeverozapadnoj strani stjenovitih i teško prohodnih planinskih vrhova – Hridskih krša, koji se dižu 2358 m nad morem. Jezero leži na 1970 m nadmorske visine i pripada grupi najviših planinskih jezera. Strane i obale su mu izgrađene od krupnih izlomljenih blokova mermerastih stijena, a skriva ga stara šuma najljepšeg bora – molike, endemične i reliktne vrste, koju botaničari nazivaju biserom Balkana. Na zapadnoj strani jezera je Veliki Hrid, prostrana i izvorima i potocima izvezena planinska kosa, obrasla molikovom šumom, koja je ispresijecana proplancima, rudinama i vrištinama borovnice i kleke. Sjeverno od jezera prostire se nešto viša kosa. To je Mali Hrid. Najvećim dijelom je pod molikovom šumom prošaranom proplancima sa bujnom travom, a na višim položajima su vrištine i rudine. Između Veliog i Malog Hrida probija se Hridski potok, koji nosi vodu hridskog jezera u Temnjačku rijeku, koja se uliva u Babinopoljku.
Slušao sam stare ljude, dobre pamtiše, kako pričaju da u Hridskom jezeru žive vile jezerkinje, te da nije džais tokom noći pokraj jezera prolaziti, pa ni preko dana sâm na njegovoj obali odmarati. Osobito, kažu, velikoj opasnosti se izlaže svako ko se usudi da sam zapliva u sjeveroistoči dio jezera, gdje jezerske vile kolovrat (vrtlog) stvaraju. Starije osobe vole da pričaju, kako su, dok su bili mladi, od njihovih starih slušali da su jezerske vile mnoge usamljene posjetioce jezera nekud odvele. Možda u Hridske krše, u Đavolji grad, ili su ih u pticu ili drugu životinju, kamen, drvo, cvijet, izvor il nešto drugo pretvorile. Zaista, kad čovjek izdaleka pogleda pojedine dijelove stijena na kršima i stare, suhe i bijele borove oko jezera ima utisak da ljudske figure posmatra.
Posjetioci ovog prelijepog jezera u grupicama dolaze da se na njegovoj obali odmore, umiju njegovom vodom ili da se, pak, okupaju. To čine mladi i zdravi da budu još ljepši i zdraviji, a oboljeli od bilo koje bolesti da bi ozdravili, jer se vjeruje da su vode ovog jezera ljekovite. Slušao sam ljude gdje se kunu da su neki slijepi pošto bi se omili progledali, da vide ljepotu jezera, a nepokretni prohodali da bi se popeli gore visoko, visoko na Hridske krše. Naravno, kažu, bilo je i onih koji iz nekog razloga ne bi ozdravili, ali je ipak i njima bilo bolje. Sa jezera uzimaju vodu i piju dojilje koje nemaju dovoljno mlijeka s ubjeđenjem da će im to pomoći.
Vjeruje se da je mnogo dobro za Đurđevdan na jezero doći, omiti se njegovom vodom, a zatim u neki sud njegovu kristalno bistru vodu zahvatiti i u tu vodu prve proljećne cvjetove staviti i sve to kući ponijeti. Prije no što sunce grane, najbolje u zoru, treba se tom vodom omiti ili, kažu da je još bolje, okupati. Oni koji to urade biće zdravi i lijepi, kao planinsko cvijeće, i bistri (pametni) kao što je voda Hridskog jezera kojom su se okupali. Doista se ne pamti da se voda ovog jezera nekad zamutila.
Možda nijeste znali da vam se ono što na obali Hridskog jezera poželite ispuni. Kada se nešto poželi u vodu valja baciti sitni metalni novčić, dugme, konac ili neku krpicu. Zato se često vidi kako se u jezeru metalni novčići presijavaju.

.

ZELENINE OČI

.

Nedaleko od Hridskog jezera, u gustoj molikovoj šumi, nalaze se dva bistra, plavozelena jezerca – gorska oka, u narodu poznata kao Zelenine oči. Manje jezerce je bliže Hridskom jezeru, a veće, poznato i kao Malo jezero, nalazi se nešto niže.
Ova dva jezerca postala su, kako se pripovijeda, od suza prelijepe djevojke Zelene. Zelena, a tako su je zvali zbog svijetle boje kose i očiju, čiji je stan bio na jednom od katuna na Velikom Hridu, zagledala se u momka iz svog sela, ali je njen otac dao drugome mladiću, čiji je katun bio na Malom Hridu. Kao prošenica (vjerenica) Zelena je dolazila kod Hridskog jezera, na jedan proplanak i u hladu visokog bora molike plakala. Od njenih suza nastala su ova dva lijepa jezerceta, plava kao njene oči i bistra kao njene suze.
Kada su svatovi sa Zelenom kraj Hridskog jezera prolazili, Zelena je sa konja u najdublju vodu skočila i istog se trenutka u vilu jezerkinju pretvorila. Na tom dijelu jezera, ispod onog visokog kamena kod kojeg je Zelenu studena voda jezera pokrila, niko se ne kupa. Plaši se narod jezerkinje vile da ga, kolovratom koji stvara, ne uzme ka sebi.
Vjeruje se da je i voda ova dva jezerca – Zeleninih očiju, kao što je i voda Hridskog jezera, ljekovita, a i da je ljekovito cvijeće oko njih, pa svako koga put na Zelenine oči nanese, bistrom vodom se omije i ubere šareni buket mirišljavog planinskog cvijeća.

.

ZELENINI SVATOVI

.

Ispd visokog Hridskog krša, stjenovitog i teško pristupačnog planinskog vrha, nalazi se jedno od najljepših jezera na Prokletijama – Hridsko jezero. Svojim položajem i ljepotom okoline, ovo glečersko jezero izaziva pažnju i divljenje poznavalaca i poštovalaca izvorne ljepote i običnih posjetilaca.
Oko Hridskog jezera, između blokova stijena, rastu veoma visoka i stara stabla bora molike. Mnogim borovima su vrhovi gromovima polomljeni i opaljeni.
Neki borovi su potpuno suhi, bez imalo kore, bjeličastog debla i grana u vidu najraznovrsnijih figura koje prkose prohujalom vremenu i jakim vjetrovima. Između tih starih borova, iz tepiha borovnjaka i šumskog cvijeća, rastu mladi i vitki borovi, sa tamnozelenom krošnjom. Narod ove borove čuva i pazi, a i kako ne bi kada vjeruje da su to nekad bili Zelenini svatovi.
Kada je Zelena, zato što je za voljenog momka njeni roditelji nisu dali, u jezero skočila i u vilu jezerkinju se pretvorila, njeni svatovi su se u borove pretvorili.
Narod čuva borove, a borovi čuvaju jezerkinju vilu.

.

HRIDSKI STUDENAC

.

U blizini Hridskog jezera, u hladu guste molikove šume, ispod poveće stijene nalazi se jak izvor kao rosa bistre i hladne vode, a narod vjeruje i ljekovite – Hridski studenac. Vjeruje se da je ovaj izvor nastao od glasa onog mladića kojeg je voljela Zelena. Kao što ste sigurno čuli, babo je Zelenu dao drugom, a ne voljenom bećaru. Nije mogla Zelena da ga prežali. Stalno je išla do jezera i u tišini plakala. Njene suze su se zajezerile pa su od njih nastala dva jezerca kod Hridskog jezera – Zelenine oči. Kada su svatovi sa Zelenom pored jezera prolazili, skočila je ona u njegovu tamnu dubinu i u vilu se pretvorila, a svatovi u borove – čuvare.
Mladić kojeg je voljela Zelena, čekao je sa svojima svatove, ali oni nikako da stignu. Krenuo im je u susret sa momcima iz katuna. Ne naiđoše na svatove. Ni čobani koje su sretali nijesu vidjeli svatove. Niko nije znao šta je bilo sa njima, pa se momci u svoj katun vratiše, a samo mladić koji je Zelenu volio nastavi da je traži. Tražio je Zelenu po brdima i dolinama, klisurama i grebenima, šumama i rudinama i dozivao je iz sveg glasa. Kada je tako dozivajući Zelenu stigao blizu Hridskog jezera, zemlja se od njegovog glasa raspukla i izbio je jaki mlaz neobično hladne i bistre vode. Tako je nastao Hridski studenac. Čestice pijeska u njemu presijavaju se kao zrnca bisera. Čim je voda potekla iz Studenca, mladić se okamenio. To je onaj kamen iznad Studenca.
Kada tamna noć padne na jezero, a tišina se raširi hridskim gorama, kršima i rudinama, ponekad iz jezera ispliva predivna plavokosa djevojka – jezerkinja vila. Tada ona sluša žubor vode što iz Studenca otiče ka Temnjačkoj rijeci, jer je podsjeća na glas voljenog mladića.

.

ČOBANIN I VILA JEZERKINJA

.

Veoma davno, neki čobanin sa jednog od katuna Velikog Hrida često je izjavljivao svoj buljuk ovaca na Brdo, zatim silazio u Katuništa, a odatle u neposrednu okolinu Hridskog jezera, Sejmenske luke, Tepcijicu i Ćete. Krajem jednog dana, dok su se zraci zalazećeg sunca probijali kroz piramidalne i guste krošnje borova molike i silazili tiho na mirnu površinu jezera, ugleda čobanin nepoznatu djevojku kako stoji kraj jezera, pogleda uprtog u pravcu Hridskih krša. Takvu ljepotu čobanin do tada nije vidio.
Prikradajući se iza borovih stabala, čobanin nečujno priđe djevojci i uhvati je za ruku. Djevojka se trže, okrenu se ka njemu, pogleda ga svojim kao nebo plavim očima i bez imalo straha mu reče:
– Pusti me!
Čobanin je ne htjede pustiti, već je upita:
– Čija si đevojko?
– Ja sam vila jezerkinja. Proklet ću te ako me ne pustiš, a ispuniću ti želju ako me pustiš.
– Želim da moja stoka bude najbolja u planini.
– Tvoja će stoka biti najbolja – obeća djevojka.
Čobanin pusti djevojku, ali se istog trenutka sjeti da je mogao poželjeti i da mu stoka ne bude metiljava, pa doviknu djevojci koja se udaljavaše od njega:
– Želim i da mi se stoka ne metilja.
– Šta obećah ispunih, stoka će ti biti najbolja u planini, a metiljavoj stoci je lijek nož pod grlo – odgovori djevojka i skoči u jezero. Bila je to vila jezerkinja.
Čobanin se zagleda u jezero i vidje samo kružne talasiće kako se brzo šire po njegovoj površini.

.

ĐAVOLJI GRAD

.

Između Hridskih krša, stjenovitih vrhova iznad Hridskog jezera koji se strmo dižu prema nebu (2358 m), i Hridskog jezera nalaze se prave kamene rijeke, izlomljeni veliki blokovi silikatnih stijena, koje narod zove volovlja. Volovlja su oko Hridskog jezera teško prohodna, a na pojedinim potesima potpuno neprohodna. Između tih blokova stijena su mnogobrojne manje i veće pećine, potkapine, pukotine i jame. Oko volovlja je stara šuma bora molike. Čobani nikada ni blizu ovog volovlja sa stokom ne dolaze. Ako goveče ili ovca tu zaluta, onda često nestane bez traga.
Ova volovlja blizu Hridskog jezera narod naziva Đavolji grad, jer vjeruje da su đavolji sa Hridskih krša tu kamenje razbacali i skrivene pećine napravili. U Đavoljem gradu, kako se pripovijeda, borave vještice, vragovi i vile.
Govorili su stari ljudi, kako su njima njihovi stari kazivali, da je bilo ljudi koji su vidjeli vile, doduše izdaleka, u Đavoljem gradu, ali o tome oni ne bi dugo pričali. Brzo bi se razboljeli i ne bi im bilo lijeka.

.

KOPILJAN

.

Iznad Vojnoseljskog katuna nalazi se jedan od vrhova Velikog Hrida. Vrh je obrastao borovnjakom i molikovom šumom, koja je stijenama i grebenima ispresijecana na veće i manje krpe.
Nekada, davno, je na rudinama Havine vode, po Katuništima i u rijetkoj šumi Grohotljivice i padina toga vrha čuvao jedan čobanin ovce. Bio je kopiljan, a uz to i vrlo ružan. Negdje u stjenovitim njedrima toga vrha nalaze se pećine u kojima se za vrijeme nevremena sa stokom sklanjao. Do sada ulaz u te pećine niko nije našao. Volio je taj mladć Zelenu, ali je ona za to nije znala.
Voljela je Zelena nekog drugog mladića za kojeg njen otac nije htio da je da već je dao drugom mladiću. Nije htjela da se uda za njega, pa se u jezero utopila kada je sa svatovima kraj njega prolazila i u vilu se pretvorila. Kada je za to kopiljan čuo, često je noću do jezera dolazio i čekao da iz njega izroni jezerkinja vila. Niko ne zna da li je to i dočekao.
Po tom ružnom mladiću ovaj vrh iznad Vojnoseljskog katuna narod nazva Kopiljan.

.

OSTRVO KOJE PLIVA

.

Planina Visitor ima jedan prekrasan dragulj, gorsko oko – Visitorsko jezero, a u njemu malo ostrvo obraslo visokom modrozelenom travom. Ne tako davno ostrvo je bilo pokretno i mijenjalo položaj, tj. po jezeru šetalo. Sada ostrvo ne mijenja svoj položaj, zbog borivih stabala, sada potpuno trulih, kojima je sa obalom povezano.
Postoje dvije verzije o postanku ovog ostrva:
Veoma davno, kraj jezera je neko pleme Ilira napasalo svoja stada. Da bi stoku preko noći zaštitili od napada divine (vukova i drugih zvijeri) i sačuvali od hajduka, izgradili su veliki splav od debelih borovih stabala. Na splavu bi uveče sakupili stoku i zajedno sa stokom, pomoću dugačkih motki otisnuli se dalje od obale. Ujutru bi splav približili do obale i izjavili stoku na ispašu. Tokom vremena na splavu se formirala velika naslaga đubriva, na koju je vjetar donosio čestice prašine i opalo lišće. Tako je nastao debeo sloj humusnog zemljišta, debeo oko 70 cm, koji je obrastao bujnom močvarnom vegetacijom. I sada kada se po ostrvu hoda, tlo se pod nogama ugiba, voda ponegdje štrca i ima se osjećaj da se ostrvo ljulja.
Prema drugoj verziji, na Visitorskom jezeru Đulj-beg Šabanagić je napravio splav od borovih greda i tu preko ljeta pravio izlete. Tokom vremena vjetar je donosio raznovrsni biljni materijal i čestice zemlje, te je tako postepeno nastao debeo sloj zemljišta kojeg je obrasla raznovrsna močvarna trava.

.

ĐEVOJAČKI KRŠ

.

Nedaleko i južno od Čakora, u pravcu Dijela, nalazi se kupasto stjenovito uzvišenje (2046 m nad morem) oko kojeg su prostrani bujni pašnjaci. To je Đevojački krš. Sa njega se pruža lijep pogled na okolne predjele i udaljene prokletijske planine. Na tom mjestu se redovno skupljaju djevojke iz okolnih katuna, pa je tako taj vrh postao “đevojačka skupnica”, te dobio ime Đevojački krš. Pripovijeda se da su nekada na tom vrhu dolazile gorske vile. Jedna od tih vila bila je posestrime Mulje Čakovića iz Plava. Ona ga je obavijestila o pogibiji njegovih kćerki i čobana. Bilo je to ovako:
Jednoga proljeća vraćale se dvije Muljine kćerke sa desetak čobana i preko hiljadu ovaca sa zimovanja iz Bosne. Doznade za to Jovan Mrša, vojvoda Kimenata (otac vojvode Petra, oca Karađorđa) pa riješi da ih sa svojom četom sačeka i ovce zaplijeni. Sa tridesetak Klimenata postavi busiju u tjesnacu Pećke Bistrice u Kotlovima, nedaleko od Bjeluhe. Kasnije, procijeni da to nije dobro mjesto za zasjedu, jer ne može da opkoli sve čobane i ovce, pa se sa četom uputi ka Čakoru. Odluči da napadne čobane kada se zaustave i ulogore.
Stigoše Muljini čobani sa stokom na Čakor i uputiše se ka Plavu. Kad stigoše na livade u Ječmištima, nedaleko od Čakora, postaviše logor i odrediše stražare oko stada. Tokom noći privuku se Klimenti do stada, ućutkaju pse i posijeku stražare. Zatim, pobiju čobane i Muljine kćerke, a stoku potjeraju ka Čakoru. Kada su se spustili na livade Cikuše, zastanu da ovce napasu, pa da sjutra rano krenu preko Visitora za Selce, svoje rodnno mjesto.
Kada je to vidjela gorska vila, posestrima Mulje Čakovića, poletjela je sa Đevojačkog krša i donijela Mulji glas da mu je Jovan Klimenta pobio kćerke i čobane, a ovce zaplijenio. Mulja je tada neosedlanog konja uzjahao i u potjeru za Klimentima krenuo.

.

MRAMORJE

.

Nakon borbe sa Muljom Čakovićem na Cikušama, Klimenti sa zaplijenjenim ovcama produže niz Veliku, pa Ržanicu, pređu preko Lima i sela Pepića, pa krenu uz dolinu Murinske rijeke iza Visitora, a zatim uz njen istočni krak koji se probija između Pogane glave, na zapadu, i Uglenovičke glave, na istoku. Kada su stigli u Suhi dô, Klimenti su napravili privremeni logor da se odmore, i da ovce napasu, jer su mislili da su tu sigurni.
Kada su čuli za pogibiju Mulje Čakovića, njegovih čobana i kćerki, te pljačku njegove stoke, Plavljani su se digli u potjeru predvođeni Ramom Sujkovićem. Preko sela Brezojevice krenuli su uz Visitor, uz Bijeli potok, a zatim preko pašnjaka zaobišli vrh glavnog visitorsog grebena Plane i zašli iza Visitora, za oko tri sahata. Spustili su se, zatim, niz sjeveroistočnu stranu Visitora i naišli na ulogorene Klimente. Iako iznenađeni napadom Plavljana, četa vojvode Jovana Klimente pružila je veliki otpor. Razvila se žestoka borba u kojoj je poginulo dosta Plavljana i svi Klimenti. Poginuo je i vojvoda Jovan Klimenta. Plavlajni su Klimente ukopali na mjestu njihove pogibije, a svoje mrtve odnijeli u Plav i ukopali na mezarju na Racini, više Plavskog jezera.
Više desetina pobijenih mramora i danas priča o strašnom boju Plavljana i Klimenata na Visitoru. Od tada se to mjesto zove Mramorje.

.

KRALJEVAC

.

Izvor Kraljevac nalazi se u selu Brezojevice, s lijeve strane Lima u blizini Limskog mosta, i prva je lijeva pritoka Lima. Na izvoru je podignuta česma. Voda ovog izvora je studena i bistra. Izvor kod Limskog mosta dobio je ime Kraljevac po vođi plemena Klimenti, Kolji zvanom “mali kralj”. Ovako je to bilo:
U vrijeme kada je vođa Klimenata bio Kolja – “mali kralj”, naseljavali su Klimenti Ulotinu, Gračanicu, Mašnicu, Nokšiće, Gornju Ržanicu, Hote, Martinoviće, Višnjevo, Kruševo i Vusanje. Ulja je četovao na prostoru između Akova (Bijelog Polja), Berana, Đakovice i Skadra. Njegove čete neprekidno su napadale Plav i njegovu okolinu. Kolja je znao bošnjački jezik, jer je kao dijete bio najamnik u Plavu, pa je uhodio Plavljane i lako otkrivao njihove planove. Bio je veoma hrabar i pametan, uspješan u borbama. Plijenio je sa svojim četama stoku po plavskim planinama, otimao i drugi plijen, ubijao čobane, pa i sam Plav ugrožavao.
Vođu Klimenata “malog kralja” izazvao je na dvoboj jedan Grgović iz Plava. Megdan se odigrao u blizini Lima u selu Brezojevica, kod jednog izvora. Mjesto gdje je “malom kralju” Kolji glava pala i danas se zove Kraljevac. Tako se i izvor na tom mjestu i sada zove.
Plavski begovi – Redžepagići darivali su Grgoviću, pobjedniku dvoboja, svoj čitluk Joševik, nedaleko od Plava, koji je imao trideset rala prvoklasne zemlje.

.

MLADINO KAMENJE

.

Na početku islamizacije Plavsko-gusinjske kotline, žitelji Plava prihvatili su Islam mnogo prije žitelja Gusinja i šire okoline. Zato su Plavljani bili česta meta napada susjednih klimentskih (keljmendskih) bratstava. Osobito su djevojke iz Plava bile često otimane. No, i Plavljani, kad god bi mogli, napadali su Klimente, a često i njihove svatove radi osvete. Zbog toga, kad bi svatovi išli iz Gusinja za djevojku u Hote, Rugovu ili druga mjesta, prolazili bi daleko od Plava, preko planina.
Svatovi iz okoline Gusinja uzimali mladu (nevjestu) u selu Hoti, pa pri povratku naiđu na zasjedu u Meminoj planini, više sela Budovica. Izginuli su svi svatovi i mlada. To se mjesto od tada zove Mladino kamenje. Neki grobovi su i sada dobro očuvani između rasutog kamenja.

.

ĐEVOJAČKI KAMEN I ĐEVOJAČKI GROBOVI

.

Nekada su hridske livade pripadale bratstvu Musića iz Plava, pa se i sada zovu livade Musića, iako ni jedan Musić više tu livada nema. Rano s proljeća, izlazili su Musići na te livade i na njima ostajali sa stokom dok planina okopni i rudine ozelene. Tada bi livade zabranili za ispašu, da bi stigle za kosidbu do avgusta, a oni bi sa stokom otišli u katune u Babinom polju. S jeseni, u pribliške, ponovo bi sa stokom došli na ove livade i tu ostajali do kasne jeseni. Ponekad bi na tim livadama, na staji (kamena štala) čobani sa ovcama i zimi ostajali, da ne bi nosili sijeno kući.
Jednog proljeća, prije dva vijeka, odoše Musići u Babino polje da pripreme stanove i torove, a u Hridu ostadoše samo čobani i dvije djevojke koje su im pripremale hranu. Kad su završili popravku stanova i torova, jedan od njih ode da sa čobanima dovede stoku.
Krenuše čobani sa stokom i natovarenim konjima sa stvarima ka Babinom polju. Na putu su ih napali iz zasjede Gašani iz sela Šipše. Ubili su čobane, zaplijenili stoku i djevojke sa sobom odveli. Djevojke, da ne bi bile odvedene, iskoristile su priliku kad je pažnja otmičarima popustila, da skoče sa jednog velikog kamena i tako obje poginu. Taj kamen niže Hridskog jezera se po tome naziva Đevojački kamen
Pucnji pušaka čuli su se na okolnim plavskim katunima, pa se dignu Plavljani i krenu za otmičarima. Kada su naišli na ubijene djevojke, ukopali su ih na jednoj čistini nedaleko od mjesta gdje su poginule, pa zatim nastavili potjeru. Potjera je stigla Šipšane, koji zbog stoke nijesu mogli tako brzo ići, ubila nekoliko njih i povratila zaplijenjenu stoku.
To mjesto na kojem su djevojke ukopane od tada se zove Đevojački grobovi.
Ranije, dok su katuni bili puni, bio je običaj da se ljeti, određenog datuma, mladi okupljaju na Đevojačkim grobovima.
Za mnogobrojno bratstvo Musića dan srijeda, dan kada su ubijeni čobani i djevojke, smatra se nesrećnim danom za ovo bratstvo, pa srijedom ne počinju nikakav značajniji posao, i nikad tog dana ne izlaze, a niti silaze sa katuna.

.

CIGANSKI GROB

Planinska kosa koja odvaja Jelenak, dugačku dolinu u kojoj je izvorište Pećke Bistrice i dolinu ispod Marjaša (Bogdaša) – Raški do (Raškodol) od davnina se zove Ciganski grob. Evo kako je ta kosa dobila ime:
Davno, prije nego što su Plavljani dali Raški do za “krv” Rečanima iz okoline Dečana, došao Ciganin u katun na Petrovdan u vrijeme strižbe ovaca. Planinke su lijepo srele Ciganina. Dale mu varenike iz kopanjice sa uhvaćenom korom skorupa, kao prst debelom, i sira da jede. Spakovale su mu hrane da ponese. Domaćin mu dade tek ostriženo runo vune.
Veoma zadovoljan, Ciganin se zahvali domaćinu i, pred kretanje, ga upita da li bi mogao još neki put da svrati u katun. Domaćin mu reče da je najbolje da dođe na Savindan.
Kad dođe Savindan, uputi se Ciganin iz Plava ka Raškom dolu, misleći da tu zimuje onaj domaćin. Stiže po velikoj studi u Babino polje, pa krenu uz Valja, pređe preko Hadžihajrovića katuna i Gornjeg ravna, preskoči potok niže Glava i stiže do Kokota (stijene nalik na pijetla) koji se jedva raspoznavao od snijega, gdje se odmori. Zatim krenu uz Lijepu rudinu i uputi se ka Ravnom brdu više Jelenka. Od Ravnog brda ode ka kosi koja odvaja Jelanak od Raškog dola i koja povezuje Pæs’i vrh sa planinskom gromadom – Bogdašom. Tu naiđe mećava, a Ciganin umoran sjede da se odmori i zaspa. Čobani su ga našli u proljeće i ukopali gdje su ga našli. Od tada se to mjesto zove Ciganski grob iako se na kosi nikakav grob ne raspoznaje.


Iz knjige R. Markišić: Kamen je težak dok nije pomjeren sa svoga mjesta – iz usmene proze plavsko-gusinjskog kraja, Almanah, Rožaje, 2008.

Istaknuta slika: Ibrahim Reković: Stara čaršija u Plavu (Dizdarevića grad)



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Konkurs za objavljivanje radova u 17. broju časopia ‘’Avlija’’

Redakcija časopisa i portala za kulturu, književnost i društvene teme ”Avlija” iz Rožaja raspisala je međunarodni konkurs/natječaj za objavljivanje radova u 17. broju časopisa ”Avlija”: fotografija, crtež, kar...
by Redakcija
 

 
 

7. konkurs časopisa ‘’Avlija’’ za najbolju kratku priču i pjesmu u region za 2017. godinu

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme AVLIJA iz Rožaja raspisala je 7. međunarodni konkurs/natječaj za najbolju neobjavljenu kratku priču i pjesmu u regionu za 2017. godinu. Konkurs je otvoren od 1...
by Redakcija
 

 
 

I ove godine NVO CAZAS će obilježiti 1. decembar

Pravo na zdravlje u fokusu  Svjetskog dana borbe protiv side “Moje zdravlje, moje pravo!”   NVO CAZAS realizuje kampanju “Pravo na zdravlje” u susret Svjetskom danu borbe protiv side. Kampanja će se realizovati o...
by Redakcija
 

 

 

Konkurs redakcije portala Srebrn ibrik

Redakcija portala “Srebren ibrik” objavljuje Javni poziv za dostavljanje radova iz oblasti književnosti, kulture i društvenih tema   I   Pozivaju se svi zainteresovani iz bh-sh-hs govornog područja koji...
by Redakcija
 

 
 

Objavljena knjiga ”Turcizmi u rožajskom govoru” Nerkese Kurpejović

U izdanju ”Orbisa” objavljena je knjiga Nerkese Kurpejović ”Turcizmi u rožajskom kraju” čije štampanje je podržao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori   Izvod iz recenz...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona