Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

4. Novembra 2017.
 

Said Šteta: Otac koji sa kamenom priča

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Još mi u sjećanju živi slika mladića s kraja rata, nasmiješenog i uvijek spremnog za neku finu doskočicu. Ponekad zaljubljen i zapleten među zvijezde kao u paukovu mrežu, ali nikada ters. Onda ga prestanem viđati, da bi nakon mog povratka u grad, susreo ga i razmijenio tek po koju riječ. Od rata je već bilo prošlo petnaest godina. Sa lica je davno odlepršao osmijeh mladića i ostavio krater, u koji su se slijevale samo brige. Nije mi se otvarao. Samo bi uljudno pozdravio, čak nekad distancirano, da mi je bilo neugodno. I svaki put bi taj susret uokvirio pokušanim osmijehom, što se k'o okraćala haljinka zatezao do pucanja, ali nije znao sakriti stid. Jednom, gledajući ga dok prodaje pepeljare i ukrasne zdjele, lijepo obložene probranim zrnima pijeska neobičnog oblika, ispriča mi svoju tugu.

Napustila ga supruga!

Kaže otišla i odvela dijete, njihovog sina. I sada ne može ni da ga vidi! Sve bi nekako, samo da vidi dijete. Ovdje je zastao, dok mu je pogled tražio pukotinu u asfaltu. Pažljivo sam ga gledao, ne pokazujući mu sažaljenje, jer bih time samo dolio ulje na vatru, a njemu je trebao iskren slušalac. I svaku rečenicu bi završio „Sve bi nekako, samo da vidim dijete“. Nije ogovarao suprugu, niti jedne ružne riječi o njoj nije izgovorio. Bi mi čudno, poznajući nebrojeno muških kojima se psovka omakne na svakom koraku. Nije čak vrijeđao ni socijalne radnike u gradu u kojem sada ona živi, koji su mu učinili nebrojeno neprijatnosti. Iz njega je samo izvirala tuga i opet ponirala u tim potonulim očima. Bez stalnog zaposlenja, uz neizvjesnost hoće li danas prodati i jedan ukras od pijeska, čovjek je hodio gradom neumorno. Mogao se vidjeti u svakom dijelu, kako o ramenu nosi vojničku transportnu torbu i u njoj ukrase. Nenametljivo bi zastao, otvorio torbu i pokazivao prolaznicima. Nije navaljivao prodati!

Onda mi drugom prilikom ispriča, kako to para što skupi, ode u grad gdje sada živi bivša supruga, nakupuje djetetu štošta i odnese mu. Samo da ga na trenutak ugleda. Zatim se vrati kući i sve po starom.

Ponovo ga prestadoh viđati!

Prođe i koja godina kad smo se sreli. Na licu je nosio samo mrvu osmijeha. Kao da ga je ukrao sa tuđeg lica, jer na onom krateru nije se doimao kao njegov. Radio je mnogo. U kamenu je našao sebe i njegove ruke su gradile kamine, stepeništa, stubove i kojekakve ukrase na zidu, do kamenih vodenica sa mostićima. Tijelo mu se pretvorilo u jedan nepregledni mišić, ali je čini se, izgledao bar malo zadovoljan. Kaže da ima puno posla, ali i da se lijepo zaradi. Pokazuje mi slike njegovih ruku djelo, interijera i eksterijera. Divim se viđenom, i sam odrastao na kamenu hercegovačkom. Uranjao sam u tu ljepotu koja je pod njegovim rukama izgledala nekako davno, neobično daleko za ovo vrijeme u kojem jesmo. Na trenutak poželjeh tamo ostati u toj okamenjenoj prošlosti, lišenoj nakaradne podijeljenosti gdje jednoća odiše ljepotom. Vremenu, u kojem se i bol urezivala u kamen, a ne u ljudska srca zarad svoje sreće i tuđe nesreće, kako je to sad.

Pogledam čovjeka duboko, pa mu u zjenicma vidim nesagrađene tvrđave, porušene kule i puno, puno kamena, kojeg mu valja rukom isklesati. Kaže, dok drži dlijeto u jednoj, a teški čekić u drugoj ruci, da često razmišlja o nekim postupcima i preispituje se. O životu, o krajnjem cilju na tom putu životnom.

Stegnu obje pesnice kao da prilazi najtvrđem kamenu, zagleda se u daljinu a u očima zaiskrile suze. Ne obara pogled jer ih tako drži da mu ne padnu. Pomjera usne onako, kao dječak koji se štima za prvi poljubac, još više podiže pogled da zaustavi suze. Nekoliko trenutaka ostade tako, da bih stidljivo oborio glavu i nastavio.

– Dobro je kad radim blizu rijeke. Ja sa kamenom pričam i nadvikujem se, a rijeka nas sakrije od uhoda. Kažem mu sve! Ja nemam kome drugo ispričati. A šta je čovjek ako ne govori? Kamen tako šuti, samo ponekad baci varnicu da potvrdi kako se slaže sa mnom. Ja mu onda nastavim dalje, uvjeren da me čuo i pričamo tako do u noć. Onda ja zaplačem, a kamen  jok. Gledamo se u tami noći. On bijel, a ja tek samo s tragovima njegove prašine, sav crn od života. Samo kad mu kažem koliko mi dijete nedostaje, moj voljeni sin, čini se, hoće i kamen  raspuknuti, i u prašinu se pretvoriti. I kamen ima dušu!

Završi, a da ne podiže pogled.

Onda mi ispriča neprijatnosti koje doživljava redovito u Centru za socijalni rad, uvrede najprizemnije koje mogu biti. I sve to priča bez trunke mržnje, bez pojačavanja glasa, tiho, kao da ga prisluškuju. Priča mi koliko radi, od jutra do sutra, samo da svome sinu nešto kupi i odnese.

– Živim za onih nekoliko minuta dok ga gledam, dok je sa mnom. Ostalo i nije moj život! To je teški razgovor sa kamenom, pun žuljeva, prašine u ustima koja se u grlo spusti i bude mi još teže. Guši me!

Ali ima nečeg u tom razgovoru sa kamenom. Dok ga klešem, kao da rođenog sina oblačim u novo odijelo. On sav u bijelom kao da će na vjenčanje sa svojom izabranicom. Pod mojim rukama osjetim ga, i kažem, evo narastao si, vakat  ženit’.  Pa mu pričam o nekom prošlom vremenu kada sam bio sretan. Samo da ne zaboravim! Jer ne želim ga rastužiti, ali moram mu ispričati. Kako sam davno, davno bio sretan. A sreća je najvažniji dio tijela. Važnija od ovih ruku koje kamen oblikuju. Važnija od nogu koje me nose. Od očiju kojima gledam. Jer oči ne umiju ni gledati ako nisi sretan. Koliku samo ona snagu ima, ih. Ne bi mene ovaj kamen sada mučio danima da uklešem samo jednu brazdu na njemu. Sada više brazdi ukleše kamen na mome licu  nego ja na njemu. Još se nekad namerači, veli kad sam nesretan, evo ti još. Zato ti o sreći pričam sine!

Jednom kada porasteš i budeš čovjek, kreni i traži sreću. Ne gledaj na mene! Jer će meni kamen uvijek biti najbliži. Tako mi je haman propisano. Nekome kamen zapadne tek kada umre, a meni eto, još dok sam na zemlji. Nišan, koji potvrđuje da ja i nisam živ. Jer nisam sretan. Zato sine hodi za srećom. Svijet je širok, naći ćeš je. I nemoj se umoriti tražiti. Ako se nekad i umoriš, neka ti se vrati moja slika i znat ćeš da se nesretan ne živi, samo ‘nako diše. Hodi sine moj, hodi za svojom srećom. A na tom putu ako naiđeš na kemen, čak i onaj mali kao zrno, nemoj ga šutnuti nogom. Možda sam baš ja taj kamen! Malo zastani, ali nemoj ostati. Jer ja samo želim da ti stigneš tamo gdje je tvoja sreća. Idi za srećom sine moj!

Tako ga razgovor odvuče duboko u noć i zna jutro dočekati čučeći pored kamena, ozebo i sanjiv, a valja opet teškim čekićem udarati do nekog novog sumraka. Ili se i ta crta dan-noć izbrisala, pa je više nema.

Onda nastavi, kao da pred sobom ima nepomični kamen pogleda ukopanog duboko.

– Razmišljam, kako još više pridobiti oduzeto dijete i iznaći najbolji mogući način kako svom sinu u amanet ostaviti sve svoje pozitivne osobine. Svoje znanje! I sve teškoće prestanu, kada mi sin dođe u misli, jer sve što radim, radi njega je samo. Puno je vremena nepovratno prošlo, dok je moj sin odrastao bez mene. To je vrijeme zauvijek  izgubljeno. Nakon sedam godina sada ga viđam, i polahko razmjenjujemo svoje životne priče… Pričamo! Ti susreti su kratki, ali lijepi, i nadam se skorom dolasku sina u rodni grad.

Knedla koju proguta potisla je svaku riječ negdje duboko u utrobu. Možda i misao. Zagleda se ponovo u prazno. Čovjek koji zemljom hodi bez poroka, a u zjenicama kao u pogužvanom novčaniku stalno je slika njegovog sina.

– Ne bih ga osramotio ni za što na svijetu!

Ovo mi reče skoro šapatom sječenim bolnim uzdasima zrelog muškarca. Pruži mi ruku, stisnu jako, a ja osjetih hladinu i čvrstinu kao da sam se rukovao sa kamenom. Da li se čovjek u svojoj usamljenosti vremenom pretvori u kamen, pitam se, zaustavljen u svom nerazjašnjenju ljudske sudbine i sjetih se njegove rečenice.

I kamen ima dušu!

A žena? Eh, nije moje da nađem odgovor na svako pitanje. Idem i ja sa kamenom koju progovoriti.

 

Autor: Said Šteta

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

CRNA GORA POSTALA ČLAN MREŽE – SEE CINEMA NETWORK

Na Generalnoj skupštini mreže kinematografija Jugoistočne Evrope – SEE CINEMA NETWORK, održane tokom Međunarodnog filmskog festivala u Solunu, Crna Gora postala je njen novi član.   Crnu Goru je predstavljao Sehad ...
by Redakcija
 

 
 

REDIZAJNIRAN SAJT BOSANSKOG AKADEMSKOG DRUŠTVA U AUSTRIJI

Za redizajn stranice BOSANSKOG AKADEMSKOG DRUŠTVA U AUSTRIJI pobrinuli su se Ajdin Selimović i Sinan Arnaut iz Linca (Firma Algopoint) kao i Selma Aljović i Aldin Mahmić iz Beča: http://www.bhakademiker.org/ a u novije vr...
by Redakcija
 

 
 

Poezija Armina Bolića

ILHAMIJA     Slovo slovu derman nije Ni boja kist da zalije Neimar kule zakide.   I čudan zeman nastade I vakat vaktu kratak li je. I zulum zulumu žal nije.   Ubica ne znaše da ‘bio li je. Ubijeni n...
by Redakcija
 

 

 

Promovisana knjiga Saida Štete ”Tragom čaja od papaje”

Izložba emocija u Muzeju Grada Zenica   Promocija knjige „Tragom čaja od papaje“ čiji je autor knjževnik i novinar Said Šteta   Četvrtak večer, 9. novembra 2017. godine, ostat će  za nezaborav  brojnih posje...
by Redakcija
 

 
 

Međunarodna likovna izložba ”Eho, rubovi IV”

МЕЂУНАРОДНА ЛИКОВНА ИЗЛОЖБА „ЕХО, РУБОВИ IV”   Ликовна колонија „ЕХО, РУБОВИ IV“ је одржана у Ваљеву (од 6. до 9. октобра, 2017)....
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona