Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

24. Februara 2015.
 

Sande Dodevski: Sestra Andonova

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Andonov otac Veličko optrčavao je oko pretovarenih kola na nizbrdici i podmetao ispod točkova brijestovu kladu, a malenom Andonu se već žurilo da ga upita kada će stići na obalu rijeke i do visokih topola na ravnom dijelu puta…

U žurbi, brzo spadoše do rijeke i do ravnog dijela puta; minuše i kraj dugačkog drvoreda prastarih topola i tada ugledaše vikendicu Andonove sestre koja se već bijaše udala…

Na tom se mjestu samo nakratko zaustaviše koliko da Veličko obriše kožni širit sa unutrašnje strane svog plišanog šešira i tada mu je mali Andon ugledao skoro bijelu boju kože na ćelavoj glavi koja je vidno odudarala od njegovog crvenog lica! Veličko je bio zadihan i dugo se maramicom brisao po vratu i razdrljenim grudima, a onda je posadio Andona u vrh kola među snopove – visoko, visoko iznad lotri, pa je iza toga i sam sjeo na prednji dio dušemeta i potjerao bivole…

Prolazeći ispod topola, Andon je neprestano gledao u njihove vrhove. Kako su se kola kretala, izgledalo mu je da i njihovi vrhovi lagano plove nebom. Kada ga u jednom momentu zabljesnu sunce kroz njihovo granje, učini mu se da je međ oblacima ugledao bijeli fijaker i u njemu Belim-bega, lično!

Žurio je Belim-beg nekamo iznad vrhova topola sjedeći između dvije mlade bule čija su lica bila otkrivena i poput snijega bijela. Ispod grla su im visili teški zlatni đerdani, a Belim-begu se zbog nečega nije skidao osmijeh sa lica!

Fijaker je dugo jurio iznad drvoreda sve dok se kod posljednje od topla jedan od točkova ne zapetlja u grane. Tada se fijaker u paramparčad rasprsnu, a Belim-beg je sa svojim bulama veoma dugo i sporo padao prema livadama ka bližoj obali rijeke…

Uto je i maleni Andon zadrijemao. A kada se probudio, na mjestu na kome su nekada davno rasle prastare topole, ostala je bila samo mala, uska livadica, a dalje od nje gola pjeskovita zemlja i na njoj vikendica njegove, u međuvremenu, već ostarjele sestre…

Ona je vikendicom nazivala daščaru sa trijemom od plastičnog pokrova pridržavanog po sredini jednim jedinim direkom.

Sestra Andonova je upravo stajala uz taj direk i rukom se pridržavala za svoju prosijedu kosu na slijepoočnici. Gledala je u pravcu obližnjeg rida i u lovce koji su se u čučećem položaju premještali s noge na nogu!

– Ubijete i ovo malo što je preostalo, dabogda i sami sebe poubijali! – uteče joj kletva.

Zatim je nešto prestiže u mislima i ona jurnu prema šporetu na kome je u emajliranom loncu već vrila voda. Izvukla je odnekud papirnatu kesu i iz nje zagrabila dva pregršta kukuruznog brašna. Nasu ga u kipuću vodu i zatim malo pričeka. Dohvati onda ispod trijema uglačanu oklagiju i s njom probode zlatnožutu kupu brašna po sredini. Sačeka još samo koji trenutak, a kada oklagiju izvuče iz kupe brašna, iz rupe po sredini šiknu mlaz guste, bijele pare.

Pričeka još neko vrijeme osvrćući se oko sebe, a onda zamuti kačamak i lonac pomjeri ukraj šporeta, te ponovo iziđe ispred vikendice i još se jedanput uhvati za direk i za svoju prosijedu kosu na slijepoočnici.

Tada se natenane zagleda u svoj nepožnjeveni ječam ispod oboda rida – ječam kroz koji su se vidjeli tragovi neotopljene šalitre bačene još početkom ljeta…

Zagledana u ječam, vidjela je i zeleno rogovlje trave zvane ardalj – rogovlje sa vječito zelenim tobolcima zategnutim od nabubrjelog sjemenja. Posmatrajući taj korov iščekivala je brata Andona i nadala mu se prije nego li padne mrak kako bi joj u pocinčanoj kofi donio mlade strukove paradajza za dosađivanje, jer prvu sadnju slijepo kuče već bijaše prepolovilo… I njezin brat Andon u međuvremenu je već bio u godinama koje znače oproštaj s mladošću…

Čekajući brata, sestra Andonova je bivala sve usporenija.

Život joj se bješe odužio. Sve vrijeme misleći na traktor s kojim će joj stići brat Andon, već ga je vidjela kako se propinje i propada kroz izlokane vododerine na putu, a onda odjednom poče osjećati umor. Nije mogla na sve stići. Bila je napunila dva dušeka cijepljenom kukuruznom komušinom i oni su stajali nadignuti na gvozdenim krevetima, ali joj pernice ostadoše nenapunjene. I njezine kao krv crvene georgine u bašti pred vikendicom su bile već procvjetale, a njoj se činilo kako je sve svoje želje odavno privela kraju, a da ih pošteno nije ni započela, i – hoćeš-nećeš – opet je pogledala u ječam…

Tada i noć odjednom naliježe. Lišće na krošnji mladog oraha ispred ulaznih vrata vikendice naglo zašušta na večernjem povjetarcu. Sve je, međutim, bilo još gluho prije oglašavanja ljetnih zrikavaca i prije nego li će joj metalna lula pumpe za vodu u dvorištu pred vikendicom početi nalikovati na čudovište prekriveno najlonom pred nepostojećom kišom.

Takvim joj se učiniše i vrhovi davno, davno posječenih topola iz dugačkog drvoreda, a i nebo je bilo tamnoplavo i jedva vidljivo, te su se razaznavali samo obrisi okolnih ridova. Jedino je lišće u krošnjama rijetkog drveća negdje daleko u polju tiho šumilo a što je ličilo na pjevanja u dugim zimskim noćima kada se raščešljava vuna…

Uvjerena kako će brat Andon svakako naići, zanemarivala je svoju zakašnjelu čežnju za prohujalim u vremenu nastojeći da na nju ne misli, ali kada joj se na kraju donje grane oraha počeše naglo primicati bivajući joj takoreći tik uz bose noge a ona ih i rukom mogla dohvatiti – tada je posve pretrnula!

Samo je mahnula rukom ispred lica htijući tim pokretom odagnati sve od sebe. Podiže potom i drugu ruku i njome mahinalno pogladi slijepoočnicu i primjeti kako je kosa poput žice tvrda i sva nakostriješena.

I već je tada, učinilo joj se, začula brektanje motora na traktoru!

Stiže joj najzad brat Andon, ostavivši njihovog oca Velička pred plevnjom i na čardačiću na kojemu je na stolu stajala flaša sa rakijom koju on, onda, nije ni liznuo… Krenuo je prema jednoj od soba koja je bila okrenuta ka jugu i u kojoj su se nalazile bale platna, a u jednom od ćoškova i svilene bube u dolapu. Prije nego što je ušao u sobu, stojeći uz dovratak, dugo je gledao u malog Andona pogledom koji je ličio na pogled životinje koju odvode na klanje, a onda ga je pozvao tihim glasom: „Dođi ovamo bliže!… Dođi, da ti nešto kažem!“…

Kada mu je mali Andon prišao, Veličko mu je rekao kako se boji da uđe u tu sobu… Ipak, već je bio otvorio vrata, i Andon je tada vidio svoju sestru kako preko nekoga navlači gomilu platna… Bila je još mlada djevojka, a kada im je otac Veličko ušao u sobu, njegova je sestra i preko njega navukla bijelo platno kojega je bilo u izobilju…

Prije toga je Veličko posljednji put kazao malom Andon da ne ulazi unutra i rekao mu neka se radije ide prošetati kroz noć do obale rijeke…

To je bilo sve čega se Andon sjećao.

Kada je stigao traktorom ispred vikendice svoje sestre, pregazivši točkovima cvjetove kao krv crvenih georgina, i kada njegova sestra na njima ugleda crvenkaste kapi nafte koja je curila iz motora – još se je jedanput potresla! I, sve su te kapljice imale mutan odsjaj. Gledajući u zgažene cvjetove, vidjela je – činilo joj se – i svoju pregaženu mladost! Ništa nije govorila.

Pomogla je Andonu da uđe u vikendicu i položila ga na krevet sa novonapunjenim dušekom. Andon je teško disao. Podmetnu mu ispod leđa i drugi dušek, i brat joj se nadiže kao na pijedestalu. I dalje je teško disao i samo su mu se uši crvenjele, a oko usana mu se vidjela nakupljena pljuvačka…

Ne imavši prethodno priliku da razgovara sa ocem Veličkom prije nego bijaše ušao u onu sobu, Andon krajnjim naporom pozva sestru da mu priđe bliže. Tada joj reče: – Sestro, ono dok smo s ocem prelazili rijeku, znaš… vidio sam na pijesku utisnute tragove od točkova kao što su kalupi za ingote – ono u čem se topi željezo!!! A koga ti onomad čaršafom prekri…?

– Oh, bre, brate! Nemoj mnogo da se naprežeš! Bila je to baba Gina, jer je i ona te godine umrla… Hajde sada! Hoćeš li malo kačamaka sa turšijom? Još je vrućkast! De, samo malo „kusni“. Uzmi!…

Ostadoše iza toga još dugo u noć. Andona je u neko doba prestalo boljeti, pa su počeli pričati o Belim-begovim bulama i o tome koliko su im bila bijela lica…

Noć je bila zašla u svoju drugu polovinu. Motor na traktoru se sam pogasio, a strukovi mladog paradajza za dosađivanje u pocinčanoj kofi bjehu samo malčice svenuli s vrhova!

Pred zoru je naglo zašumjelo lišće u orahovim granama. Lahor se provlačio tišinom, a zamuknu i čuk što se od ponoći povremeno oglašavao. Trava ispred kućice se zasrmi rosom da joj bljesne sjaj što učas nestane s pojavom prvog sunca.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Faruk Dizdarević: O knjizi eseja „Blisko kraju“ Ramiza Hadžibegovića

Faruk Dizdarević   DIVNI TRENU                                    (Tkanica od uspomena) Ramiz Hadžibegović, Blisko kraju (Eseji), Čigoja štampa, Beograd, 2016.     Kao što nak...
by Redakcija
 

 
 

NOVO: Objavljena knjiga ”Ključ” Mirsada Hadrovića

Početkom februara 2017. godine rožajska ‘’Avlija’’ je objavila pripovjetku “Ključ” Mirsada Hadrovića Kao što je Tolstoj kazao: ”Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, ...
by Redakcija
 

 
 

Ani Stajkova Ivanova: Ognjište babe i dede (prevod sa bugarskog)

Ани Стаjкова – Иванова     ОГЊИШТЕ  БАБЕ  И  ДЕДЕ   Уредно старо огњиште насред куће. Баба послује а деда дрва носи. Тр...
by Redakcija
 

 

 

Nova knjiga Borisa Marića ”Uvod u san” za slobodno čitanje na internetu

U junu 2016. godine, objavljena je nova zbirka pjesama Borisa Marića pod naslovom “Uvod u san”. Knjiga se može kupiti u knjižarama Buybook i knjižarama POINT, kao i na online biblioteci knjiga.ba Uprokos tome, a...
by Redakcija
 

 
 

INSTITUT ,,YUNUS EMRE“: Promovisan časopis ,,Avlija“

Petnaesti broj časopisa ,,Avlija“ promovisan je sinoć u Institutu ,,Yunus Emre“ u Podgorici. Direktor Instituta  doc. dr Džihan Ozdemir istakao je da je ovaj Institut ustanova koja se bavi promocijom turske kulture, kn...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona