Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

5. Septembra 2015.
 

Sande Dodevski: Tošev vrbak

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:
Na kraju njive u rijetkoj hladovini Toševog vrbaka sjede moj otac Mile i Andon „Jednooki“! Otac drži u rukama „Politiku“ bistreći usput svjetsku politiku, te kao opčaran gleda u dvije identično ćelave glave na naslovnoj stranici…Jedna od njih pripada Dvajtu Ajzenhaueru, dok je druga Nikite Hruščova. Gleda ih, uzdiše pobjedonosno i pokazuje   glavom na Hruščovljevu glavu jer su mu ruke zauzete držanjem širokih stranica novina na kojima se preko cijele stranice vide zadebljana, uveličana ćirilična slova sa imenima dvojice svjetskih lidera. I otac, i jednooki, ćoravi Andon, sjede na pjeskovitoj zemlji pod šljivom džanarikom sa čijeg stabla u grozdovima vise poput rubina crvene, okrugle, ali još uvijek nedozrele šljive. Tu i tamo, padne po neka na pijesak, no njih se dvojica na to ne obaziru. Odmah s kraja njive započinje i zelena, bujna trava Toševog vrbaka sa prorijeđenim i razgranatim vrbama od kojih je maltene svaka kriva, ili pri vrhu, ili odmah na početku debla koje se crni naspram jarko zelene boje trave u livadi.

– Jači je Hruščov! – kaže moj otac Mile! – Jači je on od Ajzenhauera! – dodaje, a Andonu utom već curka suza iz jedinog mu oka. Lice mu je crveno, a ona suza, zakotrljana je i prozirna jer kroz nju prosijava sunce između šljivovih grana. Dugo mu stoji na obrazu… Plače pošto mu je sin Duško „Fejza“ na Sinaju u mirovnoj misiji nakon prvog ili možda drugog ili već i trećeg izraelsko-arapskog rata… Moj otac mu ne gleda u suzu niti u okrupnjao i poput babure pri vrhu zadebljani nos – ne gleda ga budući je sveznajući tumač kako i kuda će se sve kretati svjetska politika…?!

Andon džara vrbovom grančicom po pijesku, zakriva lice sa suzom iza širom rastvorene novinske stranice, ali ne može obuzdati jecaj koji mu se ote! Baš njega briga, ili – kako bi se reklo – ni pet para  ko će pobijediti u budućem ratu ako do njega dođe? Ne traje to dugo i on se sasvim otvoreno žali mom ocu Miletu: – A, bre, Mile! Pustinja je to. Evo, sve ovakav pijesak! A dijete noću odlazi u patrole… Zalutaće u mraku neki kuršum?!…

Moj se otac trže. Ispusti novine iz ruku i optimistično izjavi: – Aaaa! Neće, neće Andone! Tito je obezbijedio čitav red šatora, smjestio u njima vojnike i postavio stražare i provjerene komandante. Sa Titom ne može biti nesigurnosti nigdje pa ni na Sinaju…

Samo to reče, a onda Andon obrisa podlakticom oba oka: i ono iz kojeg je potekla suza, a i ono drugo sraslo nekakvom finom, crvenkastom kožicom, nekako kao nalik procvaloj ruži čiji je cvijet već počeo da se suši!

Duhnu i vjetrić sa rijeke s kraja Toševog vrbaka i prevrnu stranicu novina u očevim rukama. Na njoj se ukaza lik Patra Stambolića, a negdje pri dnu i slika Lazara Koliševskog, te Vere Aceve ili Vere Mirčeve koje su mu bile ili žene ili ljubavnice – ukoliko me sjećenje ne vara? Ispuštene u jednom trenutku iz očevih ruku, novine su ležale na pijesku, i povjetarac ih je i dalje prevrtao. Na sljedećoj stranici koja se otvorila, vidjela se zemljana brana na hidrocentrali „Mavrovo“. Tu je zemljanu branu probila voda obrušivši pri tom i ogromnu količinu okolne zemlje koja je zatrpala trideset i više radnika. Svi su bili proglašeni narodnim herojima i bio je proglašen dan žalosti… Nekako u isto vrijeme, privodila se kraju i izgradnja hidrocentrale kod Jablanice u kanjonu od masivnih granitnih stijena.

Prevrćući novinske stranice, vjetar je konačno otvorio i onu na kojoj se vidio dugačak red šatora u sinajskoj pustinji. Bijeljeli su se četvrtasti šatori na nepreglednoj pješčanoj ravnici, a ispred jednog od njih je stajao stražar sa kratkim pantalonicama i puškom koju je držao horizontalno na ramenu, a malo dalje od njega jedan od naših oficira u sivomaslinastoj uniformi i sa kapom „titovkom“ upravo raportirao nekom engleskom oficiru koji je takođe na sebi imao one kratke pantalonice. Odmah se moglo znati ko je tu gazda, a ko potčinjeni!

Dok je vjetar duvao iz pravca rijeke i između prorijeđenih vrbovih debala sa visokim krošnjama, u vrhu jedne od njih, kao u transu, upravo se oglašavala jedna od onih krupnih, šarenokrilih žuna svojim prodornim kliktanjem: – Kli-kli-kli, kli-kli-kli, kli-kli-kli ! Kliktanje je bilo toliko jako da je odnekud izmamilo i Tošu koji je bio vlasnik vrbaka. Ukazao se Toše obučen u crne čakšire od vunene čoje sa istim takvim jelekom i pod njim bijelom pamučnom, napola raskopčanom košuljom na grudima! Svojim omalenim rastom jedva da je prelazio visinu veću od metar i pedeset i koji centimetar više. Hodao je kroz vrbak po zelenoj travi trežaći pogledom onu uskliktalu veliku žunu čija su krila šarena, a vrat i ćuba na glavi   tamnocrvene boje…Ne uspjevši ugledati žunu u vrhu vrbe, obori pogled i opazi mog oca i Andona kako sjede u hladu pod šljivom. Tad i vjetar poduhnu, te poče unazad prevrtati novinske stranice. Kada se ispred Andona „Jednookog“ rastvori ona sa šatorskim naseljem na Sinaju, on je krišom zgrabi i privi je na grudi, te mu se još jedared ote jecaj sa usana – ovaj put mnogo jači i posve nalik glasnom ridanju!

Toša na trenutak zastade nasred livade širom otvorivši usta i kao da se nađe u čudu. Ipak, poče im obazrivo prilaziti. U ruci je držao tri zelene, šiljate paprike iz svoje bašte na samoj obali. Iz strahopoštovanja prema Toši, moj otac prikupi novine i metnu ih poda se, ali stranica sa slikom šatorskog naselja na Sinajskom poluostrovu ostade priljepljena na Andonovim grudima. Na njenoj poleđini vidjela se i slika Mršala Tita za skupštinskom govornicom i pod njom, velikim slovima, stajao natpis: „Prezidijum FNRJ“.

Kada im je Tošo prišao, ispružio im je po jednu zelenu papriku zadržavši jednu za sebe. Sjeo je kraj njih i prvi zagrizao papriku. Zatim i njih dvojica to isto učiniše. Pojedoše sve tri paprike bez ičega sve do sjemena koje se zabijeli iznad krive drške na donjem kraju. Andon je još jedanput podlakticom prešao preko svog lica, a moj se otac bješe posve snuždio pred Tošom čekajući da ga čuje šta će on kazati o politici. Tošo je, međutim, i dalje bio zagledan u vrh vrbe sa kojeg se kliktanjem oglašavala ona šarenokrila žuna…

Vrijeme je curilo kao pijesak iz pješčanog sata. Tošo se crnio u čohanoj odjeći ličeći na bumbara, a Andonovo se ugašeno oko jedva naziralo ispod kosmate vijđe koju u brisanju rukavom od džempera bješe posve navukao preko davno usahlog oka…

Nastalu tišinu – a ko bi drugi – prekinu moj otac Mile! Ponavljajući se po ko zna koji put, rekao je: – Ako dođe do rata – Hruščov će sigurno pobijediti Ajzenhauera!!!

Tada se i žuna oglasi svojim prodornim glasom: – Kli-kli-kli! Kli-kli-kli! Kli-kli-kli!!!, te se istog časa premjesti na neku drugu, udaljeniju vrbu, baš onamo kuda se vidio sadjenuti stog sijena…onaj još iz prve kosidbe. Tošo je pogledao u stog i rekao kako mu se čini da ga je pri vrhu malčice nakrivio u sadijevenju, ali ako ga oluja malo i nagne da neće pasti jer će ga pridržati upravo vrba u čijem se vrhu krila sletjela žuna.

Očeva radoznalost za novinama bješe posve splasnula. Andon se prvi nadiže i ponese na grudima stranicu sa slikom šatorskog naselja na Sinaju. U znak pozdrava i oproštaja s mojim ocem, uhvati se za nos i reče mu kako će mu novinu vratiti, ali će je prije toga slovo po slovo svu pročitati za četiri dana – toliko mu je trebalo za čitanje – pojasnio je.

Pod jesen, njegov sin Duško, zvani „Fejza“ koji je bio crn u licu kao da ga je Ciganin pravio – stigao je sa Sinaja i prvi u selu dovezao motor „Puch“ ili „Cindap“. Tim je crnim motorom špartao po prašnjavom putu uz rijeku, a za njim su trčala dječurlija i u trčanju duboko udisala do tada nepoznati miris sagorjelog benzina iz dvotaktnog motora. „Fejza“ je crni motocikl nagonio i po plićaku rijeke, a vozio ga je i po mokrom pijesku, te bi se na kraju znao zaustaviti i na tom istom pijesku kažiprstom napisati: „…Ljube, libe – ljubavi moja!“ Taj je natpis dugo, dugo ostajao na pijesku sve dok voda u rijeci nije posve ojačala.

Mnogo godina kasnije moj će brat, prolazeći Toševim vrbakom, kao u šali baciti pločasti kamen iz rijeke i u vrhu jedne od vrba pogoditi u glavu neku od nasljednica one šarenokrile velike žune. Ona će uspjeti samo dopola kliknuti: – Kli-kli…!!!, i istog se časa stropoštati pravo ispred njegovih nogu sa mesnatim jezikom u stranu izbačenim iz kljuna.

Kada se vratio kući s “trofejom” moj će brat: – Eeeej, bre-eee, Sande! Vidi koliko joj je dugačak jezik?!….

A ja mu odvratih: “Zbog predugačkog jezika je i mrtva.

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Marija Juračić: DOBAR SKANDAL

Moj se zet u posljednje vrijeme počeo čudno ponašati. Ranije odlazi na posao, sve kasnije se kući vraća. Već je nekoliko puta javio da ne može stići na ručak. Nije došao ni kada sam mu onako lukavo pripremila njegovu ...
by Redakcija
 

 
 

Sende Dodevski: Slatko od kajsija

Još uvijek pamtim jedno dugo, dugo putovanje vozom od Splita do Skopja u sada već davnoj 1963. godini, a neposredno nakon zemljotresa koji je početkom avgusta zadesio Skopje… Nepregledna šatorska naselja po parkov...
by Redakcija
 

 
 

Ahmet Ademagić: Kako se kažnjavao lopov u Kraljevini SHS u Rožajama

Bilo je lopova u čitavoj ljudskoj povijesti, ima ih danas i biće ih sve dok traje ljudski rod. Zato nas islam uči da je strogo zabranjeno uzeti nešto što znamo da nije naše. Čuo sam da se i danas na Bliskom istoku u neki...
by Redakcija
 

 

 

Razim Slanjankić: Saz kao sudbina

Pod mojim nogama se prostire kaldrma, glatka, čista i strma. Tu sam, na Atikčaršiji daleko od moje Bosne. Čaršija je uzavrela usljed žamora ljudskih glasova. Ljudi sporim koracima prolaze,poneki zastajkuju pored zanatskih...
by Redakcija
 

 
 

Dušan Dojčinović: Razgovor s Tomislavom N. Cvetkovićem

А? А? – Мајка је одсутно понављала једно те исто слово, на моје информације споља. Имао сам у рукама тако добро опремљену књ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona