Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

2. Maja 2013.

Sanela Halković: Iz sehare duše

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Sanela Halković

 

IZ  SEHARE  DUŠE

  

  Čudan je um ljudski. Zapamti po neku, naizgled, beznačajnu sitnicu, skloni je u neko ćoše duše, da čuči i čeka dok je sjećanje ne pozove. Onda se razleti pred očima, vrati nam neke stare zvuke, mirise, slike…

Zveckanje kašika dok se postavlja sofra, klepet naninih nanula ili miris pitaljki uz Ramazan.

Po avliji mog djetinjstva bila je kamena kaldrma. Đedo je bio stolar i na sve strane po staroj sjeničkoj mahali zavijao je jauk stolarskih mašina. Možda je to bio plač drveta koje je obrađivao.

I kao što pekari mirišu na brašno, on je mirisao na drvo. Šuške je bilo na sve strane, po maloj radionici, po dvorištu, u njegovoj kosi. Na desnoj ruci nije imao kažiprst, odnijela ga mašina. Nisam to doživljavala kao nedostatak, prosto je to za mene bila neizbježna osobina stolara.

Pravile su te ruke vrata i prozore, za kuće koje su bile kao ćorave bez njih, i razboje za tkanje, i male bešike, pa ih bojile u zeleno, da brže zaspi nečije čedo.

A za nanu je đedo pravio nanule. Drvene nanule sa kožnom kajasom. Bile su to najčudnije nanule na svijetu. Imale su male potpetice i na prstima i na peti. Ona ih je nosila po avliji i po mahalskoj džadi.

Klepet tih nanula po avlijskom kamenu, taj je zvuk, zvuk koji u sehari moje duše čuči i čeka da ga mislima pozovem.

Pustim ga nekad da se razleti, pa sam opet mala djevojčica što se mota oko nane. Ona je već starica, i samo su joj, još crne oči žive na uvehlom licu. Bijela šamija sa šarenim ojicama pokriva duge, sijede pletenice. Kao žive, oko njenih nogu igraju dimije.

A nanule na nogama udaraju o kamenu kaldrmu. Što više ona hita, to je zvuk življi. Pere ona tendžere i sahane na česmi, ide tamo amo, nosi đedu kahvu u fildžanu. Kao da ne čuje tu muziku, i ne sluti da u mojoj, maloj glavi odzvanja taj ritam njenih nogu. I samo čekam priliku da i ja uskočim u te nanule, pa da lupkam i kuckam po kamenu.

Đedo nikad nije napravio jedne male nanule, za mene. Nisam ni tražila, ni mislila nisam da bi i to moglo biti, očigledno ni on nije mislio da je to prikladna obuća za djevočicu. Ja sam samo voljela taj zvuk, koji je značio naninu blizinu.

I sad nekad na pijaci kupim drvene nanule, pa idem sjeničkim ulicama. Al’ znam, niti ih je đedo, rukama bez prsta pravio, niti zvuče kao u dvorištu mog djetinjstva. Pa mi žao.

Možda je to, ustvari, žalost za onima koji nas ostavljaju, ili samo žalost zbog sopstvene prolaznosti.

 

Sanela Halković (1971) novinarka iz Sjenice, radi za nekoliko medijskih kuća. Tekstove i kolumne objavljuje u više listova i časopisa. Udata je i majka dvoje djece.

Nedavno je objavljena njena prva knjiga, zbirke pripovjedeka Jama, u kojoj autorka prati uglavnom teške sudbine svojih sunarodnika i sugrađana, preko čijih leđa se prelamaju ratovi i nemaštinja. Propali su svi pokušaji ovozemaljskih humanista da svijet učine prihvatljivijim mjestom za život, te je „Jama“ nastala kao lični bunt autorke protiv sadašnjeg gladijatorskog  poretka na planeti, u kom važi jedino zakon jačeg.

Knjigu možete poručiti na brojeve telefona: 064- 592-69-69 ili 020- 741-021, ili putem mejla: sanelahalkovic@hotmail.com

Sanela Halkovic, JAMA, korica (Custom)



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Miroslav Stamenković: Miki

To mače, koje sam pripit ukrao sa terase kafane jednog prepodneva, i strpao ispod jakne bez mnogo razmišljanja, uneo sam u autobus i držao ga u ruci. Bilo je mirno, pa sam tada pomislio da su sve mačke takve. Jedna žena mi...
by Redakcija
 

 
 

Said Šteta: Otac koji sa kamenom priča

Još mi u sjećanju živi slika mladića s kraja rata, nasmiješenog i uvijek spremnog za neku finu doskočicu. Ponekad zaljubljen i zapleten među zvijezde kao u paukovu mrežu, ali nikada ters. Onda ga prestanem viđati, da b...
by Redakcija
 

 
 

Smail Jonuz: Potohnućemo namah!

Švedski gradić Varberg je važna luka. S druge strane mora je Danska. Naš čovjek, kako ga je Bog stvorio znatiželjna i snalažljiva, odmah poče izviđati u luci kako se tamo ide, koliko košta karta i, što je najvažnije...
by Redakcija
 

 

 

Said Šteta: Dječak na stepenicama

Dječak na stepenicama   Prije koju godinu, prolazio sam kroz udaljeno selo od grada i vidim dječaka, uzrasta pet-šest godina kako sjedi na stepenicama jedne manje kuće. Bio je skromno obučen, isprljane odjeće i misli...
by Redakcija
 

 
 

Vukosav Delibašić: Kuća na bijelom blagu

Rat je završen prije tri godine, a još uvijek su po šumama i skrajnutim selima lutali: odmetnici, vojnici, milicioneri, šumari, razne uhode i špijuni, koji su na svakoga motrili i pazili ko kud odlazi i ko kod koga dolazi...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona

One Comment


  1. vahida musovic

    Lijep, opuštajući tekst. Vraća nas u doba rahatluka, na prag rodne kuće i majke na vratima. Nema više tog meraka, to samo u djetinjstvu proživljavamo. Valjda zbog sigurnosti, bezbrižnosti – svaki nam je doživljaj neponovljiv.
    I ja pamtim nanule ili nalune, bilo mi je nejasno šta je ispravno. Nana ih je nosila, a mi pomalo šetali po naninoj avliji. I još je moja nana voljela bozu. Često je uzimam i nosim kad idem kod mojih, ne bi li oživjela čaroliju djetinjstva.



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona