Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

11. Jula 2013.

Sanela Halković: Jama

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Sanela Halković

 

JAMA

 

Četrnaest godina čekam svoju dženazu. Danas je taj dan. Jedanaesti juli u Potočarima. Od kada me dušmanin ubio, i moju glavu i dušu odvojio od tijela, samo sam čekao ovaj dan. Svi koji su sa mnom u jami ležali, čekali su isto što i ja. Nazivali smo ga prosto „Dan povratka kući“.

Dugo smo čekali da jama u koju smo bačeni bude pronađena, otkrivena. Godinama su naša unakažena tijela ležala jedna preko drugih. Polomljeni udovi, odsječeni prsti, ruke žicom vezane na leđima. Pa onda duboko u zemlju zatrpani. A naše duše izdigle su se iznad svega toga i k’o ptice na grani, slobodne, posmatrale ta trupla.

U toj jami bilo nas je tačno pet stotina trideset i četvoro. Najmlađi među nama, imali su po četrnaest godina tog dana kad su njihova tijela ubijena i bačena u jamu, najstariji je proživio čitavo stoljeće prije nego što je ubijen. I zapamtio je još mnoge ratove i dušmane. Al’, kako je sam govorio, takve katile i bezdušnike, kao što su ovi, koji su nas bacili u jamu, još nije sreo.

Pričali smo o svemu i svačemu. Zamislite samo šta se sve može ispričati za četrnaest godina čekanja. Poznavali smo jedni druge, onako kako se poznaju cimeri u studentskim domovima, ili radnici u barakama, koji po cijeli dan provode zajedno, najprije na gradilištu, pa onda u menzi, i na kraju spavaju krevet pored kreveta. Svi bi već mogli pomisliti, kako smo za tih četrnaest godina ispričali sve jedni drugima, i kako se nema šta više pričati. Al’ mi smo uvijek nalazili nove riječi, iz sjećanja vadili nove stranice.

Svi smo već znali kakvu je boju kose imala ćerka jednog pekara, i kakve je uštipke pekla majka jednog gimanzijalca, i kakvu je šarenu bašču imao jedan usamljenik. Sjećali smo se svojih najmilijih, pričali o svojim profesijama, zanatima, kućama, omiljenim knjigama, filmovima, željama…Nekad smo se sjećali behara, ili mirisa srebreničke čaršije uz Ramazan, nekad bi neko poželio da na licu osjeti kišne kapi. Svjetlost i sunčevi zraci za nas su bili nedostižni, toliko da se nismo usuđuvali ni pominjati ih, već smo tamu ove jame svojim saborom i svojim riječima, činili manje strašnom. Znali smo da je jedan molekularni biolog, koji je bio među nama, namjeravao napraviti napitak vječnog života, ali su ga dušmani, eto prduhitrili.

Svi smo mi prije rata imali svoje planove i činilo nam se da ćemo u životu mnogo toga postići. Jedan automehaničar je baš planirao da proširi svoju radionicu, i da zaposli još dva radnika. Jedan student je već bio došao do diplomskog ispita i odlično je govorio engleski jezik. Radnici fabrike akumulatora, a bilo ih je nekoliko među nama, mislili su da će se baš u toj fabrici penzionisati. Gimnazijalci su govorili o tome šta su željeli da studiraju, jednom od njih je ostala ne objavljena zbirka pjesama…Toliko planova i nauma, a sve zaustavljeno u jednom danu.

Po nekad bismo pričali o putovanjima, dalekim zemljama. Oni koji su putovali, prisjećali su se gotovo svih detalja nekih drugih krajeva. A ako u obzir uzmemo strahote, koje su se dešavale u našoj Bosni, i uopšte u bivšoj Jugoslaviji, sve te druge zemlje, o kojima smo govorili, doživljali smo kao utočište. Ne za nas, znali smo da za nas nema više života na zemlji, već za naše koji su ostali gore.

Svaki komadić jadranske obale opisivan je pažljivo, gotovo da smo mogli čuti kako talasi udaraju o stenje, i osjetiti miris mlijeka za sunčanje. Znali smo kako do detalja izgledaju bogate evropske države, o kojima su govorili oni koji su tamo bili na „privremenom radu“. Za nas je bilo neshvatljivo da neka država nije nikada ratovala. Za nas koji smo živjeli u zemlji, u kojoj je bar svakih pedeset godina buktao nekakv rat. Najsvirepiji ratovi vođeni su baš ovdje, i baš ovdje je narod umirao na najužasniji način.

Slušali smo jednog švercera koji je često putovao u Isanbul za robu koju je ovdje prodavao na pijaci. On nam je detaljno opisivao tamošnje dućane, i jela začinjena jakim začinima. Tamo, kaže, čovjek, može kupiti sve što poželi, ili gotovo sve. Jer mir koji je nama tako potreban, mogli smo dobiti samo na dan naše dženaze uz dove i suze naših najbližih, a to se nije moglo kupiti čak ni u Istanbulu.

Pričao nam je jedan zlatar, kako je u Skoplju, gdje je učio zanat, upoznao tako vješte majstore koji bi od zlata mogli i Sunce napraviti. Ali ni oni ne bi mogli napraviti ono što smo mi čekali.

Pjesnik čija je zbirka ostala ne objavljena, toliko je puta govorio glasno svoje stihove, da smo ih gotovo sve naučili napamet.

Prisjećali smo se i pjesama koje smo voljeli. U jami je bilo svih generacija i svi su mislili da je najbolja muzika baš ona koju su oni slušali. Za mnoge je Safet Isović bio neprikosnoven. Bio je među nama jedan bubnjar, koji je sve pjesme Elvisa Prislija znao napamet. I tvrdio je da niko ne pjeva kao taj kralj rokenrola.

I hrana je bila naša česta tema. Jedan buregdžija je pričao kako su njegove ruke od tijesta umjele napraviti sve što čovjek poželi. On je i po čitav sahat mogao bacati tijesto u vazduhu, s ruke na ruku, dok ne bi postalo dovoljno tanko, za bosanski burek.

A gimnazijalac se sjećao kako je njegova majka pravila uštipke žute kao Sunce i meke kao sunđer, pa ih posipala vanilin šećerom, tako da je cijela ulica mirisala.

Jedan je pekar pričao kako bi za svaku ramazansku pitaljku, koju je ubacivao u pećnicu najprije izgovarao bismillahi- rahmanirahim, i kako je po mirisu hljeba tačno mogao procijeniti da li je dovoljno pečen.

Bio je sa nama jedan stolar, koji je, kaže napravio tačno devedeset dvije kolijevke, a svaka je imala različite šare. Pravio je on i sve drugo što se od drveta dalo napraviti, ali je kolijevke, što su ličile, malo na gnijezda, a malo na ljuljaške, najradije pravio. Kad god bi čuo da je neko od njegovih rođaka, komšija, prijatelja ili ljudi koje je poznavao iz čaršije, dobio dijete, hitao je da se ponudi da baš on napravi bešiku za novorođenče. Svaku je od njih, najprije bojio u zeleno, a onda različito ukrašavao, nekad je na njima crtao rode, nekad po koji cvijet ili čak otvorenu knjigu..Crtao je one simbole za koje je vjerovao da donose zdravlje, sreću i nafaku. Namjeravao je da napravi malo jubilarno slavlje, kada završi svoju stotu kolijevku.

Taksista je pričao o tome kako su ljudi, koje je godinama vozio, bili potpuno različite prirode, i kako je zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu mogao, već po crtama lica, procijeniti ko je kakve naravi. Ljudi tankih stisnutih usana i suvog lica, najčešće su bili nestrpljivi, žalili se na vlast, na život, na šefove i komšije. Oni koji su imali meke, opuštene crte lica najčešće su bili strpljivi, predusretljivi i raspoloženi za razgovor. Imalo je i onih tajanstvenih koji su izbegavali da kažu bilo šta o sebi i o bilo čemu drugom, takvi su najčešće gledali u stranu i skrivali lice. A on je poštovao želju svakog od njih, razgovarao sa onima koji su to željeli ili okretao glavu od onih koji su skrivali pogled.

Bio je sa nama i profesor mametematike. Volio je da sve u naprijed ispalnira. Gdje i kako i koliko će se zadržati, koliko će novca tačno potrošiti na godišnjem odmoru, čime će se baviti njegove dvije kćerke kada odrastu…

Sasvim jednostavne, svakidašnje stvari, bile naše teme. Imali smo vjeru, planove, proračune, ideje, snagu, volju, znanje, energiju, diplome, radnje, zanate, porodice..A sve je to zaustavila dušmanska ruka u jednom danu.

Za tih četrnaest godina, koliko smo proveli zatrpani u jami, sve smo saznali jedni o drugima. Znali smo ko je koliko siročadi ostavio, ko je bio jedinac..Bilo je među nama i porodica, odnosno dijelova porodica. Nekoliko očeva bilo je ovdje sa sinovima, tri brata ležala su jedan do drugog, komšije ili kolege sa posla, oni koji su se poznavali još iz đačke klupe, bilo je i onih koji se nikad ranije nijesu sreli, pa su se tek ovdje, u jami upoznavali.

A Ja. Ko sam bio ja? Ja sam bio ljekar. Prije nego što sam bio otac i muž, sin i brat, kolega i prijatelj, bio sam najprije građanin ove planete. Imao sam odlično obrazovanje. Studirao sam i usavršavao se u inostranstvu. Govorio sam dva strana jezika, čitao ruske klasike u originalu, igrao fudbal sa kolegama. I uopšte gledano, imao sam jedno široko obrazovanje, i moji pogledi na svijet bili su moderni. Bio sam ateista, cijelog života za sve sam tražio logična rješenja, sve pokušavao objasniti na nučnoj osnovi. Činilo mi se da je sve zapravo jasno, i nisam razumio zašto ljudi vjerovanjem u Boga, pokušavaju objasniti nastanak svijeta i duge prirodne pojave.

Imao sam suprugu, divnu ženu, sina i kćerku, koja je na dan mog ubistva imala gotovo cijelih sedam godina. Sina su dušmani odredili kao odraslog, iako nije imao ni punih četrnaest godina. I ni dan danas nisam siguran, da li bih više volio da je bio zajedno sa mnom na ovom stratištu, da gledam kako umire i kako se njegovo nježno tijelo štropoštava u jamu, ili je možda bolje što su ga odveli na neko drugo mjesto, smišljeno u dušmanskoj bolesnoj glavi, da postane mjesto smrti mnogih, i tako mi ostave nadu da je možda uspio da se spasi. Nadao sam se.

Ono što mi je osvetljavalo tamu jame jeste, sjećanje na kćerkine velike plave oči, bila je moja mezimica, moja maza. I kako će oni uopšte bez mene preživjeti gore, pitao sam se stalno.

Ako je neko za sebe mogao reći da je prije rata imao sve, to sam bio ja. Ugledan, dobro plaćen ljekar, ženu koju sam volio, sina koji je bio moja kopija, ćerku sa najlepšim očima.

Putovali smo svuda. Imao sam prijatelje svuda po svijetu. Bio sam praktičan i uživao u životu. Pa uprkos znanju koje sam posjedovao, nisam sebi uspjevao objasniti zašto se ovakve stvari događaju. Kako je taj isti svijet, koji sam ja doživljavao kao dio sebe, mogao biti ravnodušan prema ovakvom zločinu, i skrštenih ruku gledati kako jedan evropski narod, na kraju dvadesetog vijeka, strada na najužasniji način. Kako je moguće da svi moji prijatelji, ugledni svjetski intelektualci ne čine ništa ili, možda ne mogu ništa učiniti, da zaustave ovakve zločine.

I kako to da intelektualci i tobožnji humanisti u dušmanskim redovima čine to što čine, pozivajući se na patriotizam.

Dobro sam poznavao, ili bar mislio da poznajem psihologiju ljudi, al’ dugo nisam mogao da shvatim kako čovjek može biti toliko žedan krvi, pun mržnje, mali, ograničen, bezdušan, katil.

Možete li samo zamisliti beznađe čovjeka koji ne može zaštiti svoju porodicu. Možete li samo zamisliti ponor majki od kojih su odvodili djecu. Možete li zamisliti užas ovakvog zločina, i čovjeka u čijoj se bolesnoj glavi rodila misao da jedan cio grad može izbrisati.

Na ivici jame u koju su bacali naša ubijena tijela, bilo je desetak takvih katila, dželata, naoružanih svim i svačim. Najprije sam bio izbezumljen od staha i užasa. Gladao sam kako ubijaju djecu, starce, žene,  kako se čak šale na naš račun. Čuo sam vrisku, plač, pucnje, psovke, uvrede. Pogledah dole prema jami, gdje su ležala tijela jedna preko drugih, pogled mi, onda, odluta na brežuljak iznad nje. Shvatih da u stvari niko od njih nije mrtav. Svi su oni i dalje stajali gledjući u svoja tijela. Niko od dušmana to nije vidio. Ali su, svi koji su čekali red, bilo mi je to sasvim jasno, mogli vidjeti kako se sa onog brežuljka zadovoljne duše ubijenih, čak smješkaju. Najprije sam, dok sam čekao svoj red pomislio da ja to, od samog staraha, umišljam. Poslije nekoliko minuta razmišljanja, gledanja, provjeravanja, utvrdih da je zaista tako. To je bila istina, ma koliko se ona kosila sa naučnim saznanjima koja sam imao.

U kakvoj sam ja zabludi godinama bio, ateista! Sada je to bilo smiješno. I kako bi nauka mogla objasniti ovako nešto. To saznanje me učini mirnim, čak oduševljenim. Sasvim sam mirno sačekao svoj red, posmatrajući dušmane kako uživaju misleći da su oni, ti koji odlučuju o životu i smrti. Kako su smiješno ograničeni. I ko su oni?

To su, procijenio sam ih, čim sam se malo smirio, oni koji su nezadovoljni sobom, oni koji ništa od svog života nisu mogli napraviti, poluretardirani, polupismeni, iskrivljenog viđenja. Spremni za malo novca i nešto ratnog plijena u zlatu, ubijati ljude nekoliko dana, bez prestanka.

U zabludi su svi koji misle da smo tamo ubijeni.

A ja sam, eto, petnaestak minuta prije smrti postao vjernik. Pitao sam se da li bih, da nije bilo ovako kako jeste, do kraja života bio ateista i tako umro. Vratio sam se vjeri svog baba i đeda. Nadao sam se da nije kasno, petnaest minuta prije smrti.

Mi u jami, imali smo sasvim skromne želje, željeli smo dženazu po običaju, sa suzama i dovom, željeli smo još jedan susret sa našima, željeli smo da naše kosti govore o dušmanu, o zločinu.

Eto, čekali i dočekali!

Danas je „Dan povratka kući“. Naša su tijela zavijena u zeleno, jedno do drugog, poslagani u kamionu. Isto smo tako kamionom i odvedeni onog dana. Nisam očekivao, ni izbliza, da će toliko svijeta biti na našoj đženazi. Tolika poljana, a opet je na njoj jedva bilo mjesta za sve koji su došli da nas dočekaju. Svi koji su u svijetu nešto značili, i svi koji su saosjećali sa nama i našim porodicama, bili su tu!

Velika zelena poljana pretvorena je u groblje. Groblje onih čija je jedina krivica bila to što su živjeli u gradu koji je dušman želio za sebe. Nišan do nišana, ime do imena. Bijeli mermerni spomenici zanavjek će podsjećati na nas. Nikad nisam vidio toliko groblje. Pomislih da bi se Bosna mogla zvati zemljom mezarja, onako kako se Holandija zove zemljom lala.

Kako se neobičnim mislima čovjek bavi u bitnim momentima života. Zamislite taj paradoks. Da smo umrli prirodnom smrću, od bolesti ili od starosti, jedino bi naši najbliži primjetili naš odlazak. Ovako je cijeli svijet brojio naša imena, dolazio na naše dženaze ko na hodočašće. Svi su prstom upirali u dušmana, žigosali ga najsramnijim žigom. Svaka ovakva dženaza je njegov novi poraz, poraz politike genocida.

Ja sam današnji dan doživljavao kao kaznu za zločin i nagradu za nas ubijene. Ne mogu sa sigurnošću reći da su to osjećali i svi oni koji su tamu jame, tako dugo, dijeli sa mnom.

Ali za mene to je bilo ostvarenje onoga što sam, čekajući u jami, priželjkivao. Čak su i slabe kišne kape, koje smo u onoj jami toliko željeli pokvasile naše zeleno ruho. Bio je tu i veliki ćilim sa našim imenima, istakan rukama, u noćima čekanja, traženja, nadanja.

Pored mezara sa brojem koji je sada obilježavao mene, umjesto imena, stajale su dvije žene. Svih ovih četrnaest godina pitao sam se hoće li doći, jesu li žive. Sina nisam vidio. Obje su na glavama nosile bijele mahrame. Prilazio sam blizu njih, mogao sam osjetiti i kako mirišu, al’ one me nisu vidjele. Podizao sam dlanove prema njihovom licu, nisam mogao osjetiti toplinu njihove kože. Osjećao sam snažnu želju da olakšam njihovu tugu, da im budem utjeha. Hm, utjeha! Ima li utejehe za majke, za sjestre, za tolika siročad Srebrenice? I Sunce plače nad njihovom sudbinom. Ima li rijeći i stavri koje bi mogle biti utjeha? Ima li tuge slične ovoj?

Plakale su nad zelenom svilom, ispod koje su bile moje tri kosti. Samo su njih pronašli.

Kako sam želio da ih pomilujem, da ih zagrlim, ali avaj. Velike plave oči moje kćerke, sada već odrasle žene bile su uprte u bijeli papir sa kog je čitala riječi posvjećene nama koji se u sanducima kući vraćamo. Čitala je pred mikrofonom, glasno, po čitavoj poljani zvonio je njen glas. Nisam mogao zaustaviti suze ponosa. Prepoznao sam u njenim stihovima svoje misli, u njenim drhtajima svoje brige.

Postao sam svjestan trenutaka koje sam propustio, njen polazak u školu, prve petice, prve recitacije. Danas je ona bila pravi pjesnik, i ja sam znao da pjeva meni. Znala je da se vraćamo.

 

Vratio se sin, iza oca ga nose.

Brata iza brata nose.

Tri brata jedan za drugim idu, i amiđža za njima.

Zelenom svilom ogrnuti, zlatnom trakom okićeni.

Ko borovi u gori, zeleni. A borovi nijesu, granje ne šire!

Čudne li družine, aman!

Ni svatovi nijesu, ne pjevaju. Prati ih samo plač i dova.

U kamionima odvedeni, kamionom kući vraćeni.

Avaz ne puštaju, darove ne nose,

ruke ne šire majkama svojim, ni sestrama,

ni hanumama, ni djeci svojoj.

Čudne li družine, aman!

Ne hode, a vratili se kući.

Mehmed i Nusret i Džemo i Senad…

1975, 1951, 1968, 1936…

Ni o dušmanu ništa ne zbore.

O njemu zbore mezarja,

o njemu zbore godišta ubijene djece, ubijene mladosti.

U njega prstom upire svijet.

Ni o doživljenim strahotama ne zbore.

O njima govori žica i metak iz jama,

polomljeni udovi, glave odvojene od tijela,

rasuti zubi, odsječeni prsti.

No, ništa ne može zaustavit istinu,

Danas je, eto dan povratka,

dan susreta i rastanka.

Danas se naši na tabutima vraćaju!

 

Dušmanin nam, naravno, nije mogao uzeti dušu, ali nam je uzeo godine, trenutke sreće, koju osjeća roditelj, gledajući kako mu djeca rastu, trenutke svakodnevnih sitnih zadovoljstava. Uskratio nam je pravo da ih gledamo na školskim priredbama, da slušamo kako u hiru puberteta ljutito lupaju vratima. Nisam bio ni na jednoj školskoj utakmici. Nisam slušao o njihovim simpatijama, razredni starešina mi nije upućivao pozive za razgovor, nisam ih ispraćao na  đačke ekskurzije. Nisam uspio da im saopštim važne životne lekcije. Mnogo toga sam propustio. Nisam majku spustio u mezar, nisam bratskom sinu na šenluk išao…

Tolike godine ukrao nam dušman!

No, vjerovao sam da se iz svake nesreće, iz svake tuge i nevolje može izvući nešto dobro. Zato sam odlučio da iz ovog trenutka, ponesem dovoljno sreće za cijelu vječnost  koja je predamnom. Njen glas mi se uvlačio pod kožu, radost i tuga oblivele su me naizmjenično. Njen glas je izazivao suze u očuma onih koji su po poljani nepomično stajali.

Možete li zamisliti moju sreću, moj ponos i moju tugu bez kraja!

Možda je baš očeva i bratovljeva smrt, u njoj probudila pjesnika. Možda je pjesma za nju jedina utjeha, možda se nada da ćemo je čuti. Možda će joj ona nadokanaditi sve izgubljene trenutke radosti ili nas pjesmom prosto traži. Il’ možda pjesmom tješi majku, siroticu, što su joj dušmani od srca otrgli sina i muža.

Tu, po poljani tražio sam i sina, nije ga bilo ni među živima, niti je njegovog imena bilo na bijelom kamenu među dugačkim redovima, među širokim vrstama.

On je negdje u nekoj dubokoj jami  još uvjek čekao Dan povratka kući, isto onako kako sam ja čekao svih ovih godina.

Za sve one koji su u jamama čekali da budu pronađeni, ljudi koji su tragali za njima, bili su jedina nada. I to je zapravo naša pobjeda nad dušmanom, to da uvjek ostaju oni koji tragaju, oni koji traže pravdu, traže osudu za dušmana. Oni koji se neće zaustaviti dok sve nas ne vrate kući.

Kažu da svako zaslužuje da ima mezar. A ja sam eto, na dan moje smrti, sreo ljude, dželate, koji ne zaslužuju čak ni to!

.

Sanela Halković

Sanela Halković

Sanela Halković (1971) novinarka iz Sjenice, radi za nekoliko medijskih kuća. Tekstove i kolumne objavljuje u više listova i časopisa. Udata je i majka dvoje djece.

Nedavno je objavljena njena prva knjiga, zbirke pripovjedeka Jama, u kojoj autorka prati uglavnom teške sudbine svojih sunarodnika i sugrađana, preko čijih leđa se prelamaju ratovi i nemaštinja. Propali su svi pokušaji ovozemaljskih humanista da svijet učine prihvatljivijim mjestom za život, te je „Jama“ nastala kao lični bunt autorke protiv sadašnjeg gladijatorskog  poretka na planeti, u kom važi jedino zakon jačeg.

Knjigu možete poručiti na brojeve telefona: 064- 592-69-69 ili 020- 741-021, ili putem mejla: sanelahalkovic@hotmail.com

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Said Šteta: Tražili su pjesmu

Said Šteta   Tražili su pjesmu   Tražili su da napišem pjesmu dok sam podupirao mjesec ramenom i trpio oštricu zvijezda na prsa gola Ni su mi vjerovali i pustili me kao česmu gađali moje stihove kamenom začudo...
by Redakcija
 

 
 

Promocija druge knjige Dženisa Nurkovića ,,Rožaje nekada i sada“

PROMOCIJA DRUGE KNJIGE AUTORA DŽENISA NURKOVIĆA ,,ROŽAJE NEKADA I SADA“ DIVAN POGLED NA PROŠLOST I SADAŠNJOST ROŽAJA Knjiga „Rožaje nekada i sada“ predstavlja specifično viđenje Rožaja u svjetlu njegove bu...
by Redakcija
 

 
 

Dušan Stijović: Kuća stara (foto esej)

K U Ć A   S T A R A Jednog dana povuče me želja da, pred veče, obiđem staru kuću. Ne znam šta sam tražio. Prođoh kroz sobe i ne opazih nikoga. Izađoh iz kuće ne znajući kuda da pođem. Po navici zaključah vrata. ...
by Redakcija
 

 

 

Nova knjiga Ismeta Dedeića ”Globa na tugu”

God. izadanja 2017. Uvez: Tvrdi Br. str. 528 Novo iz ZALIHICE GLOBA NA TUGU ISMETA DEDEIĆA Ima životnih priča dramatičnijih od svake fikcije, sjećanja tačnijih od svakog historijskog izvora i ima memoara koji su najčitan...
by Redakcija
 

 
 

”Ptica iza žice” Marije Stojiljković Marstoj

MANIFESTACIJE UNUTRAŠNJE EKSPRESIJE   Zorica Tijanić o zbirci poezije Ptica iza žice Marije Stojiljković Marstoj (Izdavač Udruženje pisaca Poeta, 2017); Ilustracije na koricama Sonja Jovanović; knjiga će biti pr...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona

One Comment


  1. Utisak

    Srebrenica je osetljiva tema jer se lako može skliznuti u kič.
    Autorka ove priče uspjela je to da izbegne. Priča je napisana veoma emotivno a opet bez mržnje. Zapravo odlično!



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona