Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

16. Februara 2015.
 

Selman Repišti: HABEAS CORPUS

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ovog petka, popodnevno sunce se, shrvano zimskom smjenom, odlučilo uraniti na svakodnevni počinak. Menadžer Neradović želio se odmoriti od još jedne neradne sedmice. Bio je to slatki umor, rezultat minimalnih ulaganja i maksimalnog profita. Nešto kao perpetuum mobile, samo u ekonomskom smislu. Misli su mu samozadovoljno gravitirale prema prenatrpanom frižideru i prostranom, ultraudobnom kauču. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima radne etike.

U trenutku kada se spremao spontano utonuti u komfor svoga odmorišta, na vratima su se začula dva čvrsta udarca. Odmah je znao da je riječ o nekom muškarcu (ili o više primjeraka ovog roda), koji insistira da mu se neodložno otvori.

Dva krupna, po zdravorazumskom očekivanju neotesana policajca, tražila su da im da osnovne podatke o sebi. Nakon što je tačno odgovorio, uslijedila su dodatna pitanja:

– Šta je prav ugao?

– Šta proučava slavistika?

– Šta je Korzika?

Menadžer Neradović se ozbiljno zamislio nad svim pitanjima (na poslu je uvijek imao spreman odgovor na svako). O prvom je razmišljao ovako: ”Možda je riječ o pravougaoniku… hm… možda je to ugao između dvije prave linije… dakle koji nije krivolinijski…” Drugo pitanje bilo je još teže, ali je znao da policiji mora odgovoriti. Pitao se: ”Je li to nauka o slavi? O uspjehu? O slavama i slavljeničkoj atmosveri? Fonetika i fonologija njegovog unutrašnjeg govora nije sadržala normu za razlikovanje slova ”v” od ”f”. Upotrebljavala ih je onako kako joj se htjelo. Ni posljednje pitanje nije se doimalo ”mačjim kašljem” (naročito zato što… nije znao piše li se ova riječ velikim ili malim slovom). Ipak, mislio je da ovaj put razmišlja na pravi način: ”U moje doba išlo se na korzo, pa je korzika možda ulični naziv koji mlađe generacije koriste za njega… Ah, ove nove generacije, unazadile su jezik do neprepoznatljivosti…”. Odgovori koje je ponudio (nakon što su mu po triput ponovili svako pitanje) bili su lakonski, jezgroviti i upečatljivi:

– Pravougaonik.

– Naučno područje o svim vrstama slavlja.

– Iskvareni naziv za korzo.

Policajcima nije preostalo ništa drugo do da ga odmah privedu u stanicu. Na ovom mjestu moram upoznati čitaoce da je u posljednjih mjesec dana zbačena dugogodišnje ustoličena vlast. Umjesto postojećeg, podrazumijevajućeg sistema vrijednosti (tajkunstvo, nerad, beskrupuloznost i redovna reanimacija šunda), usvojena je dijametralno suprotna aksiološka vertikala (sposobnost, vještine, glorifikacija kulture, nauke, umjetnosti, a posebno erudicije). Policija je dobila dojavu da u toj i toj zgradi, na toj i toj adresi, stanuje osoba čije je intelektualno vlasništvo prilično skromno. Po zakonima koje je donijela nova vlast, ovakav prestup spadao je u ozbiljna krivična djela. Naravno da novoizabrani vlastodršci nisu za mjesec dana mogli provesti sve reforme i procesuirati sve one nalik menadžeru Neradoviću. Međutim, obavezali su se da u narednom periodu rade na iskorjenjivanju epidemije neznanja, opšte nezainteresovanosti i neinformisanosti.

U policijskoj stanici je nastavljeno produbljivanje neznanja našeg menadžera. Uslijedila je nova serija pitanja:

– Koliko zuba ima odrastao, zdrav čovjek?

– Koja je vrijednost broja pi?

– Šta je najveće – Sunce, Mjesec ili Jupiter?

U rasporedu kontura Neradovićevog lica moglo se pročitati prokletstvo neuke sjete, praćeno serijom kratkih trzaja, očitih manifestacija intenzivne mentalne aktivnosti. Mislim da ovaj put ne bi bilo korisno ponovno pratiti njegove misaone bifurkacije, jer bi svako njihovo bilježenje ličilo na doslovan primjer pleonazma. Zato ćemo se zadovoljiti plodovima Neradovićevog instant-mozganja:

– 25.

– 2,5 (Ovdje ne mogu odoliti, a da ne objasnim algoritam kojim je naš protagonista došao do, za njega  tačnog, odgovora. Mislio je da je ”rješenje” 2,14, ali ga je odlučio, pozivajući se na svoje viđenje pravila elementarne matematike, zaokružiti na vrijednost, koju je u konačnici i izgovorio.)

– Najveći je Mjesec, jer je najbliži Zemlji.

Policija (sada garda obrazovanih službenika) odredila je pritvor Enesu Neradoviću. Rečeno mu je da mu se sutra sudi. Da svakako ima pravo na advokata. A on? Odlučio se poslužiti štitom sopstvene retorike. (Da je ovo bajka, naravoučenije bi bilo da se svako treba uzdati u se i u svoje…)

(…)

Neradović je već dva sata buljio u predvidljivi uzorak rešetki svoje pritvorske ćelije. Raskopčao je košulju, što se pokazalo kao nedovoljno pametan potez, imajući u vidu da je hladan zrak koji je provejavao nemilosrdno kostriješio prorijeđeni pokrivač malja na njegovim grudima. Za vrijeme odvijanja ove polustatične scene, naš junak se trudio pažljivo ispitati svoje misaone predjele, obnoviti znanja koja je sticao u osnovnoj i srednjoj školi, napojiti se na malobrojnim oazama pustinjskog krajolika vlastite nedoučenosti. Znao je da ima pravo na suđenje, prije nego (i ako) ga strpaju u pravu tamnicu. Uostalom, to je njegovo civilizacijsko pravo. I, gle: sjetio se francuskih enciklopedista (moram se ispraviti u svom navodu: ne svih), doba prosvjetiteljstva, začetaka demokratije, građanskih prava i srodnih tema. Osjetio se čovjekom, ali ne više samo u biološkom smislu. Njegov pojam o sebi postajao je apstraktniji, a odnos prema konceptu društva odgovorniji (ne bih da vas razočaram, ali Enes Neradović je jedino osjećao dašak promjene, bez ikakve namjere da ga verbalno ili filozofski obradi onako kako je ovdje opisan). Sunovrat u svijet snova desio se najednom, poput posjete koju je imao ovog popodneva.

Naš menadžer je sanjao da je larva, koja iz svoje utrobe teškom mukom porađa leptira sa akvarel-krilima. Uzorak i dimenzije krila postajali su sve jasniji, kako se Neradović (čitaj: larva) trudio da iznese na svijet ono nije posjedovao u sebi. Konačno, poput procesa u laboratoriji vrsnog alhemičara, njegovo neugledno tijelo (opet čitaj: larva) pretalilo se u neponovljivi kolorit prirodnog tkanja. Potom je sanjao da se bori s međunožjem vlastite majke, kako bi osvojio svoju prvu porciju svjetlosti i vazduha, osnovne gradivne materije opšteprotežnog odnosa između ambijenta i eksterijera. Bio je uspješan. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima natalne etike.

(…)

Rezak, metalni zvuk probudio ga je tačno u pola osam. Netom se uspravio, ustao i približio pritvorskom čuvaru. Sud nije bio dovoljno daleko, da bi se Neradović oteo utisku odsanjane metamorfoze. Osjećao se pomirenim, poput predanog budističkog askete. Doimao se sobom, mirisao je po sebi, počeo je živjeti i van sebe.

Na sudu su ga odmah pitali kako se izjašnjava u vezi sa vlastitom krivicom. Njegov odgovor bio je odrešit, trajao je pola takta i glasio: ”Da”. Hitro je dodao: ”Želim biti ono što sam odavno trebao da budem. Želim nadoknaditi… sve ono što sam trebao znati. Želim se posvetiti svijetu. Želim opet biti ono što nikada nisam bio…”

Glavni tužilac i sudija su mu odmah ponudili nagodbu. Ličila je na propisanu terapiju, lijek ili mantru za oproštenje grijehova: dvije godine uslovne kazne, četiri sata dnevno gledati Discovery Channel (ili neki njegov ekvivalent, i to pod budnim okom nadzornika), dva sata dnevno naglas čitati klasike (opet pored budnog uha osobe zadužene za nadzor) i jednom sedmično ići u pozorište (koljeno uz koljeno pored budnog koraka nadzornika).

U intimnom zapisniku jednog policajca starog kova, koji se baš danas zadesio u sudnici, pisalo je: ”Lice Enes Neradović prihvatilo je izrečenu vaspitno-popravnu mjeru državne institucije zvane ‘sud’, te se vratilo u privatni objekat gorepomenutog lica, tj. u svoj, vlastiti stan.” (Imajte u vidu da je ovaj zapis, kako bi ušao u priču, prethodno lektorisan. Ne trebam nagovijestiti da će sljedeća meta novouspostavljenog državnog aparata biti izvorni autor gorecitirane pisanije.)



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Milijan Despotovć: Recenzija zbirke pesama Zorice Tijanić „Campana Immortale“

Poezija je i duhovni melem „u raskoraku teških misli“. U njoj pesnik nije okrenut samo sebi već i spoljašnjosti, tamo je njegov čitalac, vodeći često onaj Ničeovski dijalog „ljudsko, suviše ljudsko“. Pesnik ne s...
by Redakcija
 

 
 

Kosta – Kočo Racin: Kopači (Prevod s makedonskog: Sande Dodevski)

Kosta – Kočo Racin     KOPAČI   Nestaje noćca crna Kruni se stijena mraka Selom se pjetli čuju Zora se zori – Nad stijenom u krvi Tamu upija Silno Zasvijetlio Dan! Budite se umorni Kopačice i kopač...
by Redakcija
 

 
 

Dušan Dojčinović: Razgovor s Tomislavom N. Cvetkovićem

А? А? – Мајка је одсутно понављала једно те исто слово, на моје информације споља. Имао сам у рукама тако добро опремљену књ...
by Redakcija
 

 

 

Osvald Tomović: Varljivi mesec

Niko na ovom svetu nije video zeleni mesec. Nije bio ni plav. Nikad baš. Umeo je mesec da bude crvenkast i narandžast, ponekad čak i potpuno crven, ali zelen nije bio nikad. Neće mesec da pozeleni, pa to ti je. Beo kao kre...
by Redakcija
 

 
 

Vaso Knežević: Kurta i Murta iz ugla konja

KURTA I MURTA IZ UGLA KONJA . Iz ugla konja, i Kurta i Murta su isti, oni koji jašu. Taj isti konj polako lipsava, dok se oni smjenjuju… A konj ko konj, trpi i nosi teret. Njemu je sve jedno ko ga jaše, teret je teret… Al...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona