Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

17. Aprila 2016.
 

Šimo Ešić: Cvjetko

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Te večeri otac nas okupi oko sinije i, krijući oči, reče da je prodao Cvjetka.
– Uzeo sam kaparu, a Zijad sutra iz grada dolazi po tele. Do podne ga moramo zaklati i srediti.
Kao da nas bičem ošinu, trgosmo se na ove hladne očeve riječi i počesmo ga uglas moliti da to ne čini. Ni naše suze ga, međutim, nisu smekšale. Otac je, izgleda, imao golem razlog koji mi, djeca, nismo mogli dokučiti ni razumjeti.
San dugo nije došao u naše postelje te noći. Prevrtali smo se i okretali, smišljajući kako da spasimo Cvjetka, ali smo bespomoćno dočekali sutrašnji dan.
Prvi put se tatinom prijatelju Zijadu u našoj kući nitko nije obradovao.
– Koliko ti je tele, domaćine? Hoće li moći stati u moj prtljažnik? – upita Zijad tatu izlazeći iz auta.
– Dobro mi došao, Zijade – mirno ga pozdravi otac.
Sjeli su zatim za sto pod lipom ispred kuće. Tu se Zijadu najviše sviđalo. Uvijek, kad bi tu sjedao, ponavljao bi mom ocu:
– Eh, kad bih mogao ovo parče tvog dvorišta prenijeti sebi u grad!…
I nama je bila draga lipa u dvorištu. Sad bismo je, međutim, dali Zijadu zajedno sa stolom i zemljom oko nje, samo da nam ostavi Cvjetka. Jer, Cvjetko nije bio obično tele.
On se igrao s nama, naučio nam je jesti iz ruke, volio je da ga mazimo i bio poslušan kao kuče. Kao da je razumio sve što mu se kaže. Kad je bio posebno dobre volje, nije branio čak ni da ga jašemo.
U pismu sam ti sve objasnio – reče otac kad počeše razgovor o Cvjetku. – Cijenu si prihvatio, ali ti moram reći da tele svojom rukom nisam mogao zaklati. Nisam mogao… a ni djeca mi ne bi oprostila…
– Ti znaš, Ivane, ja se u taj posao ne razumijem – reče Zijad.
Taj mali nesporazum kod nas, djece, probudi nadu da bi se Cvjetko mogao spasiti, pa se još više primakosmo stolu pod lipom, tobože, zanijeti igrom.
– Znam – reče otac povukavši dugačak dim cigarete. – Zato sam pozvao komšiju Vitu. Svakog časa bi trebao doći…
– Vitu?! – izletje nekom od nas uzdah razočarenja.
Otac to ču.
– Šta je, prisluškujete, a?! Hajde, hajde…! – blago nas poče tjerati od stola pod lipom.
Mi se, neveseli, odmakosmo.
Vito je bio majstor za sve. Izrađivao je stolariju, pravio nove i popravljao stare cipele, razumio se u kovački, limarski i ko zna kakav još zanat, a ujesen kad su se klale svinje, najčešće je vodio stručni dio tog mesarskog posla.
– Imam ideju! – iznenada će polušapatom moja sestra.
– Kakvu, govori!
– Neka neko od nas otrči do Vite i neka mu kaže da Zijad iz grada nije ni došao i da se tele neće klati.
– Pametno! Evo, ja ću časkom otrčati! – oduševljeno rekoh i pođoh.
Ali, već je bilo dockan. Niz put je svjetlucalo na suncu sjajno sječivo Vitinog mesarskog noža.
Pod lipom ne sjedješe dugo. Trgnuše još po jednu, pa pođoše ka štali. Mi, djeca, krenusmo za njima, ali nas otac vrati u kućno dvorište. Tu se pokačismo na plot kao čavke sa zebnjom očekujući što će se dogoditi.
U štalu je ušao samo otac. Čuli smo kako odvezuje Cvjetkov lanac i kako tapše Milavu. Ona, kao da sluti nesreću, muknu tri puta. U nama bolno odjeknu otegnuti kravlji mûk, zarismo glave između parmaka, a vidik nam se zamagli i razli. Suze više nismo ni mogli zaustaviti. Kroz njih smo gledali kako Vito prihvaća Cvjetkov ular iz tatine ruke i kako ga vodi pod krušku.
Cvjetko je nekoliko koraka išao poslušno, a onda veselo poče mahati repom i poskakivati oko Vite. Da ga umiri, Vito ga poče milovati po vratu i po tjemenu, ali se to Cvjetku svidje, pa poče blago čelom udarati u Vitinu ruku, kao da se bode s njom.
I tako korak po korak, u toj čudesnoj igri, stigoše pod krušku. Tu se Cvjetko umiri, kao da je odjednom shvatio da ga ovi ljudi nisu poveli u šetnju i svojim krupnim pametnim očima pogleda Vitu.
Vito premjesti nož iz lijeve u desnu ruku i poče se namještati kako bi mu bilo zgodnije. Cvjetko isteže vrat, primače se, onjuši Vitinu ruku u kojoj se caklilo oštro sječivo, i liznu je nekoliko puta, kao što to čini pas kad se umiljava gospodaru. Vito iznenađen zastade, a onda naglo trže ruku i zamahnu. Mi pokrismo oči rukama i čusmo tup udarac noža – u drvo!
– Ne mogu, Ivane! Ja ovoga ne mogu zaklati – čusmo zatim Vitu i vidjesmo gdje kleči pred teletom i upire čelom u Cvjetkovo čelo.
Iznad njih, zaboden u kruškovo stablo, drhtao je dugački mesarski nož.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Indira Jašarević-Čandić: Miris halve

Indira Jašarević-Čandić   MIRIS HALVE   Kako se zoveš— upita efendija djevojčicu pored vrata. Hajde, uđi. Zovem se Tamara i čekam drugaricu Senadu, ona je unutra. Hm, Tamara — pomilova je stari hodža po g...
by Redakcija
 

 
 

Marija Juračić: Šest metara obale za punicu

Nervira me zet kada primjećuje da ručak u zadnje vrijeme kasni i kada tu činjenicu povezuje s mojim godinama.  Kažem mu da to kašnjenje s godinama nema veze, jer ako si se rodio blesav, godine te neće opametiti, a ako si...
by Redakcija
 

 
 

Miroslav Stamenković: HELLO JUICE

Od kako se mi našli smeštaj u okviru programa ,,Siguran paviljon br.6’’ (za neobaveštene: ,,Za osakaćene vrste čiji je postotak gaženja plus minus 50 %’’) nemam sna. To jest, da se ne lažemo, naspavam se ja, jaš...
by Redakcija
 

 

 

Marija Juračić: Plovidba

Često smo sanjali to putovanje. I uvijek bi ga nešto omelo. Uglavnom sam ja bila ta nepokretna ljenčina koja bi se izvlačila raznim isprikama. Sada se ti izvlačiš, kao da je ta činjenica da si umro nepremostiva. Kao da s...
by Redakcija
 

 
 

Objavljen treći roman Zorice Tijanić ”Transibirskom”

Ljubav, identititet, rat  „Rat, i najduži, samo protrese pitanja zbog kojih se zaratilo, a njihovo rešenje ostavlja vremenima koja nastupaju posle sklapanja mira“. Ivo Andrić   Ljubav, identitet i rat su tri osnovn...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona