Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

3. Novembra 2017.
 

Smail Jonuz: Potohnućemo namah!

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Švedski gradić Varberg je važna luka. S druge strane mora je Danska. Naš čovjek, kako ga je Bog stvorio znatiželjna i snalažljiva, odmah poče izviđati u luci kako se tamo ide, koliko košta karta i, što je najvažnije, može li se kakav hair okrenuti ili, ako ništa, onda barem kakav dobar provod prirediti da se ubiju dosadni dani. A bilo bi najbolje oboje. Tako razmišljaše jedna grupa naših, pa se stoga raspitaše u brodskoj kapetaniji detaljno o svemu i dobiše mnoštvo korisnih informacija. Srijedom karta koštaše samo deset kruna, i to u oba pravca. To ti je oko dvije marke. A na luksuznom brodu, koji je više ličio na hotel visoke kategorije, s pet-šest spratova, moglo se kupiti jako alkoholno piće i pivo, skoro duplo jeftinije nego u Švedskoj. To za naš narod bijahu radosna saznanja.

Sljedeće srijede okupi se njih desetak-petnaest i u veselom raspoloženju stupiše na brod za danski gradić Grenå, koji se nalazi tamo na drugoj strani mora. Kao vođe te vesele grupe bijahu Hamdija, Izet i Reša. Bijaše početak juna, a dan je bio kao izmišljen za putovanja. Nije bilo ni jednog jedinog oblačka na besprijekorno plavom nebu i nijednog vala na samo nešto malo tamnijoj morskoj pučini koja bljeskaše na suncu kao ogromna tepsija od modre srče.

Društvo se razbaškari na gornjoj palubi po udobnim stolicama, dok su stolove pritisli mnogobrojnim flašama i mezetom. Na drugom kraju palube se ljuljuškala voda u bazenu, pa se Hamdija, nenavikao na ovoliki luksuz, iščuđavaše: ”Ma, šta će mu ova voda ovdi, kad je ovolikog mora svuda okolo? E, što ti je gladan čoik. Nikad mu dosta.” Drugi dobacuju: ”To ti je za ravnotežu, Hamdo. Znaju oni da smo mi poteški ljudi pa nam ono tamo metnuli da se lađa ne prekrene.” ”Ma đe da se prikrene. Dabogda jezik prigrizo”, ljutito će Hamdija.

A malo je bilo ljudi kao što je bio Hamdija. Bijaše to ljudina od blizu dva metra, s preko sto i kusur oka, a nije bio debeo. Ali je bio iskreni vjernik i teška poštenjačina, spreman svakome pomoći i učiniti. Sad je bio već u godinama, ali dok je bio mlađi, nije mu u snazi bilo ravna. Cio život je proveo u Grmeču sijekući i izvlačeći šumu na konjima. Priča se da kad bi on i brat mu, koji je bio isto tako ”pomalehan”, sjeli u kafanu na Korćanici, obično bi odmah privukli dvije gajbe piva, svaki po jednu do sebe. Onda bi uzeli pečeno onako osrednje janje i počeli bi ga jesti, jedan s jednog, a drugi s drugog kraja, pa udri, i za kratko vrijeme bi se sreli na sredini da oglođu i zadnje rebro, popivši uzgred obje gajbe.

Svi na brodu su imali na glavama nekakve kape ili šešire da se zaštite od sunca. Samo se Hamdija nikad nije razdvajao od svoje francuzice, s kojom je i iz Bosne došao. Iako je ona bila od najvećeg broja što postoji i skoro duplo veća od svih, ipak je na njegovoj glavi izgledala izgubljeno na vrhu pa je neodoljivo podsjećala na onu jevrejsku kapicu.

Nije lako osjećaje vagati, ali mislim da je zaista bilo teško naći čovjeka koji je toliko patio za zavičajem kao Hamdija. Satima je znao lijepo i do detalja opisivati svoje livade i njive, a naročito konje koje je nekad imao. Skoro svi smo znali napamet ne samo imena nekih njegovih njiva nego smo mogli tačno opisati kako koja izgleda i kolika je i s čim graniči, iako nikad tamo nismo bili. Svi smo znali za Mlavu i Glavicu i da Mlava ima dva dana oranja i da počinje od potoka Skakavac, a pruža se u početku ravno, a od polovine se blago diže sve do šumice zvane Osoje, a koja opet dolazi sa sjevera, kako to opisa Hamdija. Priča on tako živopisno, a mi svi slušamo. ”Kad orem Mlavu, do polovine pjevam i Mili samo gazi ko da je pošo na Petrovački vašar. Ali od polovine, majčin sine, počinje on malo na stranu zavodit pa ti ne pomaže kandžija. Jok, ne vrijedi njega šibat. On je naučen konj. Nije ko neki. Ja mu samo pružim dvije šekerke i onda podviknem: ”Điha, Mili, sokole moj”. A on uši uspravi u nebesa pa povuče, ma hoće da potrga štrange i amove. Pa po reni, pa po reni… Pa po reni, jarane moj, do kraja njive. Ma on bi i dalje od nekakvih milina, đe ga ja falim i šekerom mitim, da mu ne popritegnem dizgine i jedva ga zaustavim do same šumetne”.

Društvo na brodu sve veselije i bučnije. A brod ogroman, s nekoliko restorana, salona i s bioskopskom salom. Pa onda barovi i kabine za spavanje. Četiri sprata gore nad palubom i još u potpalublju dva sprata ispod površine. Dolje su parkirani teretni i putnički automobili i čak jedna cijela vozna kompozicija. Po hodnicima mnoštvo aparata za igre na sreću. Ali družina se ne obazire na te, kako kažu, mamipare.

Lađa se kreće sasvim mirno, prosto kao da klizi po ogledalu, praćena jatima kričavih galebova koji se stalno otimaju oko ostataka hrane koja se neprestano baca s golemog broda. Već je treći sat puta i putnici ugledaše kopno, najprije kao da si jednu crnu liniju povukao olovkom po modroj podlozi, a onda se ona poče postepeno pretvarati u kuće, drveće i puteve.

Samo što brod pristade, iz njega poče da kulja masa kamiona i vozila svrstavajući se u duge kolone koje su se poput zmija izvijale uz okolne ulice. Brod je sad ličio na ogromnu hobotnicu, s velikim pipcima koji su se uvijali i vijugali svuda naokolo. Kad pristaše, mlađi znatiželjno i užurbano napustiše lađu, rasturivši se po obližnjim uličicama. Stariji pak ostaše i dalje na palubi posmatrajući luku odozgo kao s neke osmatračnice. Bijaše im lijeno da silaze, a bijahu malo i od pića otežali. Pravdajući se govorahu: ”Bolje se odavde vidi. Grad ko i ostali gradovi. Sjedi đe si”.

Poslije otprilike sat odmora, beskrajne kolone automobila počeše kao rijeke utjecati u utrobu goleme lađe. Istovremeno mnoštvo putnika pređe dolazni most i uz veliku larmu rasturi se svuda po lađi. Stade zveket aparata za igru jer mnogi pasionirani igrači jedva dočekaše da se dokopaju broda i da počnu igru nadajući se uzalud svaki put velikom dobitku. Kad brod krenu i otvoriše se prodavnice i restorani, nagrnu svjetina u njih kupujući sve moguće što tamo ima, a najviše piće. Začu se zveket flaša i zvrka naplatnih kasa, a bogami učesta i alarm kad neki pokušaše da iziđu s robom, a „zaboraviše“ da plate.

Kad naše društvo primijeti ovu ofanzivu, začas poskaka na noge lagane i onako već kod nas dobro izvježbani i naviknuti na razne gužve, među prvima se uguraše u veliku prodavnicu. Razgrćući laktovima domaću čeljad, vješto klizeći uza zidove kao alpinisti, naši se prvi dokopaše rafova s pićem i cigarama, pa stadoše brzo preračunavati cijene.

Pošto se nakupiše silne srče i pića u konzervama, sve to noseći često i u naramku i nakon što platiše, naše društvo ponovo i s nečuvenim elanom zasjede na isto mjesto. Otvoriše se svježe flaše, a većina se odluči za ”vojskovođu”, kako su obično zvali konjak ”Napoleon”. Raspoloženje i galama dostigoše vrhunac kad brod odmače od obale i poče da klizi po suncem pozlaćenoj vodi.

Negdje oko polovine pučine poče najprije da puha nekakav hladan sjeverac, a ubrzo dotjera i nekoliko tamnih oblaka odnekud odozgo sa Sjevernog pola. To malo oneraspoloži društvo i pokvari im merak jer se morahu premještati unutar  broda, na zastakljenu terasu. ”E, pogane im klime, majku mu. Ma ne bi mene ovo zapalo da je šta valjalo”, prokomentarisa ovu promjenu Hamdija, ljuteći se što mora prekidati ćeif i mijenjati mjesto na koje se bijaše udobno smjestio.

Ubrzo, sve bijaše gore i gore kako odmicahu ka nepreglednoj pučini. More kao da oživje te se poče bijesno izdizati i spuštati sve bjesnije, pa je površina sad najviše ličila na vodu koja vri u kakvom ogromnom loncu. Nebesa kao da prihvatiše ovu pomamu pa se teški i mračni  oblaci spustiše do same vode, tako da odjedanput nastupi noć, koju je avetinjski cijepala samo svjetlica svojom zasljepljujućom bjelinom, a zaglušujući strašan huk pobjesnjelog mora ponekad bi nadjačao samo udar groma. Nošena snažnim vjetrom, kiša je lila tako jako da se činilo kao da neko sasipa odozgo ogromne kante vode po usamljenoj lađi, koja se sve više ljuljala, čini se na sve strane. Uzalud su ljudi pokušavali da nađu neku logiku te da se priprave za sljedeći udar, jer tek što bi uhvatili čvrst oslonac na kakvom stubu ili stolu, udarac bi po pravilu došao sleđa, odakle se nisu nadali. Čaše i flaše se uz veliki tresak i buku sručiše na pod te skoro nijedna ne osta čitava, a na veliku žalost družine. Sve se ovo zbi tako brzo i iznenada, možda u roku od pola sata te se od dana pretvori noć, a od zemaljskog raja otvori se predsoblje džehenema.Tako se ovdje klima i vrijeme brzo i nepredvidivo mijenjaju da nikad ne znaš hoće li sljedećeg sata progrijati sunce ili će početi da ledi i pada snijeg. Još nešto je čudno u ovoj zemlji a to je da nema nikad zemljotresa, a grom skoro nikad ne grmi. Pošto sad poče i grmjeti, sve je slutilo na naopako i da ovo neće biti obična oluja. I, zaista, u narednih pola sata sve se ovo pretvori u pravi tornado. Odsvakuda su se valjali ogromni kao brda valovi, udarajući tako divlje i uz urlik po brodu da se ljudima svaki čas činilo da će ga jednostavno slomiti ili prosto prevrnuti u neki od beskrajnih vodenih bezdana koji su se otvarali dolje duboko ispod broda ličeći na ogromne mračne bunare bez dna. Valovi su naginjali lađu tako jako da je prva paluba sad dodirivala more, a voda je jurnula unutra i počela puniti utrobu ogromnog broda. I kad se činilo da će se brod prevrnuti, on je za trenutak stajao, takoreći na vagi, kao da razmišlja, pa bi se ponovo vratio u normalan položaj do sljedećeg udara s druge strane. Isti proces bi se sad ponavljao samo tamo na drugoj strani. Ljudi su sa strepnjom koja se poče pretvarati u užas, pratili ovu divovsku borbu prirode, nemoćni da bilo šta učine. Mnogi su samo blijedo gledali preda se, grčevito stežući rukama kakav jak direk ili drugi čvrst predmet unutra u salonu. Drugi su neprekidno povraćali zakrčivši ulaze u zahode i hodnike.

Naše društvo se držalo prilično dobro, jer su to bili ljudi navikli na sve i svašta. Upravo su prispjeli iz jednog pakla i, što kažu, ništa ih nije moglo više iznenaditi ni začuditi, ali ovakvom nečemu nisu se nadali niti su znali da ovakvo što može postojati. ”E,vala, šta nas sve neće snaći, majku mu. Još nam samo fali da potohnemo vodi u ovu vodurnu namah.” Poslije duže pauze začu se Hamdijin glas. Kad urlik oluje dostiže vrhunac, začu se ponovo Hamdija: “Ma neka i potohnem. Ko me ćero da idem po ovoj vodurni danas. “Zatim poče mrmljati nešto kao molitvu koja se nije mogla razabrati od silne buke. I kao nekim čudom, domalo ne prođe, a ono kao da se osjeti neko smirenje. Kao da se onaj bijes i šidet poče skoro neosjetno smirivati. Zaista, kroz sljedećih petnaestak ili dvadesetak minuta bilo je već svima primjetno da se oluja smiruje. Po istom modelu kako je počela, tako je intenzitet dijametralno počeo skoro naglo slabiti. Prvi zraci sunca probiše tminu i dan kao da ponovo osvanu na pučini. U daljini se poče nazirati obala, pa ih sve radost obuze kad je ugledaše i za trenutak im se učini kao da je to njihova najrođenija. Ništa više ne govorahu niti žališe za silnim pićem što se prosu. Kad se dohvatiše zemlje i krenuše iz luke, niko se na brod i ne obazre. Pošto već htjedoše zamaći za nekakvu zgradu, Hamdija se okrenu: “E, kome vidi više ondi, na onom đavlu, nek me osedla i pojaše ko ja mog konja Milog“.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

CRNA GORA POSTALA ČLAN MREŽE – SEE CINEMA NETWORK

Na Generalnoj skupštini mreže kinematografija Jugoistočne Evrope – SEE CINEMA NETWORK, održane tokom Međunarodnog filmskog festivala u Solunu, Crna Gora postala je njen novi član.   Crnu Goru je predstavljao Sehad ...
by Redakcija
 

 
 

REDIZAJNIRAN SAJT BOSANSKOG AKADEMSKOG DRUŠTVA U AUSTRIJI

Za redizajn stranice BOSANSKOG AKADEMSKOG DRUŠTVA U AUSTRIJI pobrinuli su se Ajdin Selimović i Sinan Arnaut iz Linca (Firma Algopoint) kao i Selma Aljović i Aldin Mahmić iz Beča: http://www.bhakademiker.org/ a u novije vr...
by Redakcija
 

 
 

Poezija Armina Bolića

ILHAMIJA     Slovo slovu derman nije Ni boja kist da zalije Neimar kule zakide.   I čudan zeman nastade I vakat vaktu kratak li je. I zulum zulumu žal nije.   Ubica ne znaše da ‘bio li je. Ubijeni n...
by Redakcija
 

 

 

Promovisana knjiga Saida Štete ”Tragom čaja od papaje”

Izložba emocija u Muzeju Grada Zenica   Promocija knjige „Tragom čaja od papaje“ čiji je autor knjževnik i novinar Said Šteta   Četvrtak večer, 9. novembra 2017. godine, ostat će  za nezaborav  brojnih posje...
by Redakcija
 

 
 

Međunarodna likovna izložba ”Eho, rubovi IV”

МЕЂУНАРОДНА ЛИКОВНА ИЗЛОЖБА „ЕХО, РУБОВИ IV”   Ликовна колонија „ЕХО, РУБОВИ IV“ је одржана у Ваљеву (од 6. до 9. октобра, 2017)....
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona