Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

3. Decembra 2016.
 

Veljko Bosnić: Pjevac Sultan

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

U jesen te 1998. godine, Dušan i njegova žena, koju je zvao bakom, užurbano se pakuju jer je neko Dušanu javio da se može vratiti u Drvar – na svoj kućni prag. Dva puta mu to nisu trebali reći, i sa starim biciklom Rog, kojeg je kupio od svoje crkavice od nekih palanačkih Roma, tog jutra bio je kod Crvenog krsta, gdje se okupljaju izbjeglice i drugi nevoljnici po raznim pitanjima.

Pred tom bijednom i ubogom populacijom Dušan je zatvarao oči, kačket nabijao do nosa, iako ovdje u Palanci nije bilo nikoga ko bi ga mogao prepoznati. Nikoga osim njegovog drugara Ilije iz Grahova, sada nastanjenog u nekakvom kolektivnom centru kod izvora kisele vode Karađorđe. Puni tuge i jada, bez struje i ikakve pomoći, nesrećnici iz tog centra odbrojavali su svoje posljednje dane. Strah, bolest i svakodnevno ponižavanje i neka tiha jeza zbog neprihvatanja od strane domaćeg stanovništva, bili su im lična karta, jer prave nisu imali. Dušan je to dobro znao, osjećao je to i prije nego su izbjegli.

Jedno vrijeme je radio u Beogradu i bilo mu je dosta. E, a taj Ilija u povjerenju reče da mu je njegov komšija Ića Injac, švercer stokom iz Banja Luke, javio da se neki drvarčani vraćaju svojim kućama i da ih niko ne dira. Mislio je na došljake Hrvate koji su naselili srpske domove bježeći, opet, iz centralne Bosne od Bošnjaka. I tako redom. Dušan, sav zadihan, stiže u kućicu u naselju Vodice kod Palanke.

– Bako, pakuj se – zagrcnuo se i teško hvatao vazduh zubima. Samo je rukom pokazivao da se kupi, da se sprema – ajmo, šta čekaš?

– Ma kud, deda? Kud? Jadna sam ti…

– Kući… u Drvar Selo… eto, ako si zaboravila đe ti je kuća. Pakuj, daj kavu i rakiju da se častimo.

– Nije valjda – pljesnula je rukama baka – nije valjda odzvonilo Tuđmanu?

Umjesto odgovora Dušan je skakutao po dvorištu kao mlad jarac. Skakutao je, a baka je pljeskala rukama i davala takt. Dan je već uveliko odmicao i zalazio iza nekog prevoja umjesto za brdo, kao kod njih. Kukavički se dan klizao onako u tišini, opet ne kao kod njih. Zađe tamo sunce iza planine i zna se – noć je tu i u krevet, a ne ovdje: obuvaju se noću, a u zoru se svlače.

I baš kada su bili u jeku planova i strategije (valjalo je javiti djeci, kao i gazdi ove kućice, obaviti  niz drugih radnji, na primjer odjaviti se – iako nikog nije bila briga ni da si prijavljen ili da postojiš), kada su po ko zna koji put ispijali kavu, na vrata njihove kuće, ustvari pomoćne štalice, bez kupatila i soba, banu Ilija.

– Pomoz Bog zemljaci! – teško se vukao ionako pogrbljeni Ilija Gravljanin.

– Vidi bako našeg Iće, turi kavu i daj rakiju, javio nam dobre vijesti.

–  Dušane, ne valja – kaže Ilija – zapališe Trniniće u tvom selu Hrvati. Pobili ih i zapalili im kuću. Veliki nemiri u Drvaru, na sve strane gori.

– Ma nije to ništa – umirivao ga je isprva Dušan, pa se i sam zapitao. – Kako, bre,  ubili stare Trniniće? Kako zapalili kuću?! Šta sad, mi se spakovali, moj Ilija?

– Čekaj Duća, čekaj – a šta imamo nego da čekamo? Da se sve smiri…

– Ma šta da čekam? Ja sutra hvatam voz i pravac za Beograd, a onda autobusom do Prijedora i mog brata Jefte, pa u Drvar pjevajući; čekam ja ovo od devedeset pete, znaš dobro.

***

Navio je sat koji su donijeli iz Drvara, stari budilnik, na pet sati ujutro. Sav imetak im je stao u par vreća – nešto starih prnja, ćebadi, jastuka, tavice i dva limena tanjira, lonče za kavu i svoje blago: tri kokice i pjevca, kojeg nose iz Baranje, gdje su bili sve do njenog pada u hrvatske ruke, kada su konačno prešli preko Dunava u avnojevsku Srbiju. I staro biciklo koje je Dušan rastavio i svezao uz one vreće. Pitao je na stanici u Palanci i rekli su mu da sve raspakuje: da točkove odvoji posebno i da tako more da svoje biciklo prenese do tamo, gdje treba…

– Šta to u korpi imamo – izusti sin Dušanov, Bule – šta to mrda?

– Kako šta, sine moj, pa naše baranjke, kokice. Dobre su to kokice, prava sorta, valja ih imati.

– Ma, oteće vam ih na granici, nemojte biti smješni.

– Neće sine, ne brini. Mogu ja to, mogu. Vjeruj meni – zagrcnu se Dušan, pa odjednom splasnuvši, sjede na one vreće. – E moj Bože, šta uradi od nas?

– Koke? Ma daj, popljuvaće vas, šta se brukate?

– Nosimo svoje! Neka uzmu nečije druge, ove naše ne dam! – odgovori Dušan, sav uzrujan.

Voz je išao u nekom rastegljivom vremenu. Iz Palanke je trebao da krene u sedam, ali znalo se da kasni. A ne bi trebao, stalno pričaju o brzim prugama, Evropi, dok se on klacka do Beograda pet sati. Mogao bi dobar čovo da dopišne do tamo. Te večeri bilo je više nego jasno da neće biti spavanja. A i kako bi, ovaj dan povratka na svoja ognjišta čekali su godinama, sa sve zavežljajima istezali su vratove kada će čuti tu vijest da se mogu vratiti na svoje ognjište, bliže groblju u Tučiću.

– E sada mogu da umrem, samo da se vratim na svoje groblje, a ne ovdje kao pas… ni u groblje nam ne daju, kažu niste državljani Srbije, more samo van groblja!

Teško je disao, srčana astma je uzimala svoje. Hvatao je vazduh halapljivo boreći se da se ne uguši.Od nervoze, pred put sve je bilo još žešće, jače. Bule je mirno ćutao i pušio u svom dijelu te velike sobe, odmah do prozora. Pjevec Branjac rano se čuo napolju i samo je Dušan njega čekao. Ustaj vojsko, vikao je, ustaj, valja kući ići. Crveno lonče je već bilo na šporetu i vatra je pucketala u tami, svjetla nisu imali. Gazdi se nije dopala ideja da odu, a da nema ko da čuva njegovu kuću, pa im je isključio struju. Eh, braća Srbi. Kavu su sjurili na brzinu i prije šest sati u cik zore stigli do stanice u Palanci. Stvari im je prevezao komšija Žika.

– Gde idete, narode moj! – prodro se neki željezničar na ulazu u stanicu.

– Sinko, idemo kući, ta nismo mi u pećini živjeli pa da nemamo svoje, idemo kući na ognjište.

– O, izbeglice? Izbeglice, zemlju ste pojeli, koliko bismo imali da vas nije bilo!

– Samo ti popuj, smrade ljudski – škriputao je zubima Dušan.

Onaj nalickani domaćin Žika strugnu na neka vrata, nije se ni osvrnuo na njih, kliznuo je kao vjetar, a za njim se samo prašina od dugog šinjela digla u smrdljivoj čekaonici. Svakih pola sata Dušan je odlazio do otpravnika da pita ide li voz. Ubrzo je onaj brzi voz ipak došao, sa 121 minutom zakašnjenja.

Kondukter se probijao do njih dvoje koji su se sa suzama u očima opraštali od Palanke, gde su proveli par godina. Dušan je izvadio one dvije male karte pružajući ih kondukteru.

– Evo druže, karte za mene i moju baku, uredno.

– Ti si izbeglica? Hm… Čime si ih kupovao? I što, bre?

– Pa neka, i mi smo putnici, vraćamo se kući, ljudino.

Kondukter je odgegao, a njih dvoje se ko dvije kokice skupiše u hodniku. Bule ih je posmatrao i vidjelo se da mu je muka od tog prizora. U Beogradu su popili staničnu kavu i sjeli konačno u obrenovačku Strelu, koja je grabila prema Bosni. Dušan je na zadnjem sjedištu kašljucao iz straha i velike nervoze. Još kao djete bojao se uniformisanih ljudi, to je bilo mnogo jače od njega, od one poljske, lugarske, vojne, pandurske bratije. Još se više unervozio kad se autobus približio Drini, rijeci koja je dijelila dva potpuno različita svijeta, dvije poptuno različite vasione, koja je odsijecala nešto što bi moralo biti isto ili barem slično. Dugotrajne kiše raskvasile su onu ljepljivu i masnu zemlju. Voda je nosila neko granje i travu, po koju najlon vreću i smeće, te plastične flaše. Poslije toliko godina bili su na zemlji Bosni. Vrata autobusa su se otvorila i neki golemi uniformisani glavonja sa sivo-prljavom uniformom  i revolverom o pasu ušao je i stao da pretura po sjedištima i torbama. Baka nije disala. Dušan se skupio i maramicom brisao znoj koji je jurnuo na njegovo blijedo lice.

– Čije su pletene korpe! – viknuo je glavonja, vitlajući rukama kao da je pronašao Atlantidu.

– Šta čija? Pletenka? Pa moja, Dušanova i bakina. Je li tako – jeste… A vidiš da se u njoj ništa ne muća! Nije rakija, mada bi bilo bolje da jeste… nemoj da mlatiš, biće muka našim baranjkama, frajlama, starim gospojicama, eh kako su ljepe, da ljepše ne mogu biti!

– Kakvim baranjkama? Otvaraj ovu korpu!

Glavonja je nosio korpe niz autobus i ispred vrata poče da nervozno da trga one vreće umjesto poklopca koje je baka svezala da baranjke imaju vazduha…

– Ma šta galamiš – reče Dušan – vidiš da smo stari i upišani. Kakva si sila, što nisi išao u boj da nas odbraniš?

To je bio samo fitilj, jer putnici počeše da viču i psuju carinika, kao da su krivi što su oni morali da bježe od svojih kuća.

– Otvaraj i tačka! – nije popuštao carinik.

– Neću i dvotačka – sasu mu Dušan ko iz puške.

Priđoše još trojica, istih uniformi kao glavonjina, i počeše da trgaju onu sašivenu jutu.

– Nemojte ljudi, pobjeć mi Sultan i kokice, to je naše blago!

Nije ni završio, kad Sultan skoči na vrh korpe i onako nogat i lijep poče da kukuriče,  a za njim baranjke počeše kljucati po zemlji, očito gladne.

– Ćaća vas zakarto, šta čekate? Opkoli! Opkoli! Šta buljite, pobjeće koke, ajde svi, što čekate, opkoli – skakutao je Dušan šireći ruke i praveći obruč, a sa druge strane Baka je nešto šaptala kokicama. I dok se krug od putnika i carinika stezao oko kokošaka i Sultana, počelo je kikotanje, smjeh koji je najprije bio prigušen, a onda naglo prasnuo ko bomba. Sve se orilo od njega i svi su se smijali: i putnici i carinici. Pavlovićev most se tresao, a uz njega i rijeka Rača. Neviđeni izbjeglički smijeh, kao snijeg da grune usred ljeta.

– Deda, kokice moraju u karantin, takvo je pravilo, zbog bolesti – pokušavao je da bude pribran onaj carinik. Masa se na to smijejala još jače i jače.

Kad je operacija završena, glavati mahnu vozaču.

– Vozi, vozi, da vas više ne vidim!

Opkoli, opkoli! – vikao je Dušan ponekad kod kuće, onako iz dosade, smijući se sam sebi i ljudskoj gluposti, – ‘vataj žive gospojice baranjke! Opkoli, opkoli!

 


veljkoVeljko Bosnić, rođen sam 1956. godine u Drvaru u Bosni i Hercegovini. Profesor socilologije i od 1997. godine živi i radi u Svilajncu u Srbiji. Piše poeziju i prozu već 30 godina. Objavljuje na više portala u Srbiji i regionu.


About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Marija Juračić: DOBAR SKANDAL

Moj se zet u posljednje vrijeme počeo čudno ponašati. Ranije odlazi na posao, sve kasnije se kući vraća. Već je nekoliko puta javio da ne može stići na ručak. Nije došao ni kada sam mu onako lukavo pripremila njegovu ...
by Redakcija
 

 
 

Sende Dodevski: Slatko od kajsija

Još uvijek pamtim jedno dugo, dugo putovanje vozom od Splita do Skopja u sada već davnoj 1963. godini, a neposredno nakon zemljotresa koji je početkom avgusta zadesio Skopje… Nepregledna šatorska naselja po parkov...
by Redakcija
 

 
 

Ahmet Ademagić: Kako se kažnjavao lopov u Kraljevini SHS u Rožajama

Bilo je lopova u čitavoj ljudskoj povijesti, ima ih danas i biće ih sve dok traje ljudski rod. Zato nas islam uči da je strogo zabranjeno uzeti nešto što znamo da nije naše. Čuo sam da se i danas na Bliskom istoku u neki...
by Redakcija
 

 

 

Razim Slanjankić: Saz kao sudbina

Pod mojim nogama se prostire kaldrma, glatka, čista i strma. Tu sam, na Atikčaršiji daleko od moje Bosne. Čaršija je uzavrela usljed žamora ljudskih glasova. Ljudi sporim koracima prolaze,poneki zastajkuju pored zanatskih...
by Redakcija
 

 
 

Dušan Dojčinović: Razgovor s Tomislavom N. Cvetkovićem

А? А? – Мајка је одсутно понављала једно те исто слово, на моје информације споља. Имао сам у рукама тако добро опремљену књ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona