Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

29. Oktobra 2017.
 

Vukosav Delibašić: Kuća na bijelom blagu

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Rat je završen prije tri godine, a još uvijek su po šumama i skrajnutim selima lutali: odmetnici, vojnici, milicioneri, šumari, razne uhode i špijuni, koji su na svakoga motrili i pazili ko kud odlazi i ko kod koga dolazi, tako da čovjek nikada nije bio siguran kada i gdje će mu nova vlast narediti da pezpogovorno ide na „dobrovoljni“ rad, ili zbog nestabilne političke situacije u neku vojnu rezervu. A neki su dolazili da prebroje ono malo životinja što je ostalo iza rata i upišu ih kao kolektivno dobro ili da mu narede da „dobrovoljno“ proda koze po cijeni koju je vlast unaprijed odredila. Tako jednoga dana iznenada nenajavljeno, u ovaj zaseok, dođoše neki nepoznati ljudi. Na leđima natovareni rancima, punim sprava, sa kojima su nišanili, odmjeravajući rastojanje od čuke do ledine i obratno, i u isto vrijeme kuckajući čekićem po svakom kamenu, stavljali su u ruksake, odlomaljene komadiće one krte braonkaste ili sivobijele rude, što nije ni kamen ni zemlja, nego nešto između, po čvrstini svakako bliže kamenu, ustvari bilo je nalik skamenjenoj ilovači. „Šta ovi glavinjaju cio dan, po ovim prlima?“ – pitali su se mještani. To su godine informbiroa, kada nikoga ništa ne smiješ zapitkivati. Gledaj svoja posla. Ćuti. Ionako ne znaš šta te u ovim turbulentnim i nestabilnim vremenima može snaći. Kao što su došli, pred sami mrak su tiho i nenajavljeno otišli. Tako su dolazili  još nekoliko puta, ali tome niko nije pridavao značaja, pošto su jednom prilikom, kratko saopštili da ispituju zemljište. Negdje o Petrovodne, hiljadu devesto pedeset i pete godine, došla  su trojica već poznatih ljudi i jedan nepoznati. Kao i svaki put razgledali su teren. Ovoga puta, krstarili su ispod Kite, bez onih sprava i čekića, samo su po kamenju, masnom crvenom bojom stavljali neke biljege. Do podne oko Studene, a onda su se spuštili oko kuće. Po podne su sjeli na skale ispred, raširili mape i po njima nešto šarali.

„Ova Tvoja kuća je podignuta na bijelom blagu“, – reče mu onaj kojega prvi put vidi. Malo ga je zbunio tom konstatacijom i taman što je zaustio da ga pita, je li to neka šala, ovaj ga preduhitri i dodade: „Nemoj se čuditi. Kuća je na bijelom boksitu[1]. Cijelim podnožjem ove planine prostire se sloj toga boksita, koji je pravo blago za našu buduću privredu. Da bi utvrdili dubinu i debljinu tih slojeva, počećemo za nekoliko dana aktivno ispitivanje, kopanjem šahti i tunela. Ako si zainteresovan zaposlićemo te. Posao će biti dobro plaćen.“

Kada su otišli on se mislima vratio u prošlost. Znao je da je njegova kuća, osiromašena Prvim i Drugim svjetskim ratom u ono vrijeme podizana na pravom bogatstvu. Vratio se u maglovitom sjećanju ranom djetinjstvu i bogatstvu u kojem je porodica živjela. Kada je đed Vuko, jedan od najuglednijih domaćina u selu, te 1884. godine napravio ovu kuću, pričali su mu, da su je osvještavala tri sveštenika, a narod je govorio: „Vuko Lazarev podigao palac.“[2]  Đed kojega on jedva pamti, imao je u ono vrijeme ‘najamnike’ i stado po hiljadu ovaca, čime se tada mjerilo bogatstvo, a lično on kao kroz maglu pamti u izbi[3] na policama po petnaset mješina sira i skorupa. No sudbina nekad krene da uzima više nego što dava, pa sva ta blagodet je potrajala do njegove pete godine, a onda je đed umro. Nastupile su gladne godine, Veliki rat i bogatstvo se počelo rastakati. Ali ipak, kada se umiralo od gladi, zahvaljujući onome što se povlačilo od đedova bogatstva on, njegova sestra i brat nijesu osjetili glad. Lagodnost dječjeg života je prekinuta u desetoj godini, saznanjem da su mu otac i stric poginuli u ratu[4], a već u šesnaestoj nije ga zaobišao drugi još teži udarac, majka mu je naprasno umrla u Podgorici, navodno od spleta crijeva. Vazda ga je tištalo što nikada nije saznao groba ni mramora majci i ocu. Dok je to bilo svježe i dok se znalo, on je bio dijete, pa taman kada je sazrio i materijalno se oporavio stigao je drugi rat, prošlo je vrijeme i niko nije znao da mu kaže gdje je otac sahranjen u okolini Gacka, a majka negdje na Kruševcu u Podgorici. Gubitak, roditelja, a pogotovu majke, potpuno je izmijenio način uspostavljenom toku života. Tada je konačno u svakom pogledu izgubio životnu ulogu djeteta, jer je kao najstariji u svojoj šesnaestoj godini uz babu, koja im je ostala kao jedini oslonac morao preuzeti obaveze i odgovornosti za mlađu sestru od četrnaest godina i brata  od jedanaeset. Kada je baba, što od tuge za sinovima i snahom, što od godina pala u postelju, iako mlad, osjećao je moralnu odgovornost da joj mora pomoći i uzvratiti pažnju koju je ona njima do tada pružala. Dok god je u kući bio neko stariji od njega, pa neka je i u postelji, osjećao se nekako sigurnijim. A, onda, kada je baba umrla, shvatio je u dvadeset prvoj godini, da je najstariji u ovoj kući i da je na njemu najveća odgovornost. Teškim vremenima i godinama nikad kraja. Prvi rat prva glad i pogibije. Drugi rat, preživjeli su, zahvaljujući onome što su stvorili prije nego je počeo. On i brat su bili zaimali dobar buljuk ovaca, ali za pet godina rata sve su to razgrabile razne vojske koje su nailazile. Oženio se poslije rata. Dobio je troje djece. U državi je zavladala glad, izazvana političkom krizom, industrijalizacijom, kolektivizacijom i sušnim godinama koje obavezno kao po pravilu idu uz svaki rat.

Nije prošlo ni mjesec dana, počeli su radovi na istraživanju boksita, a on je nenadano od poljoprivrednika, postao radnik, rudar. Kopalo se više šahti, većih i manjih, jedna tik uz kuću sa zadnje strane na samo deset metara udaljenosti, a druga ispred u dolinu ispod međe, nekoliko njih na livadi malo dalje od kuće i pored vode Studene nekoliko manjih tunela. Dok je sa ove strane planine trajalo to čeprkanje i istraživanje na drugoj strani je već uveliko eksploatisan boksit, pa mu je jedne subote saopšteno: „U ponedjeljak prelaziš na rudnik u Kruščicu. Ne moraš raniti, to je prvi dan, pa da se malo upoznaš sa poslom“

Taj ponedjeljak, bijaše negdje s proljeća, malo prije Đurđevodne, možda prvi dan poslije praznika rada. Rudnik je od kuće daleko sat hoda. Kada je stigao radnici su već bili u jami. Do tada nije dužio radnu uniformu, nego je na istragama radio u svojoj odjeći i obući. Poslovođa ga je zadužio karabitnom lampom, radničkim odijelom, kišnom ceradom, gumenim čizmama, šlemom i uputio u tamno okno rudarskog tunela. Prvi put, pomalo zamišljeno je ulazio u tu duboku jamu. Znao je nikada se ne zna ćud zemljine utrobe. Polako je silazio niz strmi hodnik tunela iz kojega je zjapila tama. Kako je prilazio kraju po rubovima tunela se prosipao odsjaj svjetlosti već unesenih garbitnih lampi. Sve je podsjećalo na vrata od Hada. Svojim radom treba odobrovoljiti gospodara zemaljskih dubina da ga ponovo pušti na svjetlost dana. Dolje u jami radilo je desetak ljudi, tehnički neopremljeni u veoma lošim uslovima rada. Ćutke, zaneseni u svojim mislima i usamljeni, iako su jedan pored drugog, žuljevima svojih dlanova, zarađivali su hljeb svoj nasušni. Dok su mu se oči polako prilagođavale tami i svjetlosti koja se od plamena garbidnih lampi ukrštala sa pomrčinom, onaj što mu se učini stariji od ostalih, već znojava čela, nije znao da li se obraća njemu, ili je pričao svima u jami, a učinilo mu se da najviše priča sam sebi, kako bi iz sebe izbacio, napolje, u ovu tišinu sve što ga tišti, kada je u pitanju ovaj posao:

„Težak je rad pod zemljom. No čo’jek na sve ogugla. Kažu rudarski ‘ljeb je sa sedam kora. Ni u rudniku ga svi ne zarađuju jednako. Nije isto onome nad zemljom obasjanom suncem i ovome pod zemljom, ledenom. Ovaj koji mi zarađujemo u tami, duboko ispod zemlje, zamiješen našim znojem i ovim boksitom ima devet kora, a oni što rade rudarski posao nad zemljom zarađuju ga sa sedam, dok neki ovaj naš, sa trista muka zarađeni, jedu gotov i uživaju u svim njegovoj blagodeti. Mi bijela dana ne gledamo iz ovih dubina. Ništa ne čujemo. Ništa ne vidimo. Malo šta znamo. Nama je i onako dato da radimo, a ne da mislimo. Neka nam je Bog u pomoć, sve je u njegovoj milosti.“

Odavno nije čuo da ko pominje Boga. Isto je bilo opasno pomenuti Boga kao i Staljina. Dobro, baš za pominjanja Boga ne ide se kao za Staljina na Goli otok, a ovdje pod zemljom ga niko i ne čuje osim Boga i ovih nekoliko što kopaju kao on, te nema nikakve opasnosti da ga pomene, te mu se svi, pa i oni koji tobože ne vjeruju, onako tiho u sebi pomole kada ulaze u ovu tamnu rupu. A Staljina? Njega ne bi smio spomenuti ni da je još ovoliko duboko i da je sam samcijat u toj podzemnoj tmuši. Čuo bi ga neko ko je na zemlji preuzeo ulogu čuvara države i zna se gdje bi završio.

Vrijeme je odmicalo, on se privikavao na život pod zemljom. Nekad mu se činilo da će dovijeka ostati u tome podzemnom mraku, a kasnije, kao da mu je rudarska jama postala drugi dom. Toliko se navikao, da je nakon nekoliko godina slobodno ulazio dolje u onu duboku noćnu tišinu kao u svoju kuću.

Početkom šezdesetih politička klima je otoplila. Privreda je napredovala. Boksit se naveliko izvozio. U Poljanama su se stvorili bolji uslovi za eksploataciju, pa je ovaj rudnik privremeno zatvoren, a radnici su premješteni tamo. Tri sata hoda je do tamo, pa je imao smještaj u rudarskim barakama, koje su napravljene za potrebe radnika. Subotom, poslije radnog vremena otuda bi se zaputio da nedjelju provede sa porodicom i da štogod uradi na imanju, a ponedjeljkom ujutru je ranio u devet zora, kako bi na vrijeme stigao na posao.

Ova kišovita noć je rijetko teška, a on mora poraniti prije zore. Dok za ujutru priprema rudarsku, karabitnu lampu, pod naletom južnog vjetra, u prozorska okna udara kiša. U donju posudu te čudne naprave za osvjetljenje, stavio je grumen karabita, pa je čvrsto zatvorio drugom identičnom u koju je nasuo vode. Noć je proveo u nekom polusnu. Život ga naučio na lako buđene, pa je ustao čim je  pijevc prvi put zapjevao. Zora se još nije nazirala. U ovoj tmurnoj kišovitoj noći Vlašići se ne vide da bi se prema njima orjentisao. Žena mu nije mrzovoljna ljenčuga koju svako buđenje umara. Navikla je i ona, svako malo ustajati oko djece, pa je ustala da ga otpremi na put. Dok je napolju padala kiša oblačio je nepromočivo radničko odijelo i ceradu, obuvao gumene rudarske čizme, sa zelenom šarom sa zadnje strane. Blago je odvio onaj ventil na lampi da kap vode okvasi karabit, kako bi se oslobodio zapaljivi gas. Upalio je drvce šibice prislonio ga na brener iz kojega je šiknuo mlaz bijelog plamena. Iako do zore ima još najmanje sat i po vremena on je krenuo na put kroz ovu tamnu noć pritisnutu maglom i kišom. Slijedeći dobro poznate staze i uzane puteljke, koračao je polako sigurnim korakom uz bjeličasti plamen lampe, koja je u ovoj pomrčini sijala kao zvijezda vodilja, a iza traga njene svjetlosti sve se ponovo gubilo i nestajalo u mraku.

Svojim iskustvom osluškivao je i opažao dah noći. Vođen nevidljivim silama, osjećao se dijelom toga tamnog prostra. Misli su ga ispunjavale kao da je jedini čovjek na ovome svijetu. Ponekad odvojen i od samog sebe u dubokim mislima sa dalekim njemu nedokučivim svjetovima, sve dok ga k’ sebi ne bi vratio neki sporedni, osim ovoga od kiše, nejasan grubi šum prirode. Družeći se sa prirodom došao je do saznanja, kako nikada i nigdje čovjek nije sam. Svjestan prisutnosti nečeg njemu srodnog, nečega usamljenog, kao i on što je naizgled sam, na šta se naviknuo. Kao da se počeo družiti sa tim živim stvorenjima koja noću tumaraju kroz ovu tmušu izbjegavajući susret, a ipak su tu na svome. Nikome u ovome nevidljivom prostranstvu nije tijesno. Možda neko nekoga i vreba, ali slabiji izbjegavaju jače i svi se nekako mimoilaze. Mislio je kako je nekada čovjek osamljeniji u grupi brbljivih glupaka, dok sluša njihovo mišljenje o tako nebitnim stvarima. Tada on nema dovoljno vremena da formira svoje, jer ga neko u razmišljanju prekine svojom nesuvislom i nebitnom pričom, skrene mu pažnju i odvede ga u neki svijet koji nije njegov, koji ga razlikuje po razmišljanju od njih, pa iako mu na um  padne nešto pametno, to brzo zaboravi. Ovako ima svoje sopstvene misli koje ga nadahnjuju i ispunjavaju. Sam razmišlja o prirodnim fenomenima i pojavama, sam donosi zaključke, prihvata ili odbacuje one koji mu se čine glupim. Zato su njegove misli vječni izvor i nepresušna rijeka njegova života. Neka nevidljiva sila ga je oblikovala, kao što oblikuje sve na ovoj zemlji, jer je svim stvarima najbliža ona sila koja im daje oblik u prirodi. Oko nas i u nama se odvijaju oni najtananiji, kao i najsuroviji zakoni prirode, kojima se moramo pokorititi, slijediti ih i na njih se privikavati. Jedino ćemo biti u milosti božijoj ako smo u saglasju sa prirodom i sa sami sobom, a onda se nemamo čega bojati ni pred čime uzmicati.

Pogledao je u tamu pred sobom, koja je sve skrivala, osim jedne treperave svjetiljke sa prozora nekoga kućerka u dalekim brdima iznad ove udoline.  Neko je već ustao i upalio svijetlo u kući. Znači jutro je blizu. Začas je izbio na dugačku travnatu poljanu, uguranu među zaobljenim bregovima i brdima, okruženu grabovom i cerovom šumom. Dok je njome išao lampa već skoro da mu nije trebala, ali čim je zašao puteljkom kroz gustu šumu, polusvjetlost rane zore je ponovo potamnjela. Već se lakše kretao u susret jutru, razmišljajući o ljepoti i surovosti, najintimnijih trenutaka života. Kada je bio pri izlasku iz šume sinula je munja. Grom je udario negdje blizu, a on se samo pomolio Bogu, misleći neka sijeva i grmi, nijesam ništa zgriješio da ne budem u milosti njegovoj. Normalan čovjek koji živi u skladu sa prirodom je uvijek tamo gdje treba i nema čega da se pribojava. Ove nevidljive sile nas okružuju sa svih strana i dio su nas i mi smo dio njih. Ja sam odavno naučio da svojim iskustvom osluškujem i opažam ćudi prirode i da se sporazumijevam sa zemljom.

Još se odjeci grmljavine nijesu smirili, a on se vratio svojim mislima i u njima svojoj prošlosti. Ova tutnjava ga je podsjetila na onaj dan prije dvije godine, koji je poslije slične tutnjave, ostao kao praznik koji treba slaviti dok je živ. To je onaj dan kada su, on i njegvi sapatnici, onako znojavi, izašli iz jame, da doručkuju i samo što su razvezali zavežljaje, bijelih krpa, u kojima je bio komad hljeba ispod sača, parče sira ili slanine i glavica crnog luka, čuli su tutnjavu sličnu ovoj od gromova. Iznenada bez vidljiva razloga, razdvojilo se kamenje iznad tunela iz kojega samo što su izašli i zajedno sa zemljom se urušilo i sve sravnilo. U tome za njih, srećnom času, i zalogaj i riječ su im se sabili u grlo. Nijemo su se zgledali. Život im se pretvorio u prašinu što je zeleno drveće pretvorila u otužno sivilo.

Razmišljajući o tome danu sam sebe je umirivao: – Sudbina je naklonjena pravedniku. Uzdam se u pomoć božiju i nemam nikakvoga straha kada pošteno radim da iz zemlje zaradim koru hljeba nasušnoga. Eto i tada, iako nijesam pohlepan na hranu, neka nevidljiva sila me naćerala te sam prije svih osjetio neodoljivu glad i žeđ, pa sam predložio da malo ranije, nego obično doručkujemo. Taština ograničenima nikad ne da mira, uvijek su spremni na podrugljivu šalu, pa mi ona priprosta budala prigovori: ‘Vazda li si gladan.’ Ne znam zašto me baš toliko naljutio, ali nikada neću pristati, a to mi je ličilo na pokušaj ponižavanja. U tome trenutku ljutnje, iako nije bilo razloga za toliki ijed, krv mi je uzavrela poput plahovite rijeke. U sebi sam osjetio bujicu života i snage, koja me natjerala da bacim lopatu i krenem van govoreći: ‘Budala je najpametnija kad ćuti. Kad ne znaš ništa i ne pričaj ništa. Ne smetaj drugima da kažu nešto pametno od čega bi svi imali koristi. Ja idem pa ko ‘oće, ‘oće, a ko neće neka ostane.’ Svi su, za mnom, izašli. To nas je, kao neko predskazanje, spasilo. Sva oprema i alat su zanavijek ostali zarobljeni u toj jami.

Počelo se razdanjivati. Ugasio je lampu. Na krilima ove kišne zore već je prevalio dvije trećine puta. Poslije šuma kiše i huke vjetra, koji je sad već stao odjednom se našao okružen potpunom tišinom, što je i u njegovim mislima stvorilo mir, nadu i vjeru u lijepu budućnost. Na trenutak se vratio onome danu kada su mu rekli, da mu je kuća na bijelom blagu, poluglasno sebi govoreći: „Iako ovaj rudarski posao nije lak, meni se od onoga dana život preokrenuo. Kuća moja je oživjela radeći na bijelom boksitu. Znam, teško je raditi u zemlji, ali nema berićetnijeh i taličnijeh para od zarađenih u njoj i na njoj. Zemlja je od postanka hranila svijet. Zar nije i sam čovjek samo zemljani prah, od zemlje nastao i tijelo će mu se u zemljani prah pretvoriti. Ja nekako osjećam, pribranu i razboritu čovjeku ništa ne može život učiniti teretom. Ako si spreman da se boriš i ako život ne shvataš teretom njegova nagrada ne može izostati.“

Kada je bio nadomah rudnika, počelo se razvedravati, pa se kroz razrijeđeni oblak s mukom probijao zrak sunca, koje je tek izgrijavalo iza dalekih planina sa istoka i budilo uspavani život ove kišne noći. Saživljen s tajnovitim zakonima prirode i u njemu je zaiskrio sjajni zrak duše, pa se potpuno vratio sadašnjosti. Zahvaljujući tjelesnoj izdržljivosti i umnoj snazi, uvijek ga je nešto  podsticalo da raspoložen, pun nade i optimizma ide u budućnost. Svim svojim iskustvom od početka do kraja života ostao je dosledan moralnoj čistoti i radnom pregnuću i opstjao uprkos svemu, raneći tako ponedeljkom još nekolike godine, ali nije bilo tako tmurnih noći kao ova. Kada je dočekao dan da ode u zasluženu penziju, činilo mu se da cio svijet samo njemu pripada. Tek tada je postao potpuni gospodar svojega života i nezavistan od bilo koga. Dugo je uživao penziju u spokojstvu porodičnog doma. Subotom i nedjeljom nije išao nigdje, nego okupljao svoju porodicu u novoj kući koja je uvijek, cvjetala od radosti i veselja.

[1] Bijeli boksit je najboljeg kvaliteta, jer sadrži najveći procenat aluminijuma, ali ga je daleko teže eksploatisati zato što je naslagan ispod zemlje u tanjim slojevima i za sada jedina poznata nalazišta u svijetu su ovdje u Kiti Nikšićkoj i  na teritoriji Cetinja u Bijelim Poljanama.

[2] Dvorac. Prva kuća u selu zidana u krečnom malteru, sa škurama i zastakljenim prozorima.

[3] Donji dio do pola kuće, koji je pri zemlji, neka vrsta podruma , iznad kojega je soba.

[4] U Prvom svjetskom ratu 1918. godine.

O autoru čitajte OVDJE



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

CRNA GORA POSTALA ČLAN MREŽE – SEE CINEMA NETWORK

Na Generalnoj skupštini mreže kinematografija Jugoistočne Evrope – SEE CINEMA NETWORK, održane tokom Međunarodnog filmskog festivala u Solunu, Crna Gora postala je njen novi član.   Crnu Goru je predstavljao Sehad ...
by Redakcija
 

 
 

REDIZAJNIRAN SAJT BOSANSKOG AKADEMSKOG DRUŠTVA U AUSTRIJI

Za redizajn stranice BOSANSKOG AKADEMSKOG DRUŠTVA U AUSTRIJI pobrinuli su se Ajdin Selimović i Sinan Arnaut iz Linca (Firma Algopoint) kao i Selma Aljović i Aldin Mahmić iz Beča: http://www.bhakademiker.org/ a u novije vr...
by Redakcija
 

 
 

Poezija Armina Bolića

ILHAMIJA     Slovo slovu derman nije Ni boja kist da zalije Neimar kule zakide.   I čudan zeman nastade I vakat vaktu kratak li je. I zulum zulumu žal nije.   Ubica ne znaše da ‘bio li je. Ubijeni n...
by Redakcija
 

 

 

Promovisana knjiga Saida Štete ”Tragom čaja od papaje”

Izložba emocija u Muzeju Grada Zenica   Promocija knjige „Tragom čaja od papaje“ čiji je autor knjževnik i novinar Said Šteta   Četvrtak večer, 9. novembra 2017. godine, ostat će  za nezaborav  brojnih posje...
by Redakcija
 

 
 

Međunarodna likovna izložba ”Eho, rubovi IV”

МЕЂУНАРОДНА ЛИКОВНА ИЗЛОЖБА „ЕХО, РУБОВИ IV”   Ликовна колонија „ЕХО, РУБОВИ IV“ је одржана у Ваљеву (од 6. до 9. октобра, 2017)....
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona