Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Proza

25. Jula 2015.
 

Zaim Azemović: Njemica

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

“Ovaj naraštaj nosi na savjesti samoću svojih roditelja”, mudrovao je šezdesetogodišnji Sabit. Eto, i moja četvorica sinova prskoše po svijetu za radom. Ostasmo u selu, u Kalovitom Kleču, sami ja i moja žena Džemilja. Nadali smo se na najmlađeg, na Redžepa, da nas neće ostaviti, da će prihvatiti roditelje pod starost, a on se obreo na radu čak u Njemačkoj. A Sabitova žena, Džemilja, čuvala je pet-šestoro goveda, čuvala po jošima i utrinama i jednom zapitala Sabita: “Na kojoj je strani preko brda Njemačka? A tamo!”, i gledala je stalno u tom pravcu, kao da će ga pronaći svojim mislima. Sjećala se kako ga je u djetinjstvu držala na krilu, milovala po kosi i pričala mu: “Kad porasteš i oženiš se, mi ćemo ostati sa tobom. Napravićeš stanove za stoku, ljeti da je izgoniš gore do šume u Livatku. Da okrčiš onu zaraslu njivu. Pokrićeš stan lubom, pod korom od bora hvata se debio kajmak na karlicama. Imaćeš dosta stoke – ti si nafakali. Pogledaj, ove bijele tačke na noktima, to su štruglje. Uzećeš krupnu i jaku ženu. Da može vilom da ti baca sijeno na podinu – dok deneš, snop da ti drži dok ga stežeš u pruće, da može stoku da skoli i muze. Mi stari ostaćemo na vašim rukama da nas izdržavate. Vratićeš nam dobrom za muku, jer sam mnogo jada oko tebe vidjela, dok sam te iznjivila. Ljut si bio, još su mi danas uši zaglunute od tvoga plača. Tek bi te oprala i preobukla, a ti izađi napolje i izvaljaj se po blatu vrišteći. Ruke su mi satruhnule od pranja! Nije lako iznjiviti četvoro djece. Ali, stari su govorili, nije na šteti onaj koji njivi djecu. Dočekaću odmjenu i nasladu od djece, snaha i unučadi. Onda kada je najpotrebnije, kada se padne s nogu, a vilice i ruke dršću da ne možeš čašu vode i kašiku do usta donijeti…”

Plela je stara u predasima odmora vunene čarapice da daruje unuke kada ih sinovi dovedu na odmor. Plela i molila Boga da joj sačuva djecu. A najviše je strepela za Redžepa. Otišao je u tuđinu, nije lako paru iz ruku tuđine iščupati. Eto, i svakoga dana se čuje, daleko bilo od njega, te poginuo ovaj, te poginuo onaj. Redžep se nije javljao desetak godina. S vremena na vrijeme radnici koji su radili u Njemačkoj i preko ljeta dolazili na odmor donosili su priče da su ga vidjeli. Oženio se Njemicom, kažu. A nedavno došlo je pismo u kojem javlja da uskoro stiže sa dva sina i ženom na odmor. Majka se nadala njegovom dolasku, a negdje krajičkom svijesti i sumnjala: možda je to pismo napisao neko od njegovih drugova, samo majku da utješi, da ne strepi od pomisli da nije živ. Uskoro, jednog popodneva, komšijska djeca su dotrčala da traže muštuluk:

“Eno, stiže ti sin sa ženom i djecom, zaustavio je kola dolje pod selom i krenuo ovamo!”

Istrčali su da ih sretnu ispod kuće. Džemilja je plakala i grlila sina, koji je bio raskrućao, bio lijepo obrijan i podšišan. Okrenuo se ka plavoj ženi sa glatkim, nježnim licem, vlažnim usnama i grahorastim očima:

“Ovo je moja žena, Angelika, a ovo moji sinovi, Sandran i Esman.”

Čim se smrklo, i komšije su došle na dobrodošlicu. Starci glava uvijenih bijelim šalovima i šamijama zabrađene starice. Dok se Redžep grlio sa njima, Njemica je sjedjela. Pružila bi ruku na pozdrav sjedjeći i ne gledajući u lice pridošlice. Pošto je u sobi bilo toplo, ustala je, izašla je napolje i vratila se. Samo u šorcu. Srednjovječne žene su se počele pogurkivati i šaptati:

“Vidi sramote! Golokraka Sabitova snaha među starim ljudima!”

Najzad je jedna tetka ustala i šapnula Redžepu:
“Reci joj, zaboga, da se obuče!”
Kada se vratila u somotnim pantalonama, prišla je Džemilja, potapšala je po leđima i rekla:
“E, prišt te pogodio, snajko, što ne znaš ni jednu našu riječ!”
A zatim, gledajući žene, dodade:
“Ovog gdje ne zna naš jezik izgleda mi kao bez srca: mi se radujemo, grlimo je, plačemo, a ona nas hladno gleda kao da je od plastike!”
“A hoće li da jede ovu našku hranu?” – priupitale su žene.
“Hoće, sve što joj prineseš. Ali je donijela sa sobom svoje hrane, svinjskoga mesa.”
Stare žene se stresoše kao da ih uhvati drhtavica:
“Dadni joj jedan sud, pa pošto odu prokuhaj ga, jer će ti sudove svinjetinom ispoganiti.”
“A što da ih čuvam i kuham kad i on sa njom svinjetinu jede!”
“Shvatite”, reče Redžep, “njoj je sve ovdje nepoznato. Zamislite kako biste se vi osjećali potuđeno da se obretnete u nekoj njemačkoj porodici.”
“Uči je, sine, naše riječi. Uči i nju i djecu. Uči, izgovaraj riječi, pokazuj prstom. Ovo se kaže ovako, ono onako. Kako joj se sviđa ovdje? Ti kaži šta voli da jede da joj zgotovimo. I nemoj, sinko, da ti liježe u krilo da te grli, ljubi i štipka kad ima neko prisutan. Ja sam ostarila u braku, a tvoj otac me nije nikada zagrlio ni poljubio u tuđem prisustvu. Reci, sine, šta da radimo da joj bude lijepo. Da ponovo zaželi da ovdje dođe. Jer, ako joj se ne svidi, neće više doći sa tobom, a bez nje nećeš ni ti. Reci šta ona voli.”

“Za hranu je lako, njoj se sviđa ova hrana. Sviđaju joj se i ova brda, vazduh i sunce. Ali Njemci vole da se brčkaju, kupaju i sunčaju, pa me nagovara bazen ovdje u dvorištu kuće da napravimo, vodu da dovedemo, da se sunča i kupa u bazenu.”
“To bi nam dobro došlo da pojimo stoku u ove ljetnje žege”, našali se Redžepov stric Zenun.
“Nemoj, sine, da izvadim prsa da te prokunem! Da napraviš bazen da se kupe seljaci kao na čudilo, golu snahu da mi gledaju, da se podsmjehuju, da me po starost zasramljavate. Drugo je to tamo u svijetu gdje mi ne gledamo. Kod nas još mlade nevjeste kada se vode kod komšija, ljube ruku djeci i muškarcima, ustaju na noge kad uđe ko bilo u sobu, pa makar i najmanje dijete.”
“Ona radi, dala bi vam marki da bazen napravite i da vam ostane za kućne potrebe.”
“Nama ne trebaju pare da nam daje. Neka imate i neka ste zdravo! Mi imamo da jedemo i da se obučemo. Sinovi nam pošalju za brašno, maslo, so i gas, a što se tiče odjeće, pogledaj na zidu šta je obješenih kaputa, pantalona i bundi. Sve što odijela sinovima zastara, oni pošalju ocu. Ne zna više ni šta će sa njima. I meni je pun kovčeg košulja, dimiluka, mintanluka, šamija… Imamo i da pojedemo, i da popijemo, i da obujemo, i da obučemo, i na šta da legnemo, nadostili smo se svega, svake ljepote dok je zdravlja i slobode, samo, eto, sami smo i željkujemo se sa djecom. Neka ste živi, da vam očima zlo ne vidimo i ušima ne čujemo.”

Redžep je ustao i Njemici prstom pokazivao:
“Majne fater, otac, majne muter, majka, majne bruder, brat…”
A onda se našali Redžepov brat, učitelj Dino, pokaza na oca i reče Njemici: “Fater, otac, partizano! De, Sabite, skini čarapu da ti vidi ranu iz rata sa Njemcima.”
Neko od prisutnih reče:
“Nemojte to”, drugi: “Skini, skini, neka vidi.”
Sabit skide čarapu i Dino, pokazujući očevu zaraslu ranu, reče:
“Otac partizano, a Dojčeri rrr, pu, pu!”

Njemica je slijegala ramenima. U sobi se začu gunđanje staraca:
“Ne zna ona, ali neka sazna da se ne ponovi.”
“Nije kriva. Nije bila ni rođena kada je bio rat.”
“Djeca nijesu kriva za grijehe roditelja.”
“Kada pomenuste djecu, gdje su im djeca?”
“Izašla su da se igraju sa našom djecom.”
“Naša djeca uče njihovu djecu našim riječima. Stala jedna naspram drugih i izgovaraju: trava, krava, sunce, livada, jela, jabuka, ovca, pčela; pokazuju sve to, a njihova djeca odgovaraju na njemačkom. Ponekad istovremeno izgovaraju ime istog predmeta na oba jezika, i tako jedna drugom nerazumljive riječi stapaju u zajedničko razumijevanje. Komšijska djeca su se dozivala sa brda:
“Dođite da se igramo, evo kod Sabitovih došla Njemčad.”

Ode Sandran kući, donese iz maminog kofera igračku: plastičnu pušku. Razbježaše se sakupljena djeca kao od pravog oružja. Esman donije još strašniju igračku: tenk. On u strahu poraste u očima djece, dok su izvirivala iza kleka. Pa onda uzviknuše: juriš! i salomiše Sandranu pušku, spljoštiše Esmanu tenk. Povedoše Sandrana i Esmana kao zarobljenike Sabitovoj kući. Kada Sabit ču graju djece, izađe iz sobe pred vrata i zapita djecu zašto su se tukla.
“Igrala smo se Njemaca i partizana, pa smo ih nadjačali i zarobili.”
“Nijesu to vaši neprijatelji, djeco, to su vaša braća. Učite ih naše riječi: majka, otadžbina, brat, voljeti. Učite ih da se razumijete i da se zavolite. U svakom narodu, u svakom gradu i selu na svijetu, većina je dobrih ljudi, sarno ih treba upoznati. A, eto, braća, kada se ne sretaju i ne poznaju dobro, mogu da se posvađaju.”

Posječari su se razišli, svi su se spremali da spavaju, samo je Njemica, u svojoj sobi, na stočiću, pisala pismo majci u Hanoveru:

“Draga mama,
Dobro smo u putu prošli. Ali sam se više namučila dok sam stigla od magistrale do Redžepove kuće, nekih pet kilometara nikakvog puta, nego iz Njemačke dovde dok sam došla. Na nekoliko mjesta su nam se kola zaglavila u blatu. Ja sa djecom bila sam u kolima i za volanom, a Redžep gurao. Da si vidjela kako su ga zadnji točkovi isprskali po licu i odijelu! Na jednom prevoju potoka ostao nam je auspuh. Da sada čuješ naš “Pasat” kako drči kao avion. Ovdje u selu kuće su od drveta. Takoreći, spava se u srčiki drveta. Odasvuda drvo. Ono miriše na smolu i vazduh je lak, slatko se u njima spava. Ali, dočekala me prava napast od insekata. Muhe zuje u uglovima sobe kao male eskadrile bombardera, a pravu stravu sam dobila od jednog insekta kojeg ovdje zovu “kica”. Inače, Redžepovi ukućani su me dobro primili. Čak su, da bi mi napravili zadovoljstvo i da se ne bih osjećala potuđena, svako od njih, naučili po neku njemačku riječ, koju često izgovaraju uz tapšanje po mojim leđima. Stalno je oko mene puno žena i djece, a ovamo u svakoj kući ima po sedmoro-osmoro djece. Ona me povazdan radoznalo gledaju i smiješe se. Ovi ljudi imaju neke čudne običaje: srećni su ako im ko kući u goste dođe i pravo im je zadovoljstvo da se gost što bolje počasti i sa apetitom jede i pije. Ako vam za nešto u kući zapne oko i dopadne vam se, ne umiju reći: ne dam, već su spremni da vam poklone ili prodaju za skromnu cijenu. Tako su za mene pripremili jedan lijepo izatkani ćilim, jer ovdje žene i djevojke tku divne rukotvorine od vune, u čemu su prave umjetnice. Inače, ovi ljudi su jako zadovoljni i srećni sa onim što imaju, jer ih još nije zahvatila nezasita groznica za bogatstvom, pa smatraju da je najbolje što čovjek u životu može imati – dobro i plemenito srce. Zapisala sam u svesku neka svoja zapažanja pa ću ti ih pročitati kad se vratim.
Puno pozdrava, tvoja Angelika.”



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Marija Juračić: DOBAR SKANDAL

Moj se zet u posljednje vrijeme počeo čudno ponašati. Ranije odlazi na posao, sve kasnije se kući vraća. Već je nekoliko puta javio da ne može stići na ručak. Nije došao ni kada sam mu onako lukavo pripremila njegovu ...
by Redakcija
 

 
 

Sende Dodevski: Slatko od kajsija

Još uvijek pamtim jedno dugo, dugo putovanje vozom od Splita do Skopja u sada već davnoj 1963. godini, a neposredno nakon zemljotresa koji je početkom avgusta zadesio Skopje… Nepregledna šatorska naselja po parkov...
by Redakcija
 

 
 

Ahmet Ademagić: Kako se kažnjavao lopov u Kraljevini SHS u Rožajama

Bilo je lopova u čitavoj ljudskoj povijesti, ima ih danas i biće ih sve dok traje ljudski rod. Zato nas islam uči da je strogo zabranjeno uzeti nešto što znamo da nije naše. Čuo sam da se i danas na Bliskom istoku u neki...
by Redakcija
 

 

 

Razim Slanjankić: Saz kao sudbina

Pod mojim nogama se prostire kaldrma, glatka, čista i strma. Tu sam, na Atikčaršiji daleko od moje Bosne. Čaršija je uzavrela usljed žamora ljudskih glasova. Ljudi sporim koracima prolaze,poneki zastajkuju pored zanatskih...
by Redakcija
 

 
 

Dušan Dojčinović: Razgovor s Tomislavom N. Cvetkovićem

А? А? – Мајка је одсутно понављала једно те исто слово, на моје информације споља. Имао сам у рукама тако добро опремљену књ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona