Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Putopis

5. Juna 2016.
 

Jelena Kaluđerović: Rožaje- zelena oaza Crne Gore

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Prije nekoliko dana bila sam u turističkoj posjeti Rožajama, veoma interesantnom gradu u sjeveroistočnom dijelu Crne Gore. Na poziv direktora Turističke organizacije Rožaje, Amela Dedeića, zajedno sa ostalim kolegama blogerima i novinarima (Damirom Kalač i Mikijem Dragićevićem), imala sam priliku da uživam u manifestaciji „Doživi Rožaje“ koju organizuje Turistička organizacija grada. Kao neko ko živi na primorju, nisam često u prilici da posjećujem sjever Crne Gore, i ovo je bila moja prva posjeta Rožajama. Malo je reći da sam oduševljena onim što sam vidjela i doživjela. Još uvijek sam pod snažnim emocijama i utiscima koje ću pokušati da vam prenesem u ovom tekstu.

Nakon tri sata vožnje kolima od Podgorice, Damira, Miki i ja smo stigli u Rožaje. Već nekoliko kilometara prije ulaska u grad pogled je počeo da mi bježi kroz prozor na prelijepe zelene panorame četinarske šume.

Nadomak ulaska u Rožaje

Kao neko ko je zaljubljen u zelene prirodne površine, znala sam da mi se Rožaje sa okolinom već dopada. I nisam pogriješila. Izuzetna dobrodošlica od strane domaćina samo je dodatno potvrdila da će ovo zaista biti jedno divno putovanje mojom Crnom Gorom.

Nakon što smo se smjestili u hotel Grand, domaćini su nam organizovali večeru u restoranu „Pod Hajlom“. Ambijent restorana urađenog u drvetu sa tradicionalnim detaljima ovih područja, doprinio je pravoj idiličnoj atmosferi.

Restoran “Pod Hajlom”

Idilični ambijent restorana “Pod Hajlom”

U prijatnom razgovoru koji se vodio, saznala sam da je Rožaje do prije dvadesetak godina bio veliki turistički centar, u koji su dolazili brojni turisti iz zemlje i inostranstva. Usljed tranzicije i političko ekonomskih prilika došlo je do izvjesne stagnacije u razvoju turizma. Ali, na svu sreću, ono što sam mogla da primjetim je, da u gradu opet vlada pozitivna pokretačka energija, koju sam prije svega osjetila kod g-dina Amela Dedeića, direktora Turističke organizacije Rožaje. Amel je po struci diplomirani turizmolog, koji se nakon završenih studija turizma u Baru vratio u svoj rodni grad Rožaje, sa željom da ga vrati na regionalnu i svjetsku turističku mapu gdje mu je i mjesto. A vidjećete i zašto.

Sa divnim domaćinima u restoranu “Pod Hajlom”

Nakon lijepe večere i odličnog sna u hotelu Grand, ujutro oko 9 časova bilo je vrijeme za pokret. Najprije smo posjetili prostorije Turističke organizacije Rožaje gdje turisti inače mogu dobiti informacije o kompletnoj turističkoj ponudi grada.

Zgrada TO Rožaje

Potom smo džipovima u nekoliko grupa krenuli u obilazak prirodnih ljepota Rožaja i okoline. Već sama vožnja džipom terencem koji prelazi preko raznoraznih prepreka za mene je bila doživljaj koji do sada nisam iskusila.

Džipovi spremni za pokret.

Prva stanica bio je vidikovac Gradina odakle se pruža fantastičan pogled na cijeli grad. Jedva sam čekala priliku da udahnem svjež vazduh, uživam u pogledu  i napravim lijepe fotografije.

Nakon Gradine, nastavili smo dalje kroz šumske predjele prema Jezeru Ruišta. Najprije smo obišli ostatke crkve „Ružica“ iz 15. vijeka, po kojoj je kako kaže jedna od legendi grad Rožaje dobio ime.

Ostaci manastirskog kompleksa Lučice iz 15. vijeka

Damira i ja sa našim domaćinima ispred ostataka manastira Lučice

Zatim smo stigli do jezera koje se nalazi u podnožju Gospođinog vrha (1547 m). E to je bio poseban doživljaj. Sve što volim, nalazi se na ovom mjestu. Bajkovita četinarska šuma, livada, jezero, u daljini planine, plavo nebo… tišina i mir… Na ovom mjestu odmaraju sva ljudska čula. Zaista, pravi raj za oči i dušu.

Jezero Ruišta

Divan prizor – Jezero Ruišta

Čarobno jezero Ruišta

Rekoh vam, džipom preko svih prirodnih prepreka 🙂

Mali žabac

Naši domaćini kažu, da je jezero omiljeno izletište turistima što je i potpuno očekivano s obzirom na veliku draž koju ima. Nakon što smo se nauživali ove netaknute ljepote i napunili baterije, nastavili smo dalje.

Sljedeće odredište bio je lovački dom „Ruište“ gdje smo odmarali uz ručak i muziku. Ali ne bilo kakav ručak i ne bilo kakvu muziku.

Lovački dom “Ruište”

Najprije smo posluženi pitom kao nezaobilaznim domaćim specijalitetom sa ovih prostora i jogurtom „Hajla“ domaćeg proizvođača Amiprom. Ne znam da li je do planinskog vazduha i ambijenta, ali ne pamtim da sam tako slatko jela. Inače jogurt ne pijem, ali ovaj rožajski se sam pije, što bi rekli stari. Sve pohvale za domaću proizvodnju.

Domaći jogurt “Hajla”

Nakon pite i jogurta, uslijedila je prava poslastica – njegovo visočanstvo kačamak! Spremljen tu pred nama pod dirigetnskom palicom, Faja Dedeića, iskusnog  instruktora kulinarstva, zaista je  poseban specijalitet kojim se rožajski kraj može pohvaliti. Uživala sam u svakom zalogaju.  Svaka čast!

Fajo Dedeić, iskusni instruktor kulinarstva na djelu.

Najukusniji kačamak ikad!

Lovački dom Ruišta – za trpezom.

Poslije dobrog obroka, okupili smo se oko vatre a domaćini su za nas organizovali performans tradicionalne muzike koji su izveli Haris Dacić, Asmet Agović i Aladin Agović, fenomenalni trio koji inače nastupa pod imenom ”Sandžak Tapani”. Taktovi unikatne muzike, tipične za ove prostore, prelijepa priroda, vatrica, dobro društvo, pun stomak… pa može li bolje?

Okolina Rušta – bajka

Trio Sandžak Tapani

Riječima je zaista teško opisati sveukupan ugođaj, zato pogledajte dio atmosfere u narednom video snimku.

Poslije prekrasnih Ruišta, Damira i ja smo nastavile planinarsku avanturu sa Semirom Kardovićem, regionalnim planinarskim vodičem koji je zaposlen i u Turističkoj organizaciji Rožaje i Feridom Fetahovićem, zvanim Duša (što stvarno i jeste :), predsjednikom NVO “Džip klub Rožaje”. Ovi divni ljudi su me oduševili po više pitanja. Prije svega zbog beskonačne ljubavi prema planinama i prirodi, odnosno cijeloj rožajskoj okolini. Tu ljubav možete osjetiti u svakoj njihovoj rečenici, postupku a prije svega želji da nam  pokažu što više zanimljivosti ovog kraja kako bi ga doživjele na pravi način. I stvarno jesmo. Sa Semirom i Dušom, posjetili smo i dva domaćinstva u selu Gradina. Bilo je više nego zanimljivo pričati sa ljudima koji cijeli život žive u planini baveći se stočarstvom. Velika im je čast ugostiti svakog gosta, pa smo opet bili u prilici da probamo domaće proizvode: sir, kajmak, surutku. Mogu vam reći da sam bila oduševljena.

Šaćir Kolić, kojeg smo posjetili dan pošto se sa ženom i sinom vratio iz Njemačke, pričao nam je o životu u inostranstvu ali i planovima da se jednog dana zauvijek vrati u svoj kraj i pokrene prozivodnju. “Nigdje nije lijepo kao na Gradini”, kaže Šaćir, a njegov četvorogodišnji sin potvrđuje. Potpuno ću se složiti sa ovom konstatacijom. Ovakva prirodna prostranstva nude zaista dosta mogućnosti za život, “….treba samo imati volju i želju”, objašnjava sa osmjehom ovaj Rožajac.

Sve domaće: sir, kajmak, surutka.

 I druga porodica koju smo posjetili, takođe uz osmijeh priča o životu na selu. Nije uvijek lako, u dosta slučajeva od spoljašnjih faktora kao na primjer vremenskih prilika, zavisi da li će se proizvesti dovoljno hrane, ali ovi ljudi su i na to navikli. Ne čudim se. U ovakvom ambijentu nema mjesta za nervozu, brigu… Priroda vas jednostvano oplemenjuje i čini jačima.

Kod porodice Honsić

I nakon fantastičnog dana u prirodi i malog predaha u hotelu, druženje sa našim domaćinima, nastavili smo u  gradu. Obišli smo nekoliko lijepih mjesta poput restorana “Druga kuća”.

U razgovoru sa Mirzom Luboderom, PR menadžerom Opštine Rožaje i osnivačem portala rozajetoday.me, saznala sam da se uskoro očekuje osnivanje lokalne televizije kao i rožajskih novina. Luboder mi je takođe pričao o brojnim umjetnicima koji su ponikli iz Opštine Rožaje  kao i da se taj  talenat prema umjetnosti prenosi iz generacije u generaciju. A Rožaje je i jedina opština u Crnoj Gori koju karakteriše izrazita demografska mladost. Prosječna starost stanovništva je 31,7 godina. Bilo je tu još puno zanimljivih priča, tako da sam puna utisaka i saznanja o ovom simpatičnom gradu i njegovim stanovnicima zadovoljna pošla na spavanje. Potpuno ispunjena i sa iščekivanjem nove avanture narednog dana.

Dobrodošlica na nekoliko svjetskih jezika. Restoran “Druga kuća”

A dan je zaista bio prava avantura. Štedimska visoravan, prvo odredište koje smo posjetili drugog dana, me podsjetilo na pravu zelenu oazu. Zeleno, zeleno, zeleno. Na koju god se stranu okreneš, sve je zeleno. Sa puno izvorišta obične i mineralne vode. Kažu da je rožajski kraj poznat po ovim izvorištima, kojima ni naši domaćini ne znaju broj. Osim vode, kraj je poznat i po borovnici, jelama, jagodama, ribizli, krivom boru.

Štedim

Štedim

Štedim, jedan od izvora slatke vode

Duša priča, kako je u ovom dijelu Štedima postojala i fabrika za proizvodnju eteričnih ulja koja su se pravila upravo od krivog bora. Međutim zbog mogućnosti uništenja ove vrste bora, država je zabranila njegovu sječu, pa je tako i fabrika zatvorena, sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka. Na Štedimskoj visoravni nalaze se i brojni katuni u kojima nije bilo ljudi, s obzirom da je još uvijek maj mjesec. Dolazak nomada sa stokom očekuje se upravo početkom juna. Iz ovog dijela Štedima, pruža se pogled na nekoliko planinskih vijenaca: Hajlu (2403 m), Žlijeb (2352 m), Rusoliju (2382 m), Ahmicu (2272 m), i druge.

Katuni na Štedimskoj visoravni.

Katuni. Štedim.

Semir ističe da generalno vlada veliko interesovanje turista za planinarenjem, što i ne čudi s obzirom na netaknutu prirodu i veliko bogatstvo šumom rožajskih planina. U Rožajama postoji nekoliko planinarskih klubova: Hajla, Ahmica, Jelenčica, Pogled, za sve one koji požele da se oprobaju u planinarskoj avanturi, aktivnom odmoru ali i dožive osjećaj jakog adrenalina. Endemični cvijet Runolist je zaštitni znak svih planinara i alpinista a u regionu se samo može pronaći upravo na  Hajli i Žlijebu.

Naša mala ekspedicija, tačnije Semir, Damira, Enes i ja, odlučila je da osvoji vrh Ahmicu. Nakon što smo džipovima stigli do podnožja gdje još uvijek ima snijega, uslijedilo je penjanje.

Da je bilo lako i nije, ali što je najbitnije, nije bilo ni nemoguće. Uz Semirovu pomoć, uspjela sam da se popnem na moj najvisočiji vrh do sada! Preplavljena osjećajem uzbuđenja, a pomalo i straha (s obzirom da i nisam neki ljubitelj visina), uživala sam u pogledu sa vrha Ahmice.

Ka zapadu greben Hajle koji se prostire kao na dlanu, na istoku je Rusulija, a na jugu su kosovske planine sa jasno uočljivom Đeravicom i okolnim planinama. Lijep je pogled takođe i na Rugovsku klisuru i dalje prema Peći.

Nakon fotografisanja kojim smo zabilježili ovaj jedinstveni trenutak, krenulo je spuštanje, koje ponekad zna da bude teže nego penjanje, ali u slučaju Ahmice, nije bilo tako strašno. Veoma brzo smo se domogli ravnice, odakle smo opet džipovima nastavili prema Hajli.

Spuštanje.

I konačno, došao je i taj trenutak. Lice u lice sa ovom veličanstveno planinom, o kojoj svi pričaju. Sada znam i zbog čega. Hajla, planina koja pripada sjeverno istočnom dijelu prokletijskog planinskog masiva, jednostvano ostavlja bez daha. Ja sam je prozvala kraljicom Rožaja. Zaljubljenicima u ekstremnije vidove aktivnosti, strme litice Hajle koje se pružaju i po 400 metara, idealan su teren za planinarenje, kako  u ljetnjim tako i u zimskim mjesecima.

Ja lično radije biram boravak u Eko katunu Hajla koji se nalazi u samom podnožju planine. Eko katunom gazduje Emina Kurpejović, koja sa velikim entuzijazmom priča o životu pod Hajlom i budućim planovima. Eko katun ima 6 kućica koje je napravio Eminin muž, Rešad. U svakoj kućici može da stane po dvoje ljudi, a krov je pokriven svježom travom. Prava prirodna idila. Smještaj u ovim kućicama sa doručkom koštaće vas oko 5 eura, a Emina kaže da se  o cijeni možete sa njom dogovoriti.

Eko katun Hajla

Pored katuna, ova vrijedna i nasmijana žena, planira da otvori i eko restoran. “Potrebno je da napravim dobar biznis plan kako bih mogla da konkurišem za dobijanje finansijskih sredstava”, kaže Emina, koja se osim upravljanja katunima, bavi i prozvodnjom mliječnih proizvoda. Često učestvuje na brojnim sajamskim manifestacijama gdje dobija  priznanja i nagrade za svoj rad.

Emina sa djecom i priznanjima

Mi smo imali priliku da probamo njen sir koji ocjenjujemo najvisočijom ocjenom! Pozdravili smo se sa Eminom, koja je meni i Damiri ponudila besplatan smještaj u katunima ukoliko sljedećeg puta dođemo sa muževima. 🙂 Nadamo se da će biti i toga draga Emina, a do tada želimo ti puno turista u eko katunu kao i da uspiješ u svojim planovima vezanim za eko restoran.

Domaći sir Emininih ruku djelo

A nedaleko od njenog eko katuna, takođe u podnožju Hajle na visini od  1938 m nalazi se planinarski dom “Grope” kojim gazduje Planinarski klub Hajla. Na prvom spratu doma nalazi se dnevni boravak koji je uređen u etno stilu i ukrašen raznim eksponatima na kojima mogu da mu pozavide i najbolje opremljeni muzeji. Na spratu su dvije velike sobe, sa udobnim krevetima raspoređenim u alpskom stilu sa oko 40 ležajeva. Planinarski dom je pravi mali raj za sve planinare, koji se ovdje okupljaju u pauzama između velikih planinarskih pohoda. Bude tu lijepih druženja, domaće hrane, pjesme, svirke… Moram da se pohvalim da smo u domu i mi jeli domaću proju sa zeljem koju je napravila Semirova majka.

Domaća proja sa zeljem.

Planinarski dom Grope

Planinarski dom Grope

Knjiga utisaka – planinarski dom Grope

Planinarski dom Grope – terasa

Nakon predaha u domu, zaputili smo se prema selu Bandžov. Još jedna zelena oaza u čijem se srcu nalazi Dom kulture “Dermandoo”.

U pitanju je neobičan tradicionalni restoran koji vas već na prvi pogled osvaja svojim enterijerom uređenim u etno stilu. Ima tu mnogo zamiljivih detalja, a zove se dom kulture, jer na ovom mjestu možete uživati u različitim vidovima umjetnosti: od čitanja knjiga (među kojima možete naći i priče o rožajskim planinama, ljudima, flori, fauni), organizovanja književnih večeri, slikarskih kolonija ali i noći ispunjenih zvucima gitare i ostalih muzičkih instrumenata.

Enterijer – Dermandoo

Dermandoo

Veoma ljubazni vlasnik restorana, Dževad Dudo Fetahović, srdačno nas je dočekao i poslužio domaćim specijalitetima pripremljenim posebno u našu čast. Domaća čorba, pita, kačamak (opet sam se oduševila kako je ukusno pripremljen), uštipci, krompir, pršuta, sir, meso…i sok od domaćih borovnica, kojih u obližnjoj šumi ima u izobilju.

Prava gozba

Njegovo visočanstvo – kačamak iz Dermandola

Gosti sa domaćinom – Dževadom

A onda za dezert, domaće hurmašice i tulumbe. Kao veliki gurman, mogu iz punih usta da vam kažem, da je hrana u ovom restoranu zaista pravi gastronomski doživljaj koji ne smijete propustiti kada dođete u rožajski kraj.

Domaće hurmašice i tulumbe za sladokusce

Osim restorana, domaćin Dževad kaže da imaju i nekoliko smještajnih objekata, kao i da za sve posjetioce mogu organizovati izlete. Dakle, kompletna ponuda na jednom mjestu. Pravi ugođaj, zaista.

Poslije sjajnog obroka, druženje se nastavilo na terasi restorana koja ima pogled na predivnu četinarsku šumu. Šta da vam kažem, mogla sam na ovom mjestu da ostanem satima. Osjećaj je neopisiv. Taj pogled na šumu koji vas smiruje, prijatni ambijent, veliko gostoprimstvo domaćina. Jednostavno vam se ne ide. A mi smo morali dalje. Ali, jedno je sigurno: gledaćemo se još! 🙂

Za sam kraj ture čekao nas je još jedan zeleni prizor. Izvorište rijeke Ibar sa šest vrela, takođe je ostavio snažan utisak na moja čula. Fascinantno je vidjeti kako je priroda uredila izvor jedne rijeke, koja teče kroz dvije države, u ukupnoj dužini od 276 km. U Srbiji kod Kraljeva, Ibar  se uliva u zapadnu Moravu. Zaista prelijepo mjesto. Iz TO Rožaje kažu da prema strategiji razvoja turizma opštine Rožaje postoji projekat “Vrelo Ibra” kojim se predviđa izgradnja ljetnjikovaca, staza za trčanje, biciklistička staza, dječije igralište i ostali sadržaji kojim bi se upotpunila turistička ponuda grada. Navijam da ovaj projekat zaživi, jer ove prirodne ljepote zaista zaslužuju da budu na pravi način valorizovane.

Vrelo Ibra

Vrelo Ibra. Nestvarna ljepota

Prije nego ćemo se vratiti u hotel i krenuti za Podgoricu, Duša i Semir su nas odveli do grada, da vidimo gnijezdo roda, za koje se pretpostavlja da su potomci originalnog para iz Berana, kako je saopšteno iz Centra za zaštitu ptica. Međutim nijesmo imali sreće, rode su bile u svom gnijezdu tako da nijesmo uspjeli da ih fotografišemo.

I tu je našem dvodnevnom putovanju bio kraj, ali ne i kraj priče o Rožajama. Pored izuzetnih prirodnih ljepota, koje sam, nadam se, uspjela da vam dočaram riječju, fotografijom i videom, želim da spomenem da je ovaj grad i veliki kulturni centar.

Rožaje je grad festivala “Zlatna pahulja” po kojem se prepoznaje na kulturnoj mapi i van Crne Gore, već duže od dvije decenije.

To je grad u kojem možete posjetiti Zavičajni muzej “Ganića kula”, smješten u istorijskom zdanju, obnovljenom i adaptiranom objektu ”Ganića kuli”, sagrađenoj krajem 17. vijeka, koja je ujedno i simbol grada i nalazi se na zvaničnom grbu opštine Rožaje. U Zavičajnom muzeju se baštini izuzetno vrijedan muzejski materijal iz rožajskoga kraja, koji ilustruje i dočarava bogatstvo materijalne i duhovne kulture naroda koji žive na ovoj teritoriji. Takođe Rožaje ima i privatni muzej “Kuća Pepića”, koja predstavlja  tipičnu staru bošnjačku kuću, u kojoj su sačuvani vrijedni eksponati iz osmanlijskog vremena. Posebno se ističe zbirka narodnih rukotvorina ovoga kraja, od kojih su po ljepoti i vrijednosti poznate mahrame i ćilimi. U Rožajama se nalazi i najstarija džamija izgrađena na prostoru Crne Gore – džamija sultana Murata II.

Kuća Pepića

Dzamija Murata II

Rožaje je grad koji ima i svoj džip klub – Hajla, čiji je naš divni Duša predsjednik.

Ferid Fetahović Duša

Osim što članovi kluba učestvuju u džipijadama u regionu, takođe su i sami organizatori dvije džipijade ( zimske i ljetnje) koje se održavaju u Rožajama. Još jedan vid aktivnog turizma, koji u Rožaje dovodi veliki broj zaljubljenika u ovaj vid rekreacije. Više o rožajskim džipijadama možete pronaći na ovom linku.

Vožnja džipovima 🙂

Ono što ne dostaje Rožajama su smještajni kapaciteti. Za sada su u funkciji hoteli Rožaje (4+zvjezdice), Aldi, Wahels, Duga, Grand, Ambasador, Lokve kao i određeni broj smještajnih jedinica u privatnom smještaju. Sve ovo nije dovoljno za smještaj svih onih koji bi rado ostali po nekoliko dana u ovoj zelenoj oazi.Rožaje takođe ima potencijale za razvoj skijaškog i biciklističkog  turizma. Iako je izuzetno bogato terenima za skijanje, za sada je u funkciji samo skijaški centar Turjak. U bliskoj budućnosti se planira realizacija projekta većeg ski centra koji će ispuniti sve zahtjeve i standarde savremenih skijaških centara. Osim klasičnog skijanja rožajski kraj je poznat i po turno skijanju i skijanju na krpljama. Što se tiče biciklizma, Rožaje u svojoj ponudi ima veliki broj markiranih staza za planinski biciklizam, takimičenja, organizovane rekreativne vožnje kao i iznajmljivanje bicikala kako za sportiste tako i za rekreativce.

Hotel Rožaje

Amel Dedeić, direktor TO Rožaje, kaže da se u skorijoj budućnosti očekuje izgradnja etno sela sa smještajnim kapacitetima i ostalim sadržajima, koji će upotpuniti turistički prozvod grada. Držimo palčeve da se sve planirane aktivnosti realizuju i da Rožaje ponovo postane turistički centar, kakav, po svemu što sam vidjela i doživjela, zaista zaslužuje da bude.

Sve što sam ja doživjela a mogli ste pročitati u ovom tekstu, možete da doživite i vi. Ukoliko ste zainteresovani da posjetite Rožaje, više informacija možete pronaći na sajtu: www.turističkaorganizacijarozaje.me, kao i instagram profilu: rozaje.travel. A možete konaktirati i mene.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Said Šteta: Majko, dolazim ti

Said Šteta   MAJKO, DOLAZIM TI     U moju kosu sletjele srebrne ptice snovi mi vraćaju djetinjstvo rano Biserni potok teče niz lice dijete na cesti, lice mu izborano   Znam, korila si me nebrojeno noći b...
by Redakcija
 

 
 

Pet priča Veljka Bosnića

СКОКОВИ ПО ВОДИ   Масна велика вода, на доку усред дана, дрјемам као мачак и хватам посљедњи зрак сунца… Клупа је мој кре...
by Redakcija
 

 

 

U Beču promovisana knjiga Dragane Tomašević ”Bajram ide…”

Beč, 20. maj 2017, Bosansko Akademsko Društvo u Austriji (GBAA) organiziralo je druženje sa Draganom Tomašević povodom knjige „Bajram ide…“ Zanimljivo druženje koje će ostati u sjećanju svih prisutnih po atmo...
by Redakcija
 

 
 

Glavni program 25. Kotorskog festivala pozorišta za djecu

OBJAVA GLAVNI PROGRAM KOTORSKI FESTIVAL POZORIŠTA ZA DJECU PREDSTAVLJA PREDSTAVU O AUTORSKIM PRAVIMA ZKM – PRIRODA I DRUŠTVO   Kotorski festival pozorišta za djecu ove godine obilježava svoje jubilarno 25. izdanje ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona