Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Putopis

21. Septembra 2016.
 

Medina Džanbegović Mohamed: Welcome to Cairo!

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Sve do početka 2011. godine Egipat je bio poznat kao raskršće svjetova, zemlja mistične ljepote, enigma slaganih simbola prošlosti, slika višeslojne arhitekture socijalnoga i duhovnoga života muslimanske, kršćanske i hebrejske civilizacije, uronjena u bespuća nataloženih stoljeća iz kojih još izranjaju boje drevne kulture, čudesnih piramida, legendi i tragova otjelotvorenih tajni.

To sada nije ista zemlja, a Kairo, grad od skoro 40 miliona stanovnika, što u prijevodu sa arapskoga jezika (Al-Qahira) znači Pobjednik, ali i planeta Mars, kao da je srce ispunjeno nostalgičnim sjećanjima, koja na momente u mojim očima mame suze. Rijetko sama šetam, ali danas sam jednostavno morala izaći i kao nekada prohodati uskim uličicama staroga Khan al-Khalilija. Svratila sam u café „El Fishawi”, postojan preko hiljadu godina, u koji svi vole sjesti, naručiti tradicionalni crni čaj sa listićem mente i neizostavnu “shishu”. Isti slučaj je sa slijedećim kafićem, “Naguib Mahfouz”, u kome je prije od stranaca bilo teško doći do slobodne stolice, a zabranjivali su i slikanje. Sada, bez obzira što februarsko Sunce upekne do lijepih 20-25 stepeni, komotno se može sjediti i za stolom, gdje je nekada bila rezervacija za nobelovca, te u tišini meditirati, a konobari će se potruditi da vam pomognu pri fotografiranju.

Osnovno obrazovanje je na papiru obavezno, u praksi ne, pa ipak i tek prohodalo dijete trči pred vas i pita: “Where you come from?” Slijedi: “Welcome to Egypt!” Ko ne poznaje arapski svijet, ovo konstantno pitanje na engleskome jeziku ne samo što prelazi u dosadu, već iščuđava, a Egipćani zapravo žele znati odakle im dolaze još uvijek rijetki turisti, koji ranije nisu bili senzacija. Arapsko proljeće, kasnije prozvano arapskom jeseni, pa čak i zimom, vrijeme protesta, odsustva sigurnosti i zaštite, učinilo je oporavak teškim.

Nisam turistkinja. Čim sam prvi put kročila na tlo zemlje, koja svoju historiju piše mnogo dulje nego ostatak svijeta, osjetila sam želju da ovdje ostanem. Istina je da se u međuvremenu mnogo toga brzo promijenilo. Gledam, Kairo nikada nije imao više žena u hidžabu ili nikabu, ali nikada se nije nosilo ni više križeva na vratu. Ipak, muslimani i kršćani, uz sporadične čarke, žive složno već stoljećima, a prebrodili su zajednički i posljednju najveću krizu (revolucionarne smjene vlasti).

Problem koji u zemlji vlada više nije politička nesloga, već ono što prije nije bilo toliko vidljivo, a naglo je dovelo do digresije društva, podjele na bogate i sirotinju, bez obzira na religijsku pripadnost, pa sada imamo nove oblike netrpeljivosti i incidente zbog sve učestalijih krađa. Tome jeste doprinijela klasifikacija političkih sistema: jedni na strani vojske, drugi na strani civilnoga uređenja, koje je ubrzo pokazalo slab oblik građanskoga, a dubok organizacijski oživljenog u vidu “Muslimanskoga bratstva”.

Sve je to udaljilo ljubitelje nekadašnjega Kaira. Oko sebe, od stranaca sada primjećujem uglavnom Arape iz okolnih država, posebno Sirijce i Libance, Afrikance, najviše iz Etiopije, Nigerije, Senegala i Kamerona, te nezaobilazne Azijce, među kojima preovladavaju Kinezi, Filipinci i Indonežani.

Na ulici se prodaje sve i svašta: od hrane, povrća i voća, koje je aranžirano po bojama; garderoba, obuća, pa i najnovija tehnika, posebno mobilni telefoni. Egipćani uvijek vole pregovarati o cijeni, pa se i ja rado cjenkam, kada ovdje kupujem. Srednja klasa se redovito snabdijeva na ulici, jer se na taj način dosta uštedi. Stranci sa Zapada zemlje Bliskoga istoka ili zaobilaze, ili ih nema baš u Kairu, kao prije, a mnogi Egipćani bi i sada odavdje bježali… Država Masr (arapski naziv Egipta) se obračunavala sa vlastitom stvarnošću, pri čemu je pala na koljena. Pred samu Novu godinu, jedna od privatnih televizija je sprovela anketu: „Šta želite u 2016?“ 70% ljudi je odgovorilo, kao po dogovoru: „Želim otići iz Egipta!“

U neposrednoj blizini Al Huseinove džamije, kako se dan bliži svom kraju, vrije od malih otvorenih dućana, bukvalnih svaštarica, mahom natrpanih kineskim proizvodima. Širi se miris bohura sa zapaljenih aromatiziranih štapića i uljanih svijeća. Pale se svjetla… Veličanstven prizor…

U blizini je i čuveni Al Azhar, koga je gradila šiitska fatimidska dinastija (909-1171), kojoj je Kairo bio prijestonica. Povezan je sa džamijom Al-Azhar, što na arapskome jeziku znači „Najblistavija“, dobivši ime po prelijepim palatama što je okružuju ili po Poslanikovoj kćerki Fatimi Al-Zahri. Krajem srednjega vijeka, univerzitet je postao sunnitski.

Nedaleko od Al Azhara je i City of the Dead ili Grad Mrtvih, kairska četvrt, područje naseljeno beskućnicima, bijednima i siromašnim na starome muslimanskom groblju, u koje čak ni vojska ni policija ne zalazi noću. Tu nikada nije izvršen popis stanovništva, a procjenjuje se da danas tamo živi čak oko tri miliona ljudi.

Stanovnicima Egipta život više nije tako jednostavan. U zemlji, za koju se govorilo, da nijedan njen stanovnik ne liježe gladan u krevet, sve više je prosjaka. Postoje i ulična zanimanja, pa se nemojte iznenaditi kada neko krene za vama, glasno upućujući molbe Allahu. Pratit će vas u korak, povući i za rukav, pa podići ispružene dlanove licu, uvjeravajući vas u svoje želje, da vam Bog da svu „nafaku dunjaluka i hajr na onome svijetu“. Najbolje je nešto metalne siće da brzo izvučete i date, kako bi se oslobodili pratioca.

Vidjela sam po trotoarima razasute novine i žene što sjede sa malom djecom. Nije to nova slika… Toga je bilo uvijek. Neke nude papirne maramice, druge prodaju mentu, peršun, kopar i celer. Treće u naramku sa bebom obilaze sa svih strana, hitro pokazujući umijeće crtanja henom po rukama. Njihovim brzim pokretima šare se pretvaraju u najljepše cvijeće.

Na ulicama čuvenoga Khan al-Khalilija dolaskom noći, počinje poseban život i atmosfera koja potvrđuje da Kairo živi 24 sata. Skoro svako mjesto je zasebna kulminacija onih opisanih orijentalnih mirisa, zvukova i prizora iz “1001 noći”. Stari, nepoznati pjesnik je to opjevao u stihovima: “Ko nije vidio Kairo, nije vidio svijet.” Samo puki posmatrač se ne može biti. Ljudi klanjaju, sufije su u zikru, jede se, domaćinski poziva da sjednete ili uđete u njihove radnje. Prostor izgleda poput velike sarajevske Baš-čaršije… Ako su preko dana neki slučajno bili drski, navečer ovi ljudi postaju nasmijani, srdačni i izuzetno slatkorječivi, bez obzira na sva aktuelna previranja. Kako im treba novac, ubjeđivat će vas, cjenkati se i uz osmijeh prodati bar neku stvarčicu.

Mislim da se njihov karakter itekako oblikovao od blizine Sunca, modroružičastoga neba i još vreloga pijeska, koji pod prstima postaje čovjeku nekako blizak, sjajnih noći u kojima nešto podsjeća na ono vječito i nepromjenjivo. Blistavost Sunca učvršćuje nerazdvojivu sponu između zemlje i nerazorive sile – trajnosti, čiji ritam, neovisno o vremenu, određuju smjene godišnjih doba i sve ono što se periodično vraća i ponavlja.

Otišla sam i na Trg Tahrir, po demonstracijama najpoznatije okupljalište u Kairu. Tu su uvijek neke grupice i svako nešto radi, boreći se na bilo koji način zaraditi koju svoju funticu. Prije pet godine sam na Tahriru upoznala jednoga Ahmeda i napravila intervju sa njim. Sina je izgubio u januarskoj revoluciji i mjesecima je spavao na trgu. Tada mi je rekao: „Ovdje ćeš me uvijek naći“. I stvarno, kada sam god bila u prilici, svraćala sam do njega. Večeras sam ga tražila, ali niko ništa nije znao o Ahmedu.

Na putu prema kući svratila sam i u Nasr City, na Trg Rabiatul Adawiyah, mjesto u čijem je središtu i istoimena džamija, koja je naziv dobilla po najpoznatijoj ženi islamskoga misticizma, sufijki Rabiji al-Adawiyya al-Qaysiyya. Ovdje su se okupljale Morsijeve pristalice. Prije dvije i po godine mogli su se vidjeti razapeti čadori, vanjske kuhinje, poljske bolnice, 70-ak toaleta, na brzinu izgrađenih, a što se tiče naroda, preovladavala je sirotinja, dovezena autobusima iz veoma udaljenih egipatskih provincija, ljudi bez posla, a i oni koji su ga ostavili i došli u Kairo: žalosna i krajnje bijedna slika druge strane egipatske medalje, na koju se nikada previše nije obraćala pažnja. Ono što nisu glasno govorili u mikrofon, ali se znalo, većina je u kamp došla za pare i hranu. U tom narodu nezadovoljstvo vlada godinama, a svaka vlast im je obećavala napredak.

Volim Egipat, ali ga ne doživljavam u svemu kao njegovi građani. Nastojim razumjeti krajnosti, odakle stižu nedopustive razlike, miks i različitosti od četvrti do četvrti. Ogroman je grad i dok se u jednome njegovom dijelu mogu ubijati na mrtvo, već u drugome može vladati takav ambijent, da ćete se zapitati jeste li uopće na istoj planeti.

Koliko god da je neizvjesno predviđati događaje i pisati historiju makar bliske budućnosti, toliko je teško proniknuti u istinu onoga što je završeno i pripada historiji, makar i nedavne prošlosti, te ono što tek počinje… Ali kocka je već sa Sisijem bačena… i još se vrti…

.


Medina Džanbegović is the editor in chief of The Ex-Yu Voice.

Bosanskohercegovačka književnica, književna kritičarka, publicistkinja i novinarka, rođena je 13. septembra 1968. godine u Zenici. Osnovnu školu je pohađala u Maglaju, a srednju, jezičko-prevodilačku gimnaziju, u Doboju. Završila je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1991. godine, zatim književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, 2001. godine, a 2009. godine stekla je zvanje magistra iz književno-historijskih nauka, također na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Danas je poslom i životom vezana za Kairo.

https://bs.wikipedia.org/wiki/Medina_Džanbegović



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Marija Juračić: Hiragana s damine lepeze

Da bismo shvatili kako je japanska pjesma od razdoblja nepismenosti prije 552. godine stigla na lepezu dvorske dame, moramo se vratiti u to daleko doba, kada Japanci još nisu znali pisati, dok su Kinezi već imali bogatu knji...
by Redakcija
 

 
 

Preselio književnik Isnam Taljić (1954-2017)

12. oktobra 2017. godine preselio je rahmetli Isnam Taljić, jedan od bošnjačkih najplodonosnijih pisaca Isnam Taljić, rođen je 1954. godine u Vlasenici, gdje je živio do agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine. Dugo ...
by Redakcija
 

 
 

Poziv za pomoć da se ukrovi kuća Nazifa Daglara

Kako pomoći hadži Nazifu Daglaru iz Ahatovića kod Sarajeva Treba mu krovna konstrukcija, vrata, prozori Hadži Nazif Daglar iz Ahatovića kod Sarajeva je ljudina i po, koji je, kada je mogao, pomagao mnogima u nevolji. Mnogi...
by Redakcija
 

 

 

Konkurs za književnu nagradu „Musa Ćazim Ćatić“ za najbolju neobjavljenu pjesmu 2017.

Na osnovu Odluke o ustanovljenju književne nagrade „Musa Ćazim Ćatić“ Upravni odbori Kulturnih udruženja „Musa Ćazim Ćatić“ Odžak i München raspisuju                                  ...
by Redakcija
 

 
 

Emina Čolović: Moje su pjesme u duhu sevdalinki

Emina Čolović, pjesnikinja Ilahija “Džennet”, za koju sam napisala stihove, postigla je veliku slušanost u arapskim zemljama Emina Čolović iz Rožaja, koja već nekoliko godina živi i radi u njemačkom gradu ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona