Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Reportaža

27. Jula 2015.
 

Braho Adrović: Čovjek sa tri imena i šest jezika

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

NEOBIČNA SUDBINA VELIŠE LEKOVIĆA

Iseljenik crnogorskog porijekla Veliša Leković prošao je veoma težak i neobičan put od Peći, preko izbjegličkih kampova u Njemačkoj, Italiji i Egiptu, živio pod patronatom egipatske princeze kada je upoznao i bivšeg albanskog kralja Zogua i preko Belgije stigao do daleke Kanade gdje i sada mirno i spokojno provodi penzionerske dane.
U zvaničnoj kanadskoj dokumentaciji je Aslen Kaleci, a ime po rođenju mu je Veliša Leković. Dali su mu ga majka Desa i otac Milo Leković. Kada je bio dijete silom prilika zvao se i Luan (lav). Kao dijete preživljavao je dramu koju je režirala neobična životna sudbina i njega i njegove majke. Ovaj sada šezdesetosmogodišnji državljanin Kanade crnogorskih korijena više od dvije decenije svoga života nije znao ni svoje pravo ime, ni ko mu je otac i odakle vodi porijeklo. Od kada je saznao, redovno dolazi u Crnu Goru kod rodbine svoje snahe Sekulić sa Police kod Berana i pokušava da u starom Baru, odakle potiče njegova majka Desa (rođena Nikočević) prevede jednu parcelu zemljišta na svoje ime i na njoj sagradi kuću u koju bi mogao češće dolaziti. Neobična životna sudbina, ipak, pomogla mu je da dosta proputuje, upozna mnoge kulture i običaje, da govori šest jezika i da sada mirno i spokojno živi.

BJEKSTVO IZ PEĆI

Veliša Leković je rođen 14. aprila 1941. godine u Peći. Njegova majka Desa je rođena i kao djevojka živjela u Baru. Kako je u Peći imala sestru pošla je u goste. Tom prilikom, sticajem okolnosti, upoznala je Mila Lekovića i udala se za njega ne interesujući se mnogo o njegovom ranijem životu. Kasnije je saznala da je on bio ženjen i da je imao problema sa tom ženom i dvoje djece. Neobična narav njegovog oca (bar takvu priču je on nakon više od dvije decenije saznao od majke) sve više je potkopavala njihov zajednički život. U vrijeme II svjetskog rata, kada je imao svega 2,5 godine, jedan poznanik njegove majke koji je imao veze sa njemačkim vlastima je jednoga dana došao i ispričao da se priprema akcija te da će, navodno, sve Srbe i Crnogorce da likvidiraju i da je najbolje da bježi iz Peći. Veliša je tada bio isuviše mali i nije mogao da zaključi šta se sve događalo i pod kojim okolnostima, tek njegova je majka prihvatila sugestiju i bez znanja svog supruga sa Velišom i tim poznanikom, Albancem pobjegla za Njemačku… Iz Njemačke su se prebacili u Italiju gdje su bili smješteni u kampu za izbjeglice, koji su držali Englezi. Njegova majka Desa je radila u kuhinji sve do 1947. godine kada je kamp posjetio egipatski princ i izrazio spremnost da u svoju zemlju odvede sve muslimane ukoliko to oni žele. Pošto nije imala drugoga izbora njegova majka Desa je kazala da joj je ime Fatima, da je muslimanka, da se udala za muslimana. Princ je to prihvatio i ona je sa Albancem Kalecijem koga je predstavila kao muža i sinom Velišom stigla u jedan prihvatni centar za izbjeglice u Egiptu. Prilikom posjete tom centru egipatska princeza Nazla je uzela Velišinu majku da kod nje radi, a njega su poslali u školu u kojoj su radili katolički svještenici. Nakon četiri–pet mjeseci Velišu Lekovića i njegovu majku je preuzela druga princeza – Rukija Halim, koja je imala svoj ranč. Sa njima je prešao i njihov saputnik Albanac sa Kosova Kaleci za koga je Veliša dugo godina mislio da mu je otac. Za vrijeme boravka na ranču odnosi između njega i njegove majke su se poremetili. Često je dolazilo do prepirki i svađe i nakon što je za to saznala i princeza, Kaleci je otpušten sa ranča i od tada je Veliša živio samo sa svojom majkom. Dok je još bio sa njima Kaleci mu je, u ljutnji, priznao da nije njegov otac i da on živi u Jugoslaviji. Njegove patnje su uvećane kada su mu djeca u školi počela da prigovaraju da nije musliman. Kao dijete on je bio zbunjen i često se iz škole vraćao plačući. Kada je za to saznala, princeza je odmah shvatila o čemu se radi, pa je naredila da mu se promijeni ime Veliša u novo – Luan, što na turskom jeziku znači lav. Od tada su njegovi problemi značajno ublaženi. Princeza je mnogo zavoljela njegovu majku i njega i veoma su dobro živjeli. Na ranču su dobili i svoju zasebnu kuću. Međutim, blagostanje nije dugo trajalo. Došlo je do revolucije u Egiptu u kojoj je Naser preuzeo vlast. U tom momentu njegova majka se nalazila sa princezom u Turskoj, a on je za to vrijeme bio smješten u manastiru u kome su živjeli albanski derviši. S obzirom na nove okolnosti, princeza nije htjela (ili nije smjela) da se vrati u Egipat, već je tamo ostala i ubzo je i umrla. Velišina majka se, naravno, plašeći da se ne zatvore granice, vratila u Egipat. Princezin brat je tom prilikom otvorio vrata svoga dvorca i kazao joj da uzme „za dušu princezinu” koja je mnogo voljela šta god želi. No, nove revolucionarne vlasti su oduzele ne samo dvorac, već je Veliša sa svojom majkom bio prinuđen da napusti i kuću koja im je data na korišćenje, a prilikom izlaska iz nje oduzeli su im i dio nakita i drugih predmeta koje su bili preuzeli kao uspomenu na dobru princezu.
Nakon izlaska iz dvorca, Lekovići su našli stan pod zakup kod jednog svog poznanika u Egiptu. Nastupio je ponovo period veoma teškog života. Veliša je kao i njegova majka, morao da traži da radi bilo šta da bi preživjeli. Čak se sa šesnaest godina i oženio. Kada je 1956. godine došlo do krize oko Sueckog kanala, uz pomoć međunarodnih organizacija i „Karitasa”, Veliša i njegova majka su uspjeli da se prebace u Belgiju.

PONOVO U EGZILU

— Kada smo stigli u Belgiju, ja sam još mislio da sam Albanac jer majka iz straha od prijeke naravi moga oca nije smjela da mi kaže ko mi je otac i gdje živi, jer je strahovala da bi je on pronašao i napravio joj mnoge teško predvidive probleme – priča Veliša, prisjećajući se dana kada je živio u Egiptu, kao i kada je išao u Aleksandriju da vidi poznatog albanskog kralja Zogua.
— Kada je 1964. godine u Belgiju došao neki čovjek sa Kosova, majka ga je pitala da li je živ Milo Leković i od njega saznala da je umro. Tek ta vijest ju je oslobodila straha – prisjeća se Veliša, oživljavajući na tren dramu koju je preživljavao u potrazi za svojim identitetom, podsjećajući da mu ni tada majka nije smjela kazati da su iz Peći, nego ga je ubijedila da su iz Bara u Crnoj Gori.
— Jednoga dana, dok sam još bio na poslu, došao je moj šef i obavijestio me da me traži neki čovjek, koji se predstavio kao moj ujak. Od njega sam saznao da mi majka ima sestru koja živi u Kanadi, odnosno u Otavi. Od svojih rođaka Veliša je saznao da mu pravo ime nije Aslen, nego Veliša Leković. Tada se u njemu rodila snažna želja da posjeti Bar gdje je njegova majka imala i braću. Međutim, nije, kako kaže, smio da se vrati jer su mu kazali da ga dok ne napuni 35 godina mogu uzeti u vojsku.
Iz Belgije, nakon uspostavljanja veze sa sestrom njegove majke, Veliša se preselio za Kanadu, gdje je i dobio i državljanstvo, zaposlio se i formirao porodicu. Više puta išao je i u Bar. Saznao je i gdje se sa Kosova odselio njegov otac, ali, na žalost, sve se to događalo kada on više nije bio među živima. Telefonom je uspostavio vezu i sa svojim polubratom Đorđijem iz Peći. On ga je zvao da dođe da ga posjeti, ali se njegova majka plašila. Želja da ga posjeti nije mu se ispunila jer je i on godinu nakon što su se putem telefona upoznali umro.
U Kanadi Veliša sada odlično živi. Djeca su mu se poženila i poudavala i ona i njihove porodice dobro su situirane. Kod porodice Sekulić, na Polici kod Berana, odakle je njegova snaha Radmila Sekulić, Veliša dolazi svakoga ljeta.
— Želio bih da prevedem na sebe jednu parcelu zemljišta na ime nasljedstva moje majke u Baru. Tu bih rado sagradio kuću gdje bismo, makar ljeti, dolazili ja i moja djeca, ali to još nijesam uspio da regulišem – priča Veliša Leković, čovjek sa tri imena i čovjek koji, pored srpskog odnosno crnogorskog jezika, odlično govori još i arapski (zna mnogo dova iz Kur’ana), italijanski, turski i, naravno, engleski, a znao je dobro i albanski, ali ga je, kako kaže, dosta zaboravio jer nije bio u prilici da češće komunicira sa licima sa tog govornog područja. Veliša je interesantan i po tome što je i u Egiptu imao dvije žene. Prva se zvala Il Imam Šafej Šam Koja, a druga Sadeja. Bile su to, kako kaže dobre žene, ali je on bio mlad i neodgovoran iako je sa prvom imao i dijete. Sada ih se, kako kaže, uvijek rado sjeća, kao i princeze Rukije Halim, kćerke egipatskog kralja Faruka, kao i bivšeg albanskog kralja Zogua. U Otavi u Kanadi, gdje živi od 1966. godine, ljubomorno čuva i nekoliko eksponata koje su sačuvali kao uspomenu kada su ga posjetili.


 

Istaknuta slika: Braho Adrović sa suprugom Rabijom



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Razgovor sa Vesnom Radović: Ni danas nismo mnogo odmakli od ”devedesetih”

Djetinjstvo je možda najbezbrižniji dio života, pa samim tim i najljepši. Recite nam nešto o odrastanju i školovanju u kamenom gradu, pored mora. VESNA RADOVIĆ: Tek mnogo godina kasnije, prošavši dosta svijeta, shvatil...
by Redakcija
 

 
 

NOVO: Objavljena knjiga ”Ključ” Mirsada Hadrovića

Početkom februara 2017. godine rožajska ‘’Avlija’’ je objavila pripovjetku “Ključ” Mirsada Hadrovića Kao što je Tolstoj kazao: ”Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, ...
by Redakcija
 

 
 

Osvald Tomović: Ona

U jednom trenutku mi baš onako mnogo nije bilo dobro i kao mnogi drugi i ja sam počeo da se rastavljam da bih našao uzrok tome. Deo po deo sam skidao, rasklapao, okretao u ruci, uključivao rendgenpogled, ultrazvučni skener...
by Redakcija
 

 

 

Poezija Budimira Stefanovića

Budimir Stefanović     N E P O V R A T N O . Sećanje na sopstvenu utrobu bledi, pred apsolutnom nevidljivošću dočarane nutrine, rosa na izrezbarenom čelu, zadirkuje tugu koja curi ispod nozdrva, zlate se u izmag...
by Redakcija
 

 
 

Hamid Dabashi: Očajnička potraga za ‘požarom u Reichstagu’

Imajući u vidu Trumpovu ozbiljnu nepopularnost, incident da se ilegalno dokopa vlasti postaje sve vjerovatnija, opasna mogućnost. Donald Trump i njegovi glavni islamofobi okupljeni u Bijeloj kući, sada sa militantnim križar...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona