Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Reportaža

11. Juna 2016.
 

Dr Haris Hadžić: Hadži Abas Iljazović

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Hadži Abas Iljazović iz Lukara kod Novog Pazara, je jedna od onih ličnosti koje zaslužuju da se o njima zabilježe neke barem najbitnije životne činjenice, koje mogu poslužiti kao primjer za ugled. Ovaj naš hadžija je još jedan živi dokaz da se u Sandžaku i dan-danas može naći stariji čovjek, hadžija, pobožnjak, ihtijar, domaćin od odžaka, koji je tako pripsan, sa kijafetom, sa bijelom bradom i hadžijskom kapom, kao što je on. Treba “ugrabiti” te zapisati biografije ovakvih ljudi, jer bojimo se da i u našim krajevima polahko iščezava onako pripsana ljudska figura, pripsana bijela hadžijska kapa, prsluk-fermen, koji se nosi preko bijele košulje, sa džepnim sahatom i ćustekom, a što sve još,u odgovarajućim svečanim prilikama, nosi i čuva naš hadžija Abas. Odbio je da se obuče i udesi mahsus za slikanje, reče nije mi to potrebno. Jedva snimih jednu fotografiju mobilnim telefonom. No, pokaza nam neke svoje stare slike, kako bismo, toliko koliko bliže upoznali ličnost ovog primjernog Bošnjaka.

abas iljazovic

Hadži Abas Iljazović

Ozarenog i prijatnog, pobožnjačkog, lica nam priča da jedva čeka dolazak predstojećeg ramazani-šerifa, jer se, kaže, u mjesecu posta, Allahovog rahmeta, magfireta i selameta, osjeća mnogo zdravijim i zadovoljnijim nego tokom drugih mjeseci u godini. – Ja, tokom ramazana, kaže – naš hadžija, ne uzimam inzulin, iako imam šećer, jer mi se i ta moja bolest tada stabilizuje. To je samo Allahova pomoć – veli nam hadži Abas, i nastavlja: Ja to tako razumijem, kao posebnu blagodat i nimet od Allaha, dž.š., svome robu, jer je to kod mene slučaj svakog mjeseca Ramazanu, dok, van Ramazana, kad ne postim, moram stalno da koristim inzulin.

Iako je zakoračio u 83-ću godinu života, sa radošću čeka prvu teraviju i prvi sufur i prvi iftar. – Ovo će mi, ako me Allah dragi poživi biti 68-mi ramazan, od kako sam kao 15-to godišnjak počeo da postim, prisjeća se naš hadžija.
A, s pogledom uprtim negdje daleko, uz duboki uzdah, kazuje nam o svom djetinjstvu, o starom vaktu, o burnim vremenima i teškom životu koji je imao skoro svaki Sandžaklija, a koji je toliko sličan životu cijelog naroda kome pripadamo.

Pričao mi je rahmetli babo, da smo mi porijeklom od bratstva Murića iz sela Besnika kod Rožaja, odakle je doselio još naš rahmetli dedo Iljaz.

Imali smo težak život – priča hadžija – bili smo siromašni što se mala tiče, ali nijesmo pokleknuli duhom i nikad nijesmo zaboravili ko smo i šta smo, kojoj vjeri pripadamo. Nijesmo zaboravljali, isto tako, ni da smo ljudi i Allahova stvorenja koja vole i poštuju sve druge ljude, a najprije rodbinu i komšije, jer su oni najpreči bez obzira koje su vjere. To je muslimanu farz. Tako su nas naše stare hodže učile u mektebu. Tako smo slušali dersove, ali i savjete naših roditelja. Imali smo dobro kućno vaspitanje. Ja sam od malehna naučio da drugom nikad ne učinim ono što ne bih volio da neko meni učini. Drukčiji je danas vakat. Ja sad nijesam baš najboljeg zdravlja, Bogami, nije ni čudo – imam 83 godine, el hamdulillah. Naši stari su ovdje doselili prije sto godina. Pričao mi je rahmetli babo, da smo mi porijeklom od bratstva Murića iz sela Besnika kod Rožaja, odakle je doselio još naš rahmetli dedo Iljaz. On se nastanio u selo Lukare kod Novog Pazara, sa svojim sinom a mojim babom Muratom i četiri kćerke. Ne zna se tačno koje je to godine bilo, ali otprilike, negdje oko 1915. godine, dvije godine nakon što je Turska otišla iz naših krajeva. Izgleda da je to bilo u vrijeme kad se srpska vojska povlačila pred austrougarskom preko Sandžaka ka Albaniji. Tada je ovdje zavladao Švaba i to su bila ta gladna i teška ‘’švapska vremena’’ – glad, bolesti, siromaštvo. Nešto kasnije, vjerovatno za vrijeme bivše Jugoslavije, kad se uspostavljala nova država, promijenili su prezime Murić u Iljazović – po imenu našeg djeda.
– Ja sam rođen 1934. godine. Moj babo se, kako rekoh, zvao Murat, a majka Bahta, koja je bila iz Lukara od Dupljaka. A, moja rahmetli hanuma, Hajrija, da joj Allah dadne Džennet, bila je iz Kominja od Sajtarića. Imao sam još jednog brata i dvije sestre. Kao dječak išao sam u Goševo u mejtep, kod mula Sefera Hamidovića. Dobar je to hodža bio. I poštovan, Bogme, od svakoga. Mi, vala ne odselismo za Tursku, ono kad se išlo. Tako bi sudbina. A možda je i bolje. Bilo je ovdje i ratova i patnje i straha, ali uz Allahovu pomoć preživjelo se. Mi sad, šućur Allahu mnogo dobro živimo. A, šta sam zapamtio imala bi velika knjiga da se napiše.
Ja sam, sinko, vojsku, onu Titovu, služio u Novom Mestu u Sloveniji, 1957. godine. Nakon odsluženja radio sam dvije godine u beogradskoj firmi “Rad”, a poslije toga sam 26 godina bio kurir u osnovnoj školi “Lukare”, gdje sam se i penzioniso 1997. godine.
Hadžija Abas kaže da je zadovoljan onim što ima, što mu je Allah dao: djecu, potomstvo, prijatelje, imovinu. Ima sinove i kćeri, ima dobre nasljednike, da ih se nikad ne zasrami. Ne može da nabroji imena svih 15-oro unučadi i 16-oro praunučadi. Ali, sve ih voli, i svi oni njega poštuju i vole. Hadždž je obavio 1997. godine, a nakon što mu je hanuma preselila na ahiret 2010. godine, iste godine je za nju poslao bedela. Iako je već zašao u devetu deceniju života, naš hadži Abas ne dozvoljava da mu prođe džuma namaz, nego je svakog petka među prvima u džamiji u Lukarama kod imama Munir ef. Bejtovića. Prisjeća se hadži Abbas i onih ranijih vremena kada su ljudi teško živjeli i bili puno siromašniji nego danas, ali, kaže, niko od dobrih vjernika nije postavljao pitanje da li klanjati džumu namaz ili postiti mjesec ramazan, iako je džamija bila podaleko, iako je bilo vrijeme komunizma, koje nije bilo baš lahko za one vjernike koji su bili u poslu, posebno za službenike. A, danas, kaže naš hadži Abas, prije ramazana i po par mjeseci mnoge ljude sa slabim imanom uhvati panika kako će ispostiti mjesec ramazan: te vrućina je, te ja radim, te kratka je noć ne mogu da se naspavam. A, vjernik, kaže, jednostavno vjeruje u pomoć od Allaha Dragog i uspije u svemu pa i u postu, ne osjeća ni glad ni žeđ. Hadži Abas je sa svojom rahmetli hanumom, kao dar od Stvoritelja, izrodio dva sina i dvije kćerke. Sve njih su Allahovom, dž.š., voljom, odgojili u vjeri islamu i kao dobre ljude, i ponosan je na njih. Svi oni su oženjeni-udate i formirali su svoje porodice. Sin Hafiz i kćerka Fatima sa svojim porodicama žive u Novom Pazaru, a sin Ismail i kćerka Remka sa svojim porodicama žive i rade u Njemačkoj. Hafiz ima građevinsku firmu u Novom Pazaru, čiji sin Ahmedin je završio medresu “Gazi Isa-beg”. A drugi sin hadži Abasa, hadži Ismail je inženjer građevine i ima firmu u Offenbachu u Njemačkoj, gdje je istovremeno i jedan od glavnih aktivista u sandžačkom džematu “BKZ-Offenbach”. I Ismailov sin, a unuk hadži Abasov – Enes, je, također, završio medresu “Gazi Isa-beg” u Novom Pazaru, nakon čega je upisao fakultet islamskih nauka u Medini, gdje se trenutno i nalazi. I Enesova hanuma je svršenica iste medrese i ona se sa Enesom nalazi u Medini.
Hadžija Abas nije želio da govori o konkretnim vakufima svoje porodice i učestvovanju u pomaganju muftačnima i islamskim institucijama, bilo da se radilo o stipendijama određenim učenicima medresa, škole Kur’ana Časnog, bilo da se radi o održavanju i pomaganju džamija, kako u Sandžaku tako i u dijaspori, gdje posebno prednjači njegov sin Ismail. Sve to zna Allah, dž.š., veli hadžija, a manje je važno da li je poznato i mnogim džematlijama koji poznaju ovu hajirli porodicu.
Zapisivač ovih redaka ima lična saznanja o još puno pozitivnih stvari o porodici našeg hadžije Abasa, ali, zbog njegove jasno izražene želje da se čak uopšte i ne piše o njemu, nećemo navesti još mnoge njihove konkretne primjere dobročinstva. Zna naš hadžija za onaj hadis u vezi sa dobročinstvom: “Neka ne zna ljevica šta daje desnica”. Ali, i mi znamo da nam je dužnost da ukažemo na dobre primjere starijih i pobožnijih, kako bi se mlađe generacije mogle ugledati na njih.
Na kraju ove kratke reportaže o još jednom sandžačkom hadžiji, upućujemo dovu Allahu, dž.š., da ukabuli sve hajrate i da podari svako dobro ovoj uzornoj porodici, a posebno našem uvaženom hadži Abasu, kome želimo da ga Uzvišeni još mnogo godina poživi i da mu kao i do sada pomogne da isposti i predstojeći mjesec posta ramazan, koji tako željno iščekuje, i da još mnogo drugih dočeka u krugu svoje čestite porodice, u zdravlju i veselju, i da još mnogo sevapa stekne. Amin.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Razgovor sa Vesnom Radović: Ni danas nismo mnogo odmakli od ”devedesetih”

Djetinjstvo je možda najbezbrižniji dio života, pa samim tim i najljepši. Recite nam nešto o odrastanju i školovanju u kamenom gradu, pored mora. VESNA RADOVIĆ: Tek mnogo godina kasnije, prošavši dosta svijeta, shvatil...
by Redakcija
 

 
 

NOVO: Objavljena knjiga ”Ključ” Mirsada Hadrovića

Početkom februara 2017. godine rožajska ‘’Avlija’’ je objavila pripovjetku “Ključ” Mirsada Hadrovića Kao što je Tolstoj kazao: ”Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, ...
by Redakcija
 

 
 

Osvald Tomović: Ona

U jednom trenutku mi baš onako mnogo nije bilo dobro i kao mnogi drugi i ja sam počeo da se rastavljam da bih našao uzrok tome. Deo po deo sam skidao, rasklapao, okretao u ruci, uključivao rendgenpogled, ultrazvučni skener...
by Redakcija
 

 

 

Poezija Budimira Stefanovića

Budimir Stefanović     N E P O V R A T N O . Sećanje na sopstvenu utrobu bledi, pred apsolutnom nevidljivošću dočarane nutrine, rosa na izrezbarenom čelu, zadirkuje tugu koja curi ispod nozdrva, zlate se u izmag...
by Redakcija
 

 
 

Hamid Dabashi: Očajnička potraga za ‘požarom u Reichstagu’

Imajući u vidu Trumpovu ozbiljnu nepopularnost, incident da se ilegalno dokopa vlasti postaje sve vjerovatnija, opasna mogućnost. Donald Trump i njegovi glavni islamofobi okupljeni u Bijeloj kući, sada sa militantnim križar...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona