Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Reportaža

12. Avgusta 2015.
 

Nada Salom: U Počitelju, kod Safeta Zeca

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Idem Ivanki i Safetu Zecu u Počitelj. Ne mogu više da vrdam, znaju da sam u Mostaru. Ivanka će, ako treba, doći po mene. Odbijam, jer nije mi teško autobusom. Već sam se, kad sam dolazila u Mostar, na stanici raspitala kad ima autobus za Čapljinu ili u pravcu mora, preko Počitelja.

Ispostavit će se da će me kriva informacija „provozati“ okolo, preko zapadne strane, što je na ovim „našim“ i „njihovim“ prostorima sve prije nego geografska odrednica. Vidjevši odmah da nisam domaća, u čapljinskom autobusu, koji saobraća na relaciji Mostar, Čitluk, Međugorje, Čapljina, susretljivi vozač i kondukter su mi pokazivali znamenitosti ovog kraja…

Idem i tog jutra uzbrdo prema, ko zna koji put, restauriranoj džamiji, koja je jedan od najljepših spomenika islamske sakralne arhitekture u Hercegovini.

Kad sam im kazala da sam krenula slikaru Safetu Zecu u Počitelj i da sam „greškom“ u njihovom autobusu, uputili su me na čapljinske taksiste. Prvi u redu, „naš“, s ove istočne strane, povratnik. Za simboličnu sumu prevozi me do podnožja Počitelja. Mogla sam, kaže, i s druge strane, pa na vrh, bilo bi mi bliže Safetu.

Kula, džamija i čempres

Ali, ja sam baš htjela po kamenitim stazama koje su me uvijek vodile prvo prema Kuli, onoj čije se doba zidanja ne zna, ali se može, prema pisanju prof. Marka Vege, naslutiti da ju je zidao bosanski ban Stjepan Kotromanić „poslije 11. maja 1330. godine kad mu je došlo šest majstora iz Dubrovnika sa jednim zidarom iz Bolonje…“

Idem i tog jutra uzbrdo prema, ko zna koji put, restauriranoj džamiji, koja je jedan od najljepših spomenika islamske sakralne arhitekture u Hercegovini.

O njoj i visokom čempresu u njenom haremu pisao je i Evlija Čelebija, poznati turski putopisac koji je ovuda prošao 1664. godine, navodeći i natpis na njenoj kapiji „Ovu časnu džamiju podigao je dobrotvor i dobročinitelj Hadži – Alija, sin Musa-agin 971. godine“ (po Hidžri, op. N. S.), zaključujući da će postojati „sve dok Bog bude htio“.

Safet mi je ne tako davno pomalo rezignirano rekao kako je Kolonija restaurirana, ali da se ne može iz Sarajeva voditi.

Od džamije idem desno, prema Likovnoj koloniji, osnovanoj 27. septembra 1964. u rekonstruiranim i restauriranim konacima počiteljskih kapetana Gavrankapetanovića. Safet mi je ne tako davno pomalo rezignirano rekao kako je Kolonija restaurirana, ali da se ne može iz Sarajeva voditi. „Treba joj pametna osoba, vješta, kako bi to bila otvorena domaćinska kuća, ovako je tužno…“

Sad me mobitelom upućuje da prođem pored Kolonije (niko se ne čuje, ni ne vidi), pa da krenem gore, pa još malo lijevo, pa desno, a stepenica 200! Ivanka mi za svaki slučaj ide ususret…

Majčin ćilim i tragovi

Sjetih se da su mi jednom njih dvoje pričali kako im je prvi put u Počitelj došla Safetova majka, 1975. godine.

Kako je ta „izuzetno duhovita, inteligentna, znatiželjna žena, došla autobusom da vidi tu našu kuću, noseći nam ćilim. Stala je na kapiju i rekla: Ako ovo bude kuća, ja ću biti cura!“

“Ima u Zeca jedan rad, koji motiv ljudske figure postavlja u središte, koncentrirajući na sebe svu umjetnikovu emociju preobraženu u pažnju i znanje: Majka iz 1972. Sve je tu: starinska soba, raskriljen prozor, na njegovoj dasci posuda sa cvijećem, kadar uokviren prozirnim zavjesicama, a u dubini pejzaž s brdom i kućicama, iznad njega ogromno prazno nebo. Nad svime dominira žena koja sjedi pokraj prozora: unutarnji spokoj i mirna snaga jednako izbijaju iz cjeline monumentalne figure i iz svih njezinih pojedinačnih elemenata: snažne plastike glave i pogleda ispod poluzaklopljenih očnih kapaka, moćne biste s jakim grudima ispod kojih u širokom krilu miruju prekrižene ruke… ” (Ivan Lovrenović)

Počitelj, čijim kamenjem ponovo gazim poslije toliko vremena, Safeta je privukao „ljepotom graditeljskom, pa i velikom dozom napuštenosti“.

I sama sam slikarstvo Safeta Zeca, i to „posredno“, zavoljela preko nekoliko radova nazvanih „Soba moje majke“, kojima su se ubrzo pridružile „Krošnje“. U nekada velikoj izdavačkoj kući u kojoj sam radila, jedno od izdanja štampalo je, na formatu A4, nekoliko reprodukcija ovih Safetovih ciklusa. Dvije sam sačuvala do danas, zavidjevši sopstvenom bratu što je imao original iz Zecovog beogradskog ciklusa:

“Gdje god sam bio, ostavljao sam trag. Odrastao sam na Čaršiji, pa su ostali tragovi; pa sam studirao u Beogradu, pa su ostali tragovi; pa smo stanovali na Adi, pa su ostali tragovi, pa u Veneciji, stalno ostavljam nekakav trag…”

Bilo je to u vrijeme kada sam sa jednom mladom likovnom kritičarkom, koja je preferirala instalacije, u redakciji vodila „rat“ oko toga zašto volim „kičaste, sladunjave“ Safetove „Prozore“, a ne vidim vrijednost instalacija i aktuelnih likovnih performansa. Nekom takvom „modernom“, kakva je bila, nije se dalo objasniti zašto dušom, „sirovom kožom“ osjećam svaki milimetar Safetovih slika.

Napuštena ljepota

Počitelj, čijim kamenjem ponovo gazim poslije toliko vremena, Safeta je privukao „ljepotom graditeljskom, pa i velikom dozom napuštenosti“:

“On je ostavljen, a Ivanka i ja smo ušli u tu avliju i rekli – samo malo da okrečimo. Šta je to spram mirisa, spram svjetla počiteljskog! Krpili smo, krečili… Bila je to avantura. Naša prva kuća!”

Sad ih imaju dvije. U gornjoj, iznad najvišeg platoa, prirodne terase na kojoj se usidrio jedan trošni čamac, nalazi se Safetov atelje i mala izložbena postavka, koju, kaže Ivanka, treba ove jeseni malo promijeniti. Svuda buketi sušenog autentičnog aromatičnog bilja i trava, a u jednom uglu tri bešike (kolijevke, zipke).

“Zauvijek mi je ostao u sjećanju taj zvuk, taj jednolični ritam koji pravi bešika na drvenom podu…”.

U donjoj kući se boravi. Kuhinja, k'o nekad, u kamenu. Sačuvan svaki detalj autohtone, suptilne kulture stanovanja. Iznad vrata ponovo sakupljena kolekcija starih kućnih ključeva i kalauza. Ona prijašnja u posljednjem ratu je odnesena, kuće su opljačkane do temelja, samo je ostala Safetova presa za bakropis:

“Sa zlom ne može nikakva racionalnost izići na kraj. To, vjerojatno, može samo umjetnost, boreći se da se sačuva barem sjećanje. Tragedija je iskonska, svugdje na svim prostorima, ne znam koliko hiljada godina je ista. Ljudska nesreća je ista.”

Onako, usput, Ivanka je složila i sirnicu. Dok se mirisi jela šire, kazuje kako su se Safet i ona upoznali još na akademiji…

Dok sjedim na kamenoj sećiji u „dnevnom boravku“ u kući u kojoj je sve povezano, otvoreno i nekako prisno, gledam ravno na Kulu. Ovi što prave kuće i kućerine, vile i viletine, teško da bi mogli shvatiti kako jedan Safet Zec nema veliku kuću, kako mu je mjesec nad kulom najskupocjenija svjetiljka, kako godinama „krpi“, slaže kamen na kamen… Kako bi da može svaki počiteljski podzid popravio, svaku gradinu uspravio…

Ivanka nam od povrća iz njihove bašte, do koje mora sići gotovo vertikalnim stepenicama, u zemljanoj posudi, pravi hercegovački lonac: luk, patlidžan, tikvice, mahune… Ne znam kad sam posljednji put jela tek ubrani i samo obrisani krastavac.

Onako, usput, Ivanka je složila i sirnicu. Dok se mirisi jela šire, kazuje kako su se Safet i ona upoznali još na akademiji. Danas imaju dvoje odrasle djece, sina Gorčina i kćerku Hanu. Njena Dora je baki i dedi glavna – slike u mobitelu pokazat će vam prije nego neki Safetov rad.

Safet voli da imaju veliki sto, da hrane ima za svakog ko naiđe. On sam uzme zalogaj, dva. Malo, baš kao što i malo govori. „Često se čini utonuo u tihu meditaciju o stvarima i događajima. Čini se neodlučnim intervenirati u realnost… Nasuprot tome, njegovo je slikarstvo rijeka koja plavi. Njegovo slikarstvo je snažno i zgusnuto, poetično ili tragično, bolno ili puno radosti. To su impresije koje imamo pristupajući njegovom djelu: uznemirujući čvrsti rukopis, epski i klasičan, snažan i oniričan“ (Giandomenico Romanelli u predgovoru kataloga izložbe u Muzeju Correr u Veneciji).

Dok gledamo put Neretve, pričamo i o tome kako je svojevremeno ona vlast ovaj srednjevjekovni grad-muzej odvojila od rijeke, slaveći još jednu „radnu pobjedu“ šezdeset i neke prošlog vijeka.

Rado uzme gitaru, pa se prati dok ispod glasa pjevuši neku sevdalinku, ne obraćajući pažnju na to da li ga Ivanka i ja slušamo…

Noćne more

Prvi put mi ne pada teško što je Safet škrt na riječima, jer nisam došla da napravim razgovor. Ipak ga podsjećam na njegovo pisanje, posebno reagovanja povodom onog što se događa Počitelju. Pokazuje mi rukom s kog vrha su htjeli/ hoće da ide famozni most koridora 5c:

“Čitav Počitelj je kao školjka, okrenut ka jugu. Prema tome, svi naši pogledi, svo nebo, svi prozori su okrenuti na tu stranu. Ako stavite tu jednu betonsku grdosiju, pa to je kao u noćnim morama. Onda možemo Počitelj uistinu da prekrižimo, da ne postoji. Uopšte, šta će onda Počitelj?”

Dok gledamo put Neretve, pričamo i o tome kako je svojevremeno ona vlast ovaj srednjevjekovni grad-muzej odvojila od rijeke, slaveći još jednu „radnu pobjedu“ šezdeset i neke prošlog vijeka: „Ispod porušenih počiteljskih bedema prošao je moderni asfaltni put koji ga je pregradio od ćudljivih tokova Neretve. I preporodio. Približio ga ne samo svim našim bratskim republikama, nego i čitavoj Evropi“ (Hakija Kulenović u Likovno-poetskoj monografiji Počitelj, 1979).

U očima se pomiješali svi do sada viđeni Safetovi radovi, bakropisi, suve igle, „malo boje“, ulja…

Na povratku, pitam na tom istom putu, gdje stoji autobus za Mostar. Kažu, dolje, kod križa. Dok ga čekam, upijam miris buketića začinskog bilja što mi ga je ubrala Ivanka.

U očima se pomiješali svi do sada viđeni Safetovi radovi, bakropisi, suve igle, „malo boje“, ulja… Zahvalna za vrijeme provedeno kod umjetnika, koji „ne sumnja u moć slikarstva, moć da se proizvede nužan nemir“ (Pascal Bonafouks, O Zecu, Nemir pred s-tvarima), opet se vraćam Evliji Čelebiji i njegovom zapisu Grad Počitelj.

Piše kako je odsjeo u saraju Ibrahim-age, ćehaje velikog vezira Ahmed-paše Čuprilića, gdje mu je njegova „milostiva i poštovana gospođa majka“ kad joj je donio sinovljevo pismo, od radosti, istoga časa darovala par odijela, boščaluk i deset hiljada akči i poslala ga da razgleda grad.

O njoj će i dr. Radovan Samardžić u spomenutoj Likovno-poetskoj monografiji pisati kao o počiteljskoj gospođi kojoj su u posjetu došli dubrovački poklisari. Vlada ih je u neobičnoj  diplomatskoj misiji uputila „nikom drugom nego jednoj običnoj muslimanskoj kaduni, desnoj ruci velikog ćehaje u njegovom naporu da svoj rodni Počitelj ostavi pod pečatom svoje porodice i u njemu podigne što više zadužbina“.

Razgovor je obavljen ne iza, nego kroz zatvorena vrata, a ova sjajna starica je pokazala svu mudrost diplomate. Kao, ona bi učinila sve za svoje komšije, ali zar ne vide da sva zemlja traži izlaz na more i da su zbog toga sa svih strana već došla nebrojna pisma njenom sinu…

O tempora, o mores!


 

Preneseno sa: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/u-pocitelju-kod-safeta-zeca



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Marija Juračić: Hiragana s damine lepeze

Da bismo shvatili kako je japanska pjesma od razdoblja nepismenosti prije 552. godine stigla na lepezu dvorske dame, moramo se vratiti u to daleko doba, kada Japanci još nisu znali pisati, dok su Kinezi već imali bogatu knji...
by Redakcija
 

 
 

Preselio književnik Isnam Taljić (1954-2017)

12. oktobra 2017. godine preselio je rahmetli Isnam Taljić, jedan od bošnjačkih najplodonosnijih pisaca Isnam Taljić, rođen je 1954. godine u Vlasenici, gdje je živio do agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine. Dugo ...
by Redakcija
 

 
 

Poziv za pomoć da se ukrovi kuća Nazifa Daglara

Kako pomoći hadži Nazifu Daglaru iz Ahatovića kod Sarajeva Treba mu krovna konstrukcija, vrata, prozori Hadži Nazif Daglar iz Ahatovića kod Sarajeva je ljudina i po, koji je, kada je mogao, pomagao mnogima u nevolji. Mnogi...
by Redakcija
 

 

 

Konkurs za književnu nagradu „Musa Ćazim Ćatić“ za najbolju neobjavljenu pjesmu 2017.

Na osnovu Odluke o ustanovljenju književne nagrade „Musa Ćazim Ćatić“ Upravni odbori Kulturnih udruženja „Musa Ćazim Ćatić“ Odžak i München raspisuju                                  ...
by Redakcija
 

 
 

Emina Čolović: Moje su pjesme u duhu sevdalinki

Emina Čolović, pjesnikinja Ilahija “Džennet”, za koju sam napisala stihove, postigla je veliku slušanost u arapskim zemljama Emina Čolović iz Rožaja, koja već nekoliko godina živi i radi u njemačkom gradu ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona