Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Sjećanja

28. Marta 2015.
 

Mehmed Meša Delić: Sto godina od smrti Muse Ćazima Ćatića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

„MOJA MALA IZBA –  MOJ VELIKI SVIJET“

Na svaki put, da li bio kratak ili dug, krene se s malim korakom.  A Musa Ćazim Ćatić kao da je slutio da će njegov životni put biti kratak krenu s velikim korakom u svijet varki, da u njemu traži i sakuplja iskustvo i znanje. Iako je živio svega 37 godina i promijenio mnogo zanimanja, a jedno od njih je bilo poznavanje orijentalnih jezika.

Musa Ćazim Ćatić, pjesnik i prevodilac, zauzima počasno mjesto u historiji bošnjačke književnosti, jer je u svom tako krtakom životu stekao veoma široko iskustvo i znanje. Ćatić se čini danas kao izuzetan naš savremenik, koji svojim djelom determinira i ona tumačenja što su iz svijeta intuicije prešla u svijet definirajućih iskaza.

Rođen je 12. marta 1878. godine ranom zorom, u siromašnoj porodici Hasana Ćatića, u posavskom gradiću Odžaku kod Modriče. Istog dana dobio ime Kjazim, Ćazim. Bilo je kažu, radosti na pretek. Ali su, zbog svega što je Ćatić u 37 godina burnog i bohemskog života uradio, njegovi savremenici, biografi i bibliografi Abdurezak Hifzi Bjelavac, Hamzalija Ajanović, Alija i Abdurahman Nametak, Rešad Kadić, Hamdija Kreševljaković, Tin Ujević, pa mlađi i knjizi naklonjeni Alija Isaković, Enes Duraković, Kasim Deraković, Tode Čolak, Mustafa Ćeman…, u detalje objasnili Musin život i djelo.

U rodnom mjestu Odžaku pohađao je Musa mekteb i osnovnu školu. Nakon očeve smrti i majčine preudaje, seli se u Tešanj, gdje  Musa uči brijački zanat kod očuha i pohađa tešanjsku medresu. Bio je darovit učenik i već u medresi naučio arapski, turski i perzijski jezik. Kada je napunio dvadeset godina i trebalo da bude regrutiran u vojsku (1898.), bježi u Tursku. Tu, u Ilceju Sultanija, upoznaje Osmana Đikića i Avdu Karabegovića, ali ga materijalne neprilike gone da se vrati u Tešanj. Uzet je u vojsku i tri godine služio u Tuzli i Budimpešti.

Godine 1902. na nagovor muftije Mesuda Smailbegovića, ponovo odlazi u Carigrad i neko vrijeme sluša predavanja u Mektebi Numunici Terreke medresi, ali – nezadovoljan načinom obuke – polaže diferencijalni ispit iz općeobrazovanih predmeta i završava četvrti razred gimnazije. Uz pomoć Adem-age Mešića pohađa u Sarajevu šerijatsku sudačku školu, odakle je zbog neurednog života u 4. godini izbačen, da bi nakon posebne dozvole Zemaljske vlade položio diplomski ispit.

Godine 1909.  i 1910. proveo je u Zagrebu kao student prava. Tu se kretao u Matoševom i Ujevićevom pjesničkom krugu i pekao zanat: književni i bohemski.

 

Po Tinu Ujeviću: „Boemski život živi čovjek koji živi od danas do sutra, nema novca, nema briga, ali je viši od sredine i ponosa je što se oslobodio građanskih shvatanja i stega. Pravi boemi vječno sjede u istim, često i dosadnim kavanama velegrada, gladuju, žive u planovima, spavaju na klupi po stanicama i parkovima!“…

Ipak, neprilike ga natjeraše da se vrati u Tešanj, zaposli se u banci, odakle ga brzo otpustiše zbog neurednog života. Ni u Bjeljini, gdje je obavljao pisarske poslove nije dugo ostao; ponovo odlazi u Zagreb na studije i ponovo ga iste neprilike otjeraju u Tešanj.

To je bila 1912. godine, radi u tešanjskoj banci, pomišlja na samoubistvo i stvara svoje najbolje pjesme.  Muhamed Bekir Kalajdžić odvodi ga 1912. godine u  Mostar, povjerava mu uredništvo „Bisera“ i tjera ga na prevođenja za Muslimansku biblioteku. A kad sam mu jednom rekao da ga vlasnik lista (Bakir Kalajdžić) iskorišćuje, on je odgovorio: „Istina je, ali on potpomaže našu književnost“! Možda je to bila istina (Hifzi Bjelovac).

Bohemski život Ćatića je bio razlog da ga dugo vremena nisu prihvaćali ozbiljno, a njegovo književno djelo isto tako, jer ga nisu ni poznavali. Takvima je poručio:

„I zato ljudi preziru mene i divljom vikom progone me svud – I zato mene krasne mrze žene; ta ja sam pjesnik – ja sam čovjek lud!“

Pričalo se da je jedan njegov prijatelj, efendija molio i ubjeđivao Musu, da se kane kafane, a on mu je na to rekao: „Efendija, hajde  jednom i ti samnom u kafanu i vjeruj mi, da nećeš nikada više iz nje izaći!“

Godine su prolazile i jednom godišnje, uz dan rođenja ili smrti, poneki bi od njegovih savremenika objavio u „Beharu“, ili „Biseru“, ili u „Novom beharu“, „Novom vijeku“… Tek zarad podsjećanja, poneku pjesmu, rukovet stihova.

Tako je bilo sve do 1965. godine. Istina, ne treba zaboraviti 1. juni 1928. godine, kada je, uz materijalnu i drugu potporu uglednih književnika, otkriven nadgrobni spomenik.

Spomenuta 1965. godina, bila je presudna za pjesnikovo „oživljavanje“. Tada Ćatić iz tame zaborava ulazi u svijetlu antologiju. U povodu 50 godina od smrti „uskače“ zagrebačka „Zora“ i njeni urednici: Novak Simić, Ivan Dončević, Krsto Špoljar, Nasko Frnđić i Šime Vučetić, vanredno štampaju ODABRANE PJESME, s predgovorom mostarskog profesora Abdurahmana Nametka koji je na Ćatićevu stvaralaštvu, 1958. godine, na Zagrebačkom sveučilištvu, odbranio doktorsku disertaciju.

Ovdje ćemo pomenuti šezdesete godine koje su bile bitne kao novi početak za bosanskomuslimansku književnost. Dr. M. Imamivić u tekstu „Neki pogledi na razvitak muslimanske književnosti“ („Život,, 1972, ½) kaže da je Tešanj objavljivanjem studije dr. A. Nametka o Ćatiću, te Ćatićevih „SABRANIH DJELA“, inicirao tu obnovu. U toj priči je vrlo primjetno i učešće Mustafe Ćemana.

A evo kako je to opisao sam Ćeman: „Sve je počelo 1962. godine kada su đaci tešanjske gimnazije u starim muslimanskim časopisima „Behar“, „Biser“ i „Gajret“ pronašli Ćazimove pjesme, pa su pri gimnaziji osnovali svoj Književni klub „Musa Ćazim Ćatić“, ali su ga prosvjetne vlasti odmah zabranile. Smail Terzić, tešanjski novinar i književnik, počeo je 1963. godine pripremati obilježavanje 50. godišnjice Ćatićeve smrti, a meni je predložio da se izda zbirka njegovih pjesama.

Poduzeće „Zora“, u kojem sam tada radio, prihvatila se izdavanja, a kada sam saznao da je Nametak doktorirao na Ćatiću, predložio sam Tešnju da objavi tu disertaciju, ali sam doživio snažan otpor. Međutim, podržao nas je predsjednik općine Salih Sarić, založivši ne samo svoj autoritet, nego i svoj novac. Zgodom obilježavanja godišnjice Musine smrti, naređeno mi je da prenesem znanstvenicima da u svojim izlaganjima ne smije reći da je Ćatić muslimanski pjesnik…“

Tri godine kasnije, u povodu 90-godišnjice Ćatićeva rođenja, tešanjski Narodni univerzitet izdaje SABRANA DJELA, a onda ide sve lakše i sve bolje. Pjesnik „ulazi“ u sve čitanke osnovnih i srednjih škola, njegovo djelo se izučava na Katedri za književnost, a nezaobilazan je i u antologijama bošnjačke muslimanske književnosti, u antologijama evropske, pa i svjetske lirike.

Godine 1966. će Mushin Rizvić napisati: „Prvi domen Ćatićevog stvaranja nalazio se u čistoj poeziji, onoj koja se ne piše za svijet već za sebe, u poeziji kao aktu rasterećenja i blaženstva. Život ga je, međutim, neprekidno vraćao na zemlju. Zato njegova poezija i jeste stalni nemir i dramatičnost kako doživljene tako i kompozicione strukture. Pjesnikova lična drama životnih neispunjenja, promašaja i protivrječnosti nikada se nije završila. Izlazi su bili samo prividni i privremeni. A ostajale su ascolacije i dileme kao uvijek prisutna forma života, razorna i neumitna.“

I, kako nenadmašni Tin Ujević, davne 1936. godine, napisa obistinilo se. Sa zakašnjenjem, ali nikad kasno. „Tako će ljudi, koji su već jednom mrtvi, što znači iščezli iz kolanja i opterećeni gustim naslagama smrti, još jednom živjeti ukoliko ih uskrsi trajnost njihovog djela ili makar samo simpatična evokacija nekog ko ih pamti. Tako će se i ime Muse Ćazima Ćatića spominjati u nizu pregalaca…“

U Mostaru, pod toplim bosanskohercegovačkim nebom kao da postoji virus poezije od kojeg se puno bošnjačkih pjesnika zarazi, među njima i Ćatić. To je vrijeme njegovog najintenzivnijeg rada: piše pjesme, eseje i kritike, prevodi brojne studije i knjige za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku.

Ćatić je jedan od rijetkih pjesnika koji nisu uspjeli oblikovati za života i prirediti izdanje svoje autentične i prave knjige. Izašlo je samo jedno izdanje njegovih pjesama u knjizi pod nazivom „PJESME“ u Mostaru 1914. godine, ali po izboru urednika. To je bilo godinu dana prije pjesnikove smrti. Njegove strofe i pjesme nastavile su da traju rastu po časopisima, i u rukopisima kao i u varljivom pamćenju savremenika.

On je pokušao da ispjeva jednu veliku knjigu pjesama, knjigu u kojoj bi, kao u pravom divanu, zaokružio svoje pjesničko poimanje i imenovanje svijeta. Iako je započeo stvarati u stilu svog pjesničkog prethodnika Safet – bega Bašagića, između Ćatića i Bašagića postoji odnos dviju pjesničkih generacija. Za Ćatića je karakteristično specifično usavršavanje forme u novom, suptilnijim pjesničkom senzibilitetu i u produbljivanju pjesničkog doživljaja.

Bašagiću je poezija način rasterećenja, sredstvo izražavanja i javnog iskaza, a Ćatiću je ona bila život, smisao egzistiranja, medijum u kome se neprekidno kretao njegov duh i neodvojni organski domen emocionalnog ispoljavanja. Svoju pjesničku djelatnost Ćatić je započeo u oblasti rodoljubivo – patriotske lirike. Relativnu žustrost i žestinu nacionalnog ispoljavanja, on je ispoljio u pjesmi „Ja sam Bošnjak“ (Izdajici Avdi S. Karabegoviću), u kojoj je načinom i oštrinom Bašagićevih rodoljubivo – patriotskih pjesama, posvjedočio svoje nacionalno bošnjaštvo. Reskim i oporim riječima romantičarskog nacionalnog zanosa, sa Bašagićevim simbolima iz sfere historijske tradicije, junaštva, slave i ponosa predaka, iskazanom mržnjom prema dušmanima i izdajnicima i duhom epske etike, Ćatić je obilježio trenutak svog narodnosnog osjećaja.

Prva Ćatićeva religiozna pjesma „ISLAMU“ sadrži skup idejnih i emocionalnih osobina svih njegovih pjesama sa ovom tematikom, koje će kasnije objaviti: apoteoza islamske religije, koja proizlazi iz lične spoznaje, poštovanja i skrušenja, zatim racionalno uvjerenje u savršenstvo njene etike, te pouke rodoljubivo – kosmopolitskog potvrđenja u aktuelnom trenutku muslimanskog društvenog života, kao i intimno zaricanje Allaha dž.š., uz punu svijest o težini vlastitog grijeha, ali i nadu u širinu Božije milosti.

Ćatićeva religiozno – mistička lirika je sačinjena na dva nivoa: prvi je društvenog, stimulativnog i religiozno – prosvjetiteljskog karaktera, drugi nivo je intimni, koji ima mističko – pokajnički, emocionalno – poetski karakter.

Pjesma „NAT“ predstavlja himnu Muhammedu a.s. i islamu u njegovom historijskom prostiranju. U ovoj pjesmi je istaknut značaj prosvjete, znanja i napretka, kao suštinskih odrednica islama.

U pjesmi „LEJLEI – MEVLUD“ opjevan je događaj rođenja Muhammeda a.s., sa ugođajem blagosti, nježnosti i mistične harmonije u prožimanju tople pobožnosti, koja je prisutna i u pjesmi „LEJLEI – KADER“, Ćatić kao i Bašagić, intimno doživljava Allaha dž.š., kao vječno svjetlo i nedostižnu tajnu.

U pjesmi „KUR'AN“ to iskazuje stihovima:

 

„Pred veličanstvom Tvojim evo sada

Griješni pjesnik u zanosu pada

I usnom mašte ljubi usta sveta“.

 

Mističko – pokajnička ekstaza dolazi do vrhunca u stihovima pjesme „TEUBEI – NESUH“ („Pokajanje jednog griješnog pjesnika“). Ovdje Ćatić upućuje molbe Bogu da mu razum prosvijetli i raspiri stare vjere plamen. On pokajnički priznaje vlastite grijehe i traži moralnu snagu da se odupre iskušenju. Ova pjesma predstavlja dramu moralne i mističke savjesti, gdje se očišćenje identifikuje sa ljepotom.

Punu mjeru svog individualnog, umjetničkog dometa, poetike izvornosti i emocionalne iskrenosti, Ćatić je dao u svojoj ljubavnoj lirici. Ljubav prema ženi u musinom pjesništvu opjevana je u širokim dijapozonu od platonskog drhata i naslućivanja do prodora pod velove ljubavne tajne. Tu istočnjačku žudnju, još ranije je izrazila sevdalinka, koju je Ćatić neizmjerno volio. Sevdalinke su ljubavne pjesme, a ljubav je dominantna tema njegovog pjesništva.

„Muzika je spiritus svemu umjetničkom stvaranju“, govorio je. Nije, stoga, čudno što mnogi njegovi stihovi mogu zazvučati kao duboki izdah sevdalinke. Pred ženom pjesnik zastaje zadivljen kao pred simbolom vitalnosti, u kome se iskazuje sama ikonska priroda, njene stalnosti i neuništivosti. U Ćatićevoj ljubavnoj lirici, žena je i objekat žudnje, ali i subjekt koji dijeli pjesnikove tuge i snove. Ova dvojnost ljubavnog doživljaja odražava tragičnu podijeljenost prirode pjesnika, razapetu između prirodnog nagona i uticaja tradicije i konvencionalne etike.

„Na suncu osm'jeha tvoga, tuga se rastapa moja“,

kaže Ćatić u pjesmi „KAO ŠTO LJUBICE CVATU“. Utisak spokojstva i unutrašnjeg ozarenja, koje donosi pomisao na ženu, brišu tugu u emocijama ispunjenoj pjesničkoj duši. Ljubav je za Ćatića ljepota i sklad, čednost, mladost, proljeće, ali više od svega trenutak mira i spokojstva.

Pjesma „JEDNOJ BOGATAŠICI“ je sažeta socijalno – ljubavna drama.

„Ne gledaj me ljepote ti tvoje!

 Jer Tvoj pogled mir mi samo muti“

U ovim stihovima sadržana je sva silina jedne čežnje, koja se popela do bola i prigušenog vapaja, u bosanskoj sevdalinci tipičnog za ženu koju sputavaju konvencije, moral i nemogućnost aktivnog ljubavnog doživljaja.

Ćatićeva pezija jeste jedna velika romansa, tragična zbog neispunjenja želja. Uspomene, sjećanja, zov, žudnja, vizija, obmana su pojmovi koji karakterišu suštinu Ćatićevih poetskih predmeta. S druge strane, njegovi soneti svijetle atmosfere su treperavi, prozračni i mehke strukture. Značajan dio Ćatćevog pjesničkog opusa čini i socijalna poezija, gdje su stihovi upravljeni protiv tiranije i socijalno usmjereni ka oslobađanju uniženih i siromašnih.

 

U „Beharu“ Ćatić je objavio niz pjesama, članaka, eseja, izvornih i prevedenih priloga, anegdota i aforizama, kao i čitavu jednu antologiju prevoda iz savremene turske lirike i proze, tako da ovo razdoblje na prelazu iz 1907. u 1908. godinu spada po književnoj aktivnosti u najplodnije periode njegovog života, te se može upoređivati još jedino sa kasnijim razdobljem njegovog uređivanja „Bisera“.

Savremeni pogled Ćatićev na pojave u životu i društvu naspram intimnom raspoloženju, prisutan je za vrijeme njegovog rada u „Beharu“.  „Behar“ je ostao primjer i uzor pravog muslimanskog književnog lista, namijenjenog posebno porodici.

U „Beharu“ Ćatić piše književne kritike, prikazuje pisce i djela turske književnosti. Njegov ljubimac je turski liričar Tevfiq Fikret, kojeg je prevodio i od kojeg je primio uticaj orijentalno – mitoloških motiva, kao predmeta svoje vlastite mitsko – epske produkcije. Ćatićeva lirika u „Beharu“ je socijalno – etičkog i religiozno – didaktičkog karaktera, koja u dodiru daje jedinstvenu moralku, zasnovanu na odgojnom dijelu „Beharovog“ programa. Književno najznačajnije i najvrijednija oblast njegovog stvaranja u „Beharu“ je artističko približavanje simbolizmu. U tom pogledu u njegovoj ispovijednoj pjesmi „JA NIJESAM SANJAR“, pjesnik se imenuje kao patnik, kojeg sudbina baca i lomi po prizemljima društvenih zbivanja. Ta tragika pjesnikove poetike i njegovih pjesničkih nagnuća, predstavlja prelaz između prethodnog i narednog pjesničkog razdoblja.

Ćatić je pisao i za „Gajret“, kao religiozne sonete, tako i pjesme ispovijedanja ličnih zanosa nad ljepotom, ženom i poezijom. Jedine sasvim vedre Ćatićeve stihove „Gajretu“ predstavlja ciklus pastoralno – idiličnih „PROLJETNIH SONETA“, posvećenih Osmanu Đikiću.

Jedan od najboljih i najznačnijih Ćatićevih eseja je „MISTICIZAM I UTJECAJ PERZIJANACA NA TURSKO PJESNIŠTVO“. Musin sufijski život u poeziji donosi draž dvostrukosti čitanja: pravo značenje riječi ili rečenice i metaforičkog značenja, kako ga mistik – pjesnik u sebi zamišlja.

Najplodniji i najkvalitetniji period Ćatićevog poetskog stvaranja, u kome je on dosegao punu unutrašnju vrijednost svoje poezije jeste boravak u Mostaru (1913 – 1914. godine).

Za jednu i po godinu, koliko je boravio u Mostaru, Ćatić je napisao više nego u toku cijelog života. Kalajdžić je strogo nadzirao Ćatićev život i do maksimuma je iskoristio njegov talenat i radnu sposobnost. Ćatić u Mostaru piše stihove, prevodi poeziju, prozu i raznovrsnu esejistiku, najčešće sa turskog, ali i ponešto i sa arapskog jezika.

Piše eseje o pjesnicima, koje prevodi, ispisujući u njima, na nedvosmislen način i svoju petiku. Ćatić, kao prevodilac turske poezije, i po obimu i po kvalitetu, zauzima sve do danas jedno od čelnih mjesta. Od 160 pjesama, koje je objavio po raznim časopisima, oko 50 pjesama je objavljeno u prva dva godišta „Bisera“.

Razdoblje „Bisera“ je doba Ćatićevih soneta, u kojim se doživljaj pretapa u čist i nježan lirski izraz. Svojom orginalnom poezijom, uz svoj prevodilački rad, Ćatić je najzaslužniji za estetičku fizonomiju „Bisera“.

U „Biseru“ su značajno mjesto zauzimali ciklus „O ŽENI“, gdje je Ćatić objavio 17 soneta poštovanja, platonske ljubavi i priznanja istaknutim ženama Istoka i Zapada, te ciklus „ŽIVI CVJETOVI“ od 8 soneta estestičko – simboličkog ugođaja. Ćatić je u „Biseru“ objavio još 25 pjesama intimnog doživljaja.

Svoje književno stvaralaštvo Ćatić završava sonetom „PRED SMRT“, koji nije do kraja napisan. Pjesnik umire, pri pisanju treće strofe, ali osta zapisano: „Moja mala izba –  moj veliki svijet“.

 

U bogatstvu Ćatićeve leksike sadržana je čitava bosanskohercegovačka priča, u kojoj ravnopravno učestvuju mitologija i mistika Istoka, slavenske legende i pjesnička otkrića poezije Zapada. Sklad ovog poetičkog mehanizama postoje gotovo obrazac jednog novog poetskog govora na bosanskohercegovačkim prostorima i anticipira neke kasnije bošnjačke pjesnike.

Ćatić omogućava poeziju i Hamze Hume i Skendera Kulenovića i Mehmedalije Maka Dizdara, poeziju jedne nove generacije bošnjačkih pjesnika.

Svi oni dali su i veliki doprinos da se (o)čuva sevdalinka koja je bila izvor inspiracije da i oni pišu ljubavnu poeziju.

Musina leksika obiluje riječima orijentalnog porijekla, koje mnogi čitaoci izvan Bosne i Hercegovine ne samo da ne razumiju, nego im te riječi zvuče čudno i strano. Nigdje kao u njegovom jeziku, u njegovoj leksici, ne vidi se tako jasno Musin gigantski napor da ostvari jednu pjesničku civilizacijsku sintezu i da otvori vrata jednom literarnom idiomu, koji je u godinama iza njega, opravdao razlog svog postojanja. Njegov jezik, ta „MOJA MALA IZBA – MOJ VELIKI SVIJET“, najveći je doprinos bošnjačkoj poeziji. Ćatić je bio vanredno darovit i pjevao je sa velikim uspjehom pjesme sa različitom tematikom, ali tek skupljene zajedno najbolje njegove pjesme, čine jedan cjelovit pjesnički pogled na svijet, koji prije njega nije postojao.

Kroz Ćatićevu sudbinu sublimirana je sudbina bošnjačkog intelektualca na prelazu iz 19. u 20. stoljeće. Njemu ćemo se uvijek vraćati kao nepobitnom dijelu vlastite nam duše.

Na njega su mislili kada su na spomen obilježju uklesali epitaf:

„Ovdje počiva pjesnik odličnog dara, koji nije tražio časti ni šićara; već boemski živio i čuvenstveno pjev'o, dok ga udes ne doprati do ovog mezara“. (Safvetbeg Bašagić, 1. juni 1928. godine).

Uz dobro uređeni Musin mezar u Tešnju ima i gimnazija koja nosi naziv: „Musa Ćazim Ćatić“ u kojoj se čitaju i prepričavaju Musina djela, a odlazi se i na njegov mezar i poklanja mu se Fatiha.

Uz ove gore napisano bilo je i onih koji sabraše njegova djela u dvije knjige: Izvorna poezija i Izvorna i prevedena proza, pod nazivom Sabrana djela. Čitati Ćatićeva djela pravo je zadovoljstvo, a sa puno respekta treba o njemu pisati.

U prilog ovome pisanju njegova pjesma:

 

TEUBEI – NESUH                                                                                  

.

(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)

Gospode, evo na sedždu ti padam,

Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom

I molitve ti u stihove skladam,

Proseć, „Oh daj mi smisao za ljepotom!“

Gospode, evo na sedždu ti padam.

 

Ti znaš da bijah nevin poput rose

I poput lijera u proljeću ranom,

Al ljudi, med što pod jezikom nose,

Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,

Mada sam bio nevin poput rose.

 

I tad s tvog skrenuo sam puta

I zatrtao kroz pustoš i tamu

Ah, strast mi razum u okove sputa,

Da, ropski dvori njenu crnom plamu –

I stvoga ja sam zabasao puta.

 

Vjeru i nadu iz srca izgubih,

I moju ljubav pomrčno je grijeh –

Postdoh sarhoš oholi i grubi,

Sav ideal mu što je vinski mijeh…

Aqh, svoju vjeru i nadu izgubih!…

 

I slavih Bakha kao sveto biće,

Veneri pete jezikom sam lizo –

Vlastitim zubom ja sam svoje žiće

Komad po komad kao zvijer grizo,

Slavih Bakha kao sveto biće.

 

Svačiji prezir pratio je mene,

Od sjene moje druzi mi bježahu

I sve me čiste klonule se žene…

Vaj! teško mi je bilo siromahu,

Jer ljudski prezir pratio je mene.

 

Ja sad bježim pod okrilje tvoje

I tvog Kur'ana, tvoje vječne riječi,

Gospode, grijehe odriješi moje

I bolesnu mi dušu izliječi –

Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.

 

Gospode, razum prosvijetli mi sada

I daj mi snage, daj mi volju jaku

Demone sve što može sa savlada…

Nek tvoja milost svijetli mi u mraku.

Gospode, razum prosvijetli mi sada!

 

Raspiri moje stare vjere plamen,

Vrati mi ljubav i sve stare dare,

Da tresnem čašom o ledeni kamen

I noktom zgrebem Venerine čare –

O raspiri mi stare vjere plamen!…

 

Gospode, evo na sedždu ti padam,

I kajem grijehe pred tvojom dobrotom –

I molitvu ti u stihove skladam,

Proseć: „Oh daj mi smisao za ljepotom!“ –

Gospode, evo na sedždu ti padam!…

naslovnaipjesma-Custom

Ako ozbiljno analiziramo Ćatića, njegov život i njegova djela, neće nam izbjeći jedna istina. Istina, da je on bio bohem, a bio je i  ostao veliki pjesnik, a još veći pokajnik, pa molimo Uzvišenog da mu pokajanje prihvati i grijehe mu oprosti!

Ne postoji niti je postojao čovjek kojem nije određeno na ovome svijetu da griješi i pravi prijestupe. Zato je svakom naređeno da se pokaje Allahz dž.š. i da više ne čini grijehove.

Poznato je da se ponekad na duši jednog vjernika pojave tragovi nemara pa on posrne ili učini neki propust koji ne dolikuje jednom obrazovanom, pokornom, poniznom i skrušenom vjerniku. Međutim, on se brzo dosjeti, shvati, probudi se i ustane iz sna nemarnosti napuštajući taj propust, tražeći oprosta zbog nemarnosti vraćajući se sigurnoj zaštiti svoga Gospodara ponizan u pokajanju i traženju oprosta.

Iz puno vjerskih pjesama koje je napisao Ćatić može se zaključiti da nemar ne može savladati srce koje drhti od ljubavi i straha zbog prijestupa prema Allahu Uzvišenom.

Srce iskrenog muslimana je trajno otvoreno u traženju oprosta, samoprijekoru i kajanju, osjećajući uvijek dahove pokornosti, upute, bogobojaznosti i zadovoljstva.

Međutim, nemar savladava srca okrenuta od Njegovog imperativa i Njegove upute. Zato, ako je došlo do toga treba moliti Allaha Uzvišenog za pokajanje (Teubei).  Nikada nije kasno, čak i na samrti može se pokajati i doći Teubei.

 

O Musi Ćazimu Ćatiću, njegovom bohemskom životu i njegovoj poeziji, sve se (ne) zna i mnogo je (na)pisano, a jedan sasvim drugačiji pogled na njegovu intimu, dramu i cijelokupan život ponudio nam je bosanskohercegovački književnik i scenarist  Zlatko Topčić sa dramom pod nazivom: „KAKO MUSA DERE JARCA“.  (1993. godine).

I ovo moje pisanje je malo skromno (pod)sjećanje na bohema, ali, velikog pjesnika i pokajnika Musu Ćazima Ćatića, kome  se u martu ove 2015. godini navršava 137 godina od njegovog rođenja, a  u aprilu se navršava  sto godina od njegove smrti. Sto godina bez Muse Ćazima Ćatića, ali stotine budućih godina sa njegovim dijelima.

Stoti april od njegove smrti, stoti april od kada preseli na ahiret svijet, a nam u amanet ostavi svoje pisanje koje je ogromno znajući da je rano prestalo. Trebamo se češće sjetiti velikana bošnjačke književnosti Muse Ćazima Ćatića, ne samo u martu ili aprilu…mart je bio mjesec njegovog rođenja, a april je bio mjesec njegovog preseljenja na ahiret svijet. Umro je u Tešnju 06. O4. 1915. godine.

„Tog šestog aprila 1915. godine u Tešnju se spijilo nebo nad zemljom. Kiša je padala iz neba i tla. Tek, nekoliko najodanijih Ćazimovih prijatelja i poštovalaca bijahu na dženazi…“

Niko se ne osvrnu, niko ne napisa nekrolog. Spustiše ga pod tek rascvali trn u tešanjskom haremu: ni pogodnijeg mjesta, ni prikladnijeg cvijeća. Musa Ćazim Ćatić je, tako, svoj kratak život protračio sažarenih očiju, raspjevan, buntovan i grudobolan, nikad mrzovoljan i plačan. Ostade željan ljubavi i topline. „Sirotan, bješe i djevojke od sirotinje“, govorio je.

Sjećanje na njegov kratak život nam je potreban, on napisa, prevede puno toga, a dobri ljudi to sabraše u knjige pretočiše i zapečatiše.  Zato treba da se (po)brinemo da njegove knjige ne budu skitnice, sa police na policu, nego iz ruke u ruku, s generacije na generaciju, da se čitaju, analiziraju, prevode.

U toku samo godinu i po dana Musa uspijeva da prevede i napiše 12 knjiga, ali nakon sarajevskog atentata 28. juna 1914. godine dolazi rat, mobilizacija, služba u Tuzli i Oerkenyu u Mađarskoj, tuberkuloza, otpuštanje iz vojske i smrt u ratno proljeće 1915. godine.

Četvrt vijeka se potucao bez krova i ognjišta, promjenio dvadesetak boravišta i desetak zanimanja. Bio je samo pjesnik. Bio je najveći pjesnički talenat među Bošnjacima do Maka Dizdara.

Čovjeku se godinama mjeri dužina pređenog, životnog puta, ali mu se (pri)dodaju dobra kao i loša djela koja je usput (u)činio. Zato, mnogi ljudi nakon smrti  brzo odu u zaborav, a opet neki se zbog svojih dobrih dijela stalno i neprekidno spominju. Jedan od njih je i Musa Ćazim Ćatić koji nam ostavi svoja napisana dijela koja treba sabrati, čuvati, čitati, proučavati i od zaborava otimati, kroz sva buduća vremena. Kada pišemo o Ćatiću treba usput i pitanje postaviti: Je li u životu sve kazano, ili ljude spaja šutnja?

Ove  2015. godine, se navršava sto godina od smrti pjesnika Muse Ćazima Ćatića. Sto godina, malo više od dva ipo Musina životna vijeka.

Pa ipak je, kako je jednom rekao Mak Dizdar, ljepše slaviti i obilježavati datum rođenja, treba ponešto reći, ne samo iz pjateta, već zarad onog što je iza čovjeka ostalo, treba se podsjetiti na dan kada su, ne duhom i djelom, već samo tijelom odlazili i otišli s ovog svijeta. O Ćatiću je ovo i razlog i obaveza.

Ćatić je imao misaonu kreativu, sposobnost da u procesu razmišljanja stvori dovoljno jasnu predstavu o oblicima, karakteristikama i drugim svojstvima pisane stvari, ili odnosa među ljudima, koji tek treba da nastanu.

Ovo što ja napisa u nekoliko redova kao „definiciju“ imaginacije, Musa uze jednu riječ i stavi je u naslov pjesme:

                                                             

IMAGINACIJA

 

Oj, zašto li vazda sanja moja duša

O dalekom carstvu nepoznate Priče,

U sevdahu čeznuć, kao Huma-bića,

Mirisa i boje neviđenih ruža!

 

Zašto svake noći, kad sav svijet sniva

Zavodljive oči cvijetnih himera,

Kroz mrak u me gleda ko sv'jetlo jezero,

Gdje se snaga pjesma kupa i umiva!

 

Ta zašto mi narav sanjarsku je dao

Bog, da kule zidam na sunčanoj grani,

Gdje su b'jele noći i rumeni dani!

 

Zašto, zašto, kad sam ko crv u prah pao,

Gdje koprenom crnom zbilja mi život

Sve te lijepe sanje uvija i mota?!

1_musa_cazim_catic_76776_FotoSketcher



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Dajana Lazarević: “Ulažite u sebe i iskoristite svaki slobodan trenutak da nešto novo vidite i naučite”

Ona je tek napunila 24 godine, a već je objavila tri knjige poezije, jedan roman i jednu biografiju. Član je Književnog kluba Scena Crnjanski, a pored toga aktivna je i kao kustos i član Kluba saradnika Narodnog muzeja. Spo...
by Redakcija
 

 
 

SUADA A. DŽOGOVIĆ ODBRANILA DOKTORSKU DISERTACIJU

U utorak, 21. marta 2017. godine, na Univerzitetu Jugoistočne Evrope u Makedoniji, mr. sc. Suada A. Džogović uspješno je odbranila doktorsku disertaciju na temu ”Političko-kulturni utjecaj Republike Turske na Zapadni...
by Redakcija
 

 
 

Milijan Despotovć: Recenzija zbirke pesama Zorice Tijanić „Campana Immortale“

Poezija je i duhovni melem „u raskoraku teških misli“. U njoj pesnik nije okrenut samo sebi već i spoljašnjosti, tamo je njegov čitalac, vodeći često onaj Ničeovski dijalog „ljudsko, suviše ljudsko“. Pesnik ne s...
by Redakcija
 

 

 

Kosta – Kočo Racin: Kopači (Prevod s makedonskog: Sande Dodevski)

Kosta – Kočo Racin     KOPAČI   Nestaje noćca crna Kruni se stijena mraka Selom se pjetli čuju Zora se zori – Nad stijenom u krvi Tamu upija Silno Zasvijetlio Dan! Budite se umorni Kopačice i kopač...
by Redakcija
 

 
 

Osvald Tomović: Varljivi mesec

Niko na ovom svetu nije video zeleni mesec. Nije bio ni plav. Nikad baš. Umeo je mesec da bude crvenkast i narandžast, ponekad čak i potpuno crven, ali zelen nije bio nikad. Neće mesec da pozeleni, pa to ti je. Beo kao kre...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona