Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Sjećanja

22. Avgusta 2015.
 

Šefket Krcić: Sjećanje na Zaima Azemovića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

«… Od mog vijeka mnogo prošlo

malo ostalo

i odrastao čovjek je bez roditelja

siroče

i u svijetu sramotan

zato budi zvjerook i na varu…»

Azemović: «Očevi amaneti» (2006.)

 

Pristup

 

U Kliničkom centru u Podgorici, poslije kraće bolesti, preselio je na Ahiret 25. jula 2015. u 80-oj godini života, istaknuti bošnjački književnik i humanista internacionalnog svjetonazora na svijet Zaim Azemović, predvodnik rožajskog intelektualnog i stvaralačkog kruga. Iz života je «otet» Božijom voljom. Gotovo do posljednjeg trenutka je čitao, stvarao i razgovarao sa prijateljima. Pamtimo lijepe razgovore tijekom bajramskih blagdana, ne samo u okviru čestitki, već i više razgovora o brojnim projektima i interesovanjima. Na taj način, završila se jedna tiha, ali uporna borba pjesnika i vizionara Zaima Azemovića, čiji život ima etičke i umjetničke vrijednosti, a stvaralaštvo razuđeno u više grana i žanrova, će tek postati predmet brojnih istraživača.

 

Slovo o piscu

 

Zaim AZEMOVIĆ (1935-2015), književnik, rođen je 16. decembra 1935. godine u Bukovici, Rožaje. Roditelji: Rečko i Azemina. Završio je Učiteljsku školu u Novom Pazaru, zatim Višu pedagošku školu u Kruševcu i studije jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Prištini. Radio je na poslovima vaspitača u nastavi, direktora Udružene osnovne škole “Mustafa Pećanin” u Rožaju, Opštinskog prosvjetnog inspektora, sekretara Opštinskog vijeća sindikata. Bio je angažiran na poslovima stručnog djelatnika u općinskom sindikalnom povjereništvu u Rožaju, odakle je otušao u mirovinu.

Životni put pisca, istraživača i intelektualaca Zaima Azemovića, je bio veoma težak, kako bi se normalnim žargonom reklo, bio je “trnovit”. Kroz život se sam “probijao” i snalazio, stvarajući vlastite ideje i ostvarujući rezultate vrijedne pažnje.

U duhovnoj ostavštini, književnika Z. Azemovića stoji impresivan opus – stvaralački rad u književnosti, te priznati rezultati na sakupljanju narodnih umotvorina, kao i izučavanju i prezentovanju narodnih običaja i tradicije na našim prostoruma. Azemović je objavio preko trideset djela, među kojima su najznačajnije slijedeće knjige: “Zlatna i gladna brda” (1972), “Nesanice” i “Dug zavičaju” (1982). “Srce pod jezikom” (priče), “Tajnovid” (1994, roman); “Mijene” (1977) i “Sijevak” (pjesme). “Nebeska vrata” (1998), “Paučina i gorštaci” (povijest monografija, 1999.), “Šemsi-paša Biševac” (roman), “Zavičaj na cvijetnim brdima” (2000), “Pamet je u narodu” (2000.). Za štampu je pripremio i napisao pogovor za knjigu stihova rožajskog alhemijado pjesnika Davuda Ibn Dervišage Ganića – Fetahovića. Zatim, u ostavštini ovaj pisac ima na desetine neobjavljenih rukopisa, što čeka veliki posao njegove porodicu i sljedbenike. Naravno, pisac nije mogao objavljivati djela kako su nastajala, već kako su se ukazivale prilike, jer takva su bila nevremena u njegovom mjestu življenja kao i u Crnoj Gori, koja je permanentno marginizirala bošnjačke pisce. U tom pravcu, Zaim Azemoviće je bio uporan i strpljiv, te je svojom marljivošću i umjerenošću plijenio pažnju mnogih izdavača, pa je bio vrlo rado viđen musafir na mnogim kulturnim manifestacijama.

Pokretač je, uz mr. Halila Markišića, dr. Safeta Nurkovića i publiciste Aliju Matovića i prvi urednik godišnjaka (publikacije) “Rožajski zbornik”. Još kao srednjoškolac nagrađivan je na anonimnim konkursima za literarno stvaralaštvo, na prostorima ex Jugoslaviju, u kulturnim centrima Zagrebu, Titogradu, Beogradu, Kruševcu, Pljevljima itd. Dobitnik je više priznanja i nagrada za književni i prosvjetni rad. Azemović je najveće priznanje za stvaralaštvo u Crnoj Gori, nagradu “Oktoih”, zatim nagradu “30. septembar”, te nacionalno-reginionalnu nagradu “Pero Ćamila Sijatrića” od strane Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka. Surađivao je sa više listova i časopisa u regionu. Bez obzira na sva ova priznanja i nagrade, time nije u cjelosti vrijednovano knjževno djelo Zaima Azemovića, na način kako to realno zaslužuje.

Azemovićevo književno stvaralaštvo zastupljeno je u školskim programima na bosanskom jeziku u regiji Sandžaku, te Crnoj Gori, Srbiji, Bosni i Hercegovini, na Kosovu i Makedoniji. Njegovi radovi objavljeni su u univerzitetskim udžbenicima u Crnoj Gori i Srbiji. Zatim, Azemovićeva djela prevedena su na turski, bugarski, albanski, njemački i engleski jezik.

 

Cijeli život posvetio zavičaju i očuvanju bošnjačkog identiteta

 

Cijeli svoj život, izuzev za vrijeme školavanja u Novom Pazaru, Kruševcu i Prištini, je proveo u rožajskom kraju. Značajno je uticao na ljude i kulturu njihovog mišljenja i življenja. Zalagao se za čovjeka i njegovu stvaralačku slobodu. Svoju ljudskost nije iznosio na pijacu. Vraćao je narodu pamćenje i brigu o čuvanju identitetu. Mnoge pojave je pomatrao sa strane. Nije ulazio u žižu politike, ali nije bio ni antipolitičar. Njegovo djelo najbolje govori o njemu, kao čovjeku i piscu. Stvaralaštvo Bošnjaka uspravljao je do najvećih visina i to je najviše prezentirao prilikom kontakta sa znanstvenim istraživačima i profesorima Univerziteta u Harvardu. Jednom riječu, bio je temeljan pisac i dragocjen sugovornik, koji je zapaženo uticao na razvoj i dinamiku kulturnih tokova u rožajskom kraju i uopće, sandžačkom regionu. Pružao je dragocjene informacije raznim istraživačima, koji su dolazili sa raznih univerziteta i redakcija u rožajski kraj.

Azemovićevo stvaralaštvo, tijekom punih šest decenija, od srednjoškolskih dana u Novom Pazaru, pa sve do kraja života, čini jedna koherentna trijada: 1. literatura (romani, poezija, pripovjetke, novele, hićaje), 2. znanstvena istraživanja (kritika, recenzije, radovi o vaspitno-obrazovnom procesu) i 3. prosvetiteljski rad na skupljanju narodnog stvaralaštva i ukupnog djelovanja stvaralačkog života rožajskog kraja i sandžačkog regiona. Bio je vođa plejade stvaralaca rožajskog kraja, kojoj su činili: Alija Matović, Ibrahim Hadžić, Miroslav Đurović, Hilmo Hadžić, Ibiš Kujović, Ismet Hadžić, Blagoje Nišavić, Veljko Mijović, Safet Hadrović Vrbički, Mirsada Bibić – Šabotić, Hajriz Luboder, Salko Luboder i drugi. Vrlo često ovoj grupi su se pridruživali uz autora ovih redova, akademici i pisci rahmetli Alija Džogović, dr. Jašar Redžepagić, te historičar dr. Redžep Škrijelj, geograf dr. Selim Šaćirović, publicista Murat Mahmutović i drugi. O Azemovićevom književnom i prosvjetiteljskom djelu, napisano je preko dvesta priloga u listovima i časopisima. Kako saznajemo, upravo izlazi jedan Zbornik esejističkih radova i rasprava o stvaralaštvu ovog pisca.

 

Lično, sasvim lično

 

Lično, sasvim lično, sa Azemovićem sam prisno surađivao i družio se pune četiri decenije. Uvjek je to bilo u korektnim prijateljskim odnosima. Prijateljstvo za njega je bilo u aristotelovskom Ibin Ruždovom duhu, da je prijatelj drugo Ja, o čemu je imao izuzetno zapažanje bošnjački filozof rehmetli dr. Rasim Muminović, koji je prije više od tri decenije, pisao o Zaimu, kao velikom stvaraocu i čovjeku. Bezbeli, Zaim je uvijek pokazivao izuzetno interesiranje za razvoj istraživanja sandžačkih književnih fenomena, ne samo na javnim kulturnim manifestacijama, već i prilikom naših susreta u “Aksaraju” kod hadži-Ejuba Tahirija u Rožaju, kada smo vodili duge razgovore uz pregled časopisa i štampe i literature, gdje su obično bili prisutni bliski prijatelji i stvaraoci: akademski slikar Zećir Luboder, znanstvenik i publicista mr. Halil Markišić, prof. dr. Safet Kalač, pjesnik mr. Avdo Nurković, pisac Hamdija Kalač, dr. Ibro Skenderović i drugi.

Pamtiću i osmišljavaću sve susrete sa dragim prijateljem i piscem Zaimom Azemovićem, kao i brojne njegove ispovjesti, koje sam zapažao prilikom naših susreta, kao i njegovo suočavanje sa neprijatnostima, koje je doživljavao od stranih tajnih i javnih službi, prilikom njegovog iskrenog ispraćanja, u trenucima kada sam ga posjećivao. To nije bile sve, mnoge tajne je sa sobom odnio, jer je procjenjivao, da sve ne treba reći šta je preživljavao tijekom ratnih sukoba 1992.-95. u Sandžaku i šire.

Najzad, da navedem jednu dragocjenu reminisenciju: Kada sam prije više od tri decenije u okolini svijetlog grada Izmira u Turskoj, razgovarao sa jednom porodicom iz rožajskog kraja, tačnije iz Bukovice, pitao sam jednog mladića, šta je sa sobom donio iz zavičaja? On je rekao: Donio sam jednu pjesmu moga dragog učitelja Zaima Azemovića. Kada sam nastavio razgovor, na koji način je donio, naš sagovornik je rekao, da je tu pjesmu znao napamet i još mu je ostala u sjećanju. Upravo, ta pjesma je sjećanje na zavičaj. Svojim ukupnim djelom, književnik Zaim Azemović je zasluživao da bude član Akademije nauka i umjetnosti, ali ove institucije nisu prepoznale njegovu vrijednost i mirnoću. Vrijeme će pokazati, da je Zaim Azemović, uz Ćamila Sijarića, akademika Ferida Muhića, Muratagu Kurtagića, Meha Ćorovića, Šefkiju Borančića, Murata Baltića, Marufa Fetahovića, Omera Turkovića, Braha Adrovića, Redžepa Kijameta, jedan od najvećih pisaca Sandžaka. Azemović se dokazao kao izuzetan znalac, kulture, tradicije i običaja Bošnjaka. Njegovo djelo zaslužuje da se obradi u okviru jedne originalne doktorske disertacije ili više magistarskih master teza iz raznih žanrova.

 

Riječi poruka i oproštaj

 

 

Književnik Zaim Azemović je dostojanstveno ispraćen, uz veliko prisustvo rodbine, prijatelja, pisaca, umjetnika, znanstvenika, zavičajaca iz rožajskog kraja i uopće sandžačkog regiona, ukopan 26. jula 2015. g. na mezarju u rodnoj Bukovici, trideset kilometara od Rožaja. Uz islamski obred, o Azemovićevom djelu su nadahnuto govorili direktor Medrese iz Podgorice prof. Rahman Kačar, ispred Mešihata IZ u Crnoj Gori, publicista Salko Luboder, u ime zavičajaca i intelektualaca Rožaja, akademik dr. Šefket Krcić, ispred Matice Bošnjaka i pisaca Sandžaka i Ramiz ef. Hot, imam iz Bukovice, koji se sjetno oprostio od svog učitelja i najdražeg džematlije.

Helem, na taj način, Azemovićevi životni putokazi i vizije, počeli su u rožajskoj Bukovici i tu su se najzad završili. Takav je i život, tinovski rečeno, ide se u krug. Bio je i ostao borac za istinu i dostojanstvo sandžačkog obespravljenog čovjeka. Život i stvaralaštvo predstavljaju originalan Put, kojim je pažljivo birao u magnovljenju i slovljenju svoje putokaze. Bio je pisac i čovjek mjere. Tako je i završio i sa velikim žalom dostojanstveno ispraćen do vječnog počivališta, kraj mezarja svoga oca Rečka. Iza sebe, pisac Azemović je ostavio divnu i pristojnu porodicu, suprugu Hanifu, rođena Hasić i četiri sina: Samir, Esad, Asmir, Almir i više unuka.

Našem mehrumu, književniku Zaimu Azemoviću, neka mu se dragi Allah smiluje i dodijeli lijep smiraj u dženetskim baščama, a porodici sabur, da se ovog plemenitog čovjeka uvijek rado sjećaju.

Dr. Šefket KRCIĆ

(Rožaje, 26. 07. 2015. g.)

 

 

 

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Mr Halil Markišić: Sjećanje na Zufera Musića (1911-1967)

Rođen je u Plavu 1911. godine, od oca mula Sada (1864-1913) mula Jahovog (1829-1909) Musića i majke Dževe, rođene Kiković iz Peći, a zavičajno iz Gusinja. U plavsko-gusinjskom kraju Kikovića, kao i mnogih drugih bratsta...
by Redakcija
 

 
 

85 GODINA OD ROĐENJA ALIJE KEBA

18. aprila 1932. godine u Bivolje Brdo kod Čapljine rođen je Alija Kebo bosansko-hercegovački pjesnik, novinar, urednik, publicista i neumorni neimar kulturnih vrijednosti Mostara i Bosne i Hercegovine. Završio je Višu ped...
by Redakcija
 

 
 

Sanela Adrović: 80 GODINA OD ROĐENJA BLAGOJA NIŠAVIĆA (1937-2011)

Rođen je u Donjem Zaostru, Berane, Crna Gora. Osnovnu školu učio je u rodnom selu i Ivangradu – Beranama. Gimnaziju je završio u Ivangradu. Studirao je opštu književnost i teoriju književnost na Filološkom fakulte...
by Redakcija
 

 

 

Nermin Neno Zejnelagić: Sjećanje na Selima Ganića – rožajskog Ikara (1927-1956)

Nermin Neno Zejnelagić . 90 GODINA OD ROĐENJA I 60 GODINA OD SMRTI SELIMA GANIĆA – ROŽAJSKOG IKARA (1927-1956) . Ovo je priča o mladom Rožajcu Selimu Ganiću, nastavniku vazduhoplovnog jerdriličarstva, prvom i jedinom ...
by Redakcija
 

 
 

Svetlana Radosavljević: Glasanje

ГЛАСАЊЕ     Старица прича, а ми слушамо. Слушамо али мало разумемо. Питали смо се како се тада и у то време гласало куглиц...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona